- NOVLJANKA -

četvrtak, 15.05.2008.

Neistražene legende: FRANCUZ I NOVLJANKA OSNOVALI GRAD U AMERICI?!

Zanimljivu priču pronađoh na "sarajevo-x.com", koju nudim i vama, pa prosudite sami da li ćete je uzeti kao historijsku činjenicu ili samo kao neistraženu legendu: Jesu li Francuz i Novljanka- Bosanka osnovali grad Novi u Michiganu - SAD? Živimo u zemlji neistraženih legendi. Jedna od njih koja postoji u Bosanskom Novom jeste i ta da su Napoleonov vojnik i Bosanka pobjegli u Ameriku početkom 1800-te, i tamo osnovali grad istoimenog imena – Novi! Ovo je priča za koju možda nikad nećemo saznati da li je imalo istinita. U zemlji Bosni i Hercegovini i previše je priča koje se prepričavaju s koljena na koljeno, usmenih predanja, legendi, misterija, nad kojima decenijama kao tmurno vrijeme stoji pitanje – odakle one dolaze? Obično se kaže – 'priča narod'. Narodne priče i predanja ponekad se zapisuju ali nikad ne budu ozbiljno istražena, što nas historijski i civilizacijski možda uskraćuje za neke velike stvari. Takva je i ova naša priča. Usmeno predanje ili legenda koja je možda novi dokaz historijskih veza Bosne i Amerike. Bosanski Novi i američki Novi Predanje koje postoji u današnjem Bosanskom Novom jeste da ovaj grad ima brata blizanca, i to baš u Americi, a osnovali su ga jedna Bosanka i njen muž Francuz. Priča seže u 1800-tu, pred kraj Napoleonove vladavine Austrijom, i početke propadanja Osmanskog carstva u Bosni. Na tom graničnom dijelu dva velika carstva bio se smjestio tadašnji Novi. Predanje kaže da je Napoleonova Francuska baš tu u blizini imala neko nalazište rude te je područje bilo naseljeno i francuskim vojnicima. Jedan od njih navodno se zagledao i zaljubio u jednu Bosanku po imenu Vasvija Fajtović, i ljubav je bila tolika da se morala kriti jer bi za njega bila sramota da se saznalo da ima vezu sa Bosanskom koja je iz Osmanske carevine. Kako im je bilo nemoguće živjeti skupa, kaže predanje, oni se odlučuju da pobjegnu i to prema Dalmaciji, zatim prema Veneciji i dalje u Ameriku. Kada su stigli u Ameriku, navodno su bili među prvim doseljenicima koji su se odlučili od ruralnih dijelova grada Detroita u državi Michigan napraviti grad. Odlučeno je da se taj novi grad nazove upravo Novi! Time su, prema ovom predanju, jedna Bosanka i jedan Francuz, pobjegavši od dva carstva i razdvajanja njihove ljubavi, postali dio historije. Njihova kćerka je prema predanju postala prvi ženski sudija u Americi. Ko je, zapravo, osnovao Novi? Novi u saveznoj državi Michigan uistinu postoji. Danas je to mali gradić sa nešto preko 50 hiljada stanovnika i ubrzanim razvojem, i to kao dio šireg područja grada Detroita. U historijskim dokumentima o nastanku ovog gradića ima dosta autentičnih dokumenata zabilježenih u mnogima publikacijama objavljenim početkom 20-tog stoljeća. U knjizi Historija okruga Oakland, usmeni zapis historijskog progresa, ljudi i glavnih interesa koju je 1912.godine napisao Thaddeus D. Seeley, spominje se kako se došlo do imena Novi. Naime, 1830.godine grupa građana jednog dijela tadašnjeg Farmingtona, održala je sastanak u svrhu izdvajanja iz tog grada. Kada je na red došlo ime, bilo je očito da je najpotrebnije kratko i jednostavno. Dr. J.C. Emery je na sugestiju njegove žene predložio 'Novi' te je taj prijedlog i usvojen i upućen u zakonsku proceduru. Zapisi pokazuju da je ta latinska riječ u prevodu na engleski nekima zvučala čudno – 'nepoznat', 'zaboravljen', pa nisu htjeli da se takve karakteristike vežu za njihovu zajednicu. No, ipak, državne vlasti su usvojile ovaj naziv i Novi je odvojen od Farmingtona. Ne postoje nikavi zapisi u zvaničnoj historiji da su uistinu Vasvija i njen muž Francuz bili osnivači ovog gradića. U američkim arhivama koje se nalaze i na internetu, kaže se da su dr. J.C. Emery i njegova žena, oboje bili engleskih korijena, doseljenici u Ameriku. Prvi koji se doselio na zemlju na kojoj je nastao Novi bio je Erastus Ingersoll koji je došao 1825.godine. Prvi ženski sudija – čista Amerikanka! Postoji i prvi ženski sudija u Americi. Njeno ime je Esther Morris i korijene vuče iz Amerike po majci te Irske po ocu. Jedna je od poznatijih američkih ličnosti i to ne samo po tome što je prvi ženski sudija, nego i što je bila prva zagovornica ženskih ljudskih prava u Americi. Bila je osmo dijete Daniela McQuigga i Charlotte Hobart, a sa 11 godina već je završila u sirotištu što joj je pomoglo da se okrene sama sebi i razvije svoje sposobnosti, te kasnije dođe do liderske pozicije. Niti u njenoj biografiji koja je detaljno razrađena ne postoje nikakvi detalji koji je vežu za dva velika carstva koja su vladala Evropom u to vrijeme. No, ipak čitava priča pa bila legenda ili predanje, je zanimljiva i maštovita. I kao takvu, do danas je niko nije stručno obradio, makar da nasluti da bismo mogli imati barem malo pozitivnog na velikoj sceni svjetske historije.

