Nostalgični

Kad sam ja bio mali, crtići su bili prava rijetkost. Na televiziji, (ako ste uopće imali TV prijemnik) bili su vrlo rijetko, dva-tri puta tjedno ( ako ! ). Video rekorderi još nisu postojali ni u mašti. Ponekad bi u nekoj mjesnoj zajednici, ili zadružnom domu ili školi bila održana projekcija crtića sa 16 mm projektora.

To bi onda bila prava fešta. Crtići su bili pravi : Disneyevi klasici, Pajo, Miki, Pluton i ostali, ili legendarni Tom i Jerry. Cijela dvorana bi doslovce poludjela od urlanja, kad bi se nakon svršetka crtića, i pauze od nekoliko sekundi, pojavila nova špica – dakle, ima još …
Rijetko kad crtići su bili na programu u kinu. Sjećam se jednom, danima sam se palio na najavljenu projekciju u kinu Garibaldi, znao sam napamet, u četvrtak u pet i pol popodne, starci su mi obećali da idemo. I, kad smo došli, predstava je bila već dobrano započela, neko je nešto zajebo oko početka, novine krivo napisale valjda. Poludio sam, pogotovo kad su starci odlučili da nema smisla plaćati tri karte za pola predstave. Poslije smo sreli tatinu kolegicu s posla, koja je s klincem ipak bila ušla na pola. Nešto su komentirali ,kao i mi smo htjeli, ali nije više bilo smisla, te kako su mogli napisati krivo u novinama, a klinac je cijelo vrijeme potezao mater za ruku, i govorio „mama, a sjećaš se kako je onaj miš, mama, a sjećaš se kako je onaj miš …“ Godinama me je kasnije mučilo koji je to bio miš, i što je to učinio.

A onda su se pojavili prvi kućni projektori 8 i super 8 mm. U robnoj kući, na korzu. Bili su strašno skupi, tako da su trgovci mamili djecu postavivši projektor unutra, prozirno platno na staklo od izloga, i onda se crtić mogao gledati sa korza. Čovječe, nisi se mogao približiti. Gomila djece, ali i odraslih, nije bilo šanse pogledati crtić kako spada. Čvrsto sam odlučio na bilo koji način, dočepati se svog projektora. Istresao sam svu svoju ušteđevinu (koja nije bila mala, jer sam godinama čuvao svaku kintu koju bi mi starci ili rodbina tutnuli za rođendan, Novu godinu ili na rastanku prije ljetovanja). I opet je falilo. Nakon tjedana i tjedana moljakanja, starci su ipak uskočili i uspio sam kupiti svoj primjerak. Eumig Mark 610 D. Odličan aparat, nažalost bez tona, tonski je bio duplo skuplji. I crtići su bili skupi, tek ponekad bi se moglo štogod kupiti. Kasnije je stari kupio i kameru, pa smo gledali osim crtića i uspomene sa ljetovanja. Godinama smo snimali, i sveukupno snimili možda sat i pol materijala. Jedna rolica filma trajala je oko tri minute. Zaista se snimalo pažljivo i štedljivo, nije tu bilo dugih kadrova. Eh, svega se toga sjetim kad vidim danas ove klince, ovi moji imaju jedno trideset DVD-a sa preko pedeset sati crtića i jedno stotinjak VHS-a sa najmanje 300 sati što crtića, što dječjih filmova, od klasika, pa do ovih današnjih gluposti tipa Pokemoni. I opet nisu zadovoljni, stalno traže još, i nikad se ne mogu dogovoriti što će gledati…

Ljudsko srce nikad zadovoljno nije, govorio je Njegoš. I to je valjda najveće ljudsko prokletstvo, živa istina …

