sdrugestrane

utorak, 28.06.2011.




..."kakav to prostor odjeljuje čovjeka od njegovih bližnjih i čini ga samotnim?

....samoća se ne mjeri kilometrima prostora koji se umeću između čovjeka i njegovih bližnjih"...

henry david thoreau - walden





ove riječi govore o onom što sam već danima željela ovdje napisati,
o toj beznadnoj dubokoj samotnosti koja me obuzima.

osjećam je dok sam među ljudima koji u životu samo zastanu kraj mene,
pored onih koji prođu i ne zastanu, pored onih koji me i ne primijete.

u njenoj sam vlasti i dok dijelim svoje sate, dane, godine.
s ljudima koji su mi najbliži i najvažniji, koje volim.

kao da postoji jedan veliki nedostatak, neka prazna odaja u meni
nešto neispunjeno,
sanjano u davno vrijeme djetinjstva, nikad ostvareno.

govorim si, sve je dobro, sve je u redu, sve imaš, puno si postigla.
ali unutra je neka tuga,
napuštenost iz davnina uvijek se vraća.

uvijek ostaje u nama trag djeteta koje je neshvaćeno od svijeta odraslih.

ta neshvaćenost,
gledanje iz drugog kuta, druge visine;
ti strani glasovi i nepoznate riječi.

neki drugi svijet,
neki drugi svemir.

gdje i kome pripadam?



Photobucket




- 22:48 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 11.06.2011.

poslije


na povratku,
putem,
rastočena na više tokova
raslojena u nekoliko slojeva
uzburkana,
mojih više ja je u svađi, višeglasju.

na rubu plača su sva,
svako od njih iz svojih razloga.

u oblacima zanosa i ushita, ganutosti nad doživljenim,
u ponorima krivnje i predbacivanja zbog toga.
uzlet, pad.

ali
taj osjećaj leta iznad svega što je dolje,
taj osjećaj slobode i otvorenosti prema životu me uzdiže visoko u vis.

ta
lakoća disanja
kretanja kroz prostor,
ta bistrina pogleda kojim gledam ispred sebe
nemjerljivi su i prevažni.

to su
krakotrajni prekrasni bljeskovi sreće kojima se nahranim svaki put,
da preživim.



Photobucket



Photobucket



- 16:44 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 07.06.2011.

totalna predaja


ni pamet, ni iskustvo, ni razum i sve što smo naučili, ništa od toga ne može utjecati na greške koje činimo zbog slabosti prema nekoj osobi, njegovoj volji i utjecaju.
iako znamo da se riječi prelako izgovaraju, da iza njih stoji tek trenutni izražaj, da su proizvod trenutka koji se ubrzo izgubi i zaboravi, ne možemo se oduprijeti njihovoj moći i sugestivnosti.
i kasnije, kad razmišljamo o njima, odjekuju one svom svojom snagom, iako dobro znamo da ne moraju značiti ništa.
ali, lijepo je vjerovati u ono što smo željeli čuti, zanositi se time i iz toga razvijati svoju malu melodramu,
stvoriti čitavu konstrukciju za svoju veliku priču.
i tada u toj tlapnji koju smo očito trebali i čekali da nam se dogodi ugnjezdimo se, ščućurimo, prekrijemo glavu rukama i ne želimo ni čuti ni vidjeti istinu, nismo u stanju sagledati ono što nam se zbiva niti ono što činimo.
i ništa se tu ne može učiniti. to je kao vječiti usud života, to je kao zov iz dubine našeg tjelesnog i emotivnog bića
da se insinktivno predamo, izgubimo sebe , onaj svoj razumni dio, i prepustimo se nekome s osjećajem apsolutnog zbližavanja i stapanja.
takve osobe imaju posebnu moć nad nama, kao da su izabrali nas jer su osjetili našu sklonost, neku slabu točku koja je za njih, baš za njih čučala i čekala da se razvije njihovom pojavom.
teško se osloboditi takve priče, teško je izaći iz tog zatvorenog prostora u kojem smo istovremeno i taoci i
otimači samih sebe, kao i onog u čijoj smo vlasti, a koji se ne želi odreći svoje vladavine.
pitam se ima li izlaza i kako ga pronaći.



tako sam pisala prije dvije godine, potpisujem sada.

izlaza nema



Photobucket

Photobucket

Photobucket


- 22:24 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.06.2011.



zatvorim se
uljušturim
uvučem u svoje misli.

ni s kim ih tad ne dijelim
ne mogu.
tko me može razumjeti?

svi smo ograničeni u svom vlastitom svijetu
u svom vlastitom umu
u svom snu o tome kakvi bi trebali biti.

ono što predstavljam i ono što činim slika je koji stvaraju drugi.
(ili maska koju nosim radi njih da bi me voljeli)

a sama sam u stvari prostor prepun kovitlaca misli, pitanja
dugih razgovora i beskrajnih rasprava sa samom sobom,
mnoštva sklopljenih sporazuma.
mnogo je ovdje i čuđenja i osuda,
pa i zgražanja nad samom sobom.

kad pokušam sagledati sebe i svoja djela
vidim da sam oduvijek slijedila svoje srce,
samo srce.
to me čini nekako mirnom
i bez straha.

to me čini odgovornom za sve što činim.



Photobucket



Photobucket



- 06:33 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se