- 18:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ratni zločini na području bosanskonovske općine:"SUHA REBRA" OSTAJU IZA REŠETAKA

Prijeratni kriminalci, a za vrijeme agresije na BiH, ratni zločinci, takozvana "Suh(v)a rebra" iz Bosanskog Novog, kako javlja banjalučki list "Glas Srpske" ostaju u pritvoru. Da li će odgovarati i za druge počinjene gnusne zločine, pitanje je na koje će se još dugo čekati odgovor: BANjA LUKA - Vrhovni sud Republike Srpske potvrdio je presudu banjolučkog Okružnog suda, kojom su zbog ratnog zločina osuđeni Goran Petić Čembro (40), iz Bosanskog Novog/Novog Grada, na osam, Zoran Đukić Grk (42), na sedam, a njegova braća Mladen (43) i Goran (40) Đukić na po šest godina zatvora. Prvostepenu presudu je u oktobru prošle godine izreklo Vijeće trojice, kojem je predsjedavao sudija Želimir Lepir. Na presudu je žalbu uložila obrana, ali ju je Vrhovni sud odbio kao neosnovanu. U presudi se navodi da je teško krivično djelo kada je ubijen Husein Hotić (32), koji je bio inspektor Policijske stanice, počinjeno u junu 1992. u Bosanskom Novom/Novom Gradu. Prije toga, Petić, Zoran, Mladen i Goran Đukić, koji su bili pripadnici paravojne formacije "Suva rebra", došli su u bosanskonovsko/novogradsko naselje Urije, za koje su znali da je u najvećem dijelu naseljeno bošnjačkim stanovništvom. Bili su obučeni u vojničke uniforme i naoružani puškama. Njih četvorica tražili su da stanovništvo izađe iz kuća, što je i učinjeno. Petić je uz prijetnju tražio da izađe inspektor policije Husein Hotić. Na poziv brata Izeta Hotića, Husein je izašao iz podruma svoje kuće, a Petić ga je udario palicom po vratu. Navedeno je da su sva četvorica napadača puškama prisilili Huseina Hotića da uđe u automobil "zastava 101", koji su oduzeli od Emira Veletanlića iz Bosanskog Novog/Novog Grada. Zatim su se dovezli u naselje Poljavnice, udaljeno oko dva kilometra od Bosanskog Novog/Novog Grada, gdje su u kući Ljubomira Bere nastavili da maltretiraju Hotića. Poslije nekoliko časova, nešto iza ponoći, izveli su nesrećnog Huseina Hotića iz Berine kuće i na udaljenosti od oko 200 metara na desnu stranu ubili su ga pucanjem iz vatrenog oružja na obali Une.

- 12:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 13.05.2008.

NEMILI SUSRET

E, zaista treba imati snage i sabura za preovladavanje iskušenja na koja nailaziš u životu! Zlehude sam bila sreće da nabasam na nastavnika zbog kojeg sam, između ostalog, protjerana iz voljenog i rodnog grada. Tisuće misli u samo nekoliko desetinki sekunde: silom i lažima prekinuto djetinjstvo i mladost, put u nepoznato, muke s novom sredinom, s novim ljudima, običajima... Škola na nekom meni nepoznatom jeziku...Oduzeto dostojanstvo mojim roditeljima, bolje kazano svima nama protjeranim... A tek nedužno ubijeni, silovani, poklani... Srušene džamije... Porušeni i opljačkani domovi... Stala sam kao ukopana... Kada smo se pogledali, uspjela sam reći samo: zašto...??? Okrenu je glavu i nestao u masi... Dugo sam stajala i gledala u prazno... Suze su same tekle, a srce plakalo....

- 13:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 06.05.2008.

Za rođendan Suzi: DUESSELDORF - KINESKI RESTORAN - ŠVEDSKI STOL

Suzy je proslavila rođendan daleko od svog grada. I svojih najbližih (mama, tata, brat...) Pa, ipak, nije joj nedostajalo šarma i smisla za dobro raspoloženje. Mi ostali imali smo zadatak da joj prikolko nadoknadimo prazninu. U tome se isticao Edo, a tek mu je nepunih pet godina. Uspio je Suzy opustiti i učiniti atmosferu ležernijom i veselijom. Suzy, za navijek sretna i vesela bila!

- 17:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.05.2008.

Suzy u Duesseldorfu: DRAGULJ SA OBALE RAJNE

Napokon je stigla – moja Suzy. Primila sam je s neizmjernom toplinom svoje duše. No, odmah sam uvidjela da njeni prohtjevi nisu tračenje vremena. Pored engleskog i talijanskog, Suzy se odmah prihvatila usavršavanja i njemačkog jezika. I upoznavanja Duesseldorfa - sredine u kojoj se nalazi sada. Evo, nakon desetak dana, sasigurno će vam potvrditi: Duesseldorf je dragulj među europskim gradovima Šarmer, smješten na obalama rijeke Rajne. Danas središte njemačke i europske mode. Natjecalište oglašivačkih agencija i multinacionalnih korporacija. Glavni grad Nordrhein Westfalen, najnaseljenije pokrajine u Europi. Zasigurno je među najljepšim i najzanosnijim gradom na starom kontinentu. S intimnom luksuznom elegancijom. U svom blistavilu posebnost su mu mirisni parkovi i šetališta. Reklo bi se raj na zemlji. Po turističkoj elitnosti nemjerljiv je s drugim. Grad kakvog nema: divne palate, toranj što se okreće i s kojeg se vidi čak Koeln, udaljen pedesetak kilometara. Dvorci, bulevari, muzeji, galerije, bogomolje, parkovi... Grad u kojem ima više zelenih površina i drveća nego u drugih deset zajedno. Suzy je je već upoznala glavno gradsko šetalište - Koenigsallee, sa nanizanim trgovininama najpoznatijih dizajnerskih imena. Nije propustila posjetiti ni Goethe Museum, zgradu ružičastog pročelja. Najpoznatiji dvorac u Benrathu. Hej, i Tito spavao u njemu. U ovoj prijestolnici prestižni su balet i opera, moderni mjuzikli, brojni muzeji, Akademija lijepih umjetnosti...Suzy je već upoznala Alstadt, s beskrajnim nizom picerija i restorana, japanskih, kineskih, talijanskih, španskih... kuhinja - Tko ima sreće da vidi Duesseldorf, tog ljepotana među gradovima, može kazati da je postigao mnogo u životu – kazala je moja Suzy.

