novogradiščanin

12.01.2010., utorak


Sjećanje na Erdut



Sjećanje na Erdut

Bilo je to krajem prošle godine, kad sam prvi put u životu bio u Eerdutu, Dalju i onom tamo kraju gdje je crno-crvena zemlja koju je Dunav godinama plavio. Ondje vjernici odlaze zbog Aljmaša, vindžije zbog Erdutske vinarije, a mi novinari zbog osnivanja regionalne „mreže“ tzv. okolišnih novinara. Bez okolišanja reći ću vam da smo potrefili hladno vrijeme, sjeverni vjetar, ali ipak i društvo dobronamjernih i prijaznih ljudi na kojima se vidi da ih je nedavni rat gadno okrznuo i da će se još dugo morati oporavljati ranjene duše ali i kuće, no najviše međuljudski dobrosusjedski odnosi. Brijao me sjevernjak sve do Osijeka, pa i dalje, a onda skrenuh desno, pa nešto malo zalutah prema Vukovaru. „Ma bre, vrati se dvesta metara nazad pa skreni desno!“-reče mi vozač LEDO-hladnjače koji je popravljao neki manji kvar uz cestu. Ovdje ekavicom govore i Hrvati i Srbi, pomislih, pa se onda vratih ravno, pa ravno do kraja do starog dvorca, gdje me dočekao vrhunski topli fiš i bukara crnog vina koje vraća snagu i volju i razgovor sa vrlo srdačnim kolegicama i kolegama iz Srbije, koje tada i upoznah. Kolegica Ljiljanka i kolega Kruno iz Osijeka iskreno su se razveselili kad su me ugledali i odmah mi je bilo nekako drago, pa sam se osjećao sigurnije. Gledam okolo sve ravno „ko po špagi“ a vinogradi nepregledni. Mislim si:“Koliko ruku treba za obrati sve to grožđe?“ Čudno malo mjesto taj Erdut, a vinarija ogromanjska u čijem podrumu je navodno i Arkan sa svojim jatacima obitavao. Vjetar je razbio okno prozora na dvorcu u trenutku mog dolaska. Pomislih kakav li je to znak? Opet me „puca“ nekakva unutrašnja nelagoda. Ne znam zašto, ali osjećam se kao da sam u kasarni bivše jugo-vojske u Kragujevcu gdje sam nekad davno odslužio vojni rok. Sve je u prostoru vinarije (gdje sam prespavao) nekako poveliko, široko. Nisam uopće bio svjestan koliko sam blizu Dunavu, koji me tek sutradan opet očarao ljepotom. Predavanja smo imali u nekakvoj eko-etno kući, a ono što najviše volim (terenski dio) bio je u Erdutu, Dalju i okolici gdje su nas ljudi tako toplo primili, nahranili, napojili i malo „zagrijali“ rakijom i vinom. Te večeri smo večerali u jednoj srpskoj obitelji. Na zidovima znakovlje pravoslavne vjere, domaćica, srdačna, vrlo ljubazna i okretna žena koja je pripremila razna domaća jela, i nije ju zbunilo kad smo nahrupili u daleko većem broju nego što su joj rekli. Iz frižidera je povadila sve, a suprug se okolo razletio te počeo donositi i suhomesnate proizvode, vino rakiju ali i vegetarijansku hranu za nekoliko kolegica koje su iz torbica počele vaditi svoje kašice. Nisam bio pričljiv, a umor od puta me toliko svladao da sam jedva čekao krevet. Ujutro već u 9 nakon doručka, posjet vinariji. Dosita na onu bijelu kavu koju sam netom popio nisam mogao niti okusiti vina. Kakva greška, reći će mnogi. Kajem se i ja no sad je ionako kasno. Nakon vinarije šetnja kroz virnicu loze do Dunava, do pozicije s koje sam snimio ove fotografije. Pojeo sam par boba crnog grožđa i slušao priče domaćina o gusarima s Dunava, o povijesnim zanimljivostima i ostalom. Neke kolegice i kolege fino su se zarumenjele još u vinariji, pa im nije smetao hladni vjetar kraj Dunava. Pomislih o granicama Hrvatske, o Mađarima, Srbima, o osvajačkim vojskama s istoka i sjevera. Ovuda su prolazili mnogi prije nas, pa možda i izumrle divovske životinje koje su možda negdje duboko zaglibile u blatu, a Dunav ih je okamenio za sva vremena. Poput ptice gledam sve s visoka i pomišljam kako iznad sviju nas i iznad ptica i letjelica netko sve to gleda. U lokalnoj birtiji sam popodne popio kavu, gazda je gledao dok sam parkirao auto i ljubazno me uslužio. Razmijenili smo nekoliko uljudnih rečenica i stekao sam dojam da mu je bilo drago što je ipak otkrio tko sam, jer tu izgleda bude svakakvih bajtara, trgovaca i tko zna kakvih ljudi. Ja sam mu bio kao „normalan Hrvat“. Lokalni drinkeri, kao i svugdje, dudaju svoje pive i kako bi Džoni rekao „kuže svijet“. Popodne smo bili u Dalju kod konjara i gazdi, jelo se u „Bakinoj kući“, nekakvom eko-ugostiteljskom objektu pored Dunava. Jelo me se nije dojmilo, pa su mi bolje legle „slavonske grickalice“ na drugim mjestima. Nisam skoro ništa pio jer sam imao pun auto kolega i kolegica, pa što zbog njih. Ispao sam u očima sviju nekakav pomalo čudni trezvenjak. Za kraj daljske turneje nahranio nas je i napio lokalni birtijaš. Čovjek je tijekom rata bio jedan od zapovjednika obrane, a sada kaže: „Mi moramo živjeti u slozi. Moji dragi gosti su i Srbi i Hrvati. Jako dobro znamo i čuvali smo glave jedni drugima kad je trebalo. Oni drugi znaju i neće nikada ovdje nogom kročiti.“ Iznenadila me pa i malo zaprepastila ta njegova iskrenost. Sjetio sam se svojih obiteljskih priča kako su ubili mog strica Antuna nakon 2. Svjetskog rata. Mom djedu su jedne večeri u njegovu birtiju došli neki ljudi koji su ga upitali. „Pa kako Franja, prošao je rat, a tebi su sva tri sina živa?“. Ljudi prijeđu preko svega i žive dalje noseći negdje duboko u sebi gorčinu i žuč koja se prolijeva u njima. Velika je stvar biti Čovjek, a Dunav stalno protječe i naizgled sve sobom nepovratno odnosi. Naplavine ostaju i talože se. Vratio sam se kući preko Đakova, po noći, putem kojim nikada nisam išao. Cijelo vrijeme sam razmišljao o svojoj obitelji i iskreno se radovao vidjeti sina i suprugu, naizgled daleko od Dunava.

- 20:46 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se