-Nadam se da sad znaš zašto sam uporno izbjegavao bilo kakvu raspravu o mojim roditeljima.-rekao je Tom izgledajući nekako otužno dok smo sjedali u crni peugout kako bi me odvezo kući.
-M, da. Sad napokon znam. Bio si u pravu.-rekla sam i slegnula ramenima. Izgubila sam svaku volju za životom. Lucy je iz mene iscrpila svu energiju. Ponašala se kao kraljica svijeta, osjećala sam se kao bezvrjedna ponizna sluga pokraj nje. Pitala sam se kako Tom može biti psihički stabilan u cijelodnevnom društvu te naprasite, nevjerojatno odvratne žene.
-Hajd,e nasmješi se malo.-rekao je neuvjerljivo veselim glasom Tom, štipajući me za obraz. Iako je i sam izgledao kao da umire.

Razmišljala sam o tome kako bi bilo lijepo više nikad ne biti u istoj prostoriji s odvratno kokošom Lucy. Kako je samo mogla vrijeđati posao mog oca!? Pa, Benstonova tvrtka je najbolje odvjetniča tvrtka u čitavom gradu, a mmoj otac je jedan od najboljih odvjetnika.
Iskreno, ni Tomov otac mi se nije sviđao. Nije mi se činio kao loša osoba, no imala sam osjećaj da uopće ne primjećuje ostatak svoje obitelji. Bio je przauzet i preokupiran svojim poslom. Posao stvarno nije najvažnija stvar na svijetu.

Tom se parkirao na kolni prilaz moje kuće. Napokon. Utisnula sam mu jedan kratki poljubac na usne i izašla iz auta. Snažno sam zalupila vratima, možda malo presnažno. Bila sam neizmjerno sretna što će današnji dan napokon završiti. Bilo sam umorna, osjećala sam kako su mi ruke i ramena otežali, a noge sam jedva vukla po podu. Tom je jednom kratko trubnuo i odvezao se dalje niz ulicu. Samo želim mir i tišinu. Samo to. No naravno, znala sam da to neću dobiti. Nisam trebala biti tako naivna i sigurna.

Točno u trenutku kad sam položila svoju ruku na kvaku ulaznih vratau namjeri da napokon uđem u svoj topli dom, začula sam kako me netko doziva.

-Sarah!-rekao je prigušeno neki muški glas. U istom trenutku iz skrovišta koje je sačinjavao grm u mom vrtu izašao je Chris. Istog trenutka sam prepoznala onaj dobronamjerni pogled u njegovim morsko plavim očima. No Chris je osoba koja sam sad najmanje trebala, samo sam željela da ovaj dan što prije završi.

