12.01.2010., utorak
Sjećanje na Erdut
   Sjećanje na Erdut Bilo je to krajem prošle godine, kad sam prvi put u životu bio u Eerdutu, Dalju i onom tamo kraju gdje je crno-crvena zemlja koju je Dunav godinama plavio. Ondje vjernici odlaze zbog Aljmaša, vindžije zbog Erdutske vinarije, a mi novinari zbog osnivanja regionalne „mreže“ tzv. okolišnih novinara. Bez okolišanja reći ću vam da smo potrefili hladno vrijeme, sjeverni vjetar, ali ipak i društvo dobronamjernih i prijaznih ljudi na kojima se vidi da ih je nedavni rat gadno okrznuo i da će se još dugo morati oporavljati ranjene duše ali i kuće, no najviše međuljudski dobrosusjedski odnosi. Brijao me sjevernjak sve do Osijeka, pa i dalje, a onda skrenuh desno, pa nešto malo zalutah prema Vukovaru. „Ma bre, vrati se dvesta metara nazad pa skreni desno!“-reče mi vozač LEDO-hladnjače koji je popravljao neki manji kvar uz cestu. Ovdje ekavicom govore i Hrvati i Srbi, pomislih, pa se onda vratih ravno, pa ravno do kraja do starog dvorca, gdje me dočekao vrhunski topli fiš i bukara crnog vina koje vraća snagu i volju i razgovor sa vrlo srdačnim kolegicama i kolegama iz Srbije, koje tada i upoznah. Kolegica Ljiljanka i kolega Kruno iz Osijeka iskreno su se razveselili kad su me ugledali i odmah mi je bilo nekako drago, pa sam se osjećao sigurnije. Gledam okolo sve ravno „ko po špagi“ a vinogradi nepregledni. Mislim si:“Koliko ruku treba za obrati sve to grožđe?“ Čudno malo mjesto taj Erdut, a vinarija ogromanjska u čijem podrumu je navodno i Arkan sa svojim jatacima obitavao. Vjetar je razbio okno prozora na dvorcu u trenutku mog dolaska. Pomislih kakav li je to znak? Opet me „puca“ nekakva unutrašnja nelagoda. Ne znam zašto, ali osjećam se kao da sam u kasarni bivše jugo-vojske u Kragujevcu gdje sam nekad davno odslužio vojni rok. Sve je u prostoru vinarije (gdje sam prespavao) nekako poveliko, široko. Nisam uopće bio svjestan koliko sam blizu Dunavu, koji me tek sutradan opet očarao ljepotom. Predavanja smo imali u nekakvoj eko-etno kući, a ono što najviše volim (terenski dio) bio je u Erdutu, Dalju i okolici gdje su nas ljudi tako toplo primili, nahranili, napojili i malo „zagrijali“ rakijom i vinom. Te večeri smo večerali u jednoj srpskoj obitelji. Na zidovima znakovlje pravoslavne vjere, domaćica, srdačna, vrlo ljubazna i okretna žena koja je pripremila razna domaća jela, i nije ju zbunilo kad smo nahrupili u daleko većem broju nego što su joj rekli. Iz frižidera je povadila sve, a suprug se okolo razletio te počeo donositi i suhomesnate proizvode, vino rakiju ali i vegetarijansku hranu za nekoliko kolegica koje su iz torbica počele vaditi svoje kašice. Nisam bio pričljiv, a umor od puta me toliko svladao da sam jedva čekao krevet. Ujutro već u 9 nakon doručka, posjet vinariji. Dosita na onu bijelu kavu koju sam netom popio nisam mogao niti okusiti vina. Kakva greška, reći će mnogi. Kajem se i ja no sad je ionako kasno. Nakon vinarije šetnja kroz virnicu loze do Dunava, do pozicije s koje sam snimio ove fotografije. Pojeo sam par boba crnog grožđa i slušao priče domaćina o gusarima s Dunava, o povijesnim zanimljivostima i ostalom. Neke kolegice i kolege fino su se zarumenjele još u vinariji, pa im nije smetao hladni vjetar kraj Dunava. Pomislih o granicama Hrvatske, o Mađarima, Srbima, o osvajačkim vojskama s istoka i sjevera. Ovuda su prolazili mnogi prije nas, pa možda i izumrle divovske životinje koje su možda negdje duboko zaglibile u blatu, a Dunav ih je okamenio za sva vremena. Poput ptice gledam sve s visoka i pomišljam kako iznad sviju nas i iznad ptica i letjelica netko sve to gleda. U lokalnoj birtiji sam popodne popio kavu, gazda je gledao dok sam parkirao auto i ljubazno me uslužio. Razmijenili smo nekoliko uljudnih rečenica i stekao sam dojam da mu je bilo drago što je ipak otkrio tko sam, jer tu izgleda bude svakakvih bajtara, trgovaca i tko zna kakvih ljudi. Ja sam mu bio kao „normalan Hrvat“. Lokalni drinkeri, kao i svugdje, dudaju svoje pive i kako bi Džoni rekao „kuže svijet“. Popodne smo bili u Dalju kod konjara i gazdi, jelo se u „Bakinoj kući“, nekakvom eko-ugostiteljskom objektu pored Dunava. Jelo me se nije dojmilo, pa su mi bolje legle „slavonske grickalice“ na drugim mjestima. Nisam skoro ništa pio jer sam imao pun auto kolega i kolegica, pa što zbog njih. Ispao sam u očima sviju nekakav pomalo čudni trezvenjak. Za kraj daljske turneje nahranio nas je i napio lokalni birtijaš. Čovjek je tijekom rata bio jedan od zapovjednika obrane, a sada kaže: „Mi moramo živjeti u slozi. Moji dragi gosti su i Srbi i Hrvati. Jako dobro znamo i čuvali smo glave jedni drugima kad je trebalo. Oni drugi znaju i neće nikada ovdje nogom kročiti.“ Iznenadila me pa i malo zaprepastila ta njegova iskrenost. Sjetio sam se svojih obiteljskih priča kako su ubili mog strica Antuna nakon 2. Svjetskog rata. Mom djedu su jedne večeri u njegovu birtiju došli neki ljudi koji su ga upitali. „Pa kako Franja, prošao je rat, a tebi su sva tri sina živa?“. Ljudi prijeđu preko svega i žive dalje noseći negdje duboko u sebi gorčinu i žuč koja se prolijeva u njima. Velika je stvar biti Čovjek, a Dunav stalno protječe i naizgled sve sobom nepovratno odnosi. Naplavine ostaju i talože se. Vratio sam se kući preko Đakova, po noći, putem kojim nikada nisam išao. Cijelo vrijeme sam razmišljao o svojoj obitelji i iskreno se radovao vidjeti sina i suprugu, naizgled daleko od Dunava. |
| < | siječanj, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr