Živjeti svoj život

22.02.2010., ponedjeljak


Mjesto raspetih pijevaca i neba koja nisu plava
Mogla bih sada napisati post o bolesnom oku i sutrašnjem posjetu liječniku, ali neću.
Bojim se doktora, patološki.
Ne, neću pisati o tome.
Nisam željela pisati ni o ovome što slijedi, željala sam to zadržati za sebe.
Obično želim neke lijepe trenutke pohraniti u muzej sretnih sjećanja i povremeno izvlačiti ih iz fundusa, onako samo za privatnu upotrebu.
Ipak...
Imam neki pomaknut smisao za turističke rute.
Ne uspijeva mi ostati na uhodanim putovima primorskih girica i kontinentalnih kobasica sve da se i ubijem od truda.
Ja sam čisti turistički štreber koji je jednom pročitao kako je turizam doživljaj pa se toga i držim ko pijana plota.
A doživljaj volim kreirati u svojoj režiji, jednostavno ne vjerujem serijskim doživljajima, eto.
U potrazi za doživljajem uspjela sam Rokeru objasniti kako je kišna subota idealna za skitnju put Podravine.
Podravina me trese već duže vrijeme, sve otkako sam gledala Gruntovčane.
Pa sam Rokeru lijepo objasnila kako ćemo u Hlebine, a zatim u Sigetec gdje su snimani Gruntovčani.
Roker je bio oduševljen idejom gacanja kroz podravsko blato kako bismo doživjeli imaginarni Gruntovec.
Ajde Hlebine još prolaze, Sigetec nikako.
Pa smo krenuli put Hlebina i Sigeca...zar ste sumnjali?
Hlebine su čudo.
Zadnji put smno poljubili vrata galerije, ne radi nedjeljom.
Ovaj put je sreća pratila hrabre.
Stajali smo pred platnima koja su mi pričala priču o čudu, svjetskom čudu.
Uz glagoljicu zasigurno jedno od najizvornijih hrvatskih izričaja.
Kako objasniti hlebinsko čudo u svjetskim razmjerima?
Možete li vjerovati kako se šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća gotovo cijeli svijet slio u to malo podravsko mjesto?
Mjesto koje ni dan danas nema pošten kafić već seosku birtiju preslikanu iz Mejaša ili Gruntovca.
Stajali smo pred platnima i svjedočili čudu, a ja sam se bojala ući u drugi dio galerije.
Znala sam ako uđem da neću više izaći ista kao prije.
Voljeti ću ovu svoju zemlju još mrvicu više nego prije.
Onu mrvicu koja me svaki put razoruža pred ljepotom zemlje i ljudi gdje živim.
Onu mrvicu koja me sprečava da budem cinična i podrugljiva.
Tamo je Ivan Generalić usavršio snove svojom paletom.
Da, snovi se mogu usavršiti bojama.
Dovoljno je stati pred njegove slike i tada sve postaje čudo od stakla i ulja.
Zamislite čovjeka od šezdesetak godina koji slika pijetla na Eiffelovom tornju raširenih krila?
Zamislite raspetog Krista pod žutim nebom sa ružičastom svinjom pod nogama?
Zamislite bijele jelene u svadbenoj povorci?
Da, sve to.
Vatikanski je muzej uvjetovo primitak platna jedino ako Generalić makne svinju ispod Isusovih nogu.
Vatikanski je muzej ostao bez tog triptiha.
Vatikanski je muzej blago rečeno popušio ako mene pitate.
Stajala sam pred Večenajevom zimom u koloritu bijelog snijega i crvena neba i pitala se u kakvoj zemlji ja to živim?
Zemlji snoviđenja?
Jer, kako objasniti podravskom seljaku kako je nebo boje olova, kada nije?
Ono je crveno, a snijeg je bijel ma koliko mi željeli uvjeriti ga u suprotno.
A kustosica kaže kako voli svoj posao.
Ne, kaže kako obožava svoj posao, a meni dođe da zaplačem onako kako bi zaplakao Diogen da je pronašao svijećom čovjeka.
U galeriji osim kustosice, Rokera i mene nema nikoga.
Pa nas vodi pred velike pisanice koje umjetnici naive upravo oslikavaju za Uskrs.
Svjedočimo čudu u nastajanju.
Čudu podijeljenu na kvadrate unutar kojih piše Štef, Dražen...
I olovkom nacrtanih velikih srca na velikim pisanicama.
Unutar tih srca biti će Gornji Grad, Markov Trg, katedrala... pisanica odlazi u Zagreb.
A ljubav prema zemlji iskazana je između ostalog i kroz poklon glavnom gradu.
Glavnom gradu u srcima podravskih umjetnika.
Pitam je za Sigetec, kaže "Da, tu su snimani Gruntovčani".
Kaže kako je serija snimana u naselju Tori, sada nastanjena Romima.
I eto, Roker i ja vozimo se kroz podravsko blato.
I ulazimo u imaginarni Gruntovec gdje su kuće ostale skoro kao nekada.
Bez asfalta, ali sada s ponekom satelitskom antenom na krovu.
I samo čekam Cinobera i Dudeka, ali ne dolaze.
Gledaju me neke crne oči nepoznatih dječaka, znatiželjno kao i ja njih.
Okreni se, doći ćemo na proljeće.-kažem Rokeru.
Da, doći ćemo ponovo pokrenuti vremenski stroj unatrag.
Vraćajući se slagala sam eksponate u muzej dobrih sjećanja, onako s pažnjom i ljubavlju.
Opet sam bila zaljubljena u svoju domovinu ljepote.
Vrijedilo je svake kapi te kišne subote, čudo se iznova dogodilo.
Bila sam ponosna nakon dugo vremena.
Bila sam uvjerena kako nigdje na svijetu ne bih mogla živjeti duže od par tjedana.
Jer, kako živjeti pod nebom koje je obične plave boje?
I kako živjeti u zemlji koja nema Gruntovec?


