Gospodin Henry et gospoja Marta šeću kejom duž mutne rijeke u sunčano i toplo poslijepodne. Šutjeli su pretežno: Marta je grickala kokice koje je ponijela od kuće dok se Henry, kao uostalom i uvijek, mrštio u ćelu i pognute glave oštro fokusirao neku točku iznad protječućeg tla, ozbiljno udubljen u svoje misli. Šetnja s Martom gospodinu Henryju vazda je šutljiva, jer nije zapravo niti znao o čemu bi s njom mogao razgovarati: Marta, ta romantična pjesnikinja pridodana njegovoj ozbiljnoj mudrosti kao njena krajnja protuteža s kojom nikada i nikako nije uspijevao (mada nije, ruku na srce, niti pokušao) stvoriti kakvu sintezu te tako se približiti njenoj, kako je znao govoriti, «fluidnoj naravi», sada je već skakutala na samom rubu korita rijeke kao kakva razigrana djevojčica dobacujući kokice u vodu i sa živom radoznalošću popraćenom kliktanjem iščekivala kada bi kakva mala riba zagrizla kokicu na površini oko koje bi se tada stvorili kolobari malih valova. Hura! –uskliknula bi Marta i zapljeskala oduševljavajući se prstenastim valićima. Hura! -pa bi zatim posegnula u svoju papirnu vrećicu i bacila novu kokicu.
Gospodin Henry zastane i zagleda se u Martu. Stajao je na vrhu keja i Marta, koja je zauzeta svojim radosnim poslom uz obalu rijeke na donjoj razini stala poskakivati lijevo-desno učini mu se uistinu malom, gotovo beznačajnom, nenormalnom. Prosipajući kokice kao konfete, njena se samozadovoljna i samodostatna sreća sa svim svojim neiscrpivim snagama sangvinički svijetlila separirana i tako neovisna od njega i njegove mudrosti, o «sancta simplicitas» pomisli Henry- pa izvadi cigaretu i pripali, odlučan da je više ne gleda jer počeo je gubiti strpljenje.
Henry stane umovati.
SKOLASTIČKI DIJALOG HENRYJEVA TOKA SVIJESTI SA HENRYJEVIM DEMONOM
HENRYJEV TIJEK SVIJESTI: Trebali bismo zapravo stati pred sami sebe i upitati se o svojoj normalnosti, svi odreda. Odrediti relativnost tog pojma tek je početnička tričarija i nanovo pronađena topla voda. Obratiti se svojoj volji, postaviti sebe kao mjeru jedini je način da se iznađe ta normalnost. Normalnost znači: disati shodno svojoj naravi.
HENRYJEV DEMON: Dakle bi po tebi, Henry, svaki čovjek bačen u suštinsku neodređenost svijeta sam sebe određivao kao mjeru, to jest on bi shodno svojoj naravi govorio što je normalno, a što nenormalno, što je dobro i što je zlo, i za sve one stvari on bi govorio da su ovakve ili onakve uspoređujući ih sa sobom i računajući s razlikama, kao i identičnostima. Jeli to ono što želiš reći.
HENRYJEV TIJEK SVIJESTI: Čini mi se, da pravo govoriš.
HENRYJEV DEMON: Možda i govorim pravo. Ali jedna stvar mi nije jasna, Henry. Jer ako čovjek promatra jednu stvar, i govori kako je normalna, on to čini tako što je uvidio da je narav te stvari identična ili približno slična sa onom njegovom vlastitom naravi koja je također normalna. Jesam li te dobro shvatio?
HENRYJEV TIJEK SVIJESTI: Meni se čini da si to lijepo rekao, demone.
HENRYJEV DEMON: A što ćemo s nenormalnim? Da li čovjek kaže za neku stvar da je nenormalna zato što se suštinski razlikuje od njegove vlastite normalnosti, ili zato što je narav te stvari vrlo bliska njegovoj vlastitoj nenormalnosti?
