Živjeti svoj život

30.09.2009., srijeda


Emma Bovary nije bila glupača
Dugo sam mislila kako je Emma Bovary jednostavno bila glupa.
Jer, kuda ćeš pobogu ženo tražiti kruha preko pogače?
Bio je tu Charl, jednostavan, prostodušan, zaljubljen i prosječan.
Što je najvažnije za svaku malograđansku priču...Charl je bio legitiman.
A Emma je tražila više od prosječnosti.
Dakle, tražila je ono što joj Charl nije mogao dati...strast.
Možda je ipak voljela Charla?
Zapravo, sigurna sam kako ga je voljela.
Onako kako se voli domovina.
Spreman si umrijeti, ali nisi u nju zaljubljen.
I tako je Emma izdala domovinu u liku Charla, zaljubila se u drugog.
Da li je zaista izdala domovinu?
Onda je izgubila rat i nije joj ostalo ništa drugo nego da se ubije.
Jer znala je, nakon poraza ni domovina više neće biti blagonaklona.
Ali, s tim se još može nekako nositi, no što kada se ostane bez ideala?
Što kada se ljubav pretvori samo u još jednu riječ koja se sve manje koristi?
Kako proživjeti ostatak života osakaćen, opustošen?
Kako se nositi s besmislom?
Emma je napravila ono što joj se činilo najboljim rješenjem tada, ubila se.
A što je napravila Francesca, kućanica iz Madison County?
Onda kada se zaljubila u Roberta Kincaida, onog fotografa.
Da li je Francesca zatvorila kutiju sjećanja dovoljno čvrsto?
Kako je preživjela ljubav?
Jer priznati ćete, ono je zaista bila ljubav.
I cijeli jedan život može se sabiti u one minute pred semaforom na raskršću.
Onda kada cinik u meni predaje borbu.
I sada se pitam, tko je od njih dvije izabrao pravi put?
Ima li uopće pravog puta u tom strašnom izboru?
Kada se srce slomi da li je bolji užasan kraj, ili užas bez kraja?

cry






- 20:44 - Komentari (20) - Isprintaj - #

23.09.2009., srijeda


Ovdje sam se bacila
Baš tako je pisalo na mostu.
Što joj je bilo da ostavi tu poruku?
Kakva je to uopće poruka?
Sjetila sam se kako sam čitala da samoubojice inače skidaju naočale kada skaču sa zgrada.
Ona je ostavila torbicu.
Ja sam gledala u portal i pokušavala odgonetnuti koje je marke torbica?
Je li skupa?
Da, znam da je suludo, ali ubijte me prvo sam to pogledala nakon poruke.
Što je imala u torbici?
Oproštajno pismo, dokumente, novčanik, maskaru, ruž...ili ništa od toga?
Ništa ne znam o njoj, kao ni o njemu koji je skočio za njom.
I da postoje imena, meni ništa ne govore.
Zaboravila bih ih jednako brzo kao i lica.
On je nepoznati junak, ona žena koja je skočila s mosta.
Ali, pamtiti ću tu torbicu.
Jer znam, žena se nikada ne odvaja od svoje torbice osim kada odustane.
Onako, zaista odustane.
Onako kako je odustala jedna druga kojoj pamtim ime.
Bila je plava, plavih očiju, ranjene duše, mlada i slomljena.
Na nekim fotografijama iz vremena djetinjstva, gleda u objektiv na proslavi mog rođendana u "najljepšem malom mjestu na svijetu".
Odselile smo se obje, otišlo je puno nas s te fotografije u druga mjesta, druge gradove ne tako lijepe.
Ništa nisam čula o njoj sve dok nisam pitala jednom kako je?
Rekoše mi:"Bacila se pod vlak".
Bez poruke.
Zakoračila je na prugu i okrenula leđa nadolazećem vlaku.
Okrenula je leđa životu već odavno, bolest je pobijedila.
Odustala je konačno.
I nije bilo slučajnog prolaznika da je spasi.
Da li je imala svoju torbicu uza se?
Da li je imala ruksak na leđima?
Nevažno je.
Važno je znati kako je jedan pošten nalaznik uspio pronaći vlasnicu napuštene torbice na Savskom mostu.
Oteo je konačnom odustajanju.
Bez oklijevanja.
Bez traženja nagrade.









- 20:52 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se