clementine

i'm back!!
ali opet odlazim
ovaj put liječim depresiju koja me uhvatila jer sam doživjela toliko inspiracije, a nisam je imala s kime podijeliti..
i onda sam samo bila zamišljena, sve analizirala nakon što je bilo upropašteno
i toliko toga se dogodilo a ja sad ne znam otkud da počnem..
uglavnom-bebač (komp) je zdrav, ja također i sutra odlazim na more, ali samo nakratko. a onda ima da se vratim jača nego ikad.tj koliko je to moguće u 5 dana.
kako to da je murphy toliko u pravu??
i kad sve ide nizbrdo i misliš da ne može gore nešto te tako poklopi da budeš u još goroj banani?
čini mi se da kad čovjek stekne više samopouzdanja, onda kao da izgubi na nekoj samokontroli.
ja sam se tako počela ponašati. sve nešto kao:lako ćemo, a od toga lako sve postalo teško!
strašno
i onda bih radije da nemam to samopouzdanje ali da radim na sebi onako, zdušno!
tako mi fali neki mentalni trening i koncentracija, a zbog televizije samo oglupljujem (space bag, mokro suhi brijač, kupite 3 dobijete 4 i još 1 švicarski nožić..)...
ispada da sve ono što kažem da NEĆU raditi RADIM!
kao za inat! a kome? pa samoj sebi.
jedan dio kaže:nećeš, a drugi onako, sav sretan: eee baš hoću!! i lijepo se ruga:jesam te
a drugi uzrok te depresije je što sam mislila da će sve bit nekako drugačije. moram se pomiriti s time da stvari nisu drugačije ako samo poželiš da su drugačije. potrebno je raditi na promjenama. i dalje mi nije jasno zašto o tome pišem, a ništa ne poduzimam. i onda sam tužna i u toj tuzi samo tonem
mislim da nitko ne shvaća što se događa u mojoj glavi, jer nitko ne bi pomislio da tako 'uspješna' cura može raditi takve promašaje..
baš sam prazna..nesvjesna svega dobrog što imam a ljuta zbog svega lošeg što BIH mogla (kondicional) kada bih uistinu i htjela..
puštam ovu temu otvorenom u nadi da ću je u praksi dovršiti...................

mozak nije nizašto
komarci ti piju posljednje kapi užarene krvi
vrućina cijedi svu vodu iz tebe
luckaste misli ti se vrzmaju u ostacima mašte
ljenčarenje je omiljena zabava
spavanje je otežano zbog svega prethodno navedenog
šta ti preostaje??
more more
sunce sunce
i uživancija do kraja..
u mom slučaju ograničena zbog jbn ispita..jedan ali buggable
moram si nekakav plan napraviti. nešto pakleno smisliti.
ali ne smijem pretjerivati:korak po korak
1. kupiti dr bezzz za motovun
2. pobrojat stranice u stanici (brijem da ih ima bar 500)
3. položit vožnju iz prve ->ovaj mali izgleda kao da se moli..
4. biti ljubazna prema dosadnim rođacima (misli na više dobro, obuzdaj zijevanje, vjerojatno ne žele biti takvi-nisu oni krivi,= jea rajt)
5.skupit rulju za gardeland i luuudo se zabaviti u parku za vječnu djecu
6. eh da, i prokužiti ovaj dizajn bloga
7. stat ću na ovome (samo da je ovako lijepi neparni broj)

