Živjeti svoj život

16.01.2010., subota


Drugarica punkerica je među nama
Ja jednostavno obožavam živjeti u ovo vrijeme.
Ma, ako ću biti iskrena prema sebi...obožavam živjeti u svako vrijeme.
Jednostavno, obožavam živjeti.
Eto, sada kada sam elaborirala kako obožavam živjeti priznati ću i razlog tome.
Naime, mogu biti što god poželim.
Doduše, mogla sam to i prije.
Samo, bilo je malih problema...modnih, ako me razumijete.
Eto, u neko doba svog života odlučila sam biti punkerica.
Ne onako zapravo, više je u pitanju bio modni izričaj.
Samo u doba kada sam ja odlučila biti punkerica to nije bilo kao danas.
Trebalo je uložiti golem trud kako bi se postalom punkericom u zemlji koja je bila podozriva prema svemu što nije uključivalo narodna kola s bijelom maramicom u rukama kolovođe.
Dakle, moj put punk modne ikone bio je trnovit i mukotrpan.
Danas komotno mogu tražiti mirovinu na konto toga jer sam bila autentična žrtva mode.
Dobro bi došao i neki zaštitni dodatak.
U to doba radila sam u tvornici, u pogonu.
To je isto jedna epizoda za sebe.
Dakle, radila sam u tvornici, na normu u pogonu i bila spremna srušiti cijeli sustav proizvodnje samo kada bi mi netko nabavio čvrst gel za kosu koji bi držao šiljke kose u zraku za subotnji izlazak u disco.
Bila sam čista prodana duša, priznajem.
Sam prvi dan u tvornici, nekadašnjem lokalnom OOUR-u većeg nam zagrebačkog SOUR-a bio je pravi debakl. Radnici iz proizvodnje dolazili su gledati novu drugaricu koja je za tu priliku napravila posebnu frizuru.
Dolazili su gledati mene.
Danima sam smišljala koji bi modni izričaj bio najbolji za prvi radni dan?
Nakon što sam u to doba jedinu frizerku najljepšeg malog grada na svijetu izbezumila zahtjevima, pala je odluka.
Pojavila sam se s pola glave ofarbane u plavo, s drugom polovinom u crno.
Naravno, sve je to bilo dignuto u zrak, sa šiljcima, kako i priliči pravoj punk ikoni koja drži do svoje krijeste.
Ispod krijeste kosa je bila obrijana na milimetre, s crtama obrijanim do kože.
Kada zrelo razmislim, ako sam ja bila žrtva mode, onda je lokalna frizerka bila žrtva mene i kao takva zaslužuje isto mirovinu.
Nakon što su me se nagledali, a da mi nisu uputili ni jednu drugarsku kritiku proizvodnja je tekla dalje svojim tokom.
Povremeno su mi starije radnice znale reći "Dušo ti se nikada ne buš udala" i to je bilo sve.
Kako meni zaista udaja nije bila na listi prioriteta, zapravo ni na kojoj listi, zdušno sam se bacila u osmišljavanje svog izgleda.
Više nego zdušno.
Samo, u punku je jedan presudan moment koji odlučuje o svemu.
Stajanje krijeste u stavu mirno rješavala sam mješavinom šećera i vode.
Kažem vam, nije bilo ultra strong gela tada kao danas.
Osim krijeste neizostavno su bili potrebni lanci.
Kako svaki posao ima dobrih i loših strana (osim u Javnoj kući) i posao u tvornici imao je jednu veliku prednost.
Imali smo u sustavu OOUR-a bravariju!
Majke mi mile, nitko sretniji od mene kada sam to otkrila.
Kako je radnička klasa bila vječito na mojoj strani jer sam ih ostavljala neka mirno spavaju s brandyjem koji sam kupila dok sam se vozikala viljuškarom po pogonu, uvjeravanje za lance bilo je peace of cake.
Problem je bio samo u tome što su moji laci oko struka zaista bili pravi lanci, a ne plastičnjaci koje su nosili moji idoli Sigue Sigue Sputnik.
Morate priznati kako hodanje s pet kila lanaca oko struka nije baš nešto što ostavlja ravnodušnim.
Da ne spominjem zvukove kod saginjanja ili plesa.
Obružana lancima made in bravarija OOUR-a, šećernom krijestom i čipkanim rukavicama moje bake kojima sam otfikarila prste, bila sam spremna za suočavanje s izazovima plesnog podija.
Jedino je bio problem što me baš nitko nije zvao na plesni podij za vrijeme sentiša, a ja sam se uzalud pitala u čemu je problem?
Jer znate kao što rekoh, ja sam bila punkerica samo po modnom izričaju dok mi se srce slamalo na "Sad song" Eltona Johna.
Onda sam nakon nekog vremena odlučila kako punk ipak traži previše žrtve.
Više ne postoji lokalni OOUR, izgubio je bitku s pretvorbom.
Zašutjeli su strojevi, hale su prazne, a neki još preostali radnici putuju svaki dan u nekadašnji SOUR na posao.
Ja sam otišla davno.
Ponekad ih se sjetim s čistom radošću kao sada.
Dok prolazim kroz najljepše malo mjesto na svijetu i ugledam na nekom zidiću "PUNK IS NOT DEAD".

