Nova Politika

piše Semper contra

„Ulaskom u Eu izgubit ćemo nacionalni identitet“

Ovo je posljednji tekst iz serije tekstova koje sam pisao prije dvije godine vezan uz knjižicu pamfleta koje je izdalo MVPIEI a odnosi se na 'Mitovi i legende o ulasku u EU – mit 2' „Ulaskom u Eu izgubit ćemo nacionalni identitet“. Tijekom pisanja serijala ovaj mi je tekst bio najteži. Dugo se rađao a na kraju sam ga objavio samo na svom ugaslom webseitu sempercontra.com. Da bi ipak bio dostupan čitateljima koji su pratili serijal, objavljujem ga sada na Novoj Politici. Neposredni povod tome je ova 'tarapana' oko ćirilice i dvojnih natpisa. Kako se iz teksta vidi mainstream oko kojeg se lome koplja branitelja hrvatskog Vukovara je samo jedan segment nacionalnog identiteta. Obzirom na delikatnost teme ispričavam se onima koji o njoj imaju dijametralno stajalište ili pak o njoj znaju više od mene. Ovo je moj stav i jedno viđenje toga.

* * *
U pamfletu piše:
„Hrvatska ulaskom u Europsku uniju posve sigurno neće izgubiti nacionalni identitet. Zato možemo reći da će se dogoditi upravo suprotno – jednom kad uđemo u Europsku uniju, identitet Hrvatske će biti dodatno osnažen. Sama Europska unija promiče raznolikost nacionalnih identiteta država članica kao jednu od svojih najviših vrednota. O tome svjedoči i geslo Europske unije „Ujedinjeni u različitosti“. Hrvatski će državljani u Europskoj uniji steći identitet građana Europske unije, koji neće poništiti ni nadomjestiti nacionalni identitet, već će ga dopuniti i obogatiti. Hrvatski jezik postat će službeni jezik EU-a.

Valja spomenuti da države članice mogu iskoristiti pogodnosti članstva u Europskoj uniji kako bi dodatno ojačale i promicale vlastite nacionalne identitete. Takvu mogućnost imat će i Hrvatska. Naime, članstvo u Europskoj uniji unaprijedit će gospodarstvo i međunarodni ugled Hrvatske te njezin identitet učiniti prepoznatljivim. Porast broja stranih ulagača, turista i poslovnih partnera nužno će dovesti do daljnjeg rasta turističke ponude, u kojoj će važnu ulogu imati tradicionalni običaji, izvorni hrvatski proizvodi, kulturne manifestacije i si.

Drugim riječima, članstvo u Europskoj uniji neizravno će pridonijeti očuvanju i promicanju hrvatskog identiteta i hrvatske tradicije. Naše more, otoci, prirodne Ijepote, kulturne znamenitosti i zdrava hrana bit će naša konkurentna prednost, naš brand, ono po čemu će Hrvatska biti poznata i cijenjena u Europskoj uniji, ali i šire.“

Autor(i) u prvom odlomku tvrde da Hrvatska neće ulaskom u EU-u „izgubiti svoj nacionalni identitet“, dapače da će biti „dodatno osnažen“ i to temeljem činjenice da „EU-a promiče raznolikost nacionalnih identiteta“ kroz počelo „ujedinjeni u različitosti“, a ulaskom u EU-u građani Hrvatske steći će „identitet građana Europske unije“ koji „neće poništiti i nadomjestiti nacionalni identitet, već će ga dopuniti i obogatiti“. I to na taj način da hrvatski jezik postati službeni jezik EU-a.

Što nam to govori?
Za početak: kako Hrvatska može izgubiti svoj nacionalni identitet. To valjda mogu građani Hrvatske, ili pak prema 'tvrdim' nacionalistima, samo građani Hrvatske koji sebe (ili se) smatraju Hrvatima po rodu i plemenu, čije zajedništvo počiva na rodoslovnim strukturama, tzv. jedinstvu „krvi i porijekla". Da je(su) autor(i) pročitao(li) barem jedan znanstveni rad u kojem se govori o naciji i nacionalnom identitetu prije nego što je(su) uopće pomislio(li) pisati ovakav pamflet (na primjer Petar Korunić: „Nacija i nacionalni identitet“) bilo bi mu(im) poznato da se identitet ne određuje samo temeljem zajedničkog jezika.