neam inspiracije za misliti, a ponestaje mi i one za disanje. trudim se što manje micati da se ne znojim više od trenutnog.izbjegavam autobuse, grad, bilo kakva izlaženja iz kuće osim onoga na more, jer gubim previše tekućine, bojim se da mi pamet hlapi..
fasciniraju me penzići u gradskim autobsima..ispada da kad god idem u grad oni se guraju sa svojim vrećicama punim smrdljive ribe..trudim se biti pristojna i uvijek im se ustati, jer znam da im ravnoteža popušta i ako to ne učinim, poklopit će me pa sam svejedno naj..
ali odbijam se ustati ako u autobusu ima praznih mjesta. nije na njima da biraju GDJE žele sjesti,već da prihvate ono što postoji.
bilo je situacija kad sam svjedočila njihovom lešinarstvu-kako nad mlađima od sebe, tako i nad vlastitom 'vrstom'. naime, dva penzića se našla svađati koji je stariji: oba su htjela sjesti, ali nije bilo mjesta. pa je jedan počeo:ja sam rođen '35.-e! a drugi će: pa šta, ja patim od reume!
divno...
a koji put nije dosta da im se digneš, jer ne žele povlašteni status-žele da ih se tretira kao mlade, zdrave i punopravne autobusne putnike.
npr. kad vidiš stariju ženu sa 7 vrećica u 2 ruke, ustaneš i kažeš: sjednite gospođo. i to učiniš nekako mehanički.valjda ti neki superego sugerira pristojnost. a logika kaže da je malo teško održavati ravnotežu u autobusu čiji vozači se često ponašaju kao da voze vreće krumpira,a ne ljude.
i tako..očekuješ neku zahvalnost, ma makar smiješak..a dobiješ... drek(oprostite na izrazu)
žena se izdere: nisam ti ja gospođa, kako ti to meni??
ti još zbunjeniji, pokupiš se na stražnji izlaz, izađeš 3 stanice prije nego ti je potrebno i misliš si kako više nikad nećeš sjesti, kako ne bi morao proživljavat takve šokove.
izgleda da je postao ogroman problem reći: hvala ili čak:ne treba, hvala, sad izlazim.
i točka.
zašto komplikovati??

bio jednom jedan ljubavni par...tako, upoznali se na plesu, počeli se 'zabavljati' i nakon nekog vremena ona ostala u blaženom stanju, ali ne bezgrešnim začećem=)
i šta će sad..?i tako rekli oni, hajmo mi pred matičara..
i učiniše to..
u roku od 4 mjeseca od slavlja na svijet dođe plod njihove strasti. mala-teška oko 2,40kg (stvarno mizerno) i duga 47cm..
isprva se doktori skupili i vijećaše hoće li je turnuti u inkubator, pa nek se ko pile malo goji, ali ipak je prvo daše majci u ruke (tj. na prsa)
i mala, kad je vidjela to obilje, nije mogla prestati sisati, pa je samim time dokazala da je prava mamaria i da joj nikakvi inkubatori nisu potrebni. samo lijepa, okrugla, puna dojka=)
i tako, prolazili mjeseci, došla prva godina, i nakon 15mj mala dobila seku(mene). pravog malog anđela koji joj je poremetio sve planove. nije više bila u centru pažnje , ali sve je došlo na svoje kad je malo derište poraslo. mala ju je slijedila svukuda, imala iste želje i prohtjeve kao i big sys..
uskoro se pokazalo da mala Nan ima sportske afinitete..nakon toga spisateljske ambicije, da bi se bacila u prirodoslovne vode i počela rasturati na natjecanjima iz fizike. a sve to tek u osnovnoj školici. gimnazija je prohujala, došlo vrijeme da mala odluči što dalje..
nakon nećkanja i muljanja same sebe-veli ona:idem ja u metropolu..
a starcima mrak na oči-pa kud tamo..a stan?a poznanstva?a MI??(znam ja zašto su se oni prepali-da će ostati sami samnom)
a što mala nan kaže tako i bude!!
i eto, otad su prošle 2 godine.ona gradi studentsku karijeru u metropoli, a ja pod maminim skutima kod kuće švičem, izluđujem ljude oko sebe, jedva čekajući priliku da se prikačim seki u njenu studentsku sobicu na šari, malo odem u pustošenje zagrebačkih trgovačkih centara i pražnjenje tatina novčanika-pa tako i sutra.
svako ljeto me mala posjeti, pa se nameljemo do volje, posvađamo preko volje i nastavimo svoje dobrosestrinske odnose kao da ništa nije bilo.
ona se trenutno prži u svom sobičku štrebajući, pa joj dajte neku podršku da izdrži još malo.a onda malo uživancija.
ajde, mala, vjerujem u tebe-samo junački

