Živjeti svoj život

02.08.2009., nedjelja


headbang Bare je opet usisan


Ništa se nije dogodilo.
Jednostavno, bilo je prevruće.
Svakim danom sve više približavala sam se onoj famoznoj granici isijavanja ljetnog pakla..
U novinama kao i obično sezona "kiselih krastavaca", zar postoji uopće koja druga sezona u hrvatskoj štampi?
U moru retardiranih naslova ponosno stoji i onaj kako su u raciji uhitili Bareta?
Ma, jel' to moguće?
Zar jedino hrvatska policija pojma nema kako je Bare registrirani ovisnik i svoju registarsku pločicu pokazuje bez da ga itko traži?
Ja volim Bareta.
Ispravak, volim njegove pjesme.
Zapravo, kada ovako pogledam ispada kako pjesme i jesu Bare.
Onda isto tako ispada kako volim Bareta.
Opet ispravak, ja obožavam Bareta!!
I kako je onda budaletina dozvolila da padne s 0,5 grama koke i 10 Normabela?
Čovječe, od ortodoksnog rokera bih ipak očekivala veću težinu.
A doma još policija nađe 0,3 grama koke tek kada ima Bare pokaže lajne pred nosom.
Jer naravno, Bare je legalist i kao svaki odgovoran član zajednice pomaže policiji.
Najviše me smeta što se do malo prije kleo kako je "zauvijek završio s tim smećem", mislim s drogom.
A onda ponovo padne na ispitu samodiscipline.
I svaki put kada se ponadam kako će Bare ipak doživjeti kakvu takvu starost, budaletina me opet demantira.
Ja se ipak nadam kako ćemo Bare i ja zajedno ostarjeti.
Ne u zajedničkom kućanstvu, da se odmah razumijemo.
Jer onda ne bi ni imao šanse ostarjeti.
Nekako mi je život lakši uz njegov "Put ka sreći", lakše podnašam dane, posao i ljude.
Jer Bare zna kako imam neostvarene snove i radim ono što ne volim.
Zna isto tako da živim u životu izvrnutih vrijednosti gdje je prisutan strah, samo strah.
A ljudi srca tvrda k'o kamenje boje moju svakidašnjicu.
I što se onda dogodi?
Bare padne kao zadnji jadoš s malo koke i nedovoljno Normabela čak i za jednog prosječnog hrvatskog umirovljenika.
Sjebe sam sebe jer njegov put ka sreći nije ono što sam mislila da priča.
Njegov put ka sreći bio bi da radi od devet do pet, kako je rekao u Stankovićevoj emisiji.
A ja sam mislila kako je opet u krivu, totalno.
Jer nema slobode u tome, uopće nema slobode ni u čemu.
I ma koliko ja željela vjerovati Baretovim riječima kako postoji put ka sreći...lagao me je.
A ja sam odlučila ne vjerovati mu više ni koliko je crno pod noktom.
Odlučila sam isto tako ne prestati voljeti ga, onako bez zadrške do samog kraja.
Možda je i to put ka sreći, voljeti budaletinu?
Moliti se da ga život ipak ne usisa kao smeće ispod tepiha?

headbang








- 10:51 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se