Nadalje: Načelo „ujedinjeni u različitosti“ je politički pluskvamperfekt. Izjava Angele Merkel sredinom listopada prošle godine kojom je proglasila mrtvom politiku multikulturalizma i najnovija izjava Davida Camerona: „Državni multikulturalizam propao je u Velikoj Britaniji i mlade muslimane ostavio ranjivima i podložnima radikalizaciji“ govori o tome da tvrdnja iz ovog pamfleta nema osnove. Dodajmo tome restriktivne zakone dozvole useljavanja u zemlje EU-e koji niču kao gljive poslije kiše onda je evidentna tendencija 'EU-glavonja' da se nastoji izbrisati bilo kakva raznolikost unutar EU-e osim naravno po veličini novčanika.

Osim toga što uopće znači taj pojam. Ako se već želi govoriti o očuvanju različitosti jedne mnogo nacionalnoj zajednici onda, po mom mišljenju, treba govoriti o suživotu s različitostima. Kako smo taj princip provodili u dosadašnjim asocijacijama (i kako ga provodimo danas ratujući pro et contra ćirilice, iza čega se u stari krije rat pro et contra Srba) u kojima smo zahvaljujući našim političarima tijekom povijesti živjeli vjerujem da je svima dobro znano.

Po kojoj to logici stjecanje „identiteta građana EU“ neće nadomjestiti nacionalni identitet, već će ga dapače 'obogatiti'? Čime će ga obogatiti? Kulturnim stečevinama europskih država? Na primjer Austrije? Pa to je onda kopiranje austrijske kulturne stečevine, koju smo (bezuspješno) kopirali još u vrijeme Franje-Josipa i K&K žuto-crne monarhije. I od koje je ostao samo 'šrafciger' i 'kisnhand'. Jer se običnom puku ta 'stečevina' nije dopadala. Zašto? Bila je nametana silom umjesto nacionalnim školovanjem. I u krajnjoj konzekvenci, ako smo već htjeli austrijski 'šlif' kaj smo se, vragu, protiv te asocijacije godinama borili?

Hrvatski jezik će postati službeni jezik EU-e, tvrde autori, i time ćemo „dopuniti i obogatiti“ svoj nacionalni identitet!!! Kaj god. Koliko je meni poznato hrvatski jezik je pod kraj postojanja K&K asocijacije također bio jedan od službenih jezika pa su ipak naši vrli političari na bečkom dvoru uglavnom 'šprehali' njemački. Jednako tako su i naši hrvatski političari u bivšoj državi na 'važnim' skupovima i partijskim kongresima govorili ekavicom da ih 'ceo svet razume' iako je u Hrvatskoj službeni jezik bio hrvatsko-srpski koji se, unatoč i usprkos, razlikovao od srpsko-hrvatskog. No ako želiš da te gospodar 'razume' (i da nešto od njega iskamčiš) trebaš govoriti njegovim jezikom.

Kaj mislite da V.Pusić neće razgovarati na engleskom, osim možebitno samo prilikom držanja govora na plenarnim sjednicama. Moš mislit kako će V.P. s nekom od francuskih političarki na hodniku ili u toaletu dok sređuje šminku razgovarati na hrvatskom, a dotična će joj odgovarati na francuskom jer, kao, razumije 'službeni' jezik - hrvatski?!

I da zaključim o pitanju jezika kao 'najvažnije' karakteristike nacionalnog identiteta prema autorima spomenutog pamfleta upućujem čitatelja na (4) u Privitku ovom tekstu, pa neka nakon čitanja sam zaključi kako stvari stoje glede 'jezičnog očuvanja identiteta nacije'.

