NoKids http://blog.dnevnik.hr/nokids

četvrtak, 08.09.2016.

Rodni i rasplodni šovinizam

"Nisi nikad rodila, nemoj mi o vrtićima govoriti!" rekao je Milan Bandić novinarki Mirjani Hrgi, nedugo nakon intervjua za RTL televiziju, nakon što su se svjetla reflektora ugasila i nakon što se ovaj očiti primjerak croate vulgaris krkanus opustio te odlučio bezobraznoj novinarki napokon reći ono što mu je cijelo vrijeme dok ga je ispitivala pred kamerama ležalo na srcu.

Da podsjetimo - Mirjana Hrga je tijekom intervjua sa višestrukim optuženikom koji pretendira na mjesto premijera postavila pitanje o stanju u zagrebačkim vrtićima, te je navela da joj je poznato da se mnogi roditelji žale kako moraju nositi toalet papir u vrtić, kako je hrana grozna, itd. itd.

Dakle, Mirjana Hrga je u svojstvu novinarke jedne televizije, kojoj u opis posla spada da postavlja ugodna ali i neugodna pitanja onima koji sjede nasuprot njoj u studiju, postavila Milanu Bandiću pitanje koje je on očito doživio vrlo neugodnim. Moguće je da je pitanje doživio i kao osobni napad, jer tašti egocentrici koji obnašaju neku dužnost često sebe poistovjećuju sa dužnošću koju su im birači povjerili. "Država - to sam ja!". Uglavnom, nakon što je interview završen, Bandić kreće u protunapad, ide joj dati "što je kuja i tražila", te joj nadmoćno, hrapavim glasom onoga čije je sjeme ostvarilo misiju, poručuje da nema ona šta pričati o vrtićima, kada nije rodila.

Na ovom dijelu teksta malo ću zastati. Prethodno sam već napisala da je Hrga novinarka i što joj je posao. Nigdje u opisu posla novinarke ne piše da one novinarke koje nisu rodile ne smiju pisati ili ispitivati svoje sugovornike o temama vezanim uz predškolski odgoj djece, o školama, o obrazovanju, o kurikularnoj reformi. Takav cenzus, takvo ograničenje - ne postoji. Na žalost Bandića i sličnih koji bi, očito, zabranili i pravo glasa nerotkinjama (uostalom, njegova predizborna kampanja u kojoj se fokusira isključivo na majke koje su rodile barem troje djece strahovito je dno populizma, onaj najprimitivniji trulež konzervativizma zaogrnut lažnim strahopoštovanjem spram višestrukih rodilja).

No, postoji još jedna stavka, još bitnija od ove naprijed konstatirane činjenice da je Mirjana Hrga novinarka koja ima pravo pitanjima rešetati lika koji pretendira postati premijer.

Naime, Mirjana Hrga je porezni obveznik. Isto kao i oni koji imaju djecu, tako i oni koji nemaju djecu plaćaju porez ovoj državi. Porez iz kojeg se grade i vrtići, između ostaloga. Nije Milan Bandić izgradio vrtiće i fontane iz svoga džepa, iako se jaran žestoko trudi sebe prikazati kao najzaslužnijeg za tu rabotu. Ne. On samo bezobrazno, drsko i bahato koristi novac kojeg svi mi plaćamo za samopromociju sebe i svoje groteksne stranke. I uz to širi neviđeni seksizam i šovinizam em prema ženama koje su rodile i koje želi pretvoriti u profesionalne proizvođačice djece (o trošku svih nas ostalih!), em prema onima koje nisu i kojima bi, stoga, po Bandićevom poučku, trebalo zabraniti da o nekim stvarima iti pisnu. Najžalosnije od svega je što nije Bandić jedini krkan sa političke scene koji tako misli. Sjetimo se samo - do prije par godina bila je aktualna inicijativa oca Željke Markić, notornog Marija Živkovića, po kojoj bi svatko imao pravo glasati onoliko puta koliko ima djece.

I stoga, Mirjana Hrga je imala potpuno pravo da Jimmija Fontanu pita ono što ga je pitala. I kao novinarka, i kao porezna obveznica ove države.

I za kraj - mislite li da bi Bandić ovako reagirao da ga je umjesto Mirjane intervjuirao muškarac bez djece? Da, pitanje je retoričke naravi.

08.09.2016. u 17:38 • 19 KomentaraPrint#^

utorak, 28.06.2016.

Psi ili djeca, što je gore?