Prvi strip koji sam kao dijete posjedovao, bio je jedan „Miki“. Prvi broj, cijena 1 ND (1 novi dinar ili 100 starih). Bila je negdje ´65 ili '66, nisam siguran. Formata A4, novinski papir, tek svaka 4-5 stranica u boji. Donijeli su mi ga starci, dan danas se sjećam, zatvorio sam oči, i osjetio papir pod prstima. Izdavač je bilo neko NIP iz Srbije, ne znam da li Dečje novine, oni su kasnije izdavali mikijev zabavnik. Izašlo je jedno pedesetak brojeva, i prestalo. Izlazio je četvrtkom. Nigdje ne mogu naći na internetu, na aukcijama, niti jedan broj. Tada još nisam išao u školu, i znao sam samo polovično čitati, pa su mi pomagali starci i ujak. Priče su bile klasične, kasnije su se mnoge ponavljale u mikijevom zabavniku. Zahvaljujući Mikiju, naučio sam čitati i prije škole. Slijedeći je bio Tom i Jerry, u izdanju vjesnika, mali format, A5, isto, svaka treća četvrta u boji, cijena 1,5 ND. Njih sam uspio sačuvati većinu, za razliku od Mikija, koje me je stara natjerala da sve odjednom bacim (kao nemamo mjesta u kući, a ionako si sve to toliko puta priočitao). Koja šteta. Nakon toga je počela izlaziti legendarna Stripoteka. Počeo sam je kupovati negdje od broja 15-16 pa sve dalje do negdje 1200. Do broja cca 50-60 izlazila je jedna epizoda po broju. Ili Talični Tom, ili Asterix, ili Riđobradi, a onda su počeli po dvije polovice od jedne epizode u svaki broj, a tek poslije onako kako se većina sjeća, puno malih stripova i pola većeg u jedan broj. Više mi se sviđalo ono prvo. Gotovo cijela kolekcija od prvih cca 200-300 brojeva mi je stradala, jer sam ih posudio jednom liku s bazena, kao on je bio faca, inače ne bi. I naravno, on ih je dilao dalje, i tek sam mali broj uspio dobiti nazad, i to onako prožvakane. A onda moj prvi susret s Alan Fordom. Dobro se sjećam, ljeto na Korčuli, negdje '71, bio sam bolestan i neko mi je donio Alan Ford između ostalih stripova (većinom LMS koje nikad nisam volio) epizodu Kuća duhova. Nije mi baš sjeo od prve taj specifični humor. Kasnije (do dana današnjeg) obožavao sam ga kao i većina fanova. Imam skoro sve epizode do broja 75. Ono kasnije me ne zanima, poznavaoci znaju o čemu govorim. Osim toga, redovito sam kupovao i već spomenuti mikijev zabavnik, neko vrijeme i politikin zabavnik, i još ponešto. Nikad nisam volio velikog Bleka, komandanta Marka i tome slično. A vidim da se danas jako unosno trže na aukcijama stari brojevi. Imam i dosta revijalnih izdanja Asterixa, Taličnog, Gastona i još ponešto. Najstariji mi je jedan Mikijev almanah iz 1968, kao posebno izdanje Mikija …

Još kad sam bio sasvim mali, sanjao sam o tome da jednog dana imam svoj kompjuter. Kompjuteri tada još nisu ni postojali, bar ne ovakvi kao danas. Ja sam zamišljao neku kućnu verziju koja se skriva u ormaru od regala. Nije imao ekran, nego bi komunicirali tipkovnicom i printerom. Kasnije, tijekom školovanja, spominjali su se kompjuteri, AOP (automatska obrada podataka), bušene kartice, čak smo na faksu imali predmet AOP. Profesorica nam je crtala na ploči nekakve kvadrate, i u njih upisivala pojmove : centralna jedinica, eksterna memorija, periferni uređaji i slične pizdarije. Puno godina kasnije, kad sam već počeo raditi, kolege su u pauzi za pušenje pričali o nekakvim kućnim kompjuterima. Gutao sam u tišini, ništa ne shvaćajući, ZX 81, 2 kilobajta, Spectrum, memorija. Nisam se usuđivao ni pitati ništa, da ne ispadnem blesav. A onda sam na kiosku naletio na nekakvo specijalno izdanje časopisa Galaksija (čini mi se) i unutra je pisalo sve od A do Ž o kućnim kompjuterima, ali na lagan način, primjeren neznalicama. Preko noći sam postao znalac. Znao sam sve o Spectrumu, Commodoru, Galaksiji, Atariju, kilobajtima, memoriji, igrama i svemu ostalom. Samo nisam imao svoj kompjuter. Gotovo niko ga nije imao. Oni najhrabriji su ih švercali iz Austrije (u Italiji su bili strašno skupi), tada ih se nije smjelo samo tako uvesti, pa čak ni ako želiš platiti carinu i sve drugo (blažena Juga…). Patio sam u tišini, i čekao bolje dane. I konačno, jednog dana pojavio se zastupnik za Commodore u Jugi, Ljubljanska Avtotehna. Trebalo je istresti brdo deviza (oko 700 DEM) plus još duplo toliko dinarića, i to ne u dućanu, nego po raznim bankama, papirologije čudo jedno, a onda čekati i čekati, dok te ne pozovu da preuzmeš robu na skladištu, negdje u Šiški, u tri pizde materine …
Nakon svega, moj prvi kompjuter legendarni C 64 bio je spojen na prastaru Gorenje TV, jer su starci bili uvjereni da će nova TV „izgoriti“ od kompjutera. Nakon prvih početničkih neuspjeha (load eror ..) i štimanja glave na kazetaru, te traženja koliko-toliko poštenog pirata, uslijedili su dani i mjeseci bjesomučne zabave s igricama … dechatlon, pit stop, skiing, a kasnije legende poput imposible mission, boulder dash, david mm, elite jebote, kad se samo sjetim.
Kum mi je proveo prvu bračnu noć kod mene, igrajući se, a žena ga je čekala doma … Znao sam trčati bukvalno s posla, grabeći po tri stepenice na četvrti kat, jer sam znao da je stigla kazeta s novim igricama … Danas me više ništa, ama baš ništa, ne može toliko uzbuditi.
Kasnije je došla Amiga, pa prvi PC na poslu, ali C64 je bio i ostao neponovljiv. I dan danas ga imam, čak i originalnu kutiju. Ispravan je, ima i kazetar i disketnu jedinicu (jebote, platio sam je 400 DM polovnu) i brdo igrica i drugih programa, ali kad se zaželim, uključim emulator, i do besvijesti skidam igrice sa net-a. Učitavaju se u sekundi, a nekad … sa svim turbo loaderima … ha, ha, sada se ovi mladi blogeri pitaju o čemu ja to, zaboga, pišem …