- 12:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.05.2008.

SUZY – PRIJATELJSTVO VEĆE OD HIMELAJA

Kako neki ljudi umiju da ostave trag u našim srcima!? Dovoljno je bio jedan susret. I jedan događaj. Evo, priče: Nas dvije smo rođakinje – Suzi i ja. Spletom historijskih gibanja rasle smo razdvojeno. Udaljeno jedna od druge. Slučajni susret zbio se jesenas. U gradiću na obalama modrooke Une, postojbini mojih roditelja i Suzyne mame, slučajno smo se srele. Sve je bilo idilično. Nekoliko razmijenjenih toplih riječi i dogovor da navečer zajedno budemo dio folklora na tradicionalnoj kuturno-historijsko-zabavnoj manifestaciji – kestenijadi. Znate, krenulo je odlično – too god to betrue? U gluho doba uputismo se kućama. Nažalost, usput manja saobraćjna nesreća spriječi nas da se vratimo brzo. Procedura u policiji odužila se. Suzyjev otac dolazi da vidi šta je s nama. - Hoćeš ti sa mnom kući – upita nakon izvjesnog vremena Suzy-in otac. - Pa, zaboga, zar misliš da bi nju trebala ostaviti ovdje samu – oštrim tonom i s jakim izrazom na licu - odgovori Suzy. Bilo je to dovoljno. Riječi za mene zlata vrijedne. Znam da će neki reći nije to ništa. To je normalno. Ništa senzacionalno. Ni posebno. Meni je to u tom trenutku bilo veće od Himelaja. Najljepši poklonjeni dragulj. Bliskost sa suštinom. Život vrijedan da se živi. U ovih dva-tri mjeseca još više saznato o Suzy. Zaista, ima mnogo lijepih svojstava. Pronicljiva. Srčana. Srdačna. Zauzimljiva. Nesebična. Bistra. Riječita. Jednostavna. Iskrena. Postojana. Čovjekoljubljiva. Razumna. Pravedna… Za kraj: Suzy, ako mi izbrišu prošlost, ja ću te se ipak sjećati.

- 12:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GRAD - OD SNA ISANJAN

Bio jedan grad od sna isanjan. Ljepotom okovan. Saburom i toplinom uvezan. Majčin bivak u njemu našli svi... Gdje je sad taj grad - moj Bosanski Novi? Tko mu ime predjenu? Zašto ga tako naglo i nenadno napustih? Gdje smjestiti sve nevolje i patnje kroz koje prođoh? Kako vratiti izgubljeno dostojanstvo i osjećaj bezvrijednosti? Da, odgovore znam i ne negiram stvarnost. No, želim da ih čujem i od Vas. O izgubljenom djetinjstvu, sivilu izbjegličkog života i još hrpa pitanja ostaće zauvijek u mojoj praznoj duši. Jedino Bog dragi zna koliko mi je teško bez grada-ljepotana u kome se rodih, bez rijeke kojoj Rimljani ime nadjenuše, Ade što se prkosno isturila gdje se ljube Una i Sana, čevapdžinice Max, krasnolike čaršijske džamije, Unskog ili kako su ga zvali - Kej uzdaha, sa stoljetnim drvoredom lipa, Kulskog brda... A tek školskih koleginica što se raziđoše širom dunjaluka... To je razlog zbog čega u akšamske sate budna sanjam svoj dženet dunjalučki - svoj Bosanski Novi. To je razlog zbog kojeg sam kao tek stasala djevojčica izgubila osmjeh, slobodarski duh, vjeru u bolju budućnost... Vrijeme mi je da se počnem buditi iz ovakvih snova! Jer, izgubljena riba, po narodnoj, izgleda još veća, pa tako i moj grad. Znam, kazat ćete da ništa nije izgubljeno!? I, nije. Ovo je samo početak priče za nove, koje će ispričati možda netko od mojih koleginica ili kolega koji su kao i ja negdje u muhadžirluku. Ili pak netko drugi što boravi u mom rodnom gradu. Za početak i zehra je puno!

