Živjeti svoj život

28.06.2010., ponedjeljak


Priroda i društvo
Ovim zatvaram krug.
Mislim, krug crnila.
Odoh u prirodu prošli vikend, onako praznički blentavo.
Kako se i očekuje praznicima.
Samo, bez roštilja, bez dekice, bez priručnog fižidera.
Ni sa čim osim dobre volje za mentalnom pašnjom na zelenim brežuljčićima i oblacima kao precrtanih s dječjih karata.
Kako se ono zvahu, Crni Petar?
Ne sjećam se više, uostalom nevažno je.
Sve je prštalo od života taj petak na Žumberku.
Čak su i pastrve u ribnjacima veselo mahale ribljim repovima nesvjesne natpisa "Sportski ribolov" malo dalje.
Pa smo jeli pastrvu i miješano meso.
Jebene ljudske štetočine.
Onda smo se naslikavali kraj vodenice.
Ja baš svaki put moram dići ruku kao da mašem nekome.
Baš svaki put.
Da sam se spustila s Armstrongom, Collinsom i Aldrinom na Mjesec, ja bih bila ona budala što maše iz Apolla.
Dakle, mašem kraj vodenice, mašem kraj pastrva, a bome mašem i pred pozadinom ponija za jahanje.
Ne, nisam jahala.
Samo sam mahala pred konjskom guzicom.
Onda sam bila ponosna kako udišem čist zrak Žumberačkih brežuljaka, bez cigaretnog dima.
Pa sam zapalila cigaretu, tek toliko da utvrdim doživljaj.
Neka djeca igrala su se u sjenicama, a ja sam željela pobijediti sebe i otići u visine onom očajnom cestom kroz brda.
Nismo išli, cesta je bila strma, visine su ostale nedirnute.
Onda sam stala kraj ribnjaka i buljila u hrpu pastrva.
Nikada nisam vidjela toliko pastrva na jednom mjestu, u bazenu ribnjaka.
Bile su crne u vodi, a bilo je i nekoliko žutih.
Ja sam mislila kako su to mutanti, netko je rekao kako je to zlatna kalifornijska pastrva.
Stajala sam tako začuđena kraj dvije žene i djevojčice.
Onda je djevojčica dodirnula rukom moju nogu.
Bez imalo krzmanja, prihvatila se za moju nogu, a ja sam ostala cool.
Kao, ništa se ne događa, nitko me nije dotakao, dijete me nije dodirnulo.
Bože moj, kao da je najnormalnija stvar da mi se djeca primaju za nogu pred bazenom punom pastrva?
Nekako unutra, oko srca bilo mi je drago što me je dijete dodirnulo, a žene su raspravljale o pastrvama.
Ja sam se pravila kao da se ništa ne događa i nisam pogledala djevojčicu, nisam joj ništa rekla lijepog.
Onda se dijete odlijepilo od mene i njih tri krenule su dalje, a ja sam napokon svrnula pogledom na malu.
Dijete s Down sindromom.
Jebiga, zašto joj se bar nisam nasmješila dok se držala za moju nogu?
Sranje.
Krenuli smo iz brižljivo pokošenog raja kući.
Na cesti pred nama vuklo se nešto čudno.
Ranjena kuna.
Onakva ista kuna kakvu je imala moja baka oko vrata na svom zimskom kaputu.
Odatle znam da je to kuna, nepogrešivo.
Ne jednom držala sam preparirane capice u svojim rukama i stavljala tanko krzneno tijelo oko svog vrata.
Ranjena kuna glavinjala je cestom, onda je pala.
Netko prije nas udario ju je autom.
Vidjela sam kako umire na cesti, vidjela sam njene male oči u posljednjem pogledu.
Maleno oko što gleda u prazno i glavicu koju spušta na cestu.
Činilo mi se kako nikada nećemo proći autom kraj umiruće kune na cesti.
U jednom trenu poželjela sam zaustaviti se i slikati je, a onda sam se užasnula sebe.
Sjetila sam se alpinista koji je umirao od plućne embolije, a nitko mu nije pomogao.
Nisu stigli, snimali su njegove zadnje trenutke.
U što sam se to pretvorila?
Dugo smo šutjeli zatim.
Poslije Zagreba počeo je pljusak na autocesti.
Nakon pljuska došla je dvostruka duga.
Tada sam poželjela protrčati ispod duge i postati dječakom.
Početi sve iznova, kao neki bolji čovjek.



Nije mače, već je kuna, ali...u spomen.