HENRYJEV TIJEK SVIJESTI: Zbunjuješ me, demone. Nego čini mi se, da je ovako: stvar koju čovjek proglašava nenormalnom čini to jer ustanovljuje suštinsku različitost naravi te stvari od svoje vlastite normalnosti, odnosno, s druge strane, podudarnost naravi te stvari sa svojom vlastitom nenormalnošću. Čini mi se da je tako ispravno reći.
HENRYJEV DEMON: Dakle, ocjenjujući izvjesnu stvar nenormalnom čovjek u istoj pronalazi podudarnosti i razlike sa samim sobom. Isto tako stoji i sa normalnim: ocjenjujući stvar kao normalnu, čovjek ustanovljuje njenu narav podudarnom sa svojom vlastitom normalnošću, odnosno nepodudarnom sa svojom vlastitom nenormalnošću.
HENRYJEV TIJEK SVIJESTI: Lijepo mi zboriš, demone. Najzad mi se čini da se ti i ja u nečemu slažemo. Ali imajući u vidu tvoju vlastitu narav, čini mi se da ti nećeš ostati na ovome zaključku, već ćeš se dodatno potruditi ne bi li me razuvjerio i rasplinuo kao što to i uvijek činiš kada se pojaviš u onim rijetkim trenucima kada mi najzad uspije pristati na kakvo čvrsto tlo. Jer ti si me došao, kao i obično, sjebati, jelda?
HENRYJEV DEMON: Tako je. Nego, Henry, slušaj me sad. Kada smo ustanovili da određujući narav neke stvari čovjek u istoj- i to bez obzira na to da li on tu stvar proglašava normalnom ili nenormalnom- nalazi podudarnosti i razlike sa svojom vlastitom normalnošću odnosno nenormalnošću, kada smo dakle, određenje naravi neke stvari stavili u odnos sa dvostrukom (normalnom i nenormalnom) naravi čovjeka koji tu stvar, shodno svojoj naravi, ocjenjuje- nužno moramo doći do uvida kako svatko, tko procjenjuje neku stvar kakvom god bilo, mora u svojoj vlastitoj naravi biti i normalan i nenormalan istodobno, jer u odnosu na oboje on uzima određenu stvar i govori, kako stoji sa njenom naravi. Dakle je čovjek koji ocjenjuje svijet i normalan i nenormalan istodobno.
HENRYJEV TIJEK SVIJESTI: Budalo, kretenu. Pa naravno da je normalan i nenormalan svaki onaj koji govori o normalnosti i nenormalnosti stvari: to, dapače, nije upitno, i već je iz mog prijašnjeg odgovora dano na znanje. A ti, demone moj, nisi ništa postigao, nisi mi dobro kontrirao, i nisi me, barem jednom, sjebao, nego ja tebe, jer se nisam dao zbuniti. Jer to, što čovjek mora biti ono oboje, to još ne govori ništa protiv mojeg uvida kako je čovjek mjera svih stvari, i kako shodno svojoj naravi govori o svijetu stvari , kao o normalnim ili nenormalnim, dobrim ili zlim, lijepim ili ružnim i tako dalje i tome slično. Čovjek u sebi naime i jesti proturječan u smislu da u sebi može iznaći oba para kakvih god suprotnosti želiš, moj demone, ali drugo je stvar volje da se postavi mjera, da se odredi što je to normalno a što nenormalno u njemu samome, te da se po toj volji kao po kakvoj mjeri odredi svoja vlastita narav pa i narav svijeta stvari. Kužiš, klipane? Određujući kao prvo sebe kao ovakve ili onakve, mi moramo uzeti onu volju koja nam govori o nama samima, a kada odredimo sami sebe, odredili smo cijeli svijet stvari u kojem živimo. Razumiješ, klipane?
HENRYJEV DEMON: Mamlaze jedan. Ja sam tebe itekako sjebao. A sad me čuj, jer ću te citirati. Rekao si:
«Nego čini mi se, da je ovako: stvar koju čovjek proglašava nenormalnom čini to jer ustanovljuje suštinsku različitost naravi te stvari od svoje vlastite normalnosti, odnosno, s druge strane, podudarnost naravi te stvari sa svojom vlastitom nenormalnošću.»