Prije nekoliko dana u javnost je došla vijest da se priprema zakon kojim bi psima bio zabranjen ulazak u lokale, kafiće itd. Moram priznati da sam konsternirana tom idiotarijom. Obožavam popiti kavu u kafiću, moglo bi se reći da je to jedan od mojih najdražih rituala, uz obavezno listanje glossy magazina i slično tome. Mnogo puta u mojoj blizini znao se naći poneki vlasnik četveronožnog ljubimca i nikad, ali baš nikada ni ja ni ostali gosti lokala nisu doživjeli nikakvu neugodnost od tuđih pasa. Skoro svi psi koje sam u svom dugogodišnjem kafenisanju srela po kafićima, mirno sjede uz nogu svoga gazde i strpljivo čekaju da popije svoje piće. Ne znam kome bi to moglo smetati, osim ukoliko niste pasionirani mrzitelj životinja. Ili ukoliko ne želite napuniti proračun glupavim kažnjavanjem ljudi čiji je jedini grijeh što na kavu idu sa svojim kućnim ljubimcem.

Još jednu stvar sam uočila, vezano uz pse u ugostiteljskim objektima. Skoro uvijek radi se o miroljubivim vrstama, onim minijaturnim ili nešto većim, poput labradora. Rijetko kad u lokalu možete vidjeti vlasnika pit bulla, ti ljudi ili su toliko odgovorni da ne ulaze u kafić sa psom (iako ni to ne bi bilo problematično ako bi pit bull imao brnjicu) ili imaju neki drugi đir, poput lokanja pive pred kvartovskim dućanom. Oni, jednostavno, ne zalaze u lokale gdje se pitomo ispija kavica i čitaju novine.

No,ova priča sa psima isprovocirala me u drugom pravcu - ako mirnim, krotkim psićima treba zabraniti da ulaze u lokale, zbog čega ista zabrana ne bi važila za djecu predškolskog uzrasta?

Vjerujem da će se mnogi složiti sa mnom u ocjeni da djeca u ugostiteljskim objektima znaju biti užasna. Djeci, i to onoj najmlađe dobi, jednostavno nije mjesto u kafićima. Ljudi dolaze popiti kavicu u miru, popričati sa prijateljem, a sve to nije moguće ako vam pored ušiju vrišti nečije dijete. Čisto ekonomski gledajući, vlasnik kafića ima najmanje koristi od roditelja koji dolaze sa tako malom djecom, a najviše štete. Uzmimo mene na primjer - ja zaobilazim vrata lokala čim primjetim nečija ogromna kolica sa četverotaktnim motorom parkirana među stolovima, tako da od njih praktički ne možeš proći. Znam što obično slijedi ako sjednem blizu takvih "gostiju" - dijete će prije ili kasnije početi vrištati, a u naročito groznoj verziji možda dođe i do mijenjanja pelena na stolu. Što naručuju roditelji koji dolaze sa djecom? Fucking šlag u šalici "za princezu ili princa" koji je nemoguće naplatiti jer nije naveden na cjenovniku. A konobar, ukoliko ne želi da mu lokal u kojem radi dođe na loš glas, mora udovoljiti takvom prohtjevu. Pa onda uz kavu za mamicu, donosi i šlag u čaši za dijete, koji će završiti posvuda po stolu i ispod stola, možda i po majici nekog nesretnika koji se našao u blizini. Kako izgleda stol nakon što obitelj sa jednim ili više male djece isti napusti? Kao svinjac. Vlažne maramice kojima brišu svoje umusano zlato, ostaci smokija napola sažvakani, proliven šlag, pljuvačke. Iako je konobar dužan očistiti stol za gostima, posao koji ga čeka nakon sjedjeljke roditelja i njihove djece nadmašuje njegove radne obaveze. To je posao za deratizatora a ne konobara.

S druge strane, ljudi koji imaju pse u pravilu ne naručuju fucking šlag, nego konkretno piće koje i konkretno košta. I ne ostavljaju za sobom nered. A kamoli da sa svojim psom maltretiraju druge goste, naprotiv.

Kada bi se provelo neko anonimno istraživanje među ugostiteljima, oko toga - treba li vlasnicima s psima ili roditeljima s djecom zabraniti ulazak u lokale - skoro potpuno sam sigurna da bi ih 99% glasalo za ovo drugo. Ljudi, uglavnom, misle upravo ovo što ja pišem, no ustručavaju se to priznati javno jer su djeca idealizirana kategorija o kojoj se ne smije ružno pisati, govoriti ni razmišljati.

Psi u lokalu - da. Djeca u lokalu - ne!

28.06.2016. u 18:56 • 31 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 18.01.2016.

Financiranje razmnožavanja

Prije nekoliko mjeseci svijet je obišla vijest o tome kako Australija ukida socijalne naknade roditeljima koji ne cijepe svoju djecu. Tom prilikom zastupnik David Leyonhjelm, osvrnuo se na Australce koji nemaju djecu i rekao: " "Oni gotovo da ne dobivaju socijalna davanja, plaćaju više poreza i koriste manje zdravstvenih usluga, ali su prisiljeni subvencionirati životne stilove onih koji zatrudne i uzmu slobodno vrijeme za brigu oko djece, kao i medicinske i edukacijske troškove u godinama koje slijede. To je kao da osoba u invalidskim kolicima plaća za tenisice trkača."