- 22:43 - Komentari (17) - Isprintaj - #

14.06.2010., ponedjeljak


Do krvi
Ovih dana čitam kako je umrla Miss Ellie u sedamnaestoj godini.
Tko je Miss Ellie?
Pas, kažu najružniji pas na svijetu.
Zapravo, bila je.
Onda me je to baš rastužilo, jer nema ništa tužnije nego proglasiti nekog ružnim.
Čovjeka ili psa, svejedno je.
Najbolje od svega je što su titulu najružnijeg psa na svijetu Miss Ellie dodijelili ljudi.
Jer ljudi vole to, stavljati etikete pa makar i psima.
Kako su tek ti ljudi izgledali u očima Miss Ellie?
Kaže se, kada bi psi mogli govoriti čovjek bi izgubio zadnjeg prijatelja.
Inače, ovih dana sam u bluesu.
Bez obzira na vrijeme, studen je.
Dođe to tako povremeno, skupi se.
Onda boli život.
Kada se to dogodi poseže se za krajnostima.
Nisam od onih koji tuguju dostojanstveno, a ne.
Ja patim uz dernek.
Mada nema nekog određenog povoda, jednostavno me nekad povuku tonovi u molu.
Pa izgleda kao da se utapam, tonem sve dublje.
Povlači me voda u hladne dubine, a vani je kipuće proljeće.
Kada se to dogodi, onda šećem nekim opskurnim birčevima moje mašte.
Tamo gdje su pjesme bile katarza patnji.
Gdje su bezvremenski glasovi pjevali o gubicima, a čaše pucale kao baloni.
Ja sam dijete osamdesetih, mladost sam proplesala uz zvukove Pet Shop Boysa.
Osamdesete su ostale zapisane u mom genetskom kodu, smrznute u mojim staničnim jezgrama.
Samo, ja znam i onu drugu stranu.
Onu stranu koja je rasturala u nekim sitnim noćnim satima, kada je glazba bila pročišćenje, a životno iskustvo zanemarivo.
Onda tražim te stvari, jer sada ih razumijem.
Razumijem i zašto je Bekim Fehmiu u "Skupljačima perja" lomio čaše rukama.
O da, razumijem.
Jer, postoje neke pjesme koje su ključevi koji otvaraju nešto najdublje u nama, do krvi.
Kada sva civilizacija spada s nas jednim potezom, sva uljuđenost, svo obrazovanje.
Pa sjedimo u nekoj zadimljenoj kafani i vrištimo u sebi za nečim čeg više nema, za nekim kog više nema.
I nebitno je kojeg smo spola, nebitno je s kojeg smo planeta.
To više nismo mi već samo krvavo srce koje pulsira i plače.
"Sve ostalo je šutnja." kako Hamlet kaže.






















- 22:01 - Komentari (28) - Isprintaj - #

01.06.2010., utorak


25. svibanj 2010.
Stajala sam tako na periferiji grada kojeg sam jako voljela.
Kojim sam koračala sigurnim korakom kroz neke prošle dane.
Stajala sam tako na groblju, kraj kovčega.
Bio je nekadašnji Dan mladosti, a sada oproštaj s jednom osobom moje mladosti.
Kada je svećenik rekao neka joj se oproste grijesi pitala sam se koji bi se to grijesi trebali praštati?
Jer, ona je bila čista u svojoj bolesti.
Bila je veliko dijete, ne, veliko bolesno dijete.
Cijeli svoj život gledala je svijet dobroćudno kroz velike naočale, pepeljarke.
Šepala je, preboljevši dječju paralizu u ranom djetinjstvu hod joj je nalikovao hodu na štulama.
Nije znala kuhati baš ništa.
Zapravo, ništa nije znala.
Ništa od onog što nas čini ljudima.
Nije znala lagati, nije znala zabijati noževe u leđa, nije se znala laktariti kroz život.
Nije znala opanjkavati bližnje, ni muljati, ni krasti, ni ranjavati nije znala.
Nekada joj su se smijali jer hodala je kao na štulama i imala pepeljarke na nosu, poslije nisu više.
S njom sam šetala kraj Une i prvi put se zaljubila u neku rijeku.
Bila je dobroćudna, baš onako kao i grad koji ću voljeti vječno.
Bila je tragična, baš poput tog grada.
Stajala sam kraj kovčega i mislila što bi joj se trebalo praštati?
Ako postoji raj, ona će prečicom tamo jer život je provela u paklu.
Poslije sam sjedila kraj Une i zapalila cigaretu.
Prvi put sam bila u gradu gdje je više nema.
Ni grad više nije isti, a rijeka je nosila djeliće mene.
Htjela sam tako zaustaviti vrijeme, sjedeći kraj rijeke.
Čekajući, možda će se pojaviti ona preko mosta svojim gegavim hodom?
Možda će ipak ostati u gradu kraj rijeke još mali djelić moje mladosti?
Nije došla, naravno.
Moja mladost padala je komadima u rijeku.
Zauvijek sam odrasla na nekadašnji Dan mladosti.
Mladost je postala samo još jedna bora oko usana.


cry





- 20:37 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se