novogodišnje ludilo

Ehej, sad moram i ja napisati svoj postek. Na zadanu temu

A ne znam što bih novoga uopće mogla i napisati. Mislim da sam čak nedavno nešto i na svom blogu pisala o tome.
No, ako ćemo po pravilima, onda su moji razlozi bili slijedeći:
Dakle, prvi post sam napisala negdje u trećem mjesecu 2006. godine. Bilo mi je potrebno mjesto gdje mogu pisati, a da nitko od mojih to ne čita. Blog se pokazao, u prvi trenutak kao izvanredan izbor. Super.
Napisala sam par postova, ništa mi nije bilo jasno. Teško sam odabrala pozadinu, nisam znala ništa, ama baš niti jednu jedinu ciglu stvar. Nisam niti pregledala druge blogove, ne tada. Nisu me zanimali, htjela sam da to ostane potpuno anonimno mjesto, baš kao intimni dnevnik.

Nakon tih par prvih postova, nisam pisala do šestog mjeseca. Ali zato, kada sam krenula.....
Među prvim komentatorima je bio Borgman. Tada je došla The littleone, pa redom jedan za drugim mnogi blogeri s kojima sam do sada stalno u kontaktu u ovom virtualnom svijetu.

Neke sam malo čitala prije nego sam počela komentirati. Neke sam odmah komentirala. Žao mi je, otišla je jedna draga blogerica, tulipančić, iz Osijeka, samo jednog dana nije više bilo bloga. Još je jedna posustala, Tko pita ne skita, ne javlja se već mjesecima. Od kada je promijenila posao, zapravo.

Odu, a ja ih pamtim. Borgman me više ne komentira često, za njega su ovo što trenutno pišem light teme. On voli raspravu filozofku, jaku. Znam ja to. Ali čekam inspiraciju. Zato dođe njegova dragana. I još mnogo, mnogo drugih i dragih blogera.

Do sada sam upoznala...ma puno njih. Slatkogrko iz Dubrovnika, Pjesmu sa pripadajućim dražesnim iz Umaga, Atlantidu i Viribus Unitis zelene beretke iz Knina, Fanny7 iz Bjelovara, naslućujem tko bi mogao biti neni iz bajke, sugrađanka, dragi se upoznao sa Grofom V., Tko pita ne skita, Biti bolji - be better, Janom, Maxturbatorom, sa katridom se čujemo telefonski...more dragih ljudi prošlo je kroz moj ili naš život posredstvom bloga. I sa svakim je i u živo tako jednostavno razgovarati...samo ide. Kao da se poznajemo sto godina.


I zato blože....hvala.

Moji razlozi sada i prije desetak mjeseci su potpuno drugačiji. Samo dokaz kako ponekad stvari koje kreću iz očaja mogu imati i dobar, čak šta više i odličan, tijek.

Pusa svima dragim blogerima (kao prvo) a onda i blogericama