uaaaa!!! dobra večer, zovem se Zujo Zujić! po vrsti sam životinja, i to komarac.
mjesto stanovanja mi je prigradska močvara, gdje imam svoj mali dom i sve što mi je potrebno. moj neprijatelj je jedna dosadna žaba po imenu-Krečka Krečić, ali nadam se da će se uskoro odseliti-kruže glasine da si je našla muža preko neta. i tako, razmijenili oni slike a uskoro će i prstenje..on živi u većoj bari, ima više prostora za podmaldak, a ja ću ostati ovdje i umnožiti svoje malo carstvo
moj radni dan počinje oko 19 h navečer, kad se uputim po tom predgrađu tražeći toplokrvna bića-najdraža vrsta su mi ljudi.
ima jedna kuća..hmmm, tj jedna mala u njoj-ona je prije stalno učila cijelu noć, a sad gubi vrijeme na kompjuteru-isto nešto švrlja po netu..nadam se da se i ona neće udati, jer joj je krvca nektar za moje nepce...
i tako, ja neku večer kucam na prozor, a kako nitko ne odgovara, ulazim sam, malo zujim uokolo i vidim je... aaaa moja mala u kupaćem i mraku-vruće joj je- što znači da je krv tooopla.. mislim da ljudi uživaju u toploj čokoladi, pa bi se dalo povući neku paralelu s time..
i tako ja krenem u svoje zujanje uokolo-kao morski pas kada kruži oko plijena-gledam koji dio je najslasniji. čujem njenu jugularnu venu (vanjsku). zamišljam kako ulazim u nju i doživljavam vrhunski užitak...sline mi cure, pomalo gubim koncentraciju, ali odlučujem ostati priseban. nije ni ona blesava.. sad je postala pokretna meta..dem it!
moram opreznije inače ću ostati bez glave. jesam leteći ali nisam šumaher...
k vragu, moram se malo primiriti.neka se i ona opusti..
i leti mali leti. napokon sleti...
i zgnječi ga ruka male: e, neeećeš me ti bosti!

svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna. pri pisanju nisu ozlijeđene životinje. svi likovi u ovoj priči su izmišljeni, a mjesto i vrijeme su fiktivni.

sve je počelo jednog proljetnog dana davne 1988. godine. bio je ponedjeljak-rano jutro, prekrasni sunčani dan. otišla je u kupaonicu jer se osjećala nekako čudno. bio joj je poznat taj osjećaj. već ga je iskusila pred otprilike godinu i 3mjeseca.. bio je to osjećaj prelaska iz drugog u prvo stanje. i nije se prevarila- pozvala je muža, on ju je otfurao u bolnicu i u roku od 25 minuta, malo čedo je izletilo van!
nakon muke oko imena, pala je odluka.
i tako su prolazili mjeseci, godine, djevojče je uredno napredovalo, jedina muka je bila što su je zbog posla morali poslati odmah u jaslice, pa je uslijedio vrtić, pa mala škola i na kraju majka odluči da pošalje malu ranije u školu.. nakon osnovne školice veli mala:oću gimnaziju- i tako bi!
i tako, nakon 12 godina školovanja, djevojče odluči da želi dalje, pa odabere najdulji mogući faks-medicinu. i sad se snalazi kako zna i umije. isprva muku mučila s anatomijom, a onda je rasturila i dobila 5!
i sad, prošla većina akademske godine, sunce upržilo, more počelo dozivati i mala odlučila gubiti ostatak vremena na kompjuteru i dijeliti svoja razmišljanja sa neznancima-sigurnije je od blind date-a, a ne traži dodatna ušminkavanja. održava mozak britkim i spremnim za 9.mj i još jedan ispit..
naravno, uz piskaranja, radim na društvenom životu i baljezganju u sitne jutarnje sate sa ruljicom nakon uspješno preživljenog pohoda po svim onim mjestima na koje izlaze mladi. muku mučim s vozačkim ispitom-moram to položit i nabavit neku makinu (može i fićo) samo da nešto vozim...
obožavam trčanje kasno navečer i onaj osjećaj umora kad se penješ uzbrdicom svjestan da si na kraju snaga, a samo te pjesma na mp3-u drži da ne odustaneš, i uspomena na činjenicu da nakon svake uzbrdice slijedi nizbrdica i juriš koji ti oživljava duh bolje od bilo kog fa gela ili čega već..