- 12:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SANJAM NOVI I NOĆU I DANJU

Pjesmu posvećujem mojim Novljanima razasutim širom kugle zemaljske. SANJAM NOVI Moje misli u daljinu hrle, Ruke moje tebe bi da grle, Grade Novi iste smo sudbine, Bol i tuga od Une do Drine. Dolazim ti kao stranac znani, Ljepota tvoja dušu da mi hrani, Unskim kejom da prošetam sjetno, Kulsko brdo riješim zanovijetno. Sanu vodu do ušća da gazim, Zaljubljene na Adi da spazim, Da li sreća il´ tuga me čeka, U susret ti idem zanavijeka. Žar plamti u bezbroju želja, Japranska dolina postelja mi bijela, Novi Bosanski pun si nadahnuća, Čarolija si moja i jedina kuća!

- 08:35 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 03.05.2008.

Sjećanje: TUŽNA ĐAČKA LJUBAV

Što je to što me tišti i peče do nepodnošljivog bola? Bilo je to u Bosanskom Novom. Jednog majskog dana - godine 1992. U susjedstvu se, preko Une (Hrvatska), vodio pravi pravcati rat. Već punih godinu dana. Roditelji su bivali sve zabrinutiji. Pričali su tiho, bolje kazano šaptali, kako ne bismo, brat i ja, čuli njihove riječi. Nisu nam davali da poslije školske nastave izlazimo iz stana. Činilo mi se da postajem rob suženog prostora. Jednog dana odlučih, na svoj rizik, prošetati Unskim kejom. Drvored stoljetnih lipa. Pupuljici lipova cvata nabubrili. Samo što se ne otvore. Plavetnilo se razlilo na proljećnom nebu. Rumenkasta razgalina s istoka probijala se kroz guste krošnje. Podigla sam pogled. I, ugledala njega. Smješak mu nije silazio s lica. Za svojih 13 godina bio je visok. Crna kosa, bijela koža, crne oči. To lijepo lice, s bijelim snažnim i sjajnim zubima, bilo je, tako mi se činilo, veoma brižno. U njegovom pogledu odsutnost. Bez onog sjaja što je imao za vrijeme školskih odmora. Pohađali smo istu školu “Ešref Hrnčić”. On VI. a ja V. razred. Živio je u Vidoriji, a ja u Centru grada. Pozdravio me. I onda naglo stao. Nevina zbunjenost – oboje. Pomalo nespretno približio mi se na korak-dva. Moja nenačeta radoznalost, upitah ga: - Kuda ćeš u ovo vrijeme? Prelazeći pogledom po meni, prozbori: - Odveli su mi oca. S još dvojicom. Znaš ko. Idem pred mamu. Otišla je u policiju. Da vidim šta je s njom. Grizući unsne i prelazeći jezikom preko njih, krenu naglo, zatim zastade, reče: - Ja tebe volim – i onda potrča u pravcu sanskog mosta. Vratila sam se kući. Tog dana i noći nisam mogla pratiti i nadzirati svoje misli. Zaspala sam u samo svitanje. Hiljade puta sam ponovila: … volim… volim… volim… volim… Kada sam ustala bilo mi je neprijatno. Nisam mogla gledati materi u oči. Kao da sam nešto veliko zgriješila. A odna sam čula strašne riječi: - Ubili su Mešu. Ranjen mu je i sin. Izgubljena i ukočena stajala sam pred majkom. Suze su kiptale. Nisam vjerovala u ono što sam čula. Sklonila sam se neprimjetno u drugu sobu. Kako bih voljela da je to samo san. Sve do našeg izlaska iz Bosanskog Novog u meni je trajao neki tihi jauk. U inozemstvu sam saznala da su Amarildu u Italiji amputirali nogu. I ništa više. Do danas. Ljubopitljivost i nepovjerenje ostali u meni. A u duši pustoš.

- 22:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.