thumbup
















- 20:37 - Komentari (18) - Isprintaj - #

03.02.2010., srijeda


IVO PJEVA GRADU NAJLJEPŠU BALADU
Eto me, sjedim i pišem post o Ivi Robiću.
Drugi post u dva dana.
Postajem li ja to skribomankom koja izbacuje postove iz sebe kao Gutenberg Biblije otkrivši neslućene mogućnosti svog tiskarskog stroja?
Mislim ipak kako je Levant zaslužna za ovo, a ja sam obećala napisati zašto pobogu obožavam Ivu Robića?
"O, svijete!"
Dakle, uzevši u obzir realan presjek mojih mladenačkih glazbenih zastranjenja, većinu vremena provela sam obožavajući koga li drugoga doli Pet Shop Boyse?
Povremeno sam ih varala sa Duran Duran, Eltonom Johnom, Falcom (dobro, time se baš i ne ponosim), zapravo varala sam ih s kime sam god stigla i mogla.
Na prvo slušanje.
Ipak, Neil & Chris ostali su trajno u mom životu pošto su bili vječno spremni praštati moja zastranjenja.
Uz neuspješnu modnu punk fazu, većinom sam se kretala bez straha od opće sablazni u najljepšem malom gradu na svijetu.
Ipak, imala sam jednu tajnu.
Naime, ako sam Neila & Chrisa voljela strasno, Ivu sam voljela nekako nježno, damski.
Jer Ivu Robića nije se ni moglu drugačije voljeti nego damski.
Ivo je bio gospodin, u najboljem smislu te riječi.
Kada sam ga prvi put čula već dobrano sam zagazila u pubertet koji sam provela oplakujući svoju neprežaljenu ljubav Donnyja Osmonda.
Da, onog Donnyja iz Osmond Brothers, američku inačicu Joea Maračića Makija.
Naravno, prije Donnyja bila sam beskrajno zaljubljena u Mišu Kovača koji se onda još nije deklarirao kao Mate.
U vrijeme mog odrastanja nije bilo ploča na svakom koraku, kazete su bile budućnost, a magnetofoni na kolutove s trakom.
Ljubavi prema Donnyju Osmondu kumovao je moj stric donijevši mi ploču s jednog od poslovnih putovanja po bijelom svijetu.
U svakom slučaju, mogla sam i gore proći.
Jesam li?
Kako sam relativno uspješno preboljela Mišu, Donnyja i Joea zvanog Maki, okrenula sam se potrazi za normalnijim zvucima u okruženju.
Samo, u Zagorju sinonim normalnosti je vatrogasna limena glazba koja svira meksičke tužaljke.
Molim vas, budite milostivi prema mom shvaćanju normalnosti.
Uglavnom, nekako se u procjepu između stare garde i novog vala pojavio Ivo Robić.
Trebam li uopće reći kako sam čuvši "Golubove" bila kupljena za cijeli život?
Kako onda nije bilo ni primisli o internetu, obijala sam kružoke maminih prijateljica i skupljala informacije o Ivi Robiću.
Saznala sam tako da je Ivo bio uistinu velika faca u svijetu, gostovao kod Perryja Coma u Americi (tamo gdje je živio još uvijek voljeni Donny), prodao milijune ploča i bio oženjen za gospođu Martu.
Do tada sam mislila kako je milijune ploča prodalo jedino Bijelo Dugme?
Bijelo Dugme je osim Donnyja, Miše i Joea zvanog Maki, do tada bilo nešto što je najbliže bilo mom shvaćanju svjetskog uspjeha.
