Živjeti svoj život

26.11.2010., petak


Zemlja tisuću otoka i ponekog debila
Mislila sam sve do danas kako me u turizmu, kao ni u zdravstvu ništa ne može iznenaditi i opet sam se prevarila.
Sam turizam može se svesti pod prodavanje doživljaja, a ja sam ga danas bome dobila.
Za zdravstvo zaista ne znam pod što se može svesti, osim pod molitvu za zdravlje?
Surfajući netom u potrazi za bazenom za oko mi zapne lijep Maximilijanov bazen u Stubičkim toplicama.
Ne, ne onaj u hotelu već u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju...i tu priča počinje.
Naime, kako se narodski kaže "uštekala me kičma" pa sam se zaželjela blagodeti izležavanja u termalnoj vodi.
Zovem bolnicu, na internetskoj stranici piše kako je bazen otvoren osim u terapijske svrhe i za građanstvo.
- Dobar dan...(i sve što ide uz to), bazen, u koje vrijeme, koliko karta...?
- Bazen kažete? - veli lik u slušalicu - Ahaaaa, taj bazen. E on ne radi, ja se kupam u njemu kad idem s posla, inače ne radi.
- Koji radi? - Ne dam se smesti, još uvijek vjerujući u "Kupujmo hrvatsko" parolu.
- Onaj veliki - odgovara lik.
- Koja je temperatura vode? - Dosađujem dalje.
- Jebo ti pas mater, koji kurac me zajebavaš! - Dobacuje lik nekome sa strane - Vode kažete gospođo? E to je 31 ili 32 stupnja. - Ljubazno će meni.
- Oprostite gospođo, tu me zajebava neka selska baba. - Ispričava se lik, a u slušalici opet bujica psovki.
- Ima li koji topliji bazen? - Sada već ne vjerujem sama sebi što sam toliko uporna.
- Nema, jer ako se ofurite mi bi vam morali plaćati odštetu.- Samouvjereno će on.
- Hvala na informacijama i psovkama. - Uspijevam procijediti.
Lik sklapa slušalicu.
Razmišljala sam kako je to moguće, kako?????
Razmišljlala sam da li nazvati ravnatelja, pravnu službu ili nekog šefića čijoj službi lik pripada?
Onda sam odustala, jer sigurna sam kako godinama tom istom liku toleriraju takvo ponašanje.
Viđala sam to već na svoje oči.
Debili se provlače kroz seljačku simpatičnost i postaju "legende radnih mjesta".
Nitko me ne može uvjeriti kako nitko od zaposlenih u bolnici nikada nije čuo o njegovim komunikacijskim vještinama?
I što bih s isprikom da je eventualno i dobijem?
Koja korist od nje?
Da li bi ta isprika oprala gorak okus u ustima koji ostaje nakon ovakvog razgovora?
Jer, ma kakva bila ova jadna zemlja, ja je volim.
Prošla sam je uzduž i poprijeko jer zamislite, radim u turizmu.
Zato me boli ona parola "Čovjek je ključ uspjeha" kada na svoje uši čujem koliko je lažna.
Ako smo počeli birati najljubaznijeg djelatnika, sve je uzalud.
U turizmu se ljubaznost podrazumijeva, a ovako dijeliti nagrade više je nego otužno.
Mada Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju Stubičke toplice nije u sustavu turizma, već zdravstva, ne smije si dozvoliti lika kakav je danas radio na centrali.
Ne smije!!!!
Zato jer sve turističke parole ostaju samo na tome, na riječima bačenim u vjetar.
Kao i na propalom eksperimentu Ministarstva zdravstva u akciji "Naša ljubaznost početak je svakog liječenja".





