Bijesno sam otvorila vrata sobe i šakom lupila o prekidać za svijetlo, zalupila sam vratima iako sam znala da će glasan tresak odzvoniti u čitavoj kući. Danas, prvi dan škole bio je moj najgori dan ikad, u čitavom mom životu. Svo ono dobro raspoloženje koje je jutros bilo uz mene naglo je splasnulo. Ponavljala sam ubrzani film od tog dana u svojoj glavi. Stiskala sam oći i u šoku i nevjerici odmahivala glavom, kao da ću time odagnati onaj prizor. Nije uspjevalo, nikako.
Sve je poćelo odlično, nakon čitavog ljeta razdvojenosti, napokon sam vidjela Dylan koja je bila iznimno sretna i vesela. Osmjeh je obasjavao njeno ionako lijepo lice, izgledala je kao da će svaki trenutak odlepršati sa tla.
Neprestano smo se cerekale kao i uvijek, kad je ona najedanput prekinula provale smjeha i izjavila -Imam dečka!
Nastavila sam se smijati, neregistriravši o čemu ona to prića. No vidjela sam njen ozbiljan izraz lica, trebalo mi je nekoliko trenutaka da se uozbiljim.
-Imaš ššt..o?-
-Dečka!- veselo je odvratila
-Hmmm...-odugovlačila sam
-To je sve što imaš za reći?-podbadala je
-Hm, ne. Reci ti meni sve.-odgovorila sam joj postavši svjesnija situacije.
-Pa... Upoznala sam ga na ljetovanju- govorila je prebrzo- ali, on se doselio ovdje, maturant je, ide u našu školu, i upoznat češ ga. Posvojen je i ima brata, ne pravog naravno... – sad je govorila tolikom brzinom da sam jedva razumjela što govori- ...i brat će ići s nama u razred, super je. Obojica su super, dobro češ se slagati s njima.... – Izgovorila je to tolikom brzinom da je sada jedva dolazila do daha.
-Hm... Ok...- odgovorila sam, označivši kraj priće.
Nisam voljela nove ljude, upoznavanja mi nisu išla od ruke.Nikad nisam znala što bih rekla, a kad bih napokon progovorila, bila bi to največa glupost ikad izrečena. Strahovala sam od susreta s...
-Nisi rekla kako se zove?-izjavila sam
-Ah, da – Dylan se lupila dlanom po čelu- Steven, a bratovo ime je Tom. Steven i Tom Rennison..
-Aha, u redu.-
Zvono je označilo kraj naše rasprave. U razred je ušetala naša razrednica. Predavala nam je matematiku. Bila je to zdepasta starija žena krupne građe. Imala je crnu neobuzdanu kuštravu kosu i uvijek je odjevala neuskladive boje. Danas se odlućila za ružićastu haljinu i crvene cipele. Dylan i ja smo jedna drugoj dobacile pogled i prasnule u smijeh. Za njom je u razred ušetao dečko naših godina, smeđe poluduge kose, srednje visine, sportski građen.
Atmosfera u razredu se smirila. Dylan se uspravila u stolici i nabacila blaženi osmjeh. Pogled je fiksirala na tom dečku. Ah,da tad mi je sinulo. Bio je to Tom, brat Dylaninog dečka. Annabella i Ashley koje su sjedile ispred nas su se okrenule te demonstrativno podigle obrve i nacerile se. Anna i Ash su bile moje i Dylanine prijateljice. Neprestano vesele i nasmijene u konstantnoj potrazi za dečkima. One su znale sve u školi, tko, s kim i što točno.
Razrednica je predstavljala Toma razredu. On je samo bojažljivo prelazio pogledom preko razreda i nesigurno se smješkao. Postao je nešto sigurniji u sebe kad je uoćio Dylan, i brzo kimnuo glavom. Prekinuo je razrednicu usred nekakvog objašnjavanj koje ionako nitko nije slušao i upitao je
-Mogu li sjesti kod Dylan, nju več poznajem!- i šarmantno se nasmijao.
Ostala sam u šoku, pretpostavljam da je moja donja vilica pala na klupu. On me samo pogledao i zločesto se nacerio.
-Naravno, Sarah ti sjedi u zadnju klupu s Cinthany Deathlight.-oštro je rekla.
Napravila sam faacu na kojoj se moglo vidjeti moje gađenje, Dylan je samo slegnula ramenima, dok me je Tom pobjedonosno gledao. Anna i Ash su se okrenule i odglumile scenu povračanja.
Cinthany nitko nije volio, bila je previše povučena. Nije imala prijatelje, uvijek je sjedila sama i kad nije nešto crtkala ili pisala sve je ravnodušno promatrala. Svi su joj se iza leđa rugali da je luda. Bila je to djevojka duge smeđe kose, pomalo blijedog tena. Dok sam sjedala pokraj nje uopče me nija ni pogledala. Sjedila je glave nagnute nad komad papira, te je pokrivala gotovo cijelu klupu svojom kosom.
-Bok.- rekla sam drsko.
-Bok i tebi.-rekla je nježno, nepogledavši me.
Cinthany je gotovo cijeli sat upisivala nešto u malu bilježnicu debelih ljubičastih korica. –I bolje.- pomislila sam –još mi samo fali da slušam nečije priče.-
Gotovo cijeli sat buljila sam u Tomova leđa, odlučila sam da ga mrzim. Tek tako je ušetao u razred i odvojio me od moje najbolje prijateljice. Moje misli su se gomilale, razmišljala sam samo kako ću se osvetiti Tomu. Nesvjesna toga da sam se počela smješkati na svoje ideje. Najednom Tom se okrenuo i nasmijao mi se, potpuno podrugljivo. U tom trenutku sam ga mrzila više nego ikoga, a on ,a on. On mi se samo podrugljivo smješka. Hm,da vidjet če on mene. Bila sam toliko bijesna da nisam bila svjesna da nogom nervozno tresem klupu.
-Sarah.- najedanput je meko progovorila Cinthany
-Da, Cinthany?-odrješito sm odgovorila.
-Zovi me Cinth, i molim te prekini treskati, smeta mi.- Cinthany je još uvijek govorila smireno i meko. Prestala sam tresti, a Cinth je pognula glavu i nastavila pisati.