dani su prolazili...sunca zalazila..mjeseci se redali..činilo se da nema ni trunke nade na obzoru...što je moglo biti to što će malu anu izvući iz pakla droge? ljubav?prijateljstvo?vjera?roditeljska potpora?
nekako je svima u glavi kakve su narkomanske ljubavi-volim tebe, volim špricu=ne znam koga više..
činjenica je da prijatelja ni nije imala previše.bila je pomalo samodostatna.ne zato što je bila bahata ili umišljena, već je jednostavno navikla na svoj mali svemir. nije joj bilo potrebno da se povjerava drugima, otkriva svoje skrivene suze i smije se zato što se drugi smiju...
jednostavno postoje takve osobe koje će 2h u društvu provesti ŠUTEĆI i slušajući druge, bez potrebe da previše komentira. njeno 'novo' društvo se nije previše bavilo time da je 'otvori'..jednostavno bila je jedna od njih i kao takva se uklapala.ostale pojedinosti i nisu bile toliko bitne..znali su da dolazi sve češće k njima, da i ona tone zajedno s njima, a uvijek je lakše tonuti s drugima. valjda je u pitanju neka grupna solidarnost-ako i drugi propada, mogu i ja s njim.manji je bed...
vjera-pa ne znam baš...nikad nije bila neki pretjerani vjernik.vjerovala je u višu silu, ali ne onako kako ju je crkva prikazivala. imala je osjećaj da se ljuti na instituciju crkve zbog njenog iskrivljavanja stvarnosti i odbijanja da se suoči s istom. jednostavno ju je smetalo pretjerano moraliziranje bez ikakve podloge. nije realno da se netko pravi bezgrešan i prodikuje drugima, a i sam ima problema sa svojim 'grijesima'.uostalom one priče o pedofilima joj nimalo nisu dobro zvučale, a uplitanje u politiku je bio još jedan minus.ipak, rekla sam može li je VJERA izvući-a NE crkva...?
odgovor je NE JOŠ.nije bila spremna na takav 'spas'. trebalo je još malo zrelosti i 'sisanja' kako se to kaže.
ostaje roditelostaje roditeljska potpora, razumijevanje i bezuvjetna ljubav. nažalost, svi smo svjesni koliko je vremena potrebno mnogim roditeljima da primjete što se događa s njihovim djetetom.da stvar bude gora, obično najgore stvari primjete najkasnije..
tako je bilo i u ovom slučaju. to je više stvar neke psihologije i mišljenja da 'to se događa nekom drugom/tuđem djetetu'.a kad se desi 'mom' djetetu onda se jadni ubijeni u pojam i pitaju se:'pa k vragu, kako??' ili 'što sam učinio krivo..'
i tako ostaje zagonetka kako se mala ana spasila..
a je li moguće da se napokon jedan ovisnik sjeti: ja više NE želim biti ovisna!!
ja želim svoje tijelo i um natrag!! postoji li mogućnost da svojevoljno, bez ikakve prisile kaže NE tom najgorem od svih poroka??
E, pa ova mala je to odlučila!
Ali jedna stvar je reći, a druga učiniti.ipak, ona je učinila pravu stvar i otišla na pravo mjesto. Sama je sebi dojadila sa glumljenjem žrtve u životu. Uvidjela je da joj se stanje pogoršava, nikad kraja krizama i traženju novaca za novi šut. Kad je došla do točke da je potrošila svu ušteđevinu (a imala je dosta jer je oduvijek bila štedljiva), i zamalo bila otkrivena od strane roditelja u krađi, kad je shvatila da su njene 'kolegice' pribjegle najorem mogućem načinu pribavljanja novaca za drogu i kad je i sama bila na rubu toga kao da joj se upalila neka lampica..pomislila je k vragu i sve ako ću svoj život ovako skončati.odreći se svega u što moji junaci vjeruju, pasti na dno dna i dopustiti da me se uništi kao ljudsko biće, kao ženu, kao sve što bih mogla postati!!! Ne mogu preko vlastitih principa. Znam da sam jadna i užasno slaba čim sam u ovo zapala, ali vrijeme je za promjene. Moram vjerovati u nešto-a počet ću od sebe.
Prva stvar koju je napravila je ta da je otišla u savjetovalište za mlade. Priznala da ima problem, savjetovali su joj da se obrati roditeljima i onda javi u komunu..
Ne moram ni govoriti kako je proces bio gadan. Kao gutanje kiseline. Ali zadržala je pred sobom viziju nekakve bolje budućnosti, ili uopće budućnosti, za koju je znala da je s drogom nikad ne bi imala..
Došla je u nekakvu normalu, snašla se u novoj sredini, zbližila s majkom, shvatila da bi možda bilo dobro zapisati ono što je smišljala i na taj način predočiti svima kakva je.možda je to bio neki vid otvaranja.
Predvidljivo bi bilo reći kako je našla ljubav svog života iz prve i on ju je u potpunosti razumio i volio onakvu kakva jest-bez uljepšavanja. I znam da većina to želi čuti-jer je uvijek većina ljudi optimistična, ali život nije tako predvidiv...
Neću vas ograničiti i reći točan kraj. Neka si svatko odabere najprimamljiviju verziju-ono nešto za što misli da bi ani odgovaralo..