- 17:25 - Komentari (11) - Isprintaj - #

21.11.2010., nedjelja


Noć kazališta... ili kako je to moguće?
Sinoć smo bili na predstavi, Roker i ja.
Nakon dosta vremena, koliko ono je već prošlo od zadnje?
Pa mislim... sigurno godina, ako ne i više?
Uglavnom, nebitno za ovu priču.
Predstava je bila teška, jaka i pomalo isforsirana onim iritirajućim scenskim govorom kojeg toliko vole profesori akademije.
Predstava je govorila o ratu, Bogu i ljubavi.
Sada se dvoumim ne bih li trebala napisati i riječ ljubav velikim početnim slovom ako sam već napisala Bog?
Namjerno izostavljam rat jer rat je tvorevina ljudi, mada ljubav ponekad može biti isto toliko ubitačna.
Nekima je ljubav potrebna kao i Bog, samo nekako meni je to jednoznačno.
Bože, opet sam zabrazdila u pitanja koja me skreću s teme, oprosti.
Nego, sinoć sam vidjela čaroliju, stvarno pravu čaroliju.
Bez obzira na predstavu koja je bila režirana najboljim namjerama, a nije uspjela prenijeti redateljičinu poruku predstava je bila čarobna.
Čarolija je bila u transformaciji jednog glumca.
Jednog od njih troje.
Čovjek je prerastao sam sebe tu večer na pozornici.
Gledajući ga poslije nisam se mogla načuditi koliko je krhak, nekako posve običan i neupadljiv?
Na bini je izgledao velik, znate li one filmove kada glumci naprosto "pojedu" kadar svojom pojavom?
Kolege su se uvijek žalile na Jamesa Deana kako im krade scene u kojima zajednički glume.
Recimo, glumac ima svoju repliku ,a Dean stoji u kadru gdje mu se vidi samo lijeva ruka i uže kako ga njiše.
Onda se pažnja gledatelja fokusira na to uže koje se ritmičko njiše i cijela replika onog drugog dobiva sasvim nevažno mjesto u kadru.
Nečem sličnom svjedočila sam sinoć.
Kažem vam, sama predstava nije me dotakla, već gluma, taj ludi zanat, ta pomaknuta vještina koju zovu umjetnošću.
Čovjek je izgledao moćno, glas mu je zvučao moćno i nosio je radnju svojom pojavom.
Nakon nekog vremena prestala sam obraćati pozornost na izvještačene modulacije glasa koje iz šapta prelaze u krešendo.
Zaista ne volim to "preglumljivanje" toliko omiljeno našim glumcima.
No, čovjek je zaista zaslužio ovacije.
Tim više što je sinoć nastupao pred nekih tridesetak ljudi koji su činili publiku.
Tim više što ih je tijekom predstave izašlo desetak pa nas je ostala šačica.
Tim više što je prva Noć kazališta omanula u toj dvorani za dvjestotinjak ljudi na zapadu grada.
Razmišljala sam u razbijenim momentima fokusa, možda je do svjetla?
Ipak, pod istim svjetlom bilo ih je svo troje na bini, a svjetlio je jedino on?
Stvarno, kako je to moguće?
Sinoć mi se otvorila jedna spoznaja, a to je kako je tehnika glume naprocjenjiva u svakodnevici.
Recimo, kako se dovesti u to stanje da recimo prerasteš kuhinju u bračnoj svađi?
Pa umjesto da propištiš u falset kada se toliko izbezumiš od galame, jednostavno narasteš kao glumac jučer?
Ne znam kako je kod vas, ali meni svađe prije ili poslije nekako završe galamom.
I argumenti poklope svo ono blesavo posuđe poslagano u sudoperu, tvoje uzaludno dokazivanje kako imaš pravo u tome što tvrdiš, kako on to jebeno pravo nema, kako ti je pun kufer tih uzaludnih razgovora...kako?
Koja je tehnika scenskog govora kada je svađa u pitanju?
I kako je moguće biti veći od ona blesava četiri zida koja te okružuju dok se pokušavaš izboriti u nečem što se zove obično bračno rječkanje, a da ne postaneš piskutavo biće koje najjači argument popiša smješnom bojom glasa?
Kako je živjeti s glumcem u zajedničkom kućanstvu?
Da li se pitaš svaki put kada se posvađate, misli li on/ona to uistinu tako ili glumata?
Jesu li to njegove/njezine riječi ili te vrijeđa Shakespeareom?
Krije li se iza njegovih/njezinih gesti vježbanje novog scenskog pokreta?
Jer glumac je..glumac je..glumac...opće je poznata stvar.
Eto, kažu kako su najbolje stvari besplatne,
Tako i ja jučer dobih jednu čaroliju i puno pitanja bez imalo para.
Vrijedilo je dugog pljeska dvadesetak pari ruku i suza redateljice pri posljednjem naklonu publici.

yes







- 16:02 - Komentari (15) - Isprintaj - #

02.11.2010., utorak


Nije voljela ruže, osim ove


no
- 20:52 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se