Cijeli dan mi je protekao u nekakvom bunilu. Upoznala sam Stevena, ali sa sigurnošću se sjećam jedino toga da je jako visok i sportski građen. Za velikim odmorom za stolom je umjesto stalne ekipe koju smo sačinjavale Dylan, Anna, Ash i ja. Sada tu sjedio i Steven koji je neprestano grlio Dylan. I naravno Tom, za kojeg bi se moglo reći da je uživao u pozornosti koje su mu posvečivale Anna i Ash. On je neprestano prićao njihove sportske anegdote, kojima su svi bili oduševljeni, osim mene. U tom trenutku sam ih sve mrzila, cijela ta situacija mi je smetala. Pokušavala sam biti što neprimjetnija, a čini se da ostalima to nije smtalo. Nitko se nijednom nije potrudio ukljućiti me u razgovor. Osječala sam da postajem neprimjetna kao luda Cinth. Sad sam je još zvala i Cinth. Super, zar ne?

Mrzila sam ovaj dan, samo sam se željela sklupčati u krevetu gdje me nitko ne pita, ne vidi, ne čuje.

Prošla sam prstima kroz svoju pomalo zamršenu smeđu kosu. Pogledala sam se u ogledalo i uzela četku. Silovito sam raščesljavala kosu, sve dok nije postala ravni smeđi slap koji je padao do mojih ramena.
Uzela sam crnu olkovku i obrubila kapke svojih zelenih oćiju, stavila maskaru, povukla sam potez kistom za rumenilo preko svojih jagodica. Još samo sjajilo za usta.
Da, bila sam zadovoljna. Pogledala sam se u veliko ogledalo koje je stajalo na unutarnjoj strani vrata kupaonice. Nosila sam bijele convers tenisice, crne uske traperice i obićnu bijelu majicu kratkih rukava. Promatrala sam svoju figuru u ogledalu. Bila sam zadovoljna, nisam bila pretjerano zgodna, ni pretjerano mršava, a ni pretjerano visoka. Ali bila sam zadovoljna.

Prvi dan škole, prvi dan trećeg razreda srednje škole. Novi poćetak, nova bitka za ocjene. Zapravo jedva sam čekala vidjeti Dylan, moju najbolju prijateljicu. Dylan je draga, susretljiva i dobra. Pametna i zgodna. Postojali su trenutci u kojima sam joj zavidjela, muške glave su se uvijek okretale za Dylan, ali ona nije previše marila za tim. Uvijek je bila prava prijateljica i uvijek mi je pomagala. Zato sam je voljela.
Iz razmišljanja me trgnulo lupanje po vratima
-Saaraaaah!!- zvao je moj otac - Zakasnit češ!-
Ovlaš sam poljubila majku i oca u obraz i istrčala iz kuće. Pješačila sam do škole, oduvjek sam voljela hodati sama i slušati muzike. Stavila sam slušalice svog MP3 playera u uši. Bez muzike bi mi život bio nezamisliv.
U hodu sam razmišljala o ljetu iza mene i budučnosti ispred mene. Veselila sam se školi, nisam bila jedna od onih mrzitelj škole. Ocjene su mi bile prosječne, ali bez previše učenja i uz mnogo cereka na satu s Dylan.
Bila sam prosječna djevojka, bila sam sretna i zadovoljna. Nemam dečka, nikad nisam imala ozbiljnu vezu. Ali to mi nije smetalo, nisam bila zaljubljive prirode, bila sam vesele naravi. Jedna od onih osoba kojima buđenje ujutro ne pada teško.
Nisam voljela promjene, bila sam sretna u maloj zaštičenoj čahuri svog života, promjene nikad nisu donosile ništa dobro. Željela sam da sve ostane ovako kako je, stvarno sam to željela svjesno i podsvjesno.