Živjeti svoj život

28.01.2014., utorak


Požeški poučak
Putovati, lunjati cestama slijedeći isprekidanu liniju, disati kišu...
Nikad nisam mislila kako će glagol putovati biti nazivnik mog osobnog razlomka.
Svaki put kad bi netko spomenuo daljine crtala bih prstom srce po prozorskim staklima.
Nevjerojatno je kako se može zavoljeti zemlja prolazeći trgovima, ulicama i cestama svoje krivulje omeđenog vremena.
Pamtim tako neke male gradove koji srameći se pred putnicima namjernicima iznose svoju ljepotu.
Nisu navikli imati ljepotu među malenim kućama, malenim sokacima, beskrajnim horizontima i ljudima većima od najvećih planina.
Jer što li je drugo čovjek koji voli svoje, a poštuje tuđe nego planina?
Tako sam došla u požeški kraj, baš onako namjerno.
Išla sam se pokloniti velikom čovjeku, velikom skitnici i intelektualcu Matku Peiću.
Peić je pisao o putovanjima, živio je ceste, gledao je iza obzora.
Požega je malen grad, sav onako skladan i beskrajno razvučen.
Nije kao Osijek gizdavi ljepotan, Požega je kao djevojčica na prvoj pričesti, sramežljiva i šutljiva.
Spavala sam tako u nekim prenoćištima i slušala priče nezadovoljnih ugostitelja o državi koja je maćeha.
Noćila sam u sobama ukrašenima slikama lokalnih slikara diletanata od kojih bih okretala glavu ujutro.
Gledala sam napuštene dvorce, stare gradove i perivoje i beskrajno voljela po tko zna koji put ovu tužnu zemlju.
Slijedila sam put baruna Trenka, obilazila njegova imanja, pričala naglas o njemu.
Pila sam ponajbolja vina one čudesne Zlatne doline i tražila način kako osluhnuti glas mlade loze, slušala priče gazdi i težaka.
Požega se kupala u jesenjem suncu, svako novo mjesto grada bilo je novo otkriće.
U galeriji je upravo trajala izložba Miroslava Kraljevića, još jednog davno umrlog sina nizine.
Požega kao da se ubola na kolovrat prije stotinjak godina i spava mirnim snom Trnoružice.
Onda je došao Dan mrtvih, a ja sam lutala gradom kao što inače lutam gradovima, ovdje tražeći trg velikog putopisca.
Našla sam ga, blizu je centra s bistom Matka Peića, naravno.
Nasuprot je bista Miroslava Kraljevića.
Pred bistama svojih mrtvih sugrađana neka duša zapalila je crvene kandelabere.
Crveno svjetlo osvijetlilo je crnu broncu, cijelu ovu tamu osvijetlila je nečija pažnja.
Zemlja koja pali svijeće pred bistama svojih skitnica i slikara ima budućnost, jer budućnost nije u pravdi već u ljubavi.
Sva ona putovanja velikog putopisca sjajila su pred jednom novom skitnicom koja se te večeri došla pokloniti staroj.
Po čemu ću pamtiti Požegu?
Po tome kako voli svoje sinove kojima je bila premala, koji su otišli otkriti neke veće svjetove.

- 20:23 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se