Ovaj sam uvod odabrala jer je trenutak više nego pogodan za to. Svjedoci smo da katolička frakcija ISIL-a dolazi na vlast - razni Ilčići, Grmoje, Petrovi i ostali izašli iz skuta Željke Markić- , a ako malo pogledate i te "biznismene" koji jedva natucaju hrvatski, svi imaju barem po četvero djece i svi su izrazito slizani sa ekstremnim dijelom katoličke crkve kojemu je svaki spermić svet. Naravno, takva ekipa već otvoreno najavljuje svoj nakaradni svjetonazor, sve pod brigom za demografiju, a on glasi - minimalno troje djece po rodilji. Kažem "sve pod plaštom brige o demografiji" jer je stvarni cilj takve konzervativne politike kršenje ženskih prava i pretvaranje žena u pasivne strojeve za rađanje. No, o tome drugom prilikom. Mene ovdje, za ovu temu, zanima dio u kojem takvi govore da će država poticati plansko rađanje.

Drugim riječima - iz plaća svih nas financirat će se planski nakot. Dakle, i iz plaća osoba koje nemaju i ne žele imati djecu.

Nije da je to nešto novo - svi mi koji radimo financiramo dječje doplatke, školovanje i socijalna davanja tuđe djece, a da nas pri tome nitko ne pita je li u redu, ako smo već odabrali život bez djece, prisiljavati nas da financiramo to što je netko odlučio da se razmnoži.

O poreznim olakšicama roditelja(koje opet idu na teret svih, pa tako i nas bez djece)- da i ne govorim. Konkretan primjer je moja radna okolina. Kolege koje imaju djecu mjesečno uz sve dodatke i olakšice dobiju zamjetno veću plaću od mene. A na radnom mjestu provedu pola vremena manje od mene. Obilato zloupotrebljavaju činjenicu da imaju djecu. Dolaze kasnije na posao, odlaze ranije, za svaku sitnicu izostaju s posla. Radni učinak im je zamjetno lošiji od moga. No, sve se to tolerira jer, hej, oni imaju djecu! I onda ih se za to još i novčano nagradi.

Ne bi li bilo u redu da svatko plaća ono što konzumira? Ako si vjernik, plaćaj doprinos crkvi. Ako si roditelj, uplaćuj doprinose za dječje doplatke i školovanja. Ali, ako si ateist ili ako si neroditelj - odakle pravo ikome da te prisiljava da plaćaš ono što si svojim životnim odabirom odbio postati?

I zato sam citirala Davida Leyohnjelma, jer je čovjek bio korektan, i jer je napokon rekao ono što se nije sjetio reći nitko prije njega. A u ovoj našoj katoličkoj vukojebini, koja počiva na basni o djetetu Isusu, majci Gospi i žestokoj djecokraciji - proći će barem još petsto godina dok netko otvoreno kaže ovo što je Australac rekao.

Pretpostavljam da će biti onih koji će reći - ali tko će ti sutra financirati mirovinu? Vaša djeca sigurno ne. Budem li ovisila o radu vašeg podmlatka, koji se osamostaljuje oko cca tridesete godine života a sve do tada je na državnoj i vašoj sisi - i ja i moja generacija budućih penzića bit ćemo gladni kruha. Za mirovinu sam se već sama pobrinula kupnjom odgovarajućih udjela i uplatom odgovarajuće štednje. Tako da zbilja, ali ono zaista zbilja, nema nikakvog razloga da ljudi poput mene plaćaju razmnožavanje ljudi poput vas.

18.01.2016. u 16:19 • 37 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 28.09.2015.

Mali savjeti za one bez djece

U životu svih childfree osoba postoji, valjda, jedan prijelomni trenutak. To je onaj trenutak kada vam se društvo raspada i kada vaši dojučerašnji prijatelji i prijateljice postaju roditelji, supruge i supružnici.Usudila bih se ustvrditi da je to jedan od glavnih testova koji otkriva jeste li i koliko "childfree" ili niste. Ukoliko, naime, izdržite tu promjenu bez da se i sami odlučite krenuti putem većine - dakle, ženidba/udaja i djeca - definitivno ste childfree.

