iskreno, sve je bilo u savršenom redu. čak sam taj dan bila sretnija nego ikad jer mi se toga tjedna svaki dan javljao prvi, čak mi je i usred noći znao poslati poruku da ne zaboravim da me voli. sve je bilo i presavršeno da bi bilo u redu, ali nisam htjela biti pesimistična...htjela sam uživati. i onda, samo odjednom poruke su prestale stizati...nije bilo odgovora ni na jedan poziv. nisam htjela pretjerivati, a u dubini duše sam znala da nešto nije u redu. tjedan dana je prošlo bez njegova glasa. sinoć...ma idem zvat, pa kako bilo. prekinuo je...nagon toga mi je bez ikakvog razloga poslao poruku da me još uvijek voli i da mu se sviđam ali da je bolje da se više ne čujemo. kaže da nije zbog druge, nego više ne želi...nisam znala da li bi se probudila iz sna ili bi vrištala. kao da sam dušu ispustila koja je živjela zbog njega...gomilu suza sam isplakala nadajući se da će se sve rasplinuti poput sapunice...no nije. ipak, ostali smo u dobrim odnosima, prijatelji smo...iako ne znam kako ćemo biti prijatelji jer to nikad nismo bili. rekao je da ima nade kad se vidimo da nastavimo gdje smo stali. ne znam da li vjerujem, jedan tren da...drugi opet ne. no šta ako uzme neka druga?? danas sam bila neobično nasmijana. tješim se time da smo bar prijatelji i da ću ga moć bez straha zagrliti kad ga vidim. nisam znala da će biti toliko bolno a opet da će biti olakšanje....masu raspoloženja se mijenja. ne znam da li ga volim ili bi mu zabila šaku u to slatko lice. toliko ga toga želim pitati...jednostavno zašto?? vjerojatno mi se vraća ono što sam ja njemu napravila, ali ipak ima nade za sve, nije jedini...
kako bi moja faith rekla - ~¤moj maleni djechak je postao stranac¤~
|