A sve ih je prešao Ivo iz Garešnice.
Pa sam kopala dalje i maltretirala sve koji su iole nešto znali o Ivi Robiću?
Saznala sam isto tako da je Ivo Robić imao karijeru o kojoj može sanjati cjelokupna hrvatska estrada, kako današnja, tako bome i ona koja dolazi (ondašnja jugoslovenska estrada isto tako).
Uza sve to, ono što me je nekako najviše dojmilo, bila je nevjerojatna skromnost u cjelokupnoj njegovoj veličini.
Ivo Robić me svojim šlagerima odmah vraćao u neka vremena kada je svijet bar u mojim očima bio ljepši.
Gdje su žene nosile nabrane suknje, stegnute širokim remenom u struku i imale visoke potpetice.
U vrijeme pedesetih godina prošlog stoljeća kada su sudeći po slikama bar sve žene bile lijepe.
Ivo Robić popunio je prazninu koja je zjapila čekajući da je ispunim zvucima Pet Shop Boysa i donio u moj život nešto neprocjenjivo.
Zbog njega sam nekako počela voljeti pjevače koji su držali do svog izgleda.
Nisam više otkidala na usukane hipije kojima se od kose nije znalo koja je prednja, a koja stražnja strana?
A ne, kod Ive Robića bilo je sve baš onako kako i priliči jednom gospodinu.
S vremenom sam polako sklanjala Ivu u neke pretince srca i sjećanja.
Izvlačila sam ga van onako poskrivećki, kada sam se uželjela zvuka nekih romantičnijih vremena.
Nisam mogla nikome osim starijima reći koliko mi je drag, jednostavno bila sam dijete svog vremena.
Ivo Robić pripadao je nekom drugom vremenu.
Nastavila sam ga voljeti nekom nježnošću i svaki put kada bih ga vidjela morala sam priznati kako je ostao vjeran sebi i svojoj boji za kosu.
Bio je jednostavno drag, bio je gospodin.
Godine su prolazile, a Ivo Robić uvijek je bio tu negdje oko mene.
Nikada nametljivo, nikada patetično, baš onako kako samo stara garda zna.
Nenametljivo.
Nisam ga nikada vidjela uživo, a kada je primao 1997. Porina za životno djelo gledala sam prijenos i cmizdrila ispred televizora od ganuća.
Gledala sam tako njega i Martu stisnute jedno uz drugo i pitala se nisu li mogli malo osloboditi prostor među stolovima u svečanoj dvorani?
Tri godine poslije Ivo je umro.
Ove godine, 09. ožujka navršiti će se točno deset godina otkako ga više nema.
Sjećam se kako sam ga prije deset godina ispraćala među mnoštvom ljudi na Mirogoju, jer voljela sam ga.
Sjećam se i kako sam plakala nad grobom s legendarnim Đukicom, zagrebačkim trubadurom s gitarom.
Đukica je tada rekao kroz suze: "Takvi kao Ivo više se ne rađaju".
Ja nisam rekla ništa, samo sam plakala.
Tko zna je li Đukica još živ?
Sada, s odmakom vremena vidim kako je Ivo pobijedio smrt.
Onako ležerno, gospodski.
I što reći gledajući jedan život osim...gospodin je prošao ovim putem.


pjeva







Ovo je zadnji spot Ive Robića.
Učinio je nešto što ja nikada nisam uspjela, unio je čaroban dodir glamura u punk.
Onako sasvim ležerno, kako je samo on to znao.







