sdrugestrane

utorak, 26.04.2011.

za nekog




Svaki put kad sam osjetio bol, ja sam pokušao nekud pobjeći, u neko utočište u visokoj planini,
jer ta je planina bila neranjiva;
pokušavao sam pobjeći uvijek kad me je smeće počelo gušiti,
jer ta je planina bila prozračna;
svaki put kad me je prolaznost vremena mučila,
jer na toj je visini vladala vječnost.
Ali ljudska me je buka stalno dostizala,
provlačila se u međuprostore i izranjala iz moje vlastite nutrine.
Jer svijet nije samo vani nego je i skriven duboko u našem srcu.
I prije ili poslije, ta visoka nepotkupljiva planina ipak počinje sličiti na tužni kip, na bijeg,
jer svijet za koji smo odgovorni je ovaj ovdje: jedini koji nam nanosi bol i nesreću,
ali također jedini koji nam daje punoću postojanja, ovu krv, ovaj žar, ovu ljubav, ovo išćekivanje smrti.

Jedini koji nam nudi vrt u suton, dodir ruke koju ljubimo.

Ernesto Sabato



Photobucket



- 00:00 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>