Moj prvi susret sa gramofonom, dogodio se u drugom osnovne. Prijatelj iz razreda pozvao me na rođendan, najavivši slušanje ploča, jer je gramofon dobio na dar od roditelja. Čudio sam se, otkud im toliko novaca, jer gramofon je tada bio strašno skup. Ako ga je ko i imao, bilo je to ono čudo, kad digneš gornju dasku od radija, ispod mali sivi tanjur i plastična ručka. Na tome su starci slušali Ivu Robića i Gabi Novak. No, kod prijatelja se radilo o malenom gramofonu, koji nema pojačala, pa ga se moralo spojiti na radio. Nikad prije, a ni poslije nisam vidio takvu spravu. Uglavnom, radilo je, a slušali smo neke dječje priče i pjesmice. Kasnije, negdje u četvrtom ili petom, frend iz nebodera zvao me da mu pomognem u izboru kod kupnje ploča, obzirom da su mu starci imali love, a on nije baš imao ideje. Znao sam za Beatles-e, pa sam mu predložio da kupi legendarni Crveni album. Njega je oduševila slika Beatlesa prije i poslije, sa kraćom i dugačkom kosom. Nama je tad bilo nezamislivo da muški imaju toliko kose. Uglavnom, prvu stvar sa tog albuma, „Love me do“ preslušali smo valjda milijun puta. Stalno mi se vrtila u glavi, a pogotovo onaj dio kad (mislim) George odsvira refren na usnoj harmonici. Taj dio sam, kad bi frend izašao iz sobe, znao po nekoliko puta uzastopce preslušavati, premještajući ručku. Eh, da mi je onda bio CD player sa svojim „repeet“ opcijom. A onda je došao stereo. Dva zvučnika. I ja sam htio takav gramofon, ali mi je stari uporno pilio da bi bilo bolje kupiti kasetofon, jer se na njega može i snimati. On ga je zvao magnetofon. I kupio ga je, mali „reporter“ od Ei-Niš. Slaba zamjena za gramofon, ali ipak, godinama sam ga koristio. Negdje u sedmom sam stisnuo starce na foru, da ako ne skupljam ploče, nemam o čemu pričati s vršnjacima pa postajem izopćen, ne mogu pristupiti curama i sl. Plitka fora, koja je, začudo, upalila. Pala je odluka da se gramofon kupi, čim se proda stari harmonij, koji je bio promašena investicija od početka. Stari je to kupio staroj, umjesto pianina kojeg joj je jednom davno obećao. Htio sam Toscu 10, prekrasan stereo gramofon, kojeg je imao jedan drugi frend, i koji je meni tada zvučao kao najbolji HI-FI .O pravom HI-FI uređaju mogli smo tada, sedamdesetih, samo sanjati. Tosca 10 je stajala nekih tristo tisuća novih ili tri milijuna ili nemam pojma koliko više tih nekadašnjih dinara, ali čini mi se, da je to vrijedilo bar kao sada 3.000 Kn. Kad se harmonij napokon prodao, nekako se, jedva, uza svu moju ušteđevinu, namaklo tih potrebnih tri/tristo ili koliko već, ali me je stari opet zajebo. Kad smo već došli u dućan, nagovarao, me nagovarao, i na kraju nagovorio da kupim Toscu 5, kako bi mi ostalo i nešto novaca za ploče. Ne bi ja nikad pristao, ali sam se bojao, ako potrošim sav novac, čekat ću mjesecima da skupim za poštenu LP ploču. (singlice nisu igrale). Nikad nisam prežalio tu odluku. Tosca 5 je imala zvučne kutije sa samo jednim zvučnikom i osjetno lošiji zvuk. Koliko sam samo patio zbog toga. I još me izblamirao pred prodavačicom, zatraživši ploču od Emmersona Fitipaldija, a ja sam, naravno, htio Emerson, Lake & Palmer. Par godina kasnije, uspio sam ga ipak nagovoriti da mi kupi HSR-48, odlično radiopojačalo sa velikim zvučnicima, na koji se moglo spojiti gramofon. To je zvučalo fantastično. Pogotovo, kad sam uspio prodati mrsku Toscu 5 i za iste pare kupiti Toscu HI-FI, koja nije imala pojačala ni zvučnike (nisu joj ni trebali), ali je imala magnetnu zvučnicu. Nikad neću zaboraviti trenutak kad sam, za prvu probu, stavio „Top“ od Bijelog Dugmeta i kad je to grunulo. Razlika dan i noć. Derao sam po toj kombinaciji godinama, i bio jako zadovoljan. Skupio sam tih godina preko 200 LP ploča. Ispočetka sam malo lutao, osim Beatlesa i ELP, tu su još bili i Yes, Rick Wakeman, Procol Harum, Cat Stevens, no kasnije sam završio uglavnom na Stonesima, Parplu, Zepelinima i još masu toga, uglavnom na tu temu. Kad sam počeo raditi, kupio sam si pravu liniju, od Marantza, koju imam i dan danas, i zvuči dobro. No, onaj osjećaj dobrog zvuka (u ono vrijeme) koji mi je pružila kombinacija Tosce HI-FI i receivera HSR-48 teško da će išta više nadmašiti …