Molio bih nekog od mojih čitatelja koji se bolje 'razmeju' u problematiku nacionalnog identiteta da mi objasni kako će ulazak u EU-u kroz unapređenje gospodarstva (ako će ga biti?) i time porasta međunarodnog ugleda Hrvatske (ako će ga biti?), njezin identitet učiniti prepoznatljivim (opet Hrvatske a ne njezinog puka). Mislim da su neki drugi faktori (povijest, tradicija, kultura, osjećaj pripadnosti nekoj zajednici, umjetnost u najširem smislu te riječi, obrazovanje, pa i jezik) oni elementi po kojima se određuje nacionalni identitet nekog naroda, a ne po tome koliko je narod proizveo krastavaca, pšenice, automobila ili kriminalaca.

Od svih tih faktora, autor(i) spominju samo turizam kao domenu „u kojoj će važnu ulogu imati tradicionalni običaji, izvorni hrvatski proizvodi, kulturne manifestacije i sl.“ (primjerice važnu ulogu će imati 'paški sir', 'slavonski kulen, 'prošek' ako ćemo ih tako smjeti/moći nazivati). Koliko je meni poznato turizam smo i do sada mogli privesti toj svrsi samo da smo htjeli/bili sposobni. A sada očekujemo da će netko izvana svoj novac ulagati u naš turizam i kroz njega „dopunjavati i obogaćivati“ naš nacionalni identitet. Kaj god! Poznavajući 'belosvetske parajlije' oni će kroz ulaganje u naš turizam „dopunjavati i obogaćivati“ samo svoje – novčanike.

U posljednjem odlomku opet dolazi do izražaja sklonost autora(â) ovog pamfleta pisanju 'papazjanija'.
Bez i jedne činjenice on(i) tvrde da će članstvo u EU-i neizravno pridonijeti očuvanju i promicanju hrvatskog identiteta i hrvatske tradicije. Kao jedini kakav takav argument navode da će naša konkurentna prednost i naš 'brend' po kojem ćemo biti poznati i cijenjeni u EU-i biti: „naše more, otoci, prirodne Ijepote, kulturne znamenitosti i zdrava hrana“. Pa uzmimo da je to i točno, i da mi Hrvati zaista nemamo ništa drugo što bi se moglo provesti pod pojmom nacionalnog identiteta. No pitam vas zašto bi mi morali ući u EU-u pa da spomenute vrednote postanu obilježjem našeg identiteta? Zar one ne postoje i sad dok smo izvan EU-e?

I sada vas pitam: čime je to ovaj pamflet pokazao i dokazao da ulaskom u EU-u Hrvati neće izgubiti dio (koliki to trenutačno za ovo razmatranje nije bitno) svog nacionalnog identiteta? Po mojem skromnom mišljenju – ničim!

Dodatak

Ovaj je Dodatak sastavljen korištenjem nekoliko izvora, a jedini mu je cilj da dodatno ukaže na 'mizerabilnost' ovog, a i ostalih, pamfleta kojima nas vlada (bivša i sadašnja) pokušava uvjeriti u korisnost ulaska u EU-u s jedne i upozoravajući nas na veliku štetu ako puk ne izglasa ulazak u EU-u s druge strane. Pokušaj autora(â) ovog pamfleta, na primjer, da uvjere puk kako nećemo izgubiti nacionalni identitet ulaskom u EU-u svodeći taj problem na pitanje jezika, je po mojem sudu 'debilan'. Da potkrijepim tu i ostale tvrdnje koje sam iznio u komentaru donosim niže napisani tekst. Tko ne želi čitati može ga zaobići. Moj komentar pamfleta baziran je na izvorima citiranih na kraju Dodatka.

Prilog (1)
Nacionalno pitanje/identitet južnoslavenskih naroda, a time i hrvatskog naroda, postalo je aktualno od vremena građanskih revolucija (a ne od stoljeća sedmog, nap. s.c.) kad se u Europi, koja se u 17. i 18. st. većim dijelom sastojala od nadnacionalnih i subnacionalnih zajednica, afirmirala nakon građanskih revolucija ideja nacionalne države, tj. predodžba o narodnom kolektivu kao osnovi i nositelju svih ustanova političkoga sustava i kulturnoga života.

