NoKids http://blog.dnevnik.hr/nokids

nedjelja, 19.10.2014.

Djecocentrično društvo

"Ona mrzi djecu, kako se samo usuđuje, kme, kmeeee!".
To je kratak sukus komentara natalističke populacije koja posjećuje ovaj blog.
Ok, da razjasnimo par stvari. Najprije, ja ne mrzim djecu, kao niti jednu drugu društvenu skupinu. Ali ih i ne volim. Ne morate nekoga mrziti, ako ga ne volite, zar ne? Prema djeci sam totalno mrtva-hladna, djeca za mene predstavljaju samo ljude u umanjenom formatu, i ništa više. Nikakve "anđele" ni "princeze". To su tek mali ljudi sa nerazvijenim mozgom, i jedino što su sposobni jest da proizvode ciku, vrisku i ogromnu količinu izmeta. Evolucija zna biti okrutna na nižim stupnjevima.

Ono što mene angažira na akciju jeste onaj dio roditeljske populacije koji sa svojom bolesnom opsjednutošću vlastitom djecom sačinjava apsolutnu većinu u ovom djecocentričnom društvu. Svi vi koji spadate u takve - vi ste najodgovorniji za otuđenje među ljudima. Od onog trenutka kad dobijete dijete vaša glava više ne izlazi iz djetetove guzice. Ostatak čovječanstva za vas prestaje egzistirati, uz iznimke drugih obitelji s djecom, naravno. Izgledate ko neka sekta kad se nađete i počnete raspredati o tome čije dijete kvalitetnije sere i je li primjereno dojiti do kraja osnovne škole ili početka srednje. Razgovore o filmu, književnosti i slično zamjenjujete dugotrajnim monolozima o boji, količini i mirisu izmeta vašeg genetskog produžetka na kućnim kavama sa sebi sličnima.

Postajete podanici diktatora u pelenama, i nitko i ništa više vas ne zanima. Vi ste poput lososa, obavili ste svoju prirodnu dužnost mriješćenja, i od tog trenutka ste mrtvi, jedino što povremeno udahnete kisik da održite vitalne funkcije. Država vas obilato podržava, svakoj državi je u interesu da ima što više uzgajivača narkotiziranih roditeljstvom a posebno neoliberalno-kapitalističkoj. Ne zanima vas treba li netko izvan kruga vaše obitelji pomoć i podršku, ne zanimaju vas drugi ljudi, ne zanima vas sirotinja koja prosi na ulicama, ne zanimaju vas društvene promjene ni prosvjedi. Ako nadređeni maltretira vašeg kolegu nećete stati na njegovu stranu, jer morate sačuvati vlastiti posao "zbog obitelji". Aktivni ste jedino onda kad se treba laktariti za raniji odlazak s posla jer "vi imate djecu a XY nema", za prebacivanje zadataka na kolege koji nemaju djecu, za hvatanje veza za zaposliti mladunče, za zgrnuti još više love da se "dijete ne bi moralo mučiti kao mi kad odraste." S vremenom postajete beskičmenjak i moralna nula. Roditeljstvo vas bespovratno kvari. Nema u tome ništa plemenitog ni veličanstvenog, kao što se tješite. Zato nam društvo i jeste ovakvo kakvo jeste, otuđeno i sebično, jer "obiteljski ljudi" čine većinu. A obiteljski ljudi ne vide dalje od svoje guzice i guzice svog djeteta.

Sve što je ovdje napisano temelji se na mome iskustvu sa roditeljima. Dopuštam mogućnost da postoje i oni koji nisu postali ovo opisano nakon što su dobili dijete. No do sad ih još nisam imala prilike upoznati, a vjerojatno se ne bi dobro proveli ni sa državnim organima koji uz šablonu "brinemo o interesima djece" vrše ekonomsku, društvenu i psihološku kontrolu nad njihovim roditeljima.

Sanjam društvo u kojem će barem 50% ljudi svjesno odlučiti da ne želi djecu. Jedino takvo društvo bi imalo nekakvog smisla, i, donekle, bilo humano. Svjesna sam da desetljeća trebaju proći da se to dogodi, no ako je ovaj blog barem mali korak u tom pravcu za budućnost, bit će mi jako drago.






19.10.2014. u 16:55 • 32 KomentaraPrint#^

četvrtak, 09.10.2014.

Sebična roditeljska "ljubav"

Eh, da, evo mene opet. Pomalo sam zaboravila na bloganje zadnjih mjeseci, ali nekako mi se čini da sam većini vas više ja nedostajala nego što ste vi nedostajali meni. Nema smisla da se lažemo i da ja glumim tobožnju skromnost - činjenica je da sam ja imala petlje odlučiti nešto što većina vas koji me osuđujete nema petlje učiniti. I da na neki perverzan način uživate čitati ono što pišem, jer tek kad ste jedinstveni u osudi mog odbijanja da prihvatim kulturu obožavanja djece - tek tad vam se čini da vas život ima neki smisao.