Evo, odlučio sam otvoriti blog na temu nostalgije. Pisat ću o stvarima koje me podsjećaju na davno prošle dane, kada mi se čini da je sve bilo nekako ljepše i veselije nego danas. Neće tu biti nekog reda, ni kronološkog, ni tematskog, naprosto, kako mi na pamet padne koja lijepa (ili ružna) stvar, tako ću i napisati. Matchbox autići. Već godinama povremeno obiđem dućane, ali nigdje ih nema. Niko ih ne uvozi, ne znam zašto. Kad sam bio mali, i prvi put u životu išao sa starcima u Trst, bio sam uzbuđen, ni ne sluteći što sve veliki grad u tuđoj zemlji može ponuditi gladnom klincu iz tadašnje siromašne juge. Šareni izlozi, bezbroj dućana, ma... svega i svačega. Igračaka ko u priči, a ne ko kod nas, u dvije tri trafike i ponešto u staroj nami. I tako, napasam ja oči, i ne mogu se načuditi izobilju kad... u jednom izlogu autići Matchbox. Sjećam se ko danas, one žuto-plave kutijice, i razni mali modelčići, a cijena, prava sitnica, 800 lira. Tata, tata, vidi ovo, vidi kakvi autići, a nisu ni skupi, daj mi kupi ... A on, gleda i govori, ma nisu ti to sine autići, to su ti šibice. Ma nisu, nisu autići su, kupi mi bar jedan. Mislio sam da se šali sa mnom, i da će mi na kraju kupiti, ali vraga... Dovukao je nekog tipa koji je radio s njim u firmi kao on dobro kuži engleski, jeli Trile, reci malom šta na engleskom znači međboks... a on, seronja, mozga i na kraju kaže - kutija šibica. I tako ostadoh bez svog prvog Matchboxa. Tek par godina kasnije, došli su i kod nas. Uspio sam uvjeriti starce da se ipak radi o autićima, pa su mi tu i tamo kupili pokoji, a kasnije sam ih kupovao i sam, kako sam kad mogao, i kako ih je kad bilo. Stalno sam obilazio kioske, i kad bi negdje snimio nekog kojeg nemam, odma je uslijedila akcija. Malo po malo skupio sam ih pedesetak. Na žalost, sve iz serije iza ovoga na slici, takvi su danas prava rijetkost. Dan danas ih imam. Preživjeli su invaziju raznih bratića i malih susjeda ... pa daj mu jedan, ti si već veliki, a toliko ih imaš... znate već. I moji klinci se pale na njih, ali misle da nisu u kući nego kod babe. Ipak stradao je jedan, na žalost raritetni primjerak sivog autobusa. U napadu roditeljske ljubavi dao sam ga malome, kad je bio u fazi "autobus". Ko zna di je završio. Danas ih više ne rade englezi, naravno, nego kinezi. Postoje čak i replike, kao ovi stari, kartonska kutijica i autić, onako u blisteru od prozirne plastike, samo nigdje ja to nisam vidio za kupiti ...