Ali ti ovdje kao mjeru normalnosti neke stvari uzimaš normalnost i nenormalnost svoje vlastite naravi, odnosno uspoređuješ tu stvar sa onim što si u sebi samome, mjerom svoje određujuće volje, proglasio ovakvim ili onakvim, normalnim odnosno nenormalnim. Ali to je kriv postupak, jer stvar mjeriš onim izmjerenim a ne mjerom samom, odnosno određuješ narav svijeta svojom vlastitom naravi, a ne voljom, koja je u stvari i odredila tebe samoga. Dakle si krivo rekao. I sjebao sam te.
Jer uzmi volju kao mjeru, svoju narav kao ono što je izmjereno tom mjerom i tako određeno s obzirom na nju. Mjereći nadalje svijet stvari s obzirom na ono izmjereno, dakle s obzirom na svoju mjerom volje izmjerenu narav, činiš kao kad bi tko, izmjerivši metrom komad daske ustanovio da je ta daska duga 10 centimetara i zatim tom daskom od 10 centimetara krenuo mjeriti ostatak svijeta, pa bi određivao duljine raznih drugih stvari pomoću te daske misleći pritom kako je upravo ta daska sama mjera stvari, a ne ono izmjereno. Jer mjereći ostatak svijeta izmjerenom daskom, ti još uvijek mjeriš mjerom, koja određuje tu dasku s kojom uspoređuješ ostatak svijeta. A vrlo brzo ćeš vidjeti da su neke stvari dulje od one daske, i opet ćeš uzimati omjere kako bi odredio svijet stvari, ti ćeš baratati tom daskom tražeći omjere između nje i svijeta, a dasku ćeš koristiti ne kao dasku, već s obzirom na onaj metar kojim si je izmjerio i koji ti govori kako je ona duga 10 centimetara. Dakle, uvijek ćeš u vidu imati mjeru, a ne ono izmjereno, odnosno volju, a ne svoju narav, koja je tu narav odredila kao normalnu odnosno nenormalnu.
Shodno tome bilo bi točnije ovako ispraviti tvoju izjavu:
« Nego čini mi se, da je ovako: stvar koju čovjek proglašava nenormalnom čini to jer ustanovljuje suštinsku različitost naravi te stvari od svoje volje, odnosno, s druge strane, podudarnost naravi te stvari sa svojom voljom».
Vidiš, da sam te sjebao, Henry. Zar ne shvaćaš, da si bio u krivu, da si krivo govorio, da nisi spoznao istinu, da si lagao i obmanjivao samoga sebe, da si živio u iluziji i širio dezinformacije
da si bio loš čovjek
i ništa nisi razumio
a govorio si pametujući
i da si život proveo krivo, sve si sjebao
i nedostojan istine
pravio se da je poznaješ
bitango
HENRYJEV TIJEK SVIJESTI: Ma idi u pičku materinu! Ti mene zajebavaš, pretjeruješ i nedozvoljeno proširuješ zaključke. Ja se jesam možda krivo izrazio
ali to je bila početna točka istraživanja
koja nije toliko trebala biti istinita
koliko je trebala poslužiti kao stepenica
u našem
daljnjem istraživanju
A ti si mene uzeo pod zub, i onu moju izjavu uzeo kao tvrdnju, kao nešto nad što sam izvjesio zastavu istine i postavio kao konačnu spoznaju. I sad proširuješ, tipično prevertovski pretjerano pjesnikuješ pa prenadrealizirajući polučuješ poluhumorističan efekt, i mene činiš budalom, karikaturom, lutkom. I dosta mi je ovog skolastičko-humorističnog nakladanja! Odlazi, ma goni se!
HENRYJEV DEMON: Fine! (odlazi)
Henry se vrati do Marte. Sjedne. Upali cigaretu i stane promatrati razigrano njeno biće koje još uvijek, istom energijom i jednakom naivnom razigranošću baca kokice u rijeku i klikće plješćući.
|