mah

Za moje drugarice i drugare iz nekadašnjeg OOUR-a:



- 21:50 - Komentari (31) - Isprintaj - #

06.01.2010., srijeda


Veličanstven ulazak i zeleni lak za nokte
Dobro, rehoh sebi, nećeš valjda zaglibiti u prošloj godini?
Nema šanse, vrijeme je za nove riječi, već samo da smaknem bivšu godinu, onako iz gušta.
Skoro svaki dan obećavala sam si kako ću napisati post.
Onda mi je pažnju odvuklo nešto sasavim drugo, a ja sam ostajala virtualno smrznuta u prošloj godini kao Žera sa svojom frizurom, zarobljenik 80-tih.
Sve je vrvilo i još uvijek vrvi od dobrih želja, sviđa mi se, nekako baš volim dobre želje.
Par dana u godini ljudi postaju mrvičak bolji, da sviđa mi se to.
Ma koliko se ja trudila negirati Novu godinu i bar jednom za promjenu biti odrasla, zadnji dan u godini počinju očekivanja kako ću dočekati godinu što dolazi?
Pred televizorom uz program HTV-a?
Nikako, mogu se samo još više ubedirati gledajući svake godine sve imbecilniji program koji bi mi trebao utrti put u nove dane.
A ne, radije ću stajati na prilaznoj cesti ispred zgrade izbjegavajući dinamit, karabit i pirotehniku jer zna se kako većina zagoraca definitivno izgubi pamet deset minuta prije ponoći.
Ako je suditi po ulasku u ovu godinu, biti će prepuna eksplozija, gruvanja i fijuka nečeg što leti zrakom.
Ok, rekoh Rokeru i sebi negdje oko 19,00 sati zadnjeg dana sada već bivše godine, kuda ćemo?
Pa sjedoh za magičnu kutiju laptopa koju neću svladati još narednih par godina, jednostavno mi nedostaje moždani režanj zadužen za informatičku znanost.
I našla sam, Novu godinu ćemo dočekati uz molitvu i pjesmu u crkvi!
Roker je preokrenuo očima onako kako nije još sve od koncerta Pet Shop Boysa, zapravo prije no što je vidio koncert.
Od kada ga je vidio više ne okreće očima na spomen Pet Shop Boysa.
Dakle, Roker je preokrenuo očima, a bome ni meni nije baš bilo svejedno jer koliko god sam ekscentrična ipak je doček Nove u crkvi pomalo radikalan, čak i za mene.
Međutim, kako se ni Rokeru nije mililo dočekati godinu uz Fodora i Čurlića, odlučio je sudjelovati u još jednoj misiji otkrivanja nepoznatog.
Na obavijesti župnog listića, župne web strranice pisalo je kako doček uz molitvu i pjesmu počinje u 23,00 sata u našem nacionalnom svetištu Marija Bistrica.
U 23, 00 sata sjedili smo Roker i ja u svetištu sa šest nepoznatih mladih ljudi.
Ja sam cijelo vrijeme razmišljala kako sam bar mogla skinuti metalik zeleni lak s noktiju, ako već nisam ponijela naočale da vidim što piše na listiću koji smo dobili na ulazu.
Mladi ljudi izgledali su jako pristojno i ljubazno, ja sam izgledala poprilično ćoravo s metalik zelenim lakom na noktima.
Onda su počeli pjevati, naravno pjesme o kojima ja pojma nemam.
Onda je došlo još mladih ljudi, sveukupno nas je bilo sedamnaest.
Oltar je bio osvijetljen mnoštvom malih svijećica koje su mladi ljudi postavili.
Pred oltarom bile su jaslice od slame i licitarskih srdaca, genijalno.
Mladi ljudi su pjevali na hrvatskom, engleskom, njemačkom, a ja sam vrtila film u glavi o zelenim noktima i kako pojma nemam što pjevaju?
Onda se je molio Oče naš, ajd' hvala Bogu bar nešto u čemu mogu sudjelovati.