Prilog (2)
Shvaćanje nacije i nacionalnog identiteta otvara niz pitanja.
„Zašto je“, pita se na primjer Renan (francuski mislitelj Ernest Renan), „Nizozemska nacija, dok Hanover ili veliko vojvodstvo Parme to nisu? Kako Francuska nastavlja biti nacijom, ako je načelo koje ju je stvorilo nestalo? Kako to da Švicarska, koja ima tri jezika, dvije religije, tri ili četiri rase, jest jedna nacija dok, primjerice, Toskana, koja je homogena, to nije.“ Renan u potrazi za tvorbenim odrednicama nacije zadaje udarac dotadašnjem poimanju nacije koje je naglasak pri definiranju stavljalo na jezik i zajedničko porijeklo prije svega, uz ostale odrednice poput običaja, pravnog poretka, teritorije, religije, zajedničke povijesti. Renan će analizom svih tih karakteristika zaključiti da ni jedan od tih „materijalnih“ čimbenika, niti svi oni skupa, nužno ne čine neku ljudsku zajednicu nacijom.

Potraga za objektivnim odrednicama prekinuta je jer se pokazala uzaludnom, a ono što je preostalo bilo je potražiti odgovor negdje drugdje, u glavama ljudi, u njihovim mislima: „nacija je duša, jedno duhovno načelo“. Ono što ju određuje jest, prije svega, volja (la volanté) bez koje nikako ne može biti nacije, koja povezuje ne samo pojedine članove nacije već i sve njezine generacije, volja koja spaja prošlost, sadašnjost i budućnost u jednu duhovnu cjelinu. Ti će stavovi postati osnovom svake daljnje rasprave o naciji do Prvog svjetskog rata kao jedan od načina kako definirati pojam nacije i njezinog identiteta.

Nacionalizam se razvio u opreci s univerzalizmom, pa onako isto, kako se pojedinom individuumu očituje njegov „ja“ u opreci s drugim „ne-ja“, tako se i nacionalizam pojavio kada su univerzalna sredovječna načela počela slabiti i propadati, te pojedini narodi u njemu postali svjesni svoje posebnosti i međusobne raznolikosti.

Problem je, međutim, u tome što ove različitosti nipošto nisu već postojeće i uočljive, objektivne razlike među već postojećim ljudskim zajednicama, kako to najbolje pokazuju upravo dva najznačajnija objektivna tvorbena činitelja nacije – jezik i krvno porijeklo – čiju su esencijalnost teoretičari mahom odbacivali. Razlike se trebaju stvoriti, i to naglašavanjem, odnosno izborom „različitih produkata bilo materijalne bilo duhovne kulture, koji postaju u neku ruku simbolom s jedne strane pripadnosti pojedinaca narodnoj kolektivnosti, a s druge razlikovanje te kolektivnosti od drugih“. Najčešće se ti simboli nalaze u „tvorevinama duhovne kulture“, poput jezika, pisma, vjere, običaja. Kao zadnje i najvažnije, zaključit će (Ratković: „Što je narod?“), tu je kao „najuspješnije sredstvo diferencijacije i najočitije obilježje posebne individualnosti – posebno ime. (…): ime naroda je isto što i njegovo postojanje, njegova egzistencija.

Ipak imenovanje nacije kao čin diferencijacije ipak ne dovršava konstituiranje nacije. Jer ono ję, doduše, izdvaja od drugih nacija, no ne određuje je istodobno prema ostalim ljudskim zajednicama. Zašto neku ljudsku zajednicu nazivamo nacijom, a drugu ne, premda na prvi pogled obje sadrže jednake temeljne odrednice? Odgovor nam je znan: bitna je odrednica volja, politički uobličena svijest o zajedništvu, u biti politički program koji se potvrđuje u „svakodnevnom plebiscitu“. No značajka je te svijesti njezina nestalnost, kako u pojedinim razdobljima, tako i u glavama različitih pojedinaca. Prema tome sudbina nacije, njezin život i smrt „leži konačno u rukama pojedinca“ (R. Kjellén, Država kao oblik života), plebiscit (referendum, nap. s.c.) može jednog dana umjesto imena „Hrvat“ postaviti za simbol ime „Jugoslaven“, neko drugo ili čak ni jedno. Ili pak „Europljanin“ (nap. s.c.). To je smisao Kjellénovih misli.