-Što ti ovdje radiš?-rekla sam iznenađeno, gotovo urličeći. Nisam željela vidjeti Chrisa. Moja namjera je bila izbjegavati ga. Izbjegavati ga dovoljno dugo da ga jednostavno više nikad ne vidim i da se ne moram suočiti s njim.
-Ovo je jedini način na koji sam te mogao vidjeti.-rekao je sporo mi se približavajući i nesigurno se smješkajući.
-Zašto ti mene uopće želiš vidjeti i zašto mi jednostavno nisi prišao u školi?! – rekla sam otresito.
-Moram razgovarati s tobom, ali tvoj zaštitar mi je to strogo zabranio.- rekao je sarkastično se smješkajući.
-Moj zaštitar?-upitala sam s čuđenjem. Pretpostavljala sam da misli na Toma, no nije mi bilo jasno zašto to govori.
-Da, pa zar nije očito. Tom mi je zabranio bilo kakav kontakt s tobom. A vjeruj mi on stvarno nije ugodna osoba za svađu.-reko je pokušavajući se kontrolirati da zvući što smirenije. Ali to mu i nije baš uspjevalo. Imala sam osjećaj da je došao po svađu, i odlučila sam da će to i dobiti.
-Ne vjerujem ti.-rekla sam prekriživši ruke na prsima.
-Naravno da mi ne vjeruješ. Isprao ti je mozak kao svakoj drugoj curi u školi.-ljutito mi je dobacio.
-Tom meni nije isprao ništa! Ja sam potpuno ista osoba kakva sam bila na početku godine.-uzvratila sam mu srdito.
-M da. Ja mislim da si stvarno jedina koja tako misli. Promjenila si se koliko se god jedna osoba promjeniti može. Sarah, znaš li ti zašto si ti mene uopče privukla?-upitao je sada govoreći najnježnije što je mogao u ovom trenutku.
-Ne znam. Sigurno ne zbog mog fizičkog izgleda.- rekla sam nešto manje ratoborno raspoložena.
-Upravo to. Ne želim reći da nisi lijepa, jer jesi. Zapravo jako si lijepa i zgodna. Ali to nije bitno, jer nisi kao ostale djevojke. Nije ti bitna moda, ljepota, bogatstvo. Dobra si, s tobom je tako lako razgovarati, znaš nasmijati ljude. Na neki način si jednostavno nevina. To je osobina koju ja cijenim kod ljudi. Zar ti misliš da sam ja tebe prvi put primjeti tak kad si sjela s nama za stol!?- rekao je nježno.
-Da.-odgovorila sam kratko.
-Ne Sarah, ne. Ja sam tebe primjetio još prvog dana tvog prvog razreda. Točno se sjećam što si nosila. Crvenu majicu kratkih rukava s nekim natpisom, traperice i crne balerinke. Bila si tako izgubljena i predivna. Isticala si se od ostalih, isticala si se u gomili. Zračila si nečim posebnim. Zadnje dvije godine pokušavao sam barem na trenutak uloviti tvoj pogled, ali to mi i nije baš išlo od ruke. Bila si opčinjena svojim prijateljicama, svaki trenutak si provodila s njima. S onom Dylan i s one dvije namiguše. I da, tada je došao Tom, i kad sam napokon imao osjećaj da si me ti primjetila on je sve uništio. Zar ti ne vidiš da on nije normalan? On je jebeni psihijatrijski bolesnih.-rekao je Chris govoreći sve brže što je bio bliže kraju svog monologa.
-Nisam nosila crvenu majicu.- rekla sam. Bila sam sigurna da nisam nosila crvenu majicu prvi dan škole.
-Naravo da jesi. Točno se sjećam.- rekao je nježno
-Nisam.-rekla sam odmahujući glavom.- Zašto mi neprestano lažeš?! Uništavaš sve što trenutno imam. Prvo, ne zovi moje prijateljice namigušama! One imaju svoja imena, zovu se Anna i Ash. I ne, nisam nosila crvenu majicu, i zašto sad uporno tvrdiš da sam ti kao „zapela za oko“ kad si me smatrao samo prijateljicom. Znaš što? Tom je bolji čovjek nego što češ ti to ikad biti.-rekla sam vrišteći i odlazeći prema kući.
-Ti Tomu naravo vjeruješ svaku njegovu rijeć.-rekao je sarkastično se smješkajući i hvatajući me za ruku, kako ne bih odjurila prije vremena.
-Da, naravno da mu vjerujem. Zaslužio je to.-rekla sam glasno.-On nije prokleti lažljivac kao i ti da se žali da nema novca, a voziš BMW.-rekla sam u trenutku bijesa.
Chris je trepnuo nekoliko puta i zabezeknuto me pogledao. Kao da je šokiran ovom mojom primjedbom.
-Znaš, postala si ista kao sve druge cure u školi. Plitka i površna. Sramim te se. Sramim se toga što sam bio ludo zaljubljen u tebe, sramim se toga što sam ispao budalasti princ spasivši te od gušenja onaj dan u kantini, sramim se toga što sam te odveo u par koji mi toliko znaći i dopustio ti da zaviriš u moju dušu.– rekao je tiho, ali s izrazitim gađenjem. Okrenuo se od mene. Brzim korakom se zaputivši dalje niz cestu. Gledala sam njegovu figuru kako nestaje u mraku.

Spustila sam ramena i izdahnula. Mrzila sam činjenicu što je Chris morao glumiti voajera i čučati u grmu ispred moje kuće samo da bi mi rekao stvari koje mi se nisu ni najmanje sviđale. Stvari za koje sam znala da nisu istinite i koje stvarno nisam željela čuti. Bila sam više nego izmorena i iznervirana. Imala sam osjećaj da se čitav svijet jednostavno okomio na mene.
Krasno, sve je super. Ja i Dylan smo u zadnje vrijeme nekako gubile kontakt, Cinth mi je postajala sve bolja prijateljica i njen život je bio u rasulu. Tomova majka me mrzi, njegovom ocu nisam ni najmanje intrigantan, moji roditelji gotovo svaku noć u zadnjih mjesec dana provode svađajući se i urličući jedno na drugo, Chris me uhodi i govori mi besmislene laži. Jednostavno krasno. Bolje nisam mogla poželjeti, zar ne?

Može li sada biti gotov današnji dan? Zapitala sam se tiho u sebi i uputila se prema kući zaokupljen rojem misli koje su me neprestano proganjale.