Naravno, snaga i čvrstina vaše odluke ne mijenja na činjenici da je raspadanje vašeg društva vrlo stresna stvar. Budimo iskreni - na svoje dojučerašnje prijateljice više nećete moći računati. Dijete postaje centar njihova postojanja u kojemu su, čak i same sebi, na drugom mjestu. Vi ste, negdje, na tridesetom mjestu, iza članova obitelji njenog muža u desetom koljenu. Iz grizodušja i osjećaja obveze, u početku ćete se čuti češće, onda sve rjeđe i rjeđe sve dok kontakti ne postanu nevrijedni spomena i na kraju ćete se susretati tek na vjenčanjima i sprovodima gdje ćete kurtoazno izmijeniti poneku u ime dobrih, starih vremena. Trust me, been there.:) U pravilu, samo sa onima prijateljicama koje su samohrane majke postoje kakve-takve šanse da će se prijateljski odnos zadržati, između ostalog i zato jer su samohrane majke također žigosane u ovom obiteljaškom društvu (doduše, ne kao bezdjetne osobe, znatno manje) ali i zato jer im često treba pomoć za pričuvati dijete, gdje vi možete uskočiti ukoliko vam djeca nisu mrska. U svim ostalim situacijama - gdje se dogodio brak i djeca - prijateljstva prestaju postojati i transformiraju se u usputna poznanstva. Brak, djeca i obitelj otuđuju ljude i zatvaraju ih u uskogrudne ljušture obiteljskog kruga.

E sad je pitanje - kako se ponašati u toj situaciji. I dalje inzistirati na starim prijateljstvima i probati ih očuvati pod svaku cijenu ili tražiti druga?

Moj odgovor je, naravno, ovo drugo. Jer, koliko god se vi trudili održati kontakt sa svojom prijateljicom, uspijevat ćete, možda, neko vrijeme i to uz tešku muku i sa njene i sa vaše strane, no prije ili kasnije ili ona sama ili njena obitelj dat će vam do znanja da ste vi ipak netko "izvanjski" i da je njena temeljna zadaća od sada pa dalje da bude majka i supruga a sa vama može izaći na piće eventualno jednom polugodišnje "s nogu". Djeca, naprosto, imaju učinak tsunamija na međuljudske odnose, posebno u ovom našem tradicionalnom društvu u kojem se roditeljstvo shvaća kao sijamsko blizanaštvo roditelja i djece. Imala sam u životu nevjerojatne situacije u kojima je, primjerice, obitelj naših prijatelja sugerirala im da si izaberu "prikladnije društvo" a pod tim su mislili na neki drugi par sa djecom. Kad se sve zbroji - brak, dijete, pritisak roditelja sa obje strane i očekivanja koja se postavljaju pred novopečene roditelje - tu za stara, dobra vremena više mjesta nema, pomirite se s činjenicom da u živom blatu roditeljstva i obiteljaštva svojih nekadašnjih prijatelja više nemate što tražiti jer će se uvijek naći netko (svekrva, majka itd.) da vašu prijateljicu kao stariji i iskusniji poduči da joj je pametnije baviti se sa djetetom nego, npr. popiti kavu ili otputovati sa svojom prijateljicom na par dana.

Koje je rješenje? Nakon početnog tugovanja (normalno je da žalimo za svojim nekadašnjim prijateljstvima, ta nismo od kamena, zaboga, nismo uzgajivači!) okrenite se sebi i svojim interesima. Volite ples? Upišite tečaj plesa. Ili joge. Ili zumbe. Nećete vjerovati koliko ljudi nalik vama tumara svijetom. Nisu svi zaluđeni kolektivnom histerijom poroda i osnivanja obitelji. Kao posebno zgodno mjesto za upoznavanje ljudi slobodna duha istaknula bih razna planinarska društva - ne znam zašto ali koncentracija childfree ljudi tamo je naprosto nevjerojatna. Putujte, i na putovanjima se može upoznati mnogo novih ljudi i steći mnogo novih prijateljstava. Otiđite češće u bibilioteku - ljudi koji frekventno tamo odlaze u pravilu imaju dovoljno vremena za čitanje, što, logično, znači da su childfree (naravno, ne mislim na one koji posjećuju dječji odjel zbog lektire svog podmlatka!).

I zapamtite - za vas ništa nije propalo ako su se vaši dojučerašnji prijatelji od vas otuđili i posvetili isključivo svojoj djeci i obitelji. Za vas su se upravo otvorila jedna nova vrata. Život tek počinje, a obzirom da nemate djece, mogućnosti su neograničene.

28.09.2015. u 17:00 • 78 KomentaraPrint#^

utorak, 25.08.2015.

Živjeti svoj život

Obožavam Helen Mirren iz više razloga. Ponajprije - odlična je glumica. Svakome svom liku udahne autentičnost na način na koji samo veliki umjetnici to mogu. Osim toga, njena ljepota je vječna i samo se nadograđuje kako Helen stari, bez skalpela, plastike i anestezije. "Ona je kao vino" klišej je koji se sasvim mirne duše može prikačiti Helen.
No zbog još jednog razloga je volim. Jedna je od rijetkih koja je jasno i bez okolišanja rekla zašto nikad nije imala djecu. "Nikada ih nisam poželjela imati, jednostavno, nemam majčinski nagon u sebi. Dijete bi ograničilo moj način života a ja to nikad nisam željela." To je baš onako, u mirenovskom duhu - bez okolišanja, iskreno i bez ikakve potrebe da opravda svoj izbor. Žena u punom smislu riječi živi ono pravo koje su feministice generacijama prije nas izborile svojim ustrajnim trudom - pravo da izabere.