Tamo gdje se pojedinci ograničavaju samo na svoja osobna svojstva i probitke, tako da osjećaj zajednice nije kadar držati ravnotežu s posebničkom sebičnošću, vidimo slabu razvijenu nacionalnost. No gdje pojedinci svoju zajedničku pripadnost priznaju kao živu moć, prema zahtjevima koje su njihova osobna traženja samo sporedna, tu je nacionalnost jaka i tu najzad dobiva (nacija) jamstvo za život od neprocjenjivog značaja.

Prilog (3)
Nacionalni identitet
Nacionalni identitet nastao je tijekom razvoja nacionalnosti, a kasnije i nacije, odnosno tijekom procesa dugoga povijesnog razvoja zajednica (najčešće višerasnih) koje su često boravile na zajedničkom teritoriju, govorile istim jezikom i sačinjavale zajedničku kulturu i stanoviti uniformni psihološki sustav osobnosti. (Najbolji primjer te tvrdnje su SAD-e, nap.s.c.)
Identiteti nacija uspostavljeni su nasuprot identitetima drugih, najčešće susjednih nacija, a odigrali su važnu ulogu u povijesti nastajućih nacija.

Trenutačno su nacionalni identiteti (koji nikad nisu bili nepromjenljivi) predmet stalnih promjena. Poglavito u Europi, procesi integracije i globalizacije zahtijevaju novu orijentaciju, kad su posrijedi nacija i država (autor pamfleta misli drugačije!). Novi identiteti europskih država rađaju se ne iz “horizontalnog odnosa” s identitetima drugih nacija, nego iz “vertikalnog sukobljavanja” s identitetom “višeg reda” (tj. sveeuropskog).

Nema sumnje da osim očitog problema identifikacije sadržaja europskog identiteta postoji i problem prepoznavanja novih (mijenjajućih) identiteta naroda koji čine Europsku uniju ili joj žele pristupiti. Jasno je da integracija Europe ne znači likvidaciju nacija ili država (barem u doglednom vremenskom razdoblju, mjerljivom godinama ili čak stoljećima). Premda neke funkcije država (gospodarske posebice) ili postaju zastarjele, ili ograničene (drugim riječima, preuzimaju ih globalne gospodarske korporacije ili organizacije nadnacionalnog karaktera), svejedno je država i dalje nositelj brojnih funkcija (a tako će biti i ubuduće).

Razvoj europskog identiteta ne bi bio moguć bez velikih promjena u nacionalnoj svijesti Europljana. U ovome je došlo do stanovitog “osiromašenja”. Tako bi se moglo utvrditi da nacionalni identitet gubi važnost, što se uglavnom odnosi na elemente svijesti u vezi s autonomijom i suverenitetom države-nacije. Postoji uvjerenje da premda država-nacija dobrovoljno prebacuje neke svoje funkcije i ovlasti na institucije Unije ili druge nadnacionalne institucije, ona ne prestaje biti (potpuno) suverena država, već se samo odriče stanovitih izvršnih ovlasti koje pripadaju suverenim državama. (Bilo bi drukčije kad države ne bi ustupale svoje ovlasti i funkcije raznim institucijama, već organizaciji koja bi poprimila oblik nadnacije.) No čak i kad određene institucije preuzimaju funkcije države, uloga države je u velikoj mjeri ograničena, a njezina autonomija prilično smanjena.

Naravno, djelomični gubitak autonomije nacionalne države teško je prihvatljiv, s obzirom na domoljubne tradicije europskih nacija, često nacionalistički obojenih. No gospodarski činitelji objašnjavaju takvo djelomično žrtvovanje autonomije. Pa ipak, gospodarska racionalnost ne bi trebala biti najviša vrijednost prema kojoj se ljudi upravljaju. No ona je ipak važnija u usporedbi s političkim neusklađenostima među ljudima (nacijama i državama). Gospodarska racionalnost sad prelazi granice nacija i država. S jedne strane, ta je racionalnost na europskoj razini, a s druge ona zahvaća gospodarske sustave gotovo cijelog svijeta i postaje racionalnost na globalnoj razini.