- 21:02 - Komentari (32) - Isprintaj - #

02.02.2010., utorak


Za gospodina Tomu G.
Tko je gospodin Tomo G. možda ćete se pitati?
Zapravo, kada bolje razmislim gospodin Tomo G. sigurno više nije među živima.
Već onda kada sam ga upoznala bio je poprilično star.
Doduše, po kosi se ne bi moglo zaključiti koliko ima godina jer je farbao kosu prirodnom nijansom smeđe.
Sličnom nijansom kojom je i moj djed pokušavao uvjeriti svijet oko sebe kako njegove wasser velne odolijevaju osmom desetljeću postojanom bojom.
Nije to bila nijansa poznatija kao "plava noć" da ne biste mislili, ona koju je pokojni Ivo Robić volio.
Ta nijansa crne koja reflektira plavo pristaje samo Winnetou i to u skroz mladim danima.
No kako sam obožavala Robića, a i dalje ga obožavam opraštala sam mu boju kose koju mom djedu nikada ne bih.
Ne, to je bila više nijansa kestenjasto smeđe, onak skoro pa prirodno.
Dakle, gospodin Tomo G. je po svemu bio poprilično feš gospodin, pogotovo uzevši u obzir njegovu inozemnu mirovinu.
To ga je poprilično uzdiglo na ljestvici poželjnih prilika za možebitnu udaju u očima nekih starijih gospođa.
Kada sam upoznala gospodina Tomu G. bila sam i sama petnaest godina mlađa, eto toliko je prošlo od našeg zadnjeg susreta.
Nekako smo se Roker i ja našli gospodinu Tomi G. u vidokrugu, a onda su zaredali susreti.
Gospodin Tomo G. volio je pričati o svom rodnom kraju iz kojeg je otišao put Kanade trbuhom za kruhom u jako mladim danima..
Ne sjećam se da li je pričao o obitelji, zapravo čini mi se kako je nije ni imao izuzevši nekih nećaka tamo negdje u Podravini.
Osim Podravine gospodin Tomo G. volio je pričati i o teškom poslu u Kanadi, emigraciji i uspjehu.
Vrhuncem vanjskog znaka uspjeha smatrao je zlatni pečatnjak s hrvatskim grbom na prstu.
To mu je nekako određivalo pripadnost tamo u Kanadi i podsjećalo ga na povratak rodnoj grudi.
Vrativši se, ali samo u posjet rodbini gospodin Tomo G. kratio je vrijeme odlascima na plesne večeri.
Večeri su počinjale buteljom crnog vina i diskretnim zurlanjem prema gospođama za susjednim stolovima.
Povremeno bi se zavjerenički nagnuo prema Rokeru i pitao ga za mišljenje o dobro držećoj udovici za nekim stolom?
Roker je pokušavao razabrati dobro držeću udovicu, ali gospodin Tomo G. već se prihvatio priča o emigraciji.
Voljela sam ga slušati, nekako se još nije predavao iako je prošao sedamdesetu.
Večer je tekla svojim tokom sve dok bend na bini nije zasvirao "Podravino moja mila".
Tada je gospodin Tomo G. počeo plakati.
Gledajući ga kako plače nisam ga ni pokušala utješiti.
Nekako me stislo u grlu i nisam mogla niša reći, kao ni sada iako je samo sjećanje.
Pitala sam se tada uz gospodina Tomu G. koliko je morala biti strašna tuđina i samoća u njoj?
Bilo je nečeg previše bolnog u tim suzama.
Sigurna sam kako gospodin Tomo G. više nije među živima.
Nadam se bar da počiva u svojoj Podravini koju je toliko volio?
Svaki put kada čujem tu pjesmu sjetim ga se, baš svaki put.
To je sjećanje koje je gospodin Tomo G. ostavio u nasljeđe, jednu pjesmu i suze za ostavljenom rodnom grudom.
Ja to sjećanje šaljem opet u svijet.















- 19:55 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se