bila jednom jedna djevojka.. zvali su je ana. eto, tako kratko..
ona nikada nije previše voljela svoje ime. osjećala je da je prečesto, previše obično, a svi mi želimo biti posebni, jedinstveni. i tako se ona od samog početka osjećala zakinuto. kao da joj nešto fali..
cijeli život je bila mirno dijete, počevši od najranijeg djetinjstva. jednostavno, nikad nije imala potrebu raditi buku i dreku oko sebe. uživala je u svome miru i tišini. iako se to ne bi reklo po njenu ponašanju, ali mozak joj je uvijek radio 100 na sat, nikad mirujući, uvijek smišljajući nove dogodovštine, bajke, basne, priče, događaje, izmišljala je nova mjesta, ljude, situacije, ali nikad sebe ne bi uključila u njih onakvu kakva je bila. uvijek bi si pridavala neke nove osobine, usavršavala se, pridodavala si nešto što bi je poboljšalo, što bi je učinilo snom snova. ali problem je bio što nikada nije mogla smisliti prikladan kraj tih svojih pričica. jednostavno, ništa nije bilo dovoljno dobro da bi zaslužilo da se priča tako završi. prezirala je sretne završetke. činili su se tako nerealni. dostojni i primjereni jedino u bajkama.znala je da svijet i život nisu hollywood. činilo se previše jeftinim i glupim priču zaključiti sa onim:svi su dobili sve što su htjeli. to je bila uvreda njenoj mašti i njenom shvaćaju života.
ali opet..koliko god bila nezadovoljna tim happy endom, boljelo ju je i što njeni likovi (pa i ona sama u tim svojim pričama) nemaju neki zaključak.mir.
kako je vrijeme prolazilo, priče se nizale-uvijek bogate, natopljene maštom, išarane detaljima i svakakvim dogodovštinama, uvijek nekako bogatije za svaki doživljaj i novost u njenom životu
ali odjednom je sama sebi dosadila s time. odlučila je da je vrijeme da se uozbilji i prihvati nečeg stvarnog i drugačijeg. pronašla je ispunjenje u ljubavi...ali kako ništa nije vječno tako je i ljubav prošla, opet ostavljajući neku prazninu. znate onaj osjećaj:imaš nešto i ne znaš to cijeniti dok ne izgubiš..
ali imala je još jedan problem, naime uvijek je imala potrebu da se vrati u prošlost i opterećuje onim nekad, uporno ispravljajući krive postupke-bilo svoje ili tuđe.
i tako je jedna naizgled mirna i pristojna djevojka izrastala u nešto toliko puno iskustava-ali ne životnih, već misaonih.. ali ako se čovjek može umoriti od života, može i od misli..i tako je ona jednostavno odustala od maštanja, svojih likova, nedovršenih završetaka. odjednom je sve zaustavila i rekla sebi da želi promjenu-novi početak, ali da to napokon bude STVARNO!
i otada je sebe ispunjavala drugima. nije bila potpuna dok nije imala nečiju ljubav. kao da je sebe mogla voljeti tek onda kad su je drugi voljeli. a kad je bila bez ljubavi... to je bio kao skok u bezdan-jako strašan doživljaj-lijepo je letjeti, ali šta kad znaš da će pad biti strašan i neizbježan..
njen veliki problem je bio taj što se nikad nikome nije otvorila u potpunosti-iz straha da će biti odbačena, da će je netko prezirati i taj odnos više nikada neće biti isti...
a svi znaju da kad nešto predugo držiš u sebi da jednostavno MORAŠ negdje to pustiti van. tako i mala ana..
našla je svoj ispušni ventil na krivom mjestu. nitko ne zna kad niti kako (osim autorice) koji je bio presudni trenutak da ona napokon nađe neko ispunjenje, 'ono nešto'. bio je to heroin..
jedino je u trenucima opijenosti imala sve konce u svojim rukama( bar se tako zavaravala).
jedino je onda smogla hrabrosti da radi neke stvari koje se prije stidjela i pomisliti... ali sve ima svoju cijenu.. sve dođe na naplatu-prije ili kasnije...
kako je prekrasno kad čovjek ima sve potencijale da se iz gusjenice postane leptir, da ružno pače postane labud...ali nažalost, svjedoci smo u koliko situacija ne dođe do toga..
ona je počela padati sve dublje..više nije postojao nikakav užitak, nikakva ugoda, postojao je samo strah hoće li uspjeti nabaviti novu dozu, hoće li ikada doživjeti onaj osjećaj koji je nekada doživljavala-osjećaj sreće i ispunjenja... život je tako neizvjestan, sreća tako prevrtljiva, sudbina neumoljiva..
kakav kraj vi želite??