Ova činjenica ukazuje na još jednu važnu sastavnicu preobrazbi koje se primjećuju u nacionalnoj svijesti (a istodobno u osjećaju nacionalnog identiteta) suvremenih Europljana. Gospodarska su pitanja sad važnija od politike. To je sretna podudarnost, jer se zna da “politika dijeli, a ekonomija ujedinjuje” (s aspekta ekonomije da, ali s aspekta životnog blagostanja ne. Globalizacija nas itekako dijeli po debljini novčanika, nap.s.c.). U ovom kontekstu je očito da bi bez integracijske funkcije gospodarstva, Europa (uključujući i zapadnu) još bila vojno i politički podijeljena.

Buduće preobrazbe u nacionalnoj svijesti europskih naroda sigurno će biti u čvrstoj korelaciji s procesima koji oblikuju europsku svijest.

Europski identitet
Čak i danas se može predvidjeti koje će sfere društvenog života biti obuhvaćene europskim identitetom, a koje to nikad neće biti.
Europska kultura (kao i civilizacija) postoji već dugo. Stoga nije sporno da europski identitet uključuje i kulturni. Moglo bi se čak i reći da ovaj potonji predstavlja “kičmu” europskog identiteta.

Pozitivno je da europski identitet obuhvaća gospodarsku sferu, koja je pokretačka sila europske (i svjetske) integracije i globalizacije. Gospodarska integracija (ako je dovoljno uznapredovala) iziskuje i političku i vojnu integraciju. Stoga se čini da četiri sfere određuju sastavnice europskog identiteta: gospodarska, kulturna, politička i vojna.

Tri posljednje sfere (uz izuzeće gospodarske) ukazuju na mnoge probleme koji će se najvjerojatnije pojaviti poslije ujedinjenja čitave Europe (uključujući sve postsovjetske države Europe). Gospodarsko ujedinjenje s postsovjetskim državama samo je pitanje vremena, dok kulturno, političko i vojno ujedinjavanje s nekima od tih zemalja (Rusijom osobito) prelazi granice imaginacije Europljana.

Utjecaj političke i vojne integracije na jačanje osjećaja europskog identiteta vodi jačem osjećaju sigurnosti (kao i većoj sigurnosti) europskih stanovnika. Izgledi za integraciju kao da isključuju mogućnost ratova između država (tako dugo dok, na primjer zemlje, koje nemaju dovoljno vode ne odluče zagrabiti u tuđi 'bunar'!, nap. s.c.)

Razmislimo o tome koje sfere duh europskog identiteta vjerojatno neće zahvatiti, a koje će biti zahvaćene samo malo.
Naziv “kultura” ima brojne sastavnice. Da bi se zaključilo na što se osjećaj europskog identiteta neće odnositi, nužno je razlikovati kulturne elemente po kojima se Europljani razlikuju i koji će ih dijeliti u budućnosti. Nedvojbeno je da je obilježje Europe kulturna i tradicionalna raznovrsnost (tako dugo dok to neće štetiti globalnom gospodarstvu, nap. s.c.). Stoga je diskutabilno hoće li integracija Europe imati za cilj izjednačavanje ovih razlika. Integracija će uglavnom biti najvažniji element u ujedinjenju europskih zemalja. No u nekim slučajevima nove će se funkcije vjerojatno pripisati razlikama.

Također valja upamtiti da integracija i globalizacija, baš kao svi društveni procesi, pobuđuju otpor nekih naroda i frakcija, što pridonosi produbljivanju razlika. U Istočnoj Europi, slom starih struktura realsocijalizma temelj je društvenih sukoba. To vodi oživljavanju etničkih elemenata i nacionalističkih stajališta. Čak se i u Zapadnoj Europi mogu primijetiti stanovite decentralizirajuće tendencije između grupa koje su nekoć bile bliske (npr., u Švicarskoj ili Belgiji). Te se tendencije izražavaju u obliku nevoljkosti služenja jezikom svojih susjeda.

