sdrugestrane

četvrtak, 23.08.2012.

o istom, za kraj











"život nam odlazi i prolazi u odabiranju, odbijanju i izboru, u povlačenju crte koja bi trebala razdvojiti te istovjetnosti i
od našeg života učiniti jedinstvenu priču koje ćemo se sjećati i moći ispričati."
xavier marais - srce tako bijelo










sve se mijenja, preoblikuje, pretvara iz jednog u drugo, ponavlja, slaže;
je ili nije onako kako nam se čini ili kako bi željeli.

ali kao što nebo, more ili drvo mijenjaju svoje boje i oblike
a ostaju i dalje ono što jesu,

tako naša povezanost i nedostajanje koje nas neprekidno vraća opet jedno drugom
nešto je nepobitno, kao zatvoreni prostor koji nas je progutao i zauvijek osudio jedno na drugo.




više neću pisati, jer sve se ponavlja.














- 19:11 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 08.08.2012.


....

"No što je raj, što je pakao? Sve je to samo ono što nosimo unutra. U vlastitioj kući. U svakoj sobi može se naći raj i pakao. Iza svakih vrata. Ispod svakog prekrivača na bračnom krevetu.
Tako je to - mrvičak zla i čovjek čovjeku čini pakao. Mrvičak milosrđa, malo velikodušnosti i čovjek čovjeku postaje raj".

Amos Oz


....




nebo





nebo



što mi bi večeras,
stari postovi i blogovi, sve ono što sam pisala unazad 3 godine....
večeras ih čitam.

i dolazi mi teško
i bolno.
ali mi se i sviđa.
samo....vidim.....ništa nisam riješila....





nebo



nekoliko izdvojenih:




ova me bol lomi nevidljivim klještima
ona mi rastače tkivo kao najjača kiselina
ona se stvori negdje u centru tijela i onda izlije posvuda,
kao bujica preplavi svu mene, onu mene koju nitko ne vidi.

i ovaj put kažem: ovo je stvarno kraj.
ne znam više što mi govore tvoje oči.

a mislila sam da me više neće boljeti
mislila sam da sve mogu podnjeti.
i slušam tvoje riječi koje te brane, opravdavaju
ne vjerujem im više.

odlazim, a bol se prelijeva iz mene
i prekriva ulicu i lica u tramvaju.
i dočekuje me pred vratima stana.
i ogleda se u onima koji ništa ne slute.
dok ih pozdravljam
na mome je licu nacrtan smješak.







nebo



pomislim na onu silnu količinu misli i osjećaja;
poput krikova izlazili su iz mene
plovili su,
titrali,
isijavali,
širili se u valovima.

pomislim na neprekidnu čežnju koja me obuzimala,
na onu stalnu prisutnost misli,
na odsutnost od svega drugog u meni.

sad moj život ide dalje. vratila sam se tamo od kuda nisam ni otišla,
nitko nije ni primjetio da me nije bilo.
tijelo se dobro prikrivalo, oči me nisu odavale.
umijeće prikrivanja nije teško svladati.

sve te želje, žudnje, osjećaj nedostatka,
sve te naše iluzije, nade i snovi...
naviknemo se na njih, postaju nam oslonci u preživljavanju,
utočišta i skloništa od okrutnosti svijeta i života.
čini se nemoguće živjeti bez tog.

a kad se nešto prelomi u nama,
kad ostanemo sami na čistini svoje izmaštane ljubavi,
možemo postati tako daleki i hladni,
neumoljivi.

moje ne sada zaista znači NE.





nebo i more



između nas raspostire se surovi krajolik
daleki vrhunci,
pustare,
mračne šume pune tajni.

ipak

ponekad pejzaž između nas zadobije ljepše boje, mirise, bistrinu zraka.
zaoble se oštri vrhovi klisura i sve sjene zadobiju blagost ljetnog dana
sav nemir, sav otpor se istopi.


i zbog toga, iako znam da smo izgubljeni jedno za drugo
raširim ruke, potrčim tim krajolikom i prepustim mu se.



.

nebo i more




zatvorim se
uljušturim
uvučem u svoje misli.

ni s kim ih tad ne dijelim
ne mogu.
tko me može razumjeti?

svi smo ograničeni u svom vlastitom svijetu
u svom vlastitom umu
u svom snu o tome kakvi bi trebali biti.

ono što predstavljam i ono što činim slika je koji stvaraju drugi.
(ili maska koju nosim radi njih da bi me voljeli)

a sama sam u stvari prostor prepun kovitlaca misli, pitanja
dugih razgovora i beskrajnih rasprava sa samom sobom,
mnoštva sklopljenih sporazuma.
mnogo je ovdje i čuđenja i osuda,
pa i zgražanja nad samom sobom.

kad pokušam sagledati sebe i svoja djela
vidim da sam oduvijek slijedila svoje srce,
samo srce.
to me čini nekako mirnom
i bez straha.

to me čini odgovornom za sve što činim.






more





- 22:02 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 01.08.2012.

dišem gledam slušam čitam čekam






ponosila sam se svojim  unutarnjim  mirom,

duboko disala, bila prisutna,

živjela u sadašnjim trenucima,

osvještavala sebe i  svoju prolaznost, 

svoju nevažno-važnu ulogu u univerzumu.


tek tu i tamo, 

nekim uskim hodnikom zalutala bi povremeno ona stara patnja

ona kojoj sam se još donedavno tako lako predavala,

sjena koja me je pratila u stopu tako dugo,

-moje misli o njemu.


i mislim da sam tu tugu pretvorila u sjećanje na nju.

a misli i želje u tim zanemaremim  zakutcima kao da samo nemirno spavaju.

pa ipak, noćas me je probudila tišina, 

moja je ruka uhvatila uvijek utišani mobitel

-na njemu je bio propušteni poziv od prije desetak minuta.


kako je to moguće, osjetiti a ne čuti?

kako je moguće da  već nekoliko dana čekam ali ne želim to sebi priznati?


mi nismo, znam  zauvijek zaboravljeni usputni suputnici u vlaku kojim putujemo kroz vrijeme, kroz svoje dane života.


kakva nas to sila  drži u toj nestvarnoj kompoziciji tako dugo?






- 19:02 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se