clementine

20.08.2007., ponedjeljak

VRATIJA SE ŠIME..

nije šime već se vratila mala...
a di je bila-pa kod babe
prvo jedne, zatim druge..
bilo dobro.
njima utješno, meni oslobađajuće-malo slobodice nakon užarenog gradskog asfalta-pogled na brda, pčelice, telice, kravice i ovčice, pokoja koka i puno mačaka..
put je protekao u obiteljskoj slozi a povratak u obiteljskoj svađi-točnije 'neugodnoj napetosti' između moje roditeljice i mene u ulozi vozača..
ona: koči, koči, pa dodaj malo gasa
drži se desno, to je tvoja strana
pa daj se lijevo, vidiš da je cesta prazna
i po dvjestoti put ponavlja:prije zavoja prikoči, a onda u sredini zavoja dodaj gas-to ti je potrebno da izvuče auto..
a daddy dearest se samo mudro smije i govori: ne nogu na kočnicu, pusti je! (a auto juriii..a ja smotrana kakva jesam...)
i onda u takvim situacijama-iznervirana pomislim da sam pobrala najgore osobine svojih staraca-mamin iritantan glas kojim pokušava pokazati kako je pobrala svo znanje svijeta, tatinu flegmatičnost, rađenje onoga što ne bih trebala onda kada je to najmanje poželjno, gubitak interesa za borbu onda kada je to potrebno..
ima toga još..
ali dobro, vratimo se mi na put!
nekada sam puno češće išla kod bake, ali čovjek s godinama izgubi interes, vrijeme proleti i bake ostanu same. htjela bih ja češće-radi njih, ali jednostavno ne znam gdje se izgubim i onda netko mora ispaštati..

koji put je bolje da čovjek nema prevelika očekivanja, jer ga onda situacija može ugodno iznenaditi. tako su i mene neki ljudi u tom selcu ugodno iznenadili-mudrim zajebantskim smislom za humor, vječnom zaigranošću i živosti kakva se rijetko viđa - čak i kod mlađih osoba..
ali nikad dosta smijanja u sebi kad oni počnu ugovarat brakove-ja sam naime žensko. a desi se da neka baba ili dida imaju kakvog unuka-igrom slučaja mojih godina, i igrom slučaja baš zgodnog i pametnog. i onda počen dogovaranje:a jesi l' ti vidjela moga marka/zorana/petra. on ti je visok momak.. moj komentar:pa ima ih dosta visokih. odgovor:aaa, nee moj marko ti ima nogu broj 52. moš' zamislit kako je on visok..
ali preko takvih stvari čovjek prijeđe..bilo, pa prošlo. zasad je ostajalo na priči-neka tako bude i ubuduće..
priroda je stvarno umirujuća.. čovjeku dobro dođe malo odmora od ljudi. tamo ih nema previše, nema buke. imaš priliku odmoriti se u potpunom mraku- dok u gradu stalno nešto zuji (jesam u predgrađu, ali više nema potpunog mraka-svijetli ulična lampa, cesta, susjedi koji pate od nesnice..)
tamo sam pajkila ko mala beba-od 21-9..najela se ličkog sira,pršuta, bakinih kolača..
i onda stigla doma:povratak u stvarnost, užurbanost, paniku jer ispit se bliži, obveze čekaju..
ali: lijepo je znati da postoji oaza mira onda kad ti je potrebna =)
p.s. moji divni roditelji pomišljaju na kupnju kućice na moru i to na omiljenom Otoku!!
što bi značilo da moje kmečanje u vezi toga šta ne mogu na proljetovanje/ljetovanje/jesenovanje onda kada JA to želim postaje dio prošlosti..
naravno, ako oni ispoštuju svoju odluku..
- 21:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Siječanj 2008 (1)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (9)
Srpanj 2007 (9)
Lipanj 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se