Što se dogodilo ovih mjeseci dok me nije bilo? Mnogo toga lijepog, dva putovanja na drugi kraj svijeta, mnogo pročitanih knjiga i odgledanih filmova, profesionalno potvrđivanje na poslu i brojni ugodni izlasci sa prijateljima na večerice. Bez djece, naravno. Sa djecom to ni upola ne bi bilo tako potpuno i kvalitetno doživljeno, no, srećom, moji prijatelji uglavnom nemaju djecu baš kao ni ja. Tko zna, možda otvorim kakav blog o putovanjima, razmišljam o tome. Imala bih toliko toga za napisati i vjerujem da bi bio jako posjećen. Dobro, možda ne kao ovaj....

No, još jedna bizarna stvar se dogodila ovih mjeseci, ma zapravo, događa mi se cijeli život otkad sam ušla u generativno razdoblje. Naime, mnogo, jako mnogo ljudi me pitalo imam li djecu, ničim izazvani, bez ikakvog racionalnog razloga i smisla. Upoznaju vas, izmijenite par kurtoaznih rečenica, i odmah slijedi prvo pitanje: "Udana? Imate djecu?" Kad odgovorim da nemam slijedi zbunjeno klimanje glavom uz sažaljivi pogled ("očito je neplodna, sirotica") ili zbunjeno nakašljavanje da se izbjegne daljnja diskusija po tom pitanju. No, ne staju svi na tome. Posebna je skupina militantnih uzgajivača ona koja zahtijeva da im objasnite zašto nemate djecu. Vrlo rijetko to će pitanje izreći izravno i direktno, nego ga postavljaju kroz formu tobožnje šale ili dosjetke što cijeloj situaciji daje posebno odbojan diskurs: "A jeli, nemaš? I? Tko je kriv, ti ili on?", ili: "A kaj misliš da tvoj biološki satić kuca sporije od drugih, hahahahaha?". Zaista, ne mogu se sjetiti tko ima lošiji smisao od uzgajivača za humor. Možda jedino Stjepan Mesić.

S vremenom vam dosadi da se susrećete sa takvim idiotima, i, još više, da odgovarate na ovakva idiotska, nekulturna pitanja i da dopuštate da netko tko vam ništa ne znači u životu nagađa o stanju vaših reproduktivnih organa. Pa onda krenete u protunapad. Tako sam i ja, nedavno, jednog lika koji me počeo mentalno silovati pitanjima zašto još uvijek nemam djecu, iznenadila protupitanjem: "Ja ih nemam jer ih ne želim. A zašto ih ti imaš?" Trebali ste vidjeti tu facu. Cijeli se izbezumio, kao da sam ga u najmanju ruku upitala da mi objasni princip cijepanja atoma. A pitanje je bilo krajnje jednostavno - zašto si odlučio imati djecu? Ima li jednostavnijeg pitanja od toga?

Pa je onda počeo muljati nešto, kao, da je to normalno i očekivano, imati djecu. I da čovjek mora produžiti lozu, i imati nekoga da se o njemu skrbi kad je star. Odgovori za ispovraćati se. Ali meni nije dao vrag mira, pa sam nastavila dalje: "A voliš li ti svoju djecu? I zašto ih voliš?" Naravno da ih voli, koji je meni vrag da to pitam. To je najveća ljubav koju čovjek može doživjeti, voljeti svoju djecu. A zašto ih voli? Kako zašto? Pa zato jer su - njegova krv!

Drugim riječima, da taj nesretnik negdje oko petnaestog rođendana svog djeteta sazna da su ga pri rođenju zamijenili u rodilištu, sva ta "beskrajna, bezuvjetna ljubav" pukla bi ko mjehur od sapunice, obzirom da za temelj ima pećinsko obožavanje krvi i gena. Lik bi vjerojatno nesretnog klinca nabio nogom u guzicu, i otišao tražiti svoju "krv" koja odrasta u nekom drugom kućanstvu. Naravno da malo karikiram, no smisao je pogođen. Roditeljstvo je obično samoljublje, precijenjivanje vrijednosti vlastitih gena. Ništa nije tako sebično kao što je "roditeljska ljubav". Svo to opjevano žrtvovanje i odricanje u ime djece nije ništa drugo nego njegovanje vlastitog genetskog produžetka, ljudi uglavnom stvaraju djecu samo zbog lažne iluzije kako će zauvijek živjeti "kroz svoju lozu", kroz "svoju krv". Bezuvjetna ljubav je ona koja ne traži ništa zauzvrat, a roditelji već samim time što su napravili djecu učinili su to zato da ta djeca dalje šire njihove gene, dakle, nema ni govora o bezuvjetnosti.

A kako je znanstveno dokazano da najveći broj degenerativnih bolesti proizlazi iz genskog nasljeđa, onda nas to dovodi do još jednog zaključka. Pravljenje djece je, u suštini, okrutnost bez premca.

Da, upoznala sam mnogo takvih roditelja koji "bezuvjetno" vole svoju djecu i od svog roditeljstva rade neku vrstu religije, kulta. Upoznala sam, također, i mnogo nesretne djece takvih roditelja, koja su od početka svog života osuđena na dva bezosjećajna kretenoida koji od njih nastoje stvoriti vlastitu kopiju i, što je najgore od svega, u tome i uspijevaju. Možda je upravo zato svijet ovako krcat seronjama?

09.10.2014. u 16:36 • 41 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2014 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Rujan 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (2)
Listopad 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Oaza za sve one koji se ne pronalaze u svijetu kojim vladaju prokreativci.

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se