Iskreno, ja poznam jako malo žena koje se koriste tim pravom, i jedina druga diva koja mi pada napamet i koja je isto kao i Helen otvoreno rekla da nikad nije poželjela djecu jeste Josipa Lisac. Od mlađe generacije tu je političarka Mirela Holy, i tu, na našoj domaćoj sceni, prestaje cijela priča oko childfree žena. Sve druge poznate "nemajke" u generativnoj dobi, kad ih novinari teroriziraju tim vječnim pitanjem "kad ćete i koliko djece napokon izroditi", opravdavaju se, izmišljaju izlike, te nisu još naišle na pravog, te još ima vremena, te samo što nisu. Idući linijom manjeg otpora biraju politički korektne odgovore i usput, vjerojatno, nestrpljivo očekuju da uđu u menopauzu pa da mogu, kao Helen i Josipa, otvoreno reći što je posrijedi jer sve do tada one figuriraju kao izdajnice temeljnog društvenog očekivanja - da budu majke, da rode i povećaju društvo za još jednog člana plemena.

U običnom svijetu, daleko od reflektora, stvar je još gora. Recite da ne želite djecu i okolina će vas proglasiti ludom. Stoga je, poradi očuvanja vlastitog mira, najsigurnije plivati uz struju i kad dođe vrijeme obaviti mriješćenje. U nekoliko navrata izlazili su u dnevnim novinama članci o ženama koje ne žele djecu. Sve one bile su potpisane pod inicijalima. Pametnom dosta.

Uopće nemam namjeru likovati nad onim ženama koje su rodile zato da udovolje društvenom očekivanju i nakon toga postale čangrizave,ogorčene babe. Ne mogu likovati iz prostog razloga jer je i njima i ovakvima poput mene teško, svakoj na svoj način. Takva žena je frustrirana zbog svega onog što je morala propustiti zbog djeteta, frustrirana je jer joj ta uloga,jednostavno, ne leži i zbog toga osjeća krivnju, frustrirana je pri pomisli da kad završi sa svojim djetetom na red će doći unuci a njen život nikada.

Ja, i meni slična izrazita manjina, s druge strane, ojađene smo iz razloga što su mnogi idioti do sada našli za pravo da nas ispituju što to mi mislimo u svojim glavama i kad ćemo više staviti svoje jajnike i maternicu u opticaj. Naše duševno i tjelesno zdravlje, svjesne smo u potpunosti toga, česta je tema priča među uzgajivačima, koji će kada nas se dotaknu u svojim malim, jalnim komentarima sasvim izvjesno zaključiti da nismo rodile "jer smo jalove, bolesne i stoga za žaljenje". To su stvari koje zaista iritiraju, bez obzira koliko ih se trudite ignorirati. Ima i onih koji će primijetiti da nas, žene bez djece, čeka tužna starost, u samoći. Zanimljivo bi ih bilo upitati misle li isto kad ih vlastita djeca, za jedno tridesetak i više godina, smjeste u staračke domove.

Zar je zaista tako teško živjeti život kakav želiš a ne kakav drugi od tebe očekuju? Izgleda da jeste.

25.08.2015. u 17:04 • 30 KomentaraPrint#^

subota, 07.03.2015.

Nemaš djecu? Sigurno si bolesna.

Danas sam u jednoj trgovini susrela Draženku. Išle smo zajedno u srednju školu i od tada smo se jako rijetko viđale, uglavnom u prolazu i uglavnom na "bog, kako si?". Međutim, u zadnjih nekoliko mjeseci igrom slučaja dogodilo se da relativno često nailazimo jedna na drugu, pa smo iz onog otuđenog, formalnog "bog, kako si?" prešle i na prisniju spiku, prisjećanje na dobra, stara vremena i tak.

Vidim, Draženka me mjerka ispod oka dok stavljam naranče u kesicu, pa se se nešto nećka, pa krene prema meni... Napokon se odvažila i upitala me: "Čuj, već neko vrijeme te to mislim pitati, pa evo sad ću, reci mi, ovaj, možeš li ti imati djece? Mislim, znam da si u braku i da nemaš dijete. "