Vratimo se razlikovnim elementima u europskoj kulturi. Prvi i najvažniji element je religija. Ovo je ambivalentan činitelj. Prosječni Europljanin je kršćanin, što znači da kršćanske vrijednosti predstavljaju najvažniju dimenziju kršćanske filozofije i mogu se smatrati bitnom sastavnicom europskog identiteta. Iz ovog razloga, europsku se civilizaciju smatra kršćanskom. S druge strane, podjela kršćanske Europe (usprkos snažnim ekumenskim nastojanjima) u tri jasno odijeljene vjeroispovijesti, rimokatoličku, protestantsku i pravoslavnu, predstavlja snažan činitelj dezintegracije. U nekim dijelovima Europe brojni oružani sukobi vjerskog karaktera dokaz su religiozne dezintegracije. Zatim su tu inovjerci (posebice židovske i muslimanske vjere), zagovornici različitih sekti te, na posljetku, agnostici i ateisti.

Etika je druga važna sastavnica kulture koju treba spomenuti. Bliske veze s religijom ukazuju na činjenicu da se etika može smatrati sastavnicom europskog identiteta, osobito kad se europska etika promatra u svjetlu humanizma i ljudskih prava.

Humanizam i liberalizam (ja bih ovdje izdvojio neoliberalizam koji se nikako ne može povezati s humanošću!, nap. s.c.) u vezi s ljudskim pravima (doktrina koja ističe neotuđiva prirodna prava čovjeka) mogu predstavljati i važne kulturne elemente europskog identiteta, a također su prisutni u identitetu stanovnika Sjeverne Amerike.

Demokracija i gospodarski liberalizam (doktrina promicanja ekonomije slobodnog tržišta) također su povezane koncepcije. No ove su sfere vezane uz politiku i ekonomiju, na kojima bi se europski identitet trebao temeljiti.
Vratimo se području kulture. Valja spomenuti da su razlikovne sastavnice simboličke kulture, kao što su znanost, književnost i umjetnost, također važni činitelji u integraciji ljudi i odigrat će bitnu ulogu u procesu oblikovanja europskog identiteta.

Rasprava o europskom identitetu ne može izostaviti jedno važno područje, a to je jezik. U raznim europskim zemljama 350 milijuna ljudi govori dvadeset i jedan službeni jezik: tri “kongresna” jezika (engleski, francuski i njemački) i dva “polukongresna” (španjolski i ruski) (a gdje je tu 'službeni' hrvatski jezik?, nap. s.c.).

Premda je engleski bez sumnje dominantni jezik, uvjerenje da će u budućnosti svi Europljani govoriti jednim jezikom (npr. engleskim) je utopija (kod 'kuće' vjerojato ne, ali u javnom komuniciranju sigurno da, nap. s.c.). Jezična (kao i kulturna) konkurencija borba je za budući karakter europskog identiteta, hoće li imati engleski, francuski ili njemački “prizvuk”. No “Europska Babilonska kula” stoji na putu duhu europskog identiteta.

Također valja upamtiti da kulturna raznovrsnost i bogatstvo kulture i jezika predstavljaju važnu vrijednost određene nacije i iz tog razloga nije uputno odreći ih se (zadnje iskustvo ovu tvrdnju dovodi u sumnju, nap. s.c.) Velika je vjerojatnost da će jedan od etničkih jezika (npr. engleski) uživati rang jedinog “kongresnog” jezika, dok će ostali jezici funkcionirati kao sredstvo komunikacije i omogućavati daljnji razvoj nacionalnih kultura.

Osjećaj europskog identiteta ne može biti činitelj koji će odijeliti Europu od ostatka svijeta. A to ne mogu biti ni gospodarska globalizacija svijeta ili brzi razvoj globalnih informatičkih sustava (među kojima je Internet najglobalniji). Čini se da ekonomija i informatičke znanosti također pridonose razvoju četvrte razine identiteta, univerzalnom identitetu. U ovom kontekstu, europska je integracija tek jedan korak do globalne integracije, a europski identitet blizu postizanja razine globalnog identiteta.