vau, kako me dugo nije bilo za kompom..
prekjučer bio zanimljiv dan, jučer još zanimljiviji-ispunjeniji. prvo sam cijeli dan hodala po istri-bijah na nekom zabavno-poučnom izletu i neam pritužbi, baš je bilo ok..
sinoc bila vani, isplesala se kako spada i družila s frendicama.morala sam cekati prvi bus ujutro do 6:30(kad zivim u pripiz....) i tako, čekajući malo sam s frendicom pričala-znate one razgovore koji su u biti najsmisleniji i najintimniji i baš nekako poteknu iz dna duše i zbližavaju ljude (nemojte to shvatiti na krivi način).
došle smo do zaključka da prva ljubav u većini slučajeva boli. možda je to priroda smislila kao nekakvu svoju obranu od činjenice da se život ne provede samo s jednom osobom-već da ti iskustvo pokaže kako imaš više mogućnosti i kako bi trebao uzeti najbolje za sebe. malo je ljudi čija prva ljubav je jednina i prava (POGOTOVO DANAS).
teška je danas sudbina pametnih mladića, ali posebno djevojaka-baš sam promatrala kakvih komada ima po gradu-ali stvarno sve neke isklesane afrodite i što je najbolje puno ih je pametnih i dobrih i lijepih, a nemaju nikog-traže neku svoju sreću pod suncem (mjesecom) sa nekim približno sličnim.
i promatrala sam dečke (njih primarno) ali oni više manje neka jad i bijeda. svi od reda tako uočljivo i nepristojno zure, odmjeravaju i promatraju te cure kao robu.
i sad se ja pitam-tko je za to kriv: cura, koja se svjesno izazovno obukla, ali je to učinila da ipak pokaže ono što ima, čime raspolaže, a ne da se sakrije u haljinu časne i trune
ili dečki koji su navikli da im se sve servira na pladnju-uključujući boju i dezen donjeg rublja?
kao da su podjednako..a opet, možda to 'onaj neki glavešina' izvana diktira:imamo viška ženski, što znači da će svaki muški dobiti svoj dio kolača (da ne kažem pite) i onda je potrebno postići natjecateljski duh u ženski kako bi one 'izabrane' dobile taj neki šlag (dečka). i kako to glavešina postigne?
pa reklamama- stavi hrpu golotinje i čovjek je počne doživljavati kao normalnu-ako nije golo, zgodno, privlačno (bez bora, sa šminkom, namirisano, glatko, baršunasto, hidratirano, fenirano ...)
onda nije konkurentno. tj, uočava se kao nepoželjno.
sad sam svjesna da malo pretjerujem, jer naravno da ima djevojaka koje se ne izlažu egzibicijama na petama(čitaj:hod po jajima), koje ne nose minice ili vruće hlačice koje više otkrivaju nego pokrivaju i koje se sasvim umjereno šminkaju. i one imaju svoje mjesto pod suncem, čak i dečka i lijepo im je. ali je činjenica da se one teže uočavaju u ovom moru gole kože. bar ih ja teže uočim pod oklopom dugih hlača ili suknje (ajme meni) do koljena...

komentari?