Ah. "Ono" pitanje. Koliko god sam se navikla da me ljudi to ispituju, svaki puta osjetim neku nelagodu kad ga čujem. Ne zato što sebe smatram nenormalnom, nego zato jer smatram da onaj tko me to pita nije čist u glavi. Taj živi matricu po kojoj je imanje djece obavezno i za njega je neshvatljivo da postoje ljudi bez djece, a posebno oni koji ne žele djecu. Taj je pripadnik Većine. Nitko tko živi svoj život onako kako bi ga želio živjeti a ne onako kako su mu drugi naredili - neće ti postaviti takvo pitanje. No zanimljiv je slijed logike onih koji to pitaju - oni misle da nemate djecu ne zato što ih ne želite (jer nije moguće da netko ne želi djecu, ona su najveće blago i smisao života, bla, bla) nego zato jer ste - bolesni. Neki vrag nije u redu sa vašom maternicom, jajnicima, hormonima, ili možda sa njegovim spermatozoidima. Da, to je razlog zašto ljudi nemaju djecu - bolest. "Vidiš, draga" nastavi Draženka kao da mi je pročitala misli, " poznajem jednog odličnog doktora, mogu te preporučiti njemu, meni je pomogao jer nikako nisam mogla zatrudniti. Eto, stvarno ti želim pomoći, znam kako boli kad si bez djeteta."

Napokon odlučujem djelovati i prekinuti ovu debilanu: "Ali, mene ne boli što nemam djece. Ja ih, naime, ne želim imati."
Trebali ste vidjeti Draženkino lice. Otvorila je usta kao da joj je nestalo zraka. "A jeli? Stvarno?" promucala je.
"Da. Nikada ih nisam željela imati. Recimo da nisam majčinski tip. A možda ih i ne volim. Tko zna." nastavih, uživajući u njenom zgroženom pogledu.
"Ah, u redu, u redu, oprosti na smetnji i na pitanju," pogubila se Draženka. Vidim, brže-bolje kupi svoju robu i sprema se na bijeg. Uplašila se luđakinje koja ne želi djecu. "Eto, još jednom oprosti, žurim jer moram sina odvesti na trening, nadam se da mi ne zamjeraš što sam te pitala..."
"Ma neeee, ni najmanje," rekoh sa širokim smješkom. Uostalom, u zadnja dva mjeseca ti si treća koja me to pitala, pomislih u sebi. Ni po čemu nisi posebna.

Kasnije kad sam išla kući zamišljala sam Draženku sa svojom obitelji kako im priča: "Zamislite, poznajem ženu koja ne želi djecu. Nevjerojatno da takvo nešto postoji, a učinila mi se tako normalnom..."

07.03.2015. u 17:43 • 31 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 05.01.2015.

Hajka na nemajke

Nedavno smo ja i prijateljica (koja također nema djece i u ranim je četrdesetima) pričale o tome kako je nekada sasvim normalno i uobičajeno bilo da određeni i to znatan broj parova bude bez djece. Razlog je najčešće bio taj jer "nisu mogli" no bilo je i onih poput npr. Sartrea i Simone De Beauvoir koji nisu htjeli. Uglavnom, u tom prošlom vremenu u kojem medicina nije mogla omogućiti svakom paru da postane roditelj, odnosi su među ljudima bili daleko normalniji, rađanje djece nije bilo nešto što se "mora" a parovi bez djece nisu bili prokazivani kao čudaci i egoisti, iz prostog razloga jer su bili brojniji no danas i društvo ih je kao takve prihvaćalo. Paradoksalno, ali umjesto da razvoj medicinske znanosti od ljudi učini naprednija bića, vrsta je danas degradirala u dvonožne losose čiji je glavni imperativ razmnožavanje, bez ikakvog promišljanja, pri tome, žele li to zaista ili samo ispunjavaju očekivanja krda.

Jennifer Aniston svi znate iz "Prijatelja" i iz razdoblja kad je bila udana za megapopularnog Brada Pitta. Osrednja glumica, simpatičnog izgleda, Jennifer je postala ikona svih onih nemajki koje su pod udarom javnosti zato jer iz svoje vagine nisu izbacile ni jedno novorođenče. Godinama već pratim hajku na ovu ženu, nagađanja o tome kada će i hoće li roditi, i mnogo, mnogo puta osjetila sam prema njoj izrazitu empatiju i skoro sestrinsko suosjećanje. Sreća u nesreći je što Jennifer nije odveć talentirana glumica, jer da jeste onda bi sasvim sigurno njen talent bio potisnut i omalovažen pred slijedećom krucijalnom činjenicom - ona nije rodila!