Ne možemo biti sigurni može li globalni identitet sazreti bez dodira s drugim civilizacijama. Jedino smo sigurni da bi otkriće izvanzemaljske civilizacije pojačalo i ubrzalo proces razvoja identiteta ljudi svih rasa i kultura koje žive na našem planetu.
Paralela bi se mogla povući s vremenom da je proces oblikovanja europskog identiteta počeo u 15. stoljeću zajedno s geografskim otkrićima i kolonijalističkom ekspanzijom, pa su Europljani postali svjesni da nisu jedini stanovnici Zemlje.
* * *
Autor(i) pamfleta pak smatraju da time što je jezik proglašen 'službenim' Hrvati mogu mirno spavati glede opasnosti da izgube nacionalni identitet. Iz gornjeg je bjelodano da je jezik samo jedan od elemenata po kojem se raspoznaje nečiji identitet. A i to ne treba biti univerzalno pravilo. Kao najočitiji primjer navodim austrijski i njemački narod.

Prilog (4)
Viktor Žmegač u svojoj najnovijoj knjizi „Filozof igra nogomet“ u poglavlju Tip-top“ između ostalog piše:
„Pojedine segmente svih europskih jezika zaposjest će anglicizmi do te mjere da će u vokabularu nastati u nekom smislu miješani jezici.“

A evo što na to piše autor kolumne (4):
„Tko je i kada prvi put na svijetu zaskrolao? Onda su nas poplavila čekiranja, pisija, linkanja, lajkanja, brauzeri, laptopovi…Već dugo smo guglali kako su naši muveri i šejkeri, selebritiji bili na fejsovima, na četu ili rialitiju, a ekipa čilala uz daunlodane songove, pa mi je postalo jasno da je naš lijepi hrvatski, s kojim smo se dičili od stoljeća sedmog (ne baš, rekao bih ja, nap.s.c.), zapravo prošao temeljni mejk over.
Slušao sam novinare kako imaju hendlajnse, kavere, tizere, englove, pejđsetove, lending pejđeve, storitelinge, folovapove, revilinge, slušao sam direktore koji su postali menadžeri kako imaju kor biznis, brejnstorminge, hendhantere, timbildinge, foldere, dejtacentre, fajlove, kju end ejove, spelčekere, slušao sam klince koji su u međuvremenu postali gikovi kako skajpaju, mejlaju, niknejmaju, sejvaju, kopipejstaju, partijaju. Žene su po difoltu išle u solarije, bjuticentar, na lipo, na zumbu, po implatante, bile su u trendi u stritstajlu. Inače svi smo išli na raftinge, lančeve, u soping centre koji su uglavnom bili vestgejtovi, avenju molovi, siti centri. Tamo smo tražili isključivo brendove, skini autfit, da bismo na iventima bill kul i da bismo tamo od trendsetera vidjeli što je mast hev. Sportaši su imali svoga spešl vana. ran end gana, huligana.

Mislim da nam se pred očrna i uz svesrdno naše sudjelovanje upravo događa apsolutni krah zdravog razuma. Da se razumijemo, nisam bio za to da stvari vodimo unatrag i da za dijelove računala izmišljamo kovanice poput čigrasto velepamtilo. Svejedno, bilo mi je jasno da tuđice upotrebljavaju potpuni šupljatori koji si time podižu mlohavu razinu znanja i poput misica, personalitijem preskaču sadržaj. Sami sebi zvuče pametno, monumentalno, nekako in. Toliko smo se nacionalno trudili biti in, da smo već odavno završili u autu.(…)

Zapravo nije važno jer je hrvatski izgubio bitku s globalizacijom. Brejnstorming je postao brejnfaking. Zbog toga sam na vrijeme odlučio postati anplagd.“

Ako ovaj tekst čitate u Wordu koji provjerava hrvatski pravopis 85% riječi iz teksta bit će podvučene crvenom valovitom crtom, što znači: nema ga u hrvatskom jeziku. Nadobudni autor(i) pamfleta su ipak u pravu: ulaskom u EU-u Hrvati neće izgubiti svoj jezik, oni su ga na neki način već – izgubili.

Izvori
1. Krležijana, Zoran Kavran
2. Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji, Zbornik radova
Urednici Tihomir Cipek i Josip Vrandečić, Alineja 2007
3. Such J., Nacionalni identitet
Polit. misao, Vol XXXVII, (2000.), br. 4
4. Šit, fak! Hrvatski jezik je uspio pobijediti srpski, ali je teško poražen od engleskog, Goran Gerovec, Fokus