Onda se je malo šutjelo i u toj šutnji meni je došlo da se iskreno pomolim i za prijatelje i za neprijatelje.
Onda je počelo vani gruvati, krenuo je u najmanju ruku treći svetski rat.
Cijela scena izgledala je totalno nadrealno, kao u Fellinijevim filmovima.
Možete li zamisliti scenu gdje ste u crkvi, u tišini među svijetlećim lučicama s petnaest nepoznatih likova, a vani je Armagedon?
Počela sam se cerekati, a Roker me munuo pod rebra.
Rekoh mu, ajmo si čestitat Novu?
Kasnije, odgovorio je odjednom posvećeni Roker.
Kad kasnije, ne čuješ kak' vani gruva? Nova godina je, rekoh Rokeru u crkvenoj klupi.
Pa smo si pružili ruke i poljubili se za Novu godinu.
Mladi su počeli pjevati, a onda se mlada žena digla i čestitala nam Novu godinu svima.
Ja sam počela pljeskati uvjerena kako će sada izvući šampanjac i plastične čaše pa ćemo si nazdraviti.
Onda sam se sjetila kako smo u crkvi i kako nema šanse da se to dogodi.
I bilo je tako, zapravo nije bilo.
Završila je pjesma i molitva pa se odjednom digao mladi muškarac, rekao kako je đakon u svetištu i pozvao nas sve u vjeronaučnu dvoranu na malu zakusku.
Onda smo si svi međusobno čestitali Novu godinu, bez šampanjca i pusa, samo s velikim osmjehom.
Roker se opirao mada nevoljko, ja sam naravno bila za to.
U dvorani je bilo toplo, mladi ljudi su počeli izvlačiti iz plastičnih vrećica smokiće, čipseve, grickalice, sokove i poneko vino.
Rekoše kako pripadaju zajednici Taize i kako smo se noćas ujedinili u molitvi i pjesmi s mladima iz cijelog svijeta na hodočašću povjerenja koje se održavalo u Poznanu u Poljskoj.
Molilo se je za mir u svijetu, bilo ih je par tisuća ili par desetaka tisuća u Poznanu, ma nevažno je.
Važno je bilo zajedništvo i srce puno dobrih želja.
Đakon nam je donio poklone, svakome od nas.
Knjigu, kalendar, naljepnice, čestitke sa slikom jaslica od licitarskih srdaca...predivno.
Mene je bilo sram mog metalik zelenog laka na noktima, nitko nije obaraćao pažnju na to...osim mene.
Onda sam i ja prestala obraćati pažnju na to.
Pričali smo odakle smo došli, a nas sedamanest došlo je odasvud.
Zagreb, Zaprešić, Gornja Rijeka....odasvud, pojedinačno ili u paru, sedamnaest potpunih neznanaca koji zajedno ulaze u Novu godinu.
Neki mladi pričali su o Taizeu, selu u Francuskoj gdje su bili, neki drugi pričali su o svom poslu, đakon je pričao o svemu pomalo, ja sam pričala o turizmu, jedan čovjek je recitirao svoje pjesme, mi smo pljeskali.
Sjedili smo tako, jeli grickalice, pričali, pili sokiće i vino do 03,00 ujutro.
To je bila jedna od rijetkih Novih godina kada mi se nije išlo doma poslije čestitanja.
Roker ni jednom nije poskriveći bar okrenuo očima, uživao je isto kao i ja, isto kao i ostalih petnaest.
Još me nije napustio moj duh, još nisam odustala od traženja dobrih mjesta i ljudi, još se nisam predala godinama i ozbiljnosti.
Još uvijek sam onaj isti Lunjo, to mi je donijela Nova godina u prvim satima.
Biti s Rokerom, biti okružena nepoznatim ljudima, biti na mjestima koja su očišćena od taštine i pijanstva, biti vječiti putnik s osmjehom na usnama.
Znate, to je bio zaista jedan veličanstven ulazak u Novu godinu.
Veličanstven u srcu.


thumbup









- 13:02 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se