Prije nekoliko dana Jennifer je, ne mogavši više podnijeti to što ju se opetovano proziva jer ovaj prenapučeni planet nije dodatno napučila svojim potomkom, izjavila slijedeće: 'Bože, toliko bolnih stvari sam čula i vidjela. Optužbe da mi je karijera važnija od majčinstva su sulude. Konstantno o meni pričaju kao o osobi koja je zaluđena karijerom i koja je fokusirana samo na sebe, govore da ne želim postati majkom i da sam sebična. Imam puno prijatelja koji su odlučili da ne žele imati djecu, koji ne mogu imati djecu ili pokušavaju dobiti dijete. Postoje različiti razlozi zašto neke osobe nemaju djecu i nitko ih nema pravo osuđivati. To je nepristojno, uvredljivo i neuko."
Jenn je, dakle, napokon progovorila. Imam jednu malu zamjerku a to je što nije to učinila prije. Poput kolegice Cameron Diaz koja je, na upite uzgajivača, mrtvo hladno odrezala: Imam nevjerojatan život. Na neki način, imam život koji imam, jer nemam djecu. Djeca nisu jedina stvara koja vam donose zahvalnost i sreću. I iskreno? Ne trebamo više djece. Imamo dosta ljudi na ovom planetu." Nakon toga Cameron su prestali maltretirati sa upitima o tome kada će svoju maternicu staviti u promet.

Ova dva celebrity primjera koja sam navela dokaz su da se u današnjem "razvijenom" svijetu ženu isključivo cijeni prema tome jeli i koliko puta rodila i da se prema ženama u određenim godinama, koje nisu ostvarile tu temeljnu misiju, nastupa ispitivački, sa osudom prikrivenom ili izravnom. U društvu u kojem uz hormonsku terapiju skoro svaka žena može postati majka, uz uvjet da ima sačuvane reproduktivne organe, nema više alibija za žene koje nisu rodile! Pritisak je naprosto užasan, samo neznatan broj žena mu se odupire. Između ovog našeg "naprednog" društva i divljaka s Bliskog istoka razlika je samo ta što ste ovdje kod nas, drage dame, slobodne paradirati u minjaku, biti "otkrivene" i zavaravati sebe i druge kako imate sva prava, no onog trenutka kad je odruštvo odlučilo da vam je kucnuo "biološki sat" vaš se položaj ne razlikuje odveć od položaja neke Afganistanke ili Iranke. Žene smjerno ispunjavaju ovu zadaću između ostalog i zato jer su svjesne da biti bez djece znači biti predmetom poruge, sažaljenja i "biti drugačiji". Na ženu bez djece u ovom "razvijenom" društvu gleda se kao na robu s greškom.

Prije nekog vremena bila sam u društvu u kojem je jedan australopitekus izjavio da je Angela Merkel jadna "jer nije nikad rodila". To što za Angelu zna cijeli svijet a za njega samo kamatari, žena i djeca, nije ga odveć zabrinjavalo, zapravo, mislim da taj uzgajivač uopće i nije svjestan te žalosne činjenice.

Oznake: no kids

05.01.2015. u 19:58 • 23 KomentaraPrint#^

utorak, 18.11.2014.

Inkubator sa diplomom

Prije nekoliko dana internetom je dominirala slika ženske osobe u akademskoj odori koja netom što je diplomirala zadiže svoju crnu halju, vadi sisu i - doji dijete. Slika je izazvala na milione komentara, od kojih je većina oduševljena performansom diplomirane inkubatorke, no znatan broj je bio i onih kojima je stavljanje u prvi plan dojke hraniteljice bilo odbojno. No, tko je ova ponosna muzara?
Dotična se zove Jacci Sharkey, i svoj je čin objasnila ovim riječima: ""To nije nikakva poruka o dojenju ili bilo što slično. Mogla sam poslati i fotku na kojoj Alex pije na bočicu. Poanta je u tome da sam majka, ne u tome da sam majka koja doji, već jednostavno da sam majka. Osim toga to je i poruka ženama da ne trebaju odustati od karijera ako žele imati djecu i obrnuto...možete imati oboje".



Ok, krenimo redom. U prvom redu, poanta ove slike je da je glavna akterica performansa obična attention whore gladna pažnje i pozornosti. Ukoliko ignoriramo bezubog kanibala koji joj je obješen na sisu odakle crpi njene tečnosti, slika je čisti porno. Muški dio čitateljstva, a i dobar broj žena, vjerojatno je barem jednom u životu odgledao neki hard core filmić sa uniformiranim školarkama, medicinskim sestrama, ili friškim diplomanticama, a ovo je upravo na tom tragu no uz to i mnogo bizarnije. Doduše seksualni čin je izostao, no sve ostalo potrebno za ukrudbu usamljenih masturbanata je tu - mlada, ženska osoba u smjernoj akademskoj odori i faktor iznenađenja koji nastaje u trenutku kada umjesto da ponosito zamahne diplomom, ona to učini sa svojom sisom.Pokušavam zamisliti mušku publiku koja drka na ovu fotku i imam vizije totalno zagorjelih tipova nad kojima je cijeli život dominirala majka, nešto poput Normana Batesa iz "Psiha".

Idemo dalje - dio o tome kako je ona "jednostavno majka" i kako žene "mogu imati oboje" i karijeru i djecu. Ne sjećam se da je itko u zadnje vrijeme zadao ovako bolan i zvučan šamar svim rodiljama, ali ne samo njima nego i svim onim ženama koje zaista vjeruju da su ženska prava nešto što se samo po sebi podrazumjeva. Jaccie, očito, ne misli tako, ona misli da je posebna jer ima djecu i jer je diplomirala, što ukazuje na to da polazi od premise da je majčinstvo za većinu žena završetak njihova života (što doista i jeste) pa je ona jedna svijetla iznimka u tom paraolimpijskom sportu koja je oborila rekord i sada daje i drugim invalidnima nadu da i oni to mogu. No, Jaccie je, ujedno, i toliko glupa da je potpuno nesvjesna stvarne poruke koju odašilje nego, baš suprotno, ona misli da time glorificira majčinstvo. Što nas, opet, dovodi do zaključka da fakultete ne završavaju samo inteligentni ljudi, no to smo znali već od prije.

Ono što fascinira (i užasava) je broj komentara i lajkova koje je pobrala ova degutantna samoreklama studentice pod utjecajem prolaktina. Pa tako jedna druga rodilja u komentarima veli: “Kako divna slika, divim se majkama koje se nose i sa roditeljstvom i sa studijama”. Eh. Kraj ovakvog načina razmišljanja oplođenih kvočki, zaista nemamo pravo predbacivati muškarcima štovanje patrijarhata. Ako pažljivo još jednom pročitate komentatorica ne kaže da se divi "roditeljima" nego da se divi "majkama" koje uspijevaju studirati i roditi, što znači da je glavna zadaća žene biti majka, a ako još nešto drugo uspije u svom životu osim roditi dijete onda zaslužuje sve čestitke. Prizemno do boli. Isto kao što je prizemno i to masovno štovanje njenog veličanstva Majke, te svete uloge kojoj bi svaka normalna žena trebala težiti.

I za kraj, nemam pojma što je Jacci diplomirala niti me to odveć zanima. Nadam se samo da nije medicinu. Jer, zamislite slijedeću situaciju - operacijska sala, pacijent pod narkozom, Jacci stoji nad njegovim otvorenim prsnim košem sa skalpelom i taman tada zazvoni "baby phone" jer je dijete gladno. Ona odlaže skalpel i odlazi podojiti, jer to ipak ima prioritet nad operativnim zahvatom. Užas.

18.11.2014. u 21:09 • 32 KomentaraPrint#^

subota, 01.11.2014.

Jesu li parovi bez djece sretniji?

"Roditelji iz svih društveno-ekonomskih slojeva imaju više simptoma depresije i emocionalnog stresa od vršnjaka bez djece", rekla je Robin Simon, profesorica sociologije na Wake Forest University, koja istražuje povezanost između roditeljstva i emocionalnog blagostanja. Njezini se podaci temelje na istraživanju koje je obradilo preko 11.400 građana svih rasa, obrazovanja i društveno-ekonomskog statusa. Istraživači su otkrili da su roditelji sretniji kad jedu, vježbaju ili gledaju televiziju nego kad se bave sa svojom djecom.
Otpor patrijarhatu

"Obaveza rađanja je zastarjelo shvaćanje kojega se žene trebaju osloboditi". To je poruka koju šalje Jennifer Thorpe-Moscon, autorica knjige "How Geek Girls Will Rule the World" (Kako će štreberice vladati svijetom). Njena knjiga ohrabruje žene da se suprotstave prisilama koje im nameće patrijarhalno društvo i da rade na ostvarivanju svojih intelektualnih i profesionalnih snova. To joj je djelo donijelo nagradu "Naj-žena bez djece" za 2013., koju dodjeljuje organizacija International Childfree Day.
Niži troškovi, veća zarada

Prošlogodišnje je istraživanje u SAD pokazalo da je za odgajanje jednog djeteta samo do 18. rođendana potrebno 245 tisuća dolara, piše u časopisu Psychology Todayoday. U to su uključeni hrana, stanovanje, prijevoz, odjeća, zdravstvena zaštita, obrazovanje, čuvanje djeteta i razni drugi troškovi. Iznos sigurno nije mnogo niži ni u Hrvatskoj. Osim što će imati manje troškove, par bez djece može steći bolje kvalifikacije i više raditi, pa onda u prosjeku i više zaraditi od roditelja bez djece.

Još nekoliko prednosti parova koji su odlučili da neće imati djecu:

Provode više vremena zajedno - Učiti dijete o životu za mnoge roditelje predstavlja zadovoljstvo. No, oni koji ne čeznu za time osjećaju to kao teret. Parovima bez djece veza služi za osobni razvoj. Budući da nisu opterećeni nekim tko je ovisan o njima, mogu se posvetiti jedno drugome.
Zajedno putuju i istražuju - Ako si ikada bila na godišnjem odmoru ili bar na sladoledu s djetetom, znaš da je djetetovo iskustvo u prvom planu. To nije loše, ali je drukčije od iskustva dvoje odraslih koji dijele svoja