Nema razloga stati.
Stati s pisanjem.
Jednostavno ne najavljeno odustati.

Inace, postove pisem s nekakvom dozom inspiracije. Ponekad je to neka svadja, nesto sto mi se cini nepravedno, nesto sto bi moje osjecaje znalo promijeniti. Toga je bilo i do sada, samo mozda u manjoj kolicini. Svasta se saznalo. Svasta je receno, te su time neki izgubili bitku. Jednostavno, ponekad nam sve moze biti izgubljeno. Ma i nemora, ali se mi mozemo tako osjecati.

Pisem ovo jer mi je jedan citatelj rekao i zatrazio; da kada ce novi post.. Bila sam prisiljena naci nesto. Nesto sto me smeta.

Jedino sto me smeta jesam ja. Cesto radim ono sto nezelim. Mozda i ne u pravom smislu "nezelim" nego jednostavno zbog sebe to ne bih htjela uciniti. Ne mislim na svakodnevne obaveze tipa skole i skolskih duznosti nego na stvari koje su vezane uz moju slobodnu volju. Iako to vise niti nije moja volja. Osobna volja. Nego zamolba drugog covjeka. Kako onda odbiti? Zelis mu pomoci i pomognes mu na kraju, ali.. Tvoja pomoc je i tebi odmogla. Necu pretjerivati. Iako mi se to ovaj mjesec jako puno dogadja. Nista od ovoga nije vezano samo za jedno ljudsko bice. Sve se odnosi na sve..

Zasto? Zasto je svijet pun pitanja? Pitanja na koja drugima uvijek pokusavamo odgovoriti, ali kada treba malo vremena nemas ga. Nemas vremena razmisliti i potraziti odgovor na svoja pitanja. Nemas vremena sebi pomoci jer vec drugima pomazes. Ili jednostavno nisi niti svjestan da i imas ta pitanja koja cekaju tvoje odgovore.

Ljubav. Sve. Kemija. Izmedju glazbe i muzike. Izmedju covjeka i nota. Izmedju tonova i covjeka. Muzika. Ritam. Hip-hop ritam. Kakav god da on bio. Nesto te veze uza njega. Dio tebe uvijek zatitra jer te ritam, tonovi podsjete na nesto. Nesto sto te uz nekoga veze. Uz neku osobu. Uz neki dogadjaj. Uz neko odredjeno vrijeme tvojega zivota.
Negdje sam cula da je tek ona prava ljubav, ona koja ne trazi i ne zudi za uzvracenom ljubavi. Jednostavno da ti je dovoljno, da je tebi dovoljno, to sto nekoga volis. To sto na nekoga mislis. Sto na nekoga pomoslis cim otvoris oci u rano jutro. To sto bi mogao i usred noci otvoriti oci samo da bi se sjetio koga to volis. Muziku? Ritam?

If you love someone, tell them. Cuz hearts are often broken by words left unespoken.

Ili su to ipak sve samo isprazne rijeci.

Po 50. puta gubim vrijeme na ovo.

Svasta se dogadja.
Od krizme do skole. Od smijeha do suza.
Dani su mi trenutno ispunjeni kisom..

Sto napisati?
Zalosna sam. Mozda je takav dan..
Ili sam jednostavno samo umorna..
Umorna, izgubljena.. u dilemi.

Kako se veseliti za drugoga ako ti nije volja?
Nije mi nikakav problem glumiti, ali to nisam onda ja..

U posljednje vrijeme krsim pravila.
Namjerno. Nenamjerno.
Kako- kada.

Nemam sto drugo napisati..

Sada je sve ok.
Nemoj misliti da mi se neda kvariti raspolozenje i prisjecati se stvari koje me muce iz dana u dan..

Proslo me. Puno me stvari vise ne smeta. Radim po svome (da, i dalje). Pokusavam sve okrenuti u svoju korist. Iz svega izvuci najvise sto mogu. Borim se za ono sto je moje. Uglavnom, nastavila sam biti bahato deriste (: Ma uvijek sam ponosna na to.. Takva sam, kakva sam. Al znam da cu platit. Jednom. A do tada- uzivam!

Vratila sam se rocku, ostavila Elemental malo sa strane i doticnu pjesmu koja me ovih dva mjeseca drzala na zivotu.. Nastavila sam po snaznim tonovima koji me uvijek sve vise i vise.. Ah..

Razmisljam sve vise i vise o tome, da se vratim bivsim aktivnostima. Zelim se toliko zaposliti da vise ni nebi stigla razmisljati o proslosti i greskama koje radim!

Al ne bez muzike. To nikada necu pustiti, ma koliko me god melodija, rijeci, ritam podsjecala na razocarane dane..

Ponovni pocetak.
Svega.
Novog zivota. Novoga prijateljstva. Novoga stila. Novog..

Opet ista dilema. Odakle poceti?

Mrzim trenutke kada ne razumijem.
Dok mi se pricaju lekcije iz ovog nikada sigurnog zivota, Kada jednostavno, ne tipa toga da mi se govori na kineskom, nego jednostavno ne shvacam. Mozda ne i toliko, zasto bas to meni govoris, nego pitanje zasto moj nacin nije dobar? Bas kada si sagradis dio sebe. Dio za koji si se nadao da ce ostati- kazu ti takve stvari da se sramis sebe. I kako dalje?

Srusi se dio tebe, koji jos nije ni nastao.

Zelim ne znati. Svjesno zatvoriti oci, namjerno se iskljuciti od svega, neodlucivati o nicemu.

Miki knows. To je moj tezi dio zivota. Znam i previse znati. Tada sam u problemima. Nesvjesno uzrokovanim. Teze rijesivim.

Razmisljajuci o tome, shvatis kako ti je jedino i najjace oruzje- tisina. Jos kad si kao ja, pa non-stop pricas i ono sto trebas i ono sto netrebas. Ako sutis ljudi ce shvatiti da nesto nije u redu. Osjecat ce se krivima. Ne kradi mi oruzje.

Glupo mi je sto svima moras dati drugu priliku. Novi pocetak, a da on to ni nezeli. Iako, shvatila sam da ni nevjerujem u drugu priliku vec samo u novi pocetak.

IIIIII Sta je kada ljubav ustupi mjesto strahu?
IIIIII Kada ljubav zazmiri, a ponos oci otvori?
IIIIII Kada je ljubav prava, a sve se srusi..
IIIIII Kada propadne onaj pokusaj zivota..

Pisati istinu ne znaci da je post depresivan.
Ako i dalje mislis da je, tu nije moj problem.