novazemlja

16.09.2008., utorak

Meso, ruža, more, zečevi i bumbari. Sve skladno analogizirano.

1) Gutanje mesa

Menza, prije dvije godine. A ti si znala, jer ja sam te gledao. Gledao sam te kako režeš, bodeš, kako sortiraš. Prignuta nada tanjur kano uveo suncokret na isteku ljeta ka svom dnu, grčevito si rezala. A ja sam te gledao. Znatiželjom djeteta promatrao sam kako režeš to meso i podsjećaš na neku daleku budućnost smještenu sučelice za istim stolom. Sjećam se i tvojih grimizno nalakiranih, tankih, dugih noktiju zbog kojih si nespretno pridržavala nož i vilicu za kasapljenje suhe, tvrde svinjetine studentskog centra: dok sječivo noža strugalo je leguru tanjura, a vršci vilice udarali impresionistički takt, ja sam te gledao a ti si žderala, i gutala i rezala, a žamor nezasitne gomile pulsirao je prostorijom poživinčenih kuhara i kuharica sa suvišnim bijelim kapama. Jedna žena je oduvijek uzvikivala- sljedeći!
Gledao sam te kako gutaš to meso, o Marta. Kose nalik na naborane pramenove vrbe na vjetru prikrivaše ti nepoznato lice, i vidjeh tek žurna ustašca glodavca sa tankim, grimiznim kao i nokti usnama iza vela od algi i šiblja, vidjeh ustašca jednog zeca omotana u grivu lava, ustašca jedne ribe škarpine sa crvenkastom krljušti i oštrim, ubojitim perajama. (Sjetio sam se morskog raka kojeg smo kao djeca pomoću nakvašenog kruha zazidali u kamen na plaži, i kada sam nakon dva dana maknuo krušnu barikadu, on je još uvijek bio tamo, ponosne poze, sa svojim klještima u zaustavljenom pokretu kao Španjolka u plesu s kastanjetama, ali više se nije micao i zaudarao je po smrti.) Sjećam se Marta. Budila si želju morskom solju namirisanu.
Jedna je žena vikala- sljedeći!- a ljudi su prebirali sitniš pred odsutnim licem jedne žene sa cigaretom u ustima iza staklenog pulta na izlazu. A ti si gutala, Marta, hitro svoje meso i već sam bio siguran kako ti je svega dosta, i kako želiš što je prije moguće svršiti s tim i doći pred sivo lice iza staklenog pulta i odbrojiti svoj sitniš, odobrovoljena za jednu sitnicu dana manje, i ostaviti me ovdje samog, otići sama.. Ta kako, kako ne razumiješ da bila si nesvjesna one vlažne kao more, putene kao zečevi, nastrane kao stvarnost budućnosti ispred nas što sam je naslikao u svome tanjuru, na suhome pireu studentskog centra… . Ta kako, kako ti nije bilo jasno, ti neznana samotinjo, da naše sutra pripada sferama daleko i daleko odanle, ti, bludnih misli-slika pobuđujuća, nožem baratajuća, meso-razdiruća vilica-ženo, da budućnost postoji još jedino zbog nas. O glupačo, močvarna gusko u nijemom filmu, strankinjo kose od algi i šiblja- budućnost smo ostavili da umre kao afričko dijete a ona nas je čekala, Marta, do zadnjega daha, i mi smo mogli postati djeca, njezina čeljad, znojna i gola kao anđeli pred grimiznim oltarima… kao zečevi, kao glupi hedonistički glodavci, rumeni kao krljušt i oštri poput peraja škarpine, užareni od mirisa nadražujuće soli u navalama silnih valova poput lavova, u bijelu pucketavu pjenu obavijeni na kamenu jednog osunčanog žala što suši vodu i nadražuje kožu.

2) Ruža

Btw jesi li primijetila poetiku ruže? Od oštrog trnja duž vitke stabiljke pa sve do nježnih, od najtanjeg satena satkanih lati –i to još lijepo obojenih- sve joj služi da zaštiti i istakne svoje najnježnije i najvrjednije: svoje spolovilo. Tako ona budi želju nudeći se vitko u visinu, a opet nedostupna prizemljenim spodobama nudi svoje sokove u vidu finog, mirisnog i obojenog praška samo probranim letećim zvijerima.

3) A propo ruže (leteća svinjetina)

Sada mi je jasno čemu onaj nož i čemu ona vilica, ti ružina glavo, od lati-kose nalik na alge i šiblje…
Pa ipak, budućnost u pireu bila je ljepša od leteće svinjetine.

4) Za kraj, jedna slika

Zec stoji pred stabiljkom ruže od trnja. Slatko vrelo nedostižnog vrha premašuje njegov skok. Zrcaljenje niz obraz zeca. Dlakavi bumbari zuje.

- 10:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	rujan, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Doživotni predsjednik.

Himna Nove Zemlje- NOVO
Himna.mp3 - 2.23MB

Principi.

dekonstrukcija i reorganizacija, retrogradno-progresivna potraga smisla ujedajućeg smisla, rušenje i gradnja kao priprema novom rasapu kao preduvjeta izgradnji bez građevinske dozvole (beskrajni tijek zrnca pijeska unutar rotirajuće klepsidre). Pretpostavka je temeljni uvid kako sav preozbiljno shvaćen poredak biva fundiran u Ništa, a samim time otvorena biva mogućnost nove slobode, analitički povezane sa dekonstruktivnim akcijama bez utjecaja na savjest.

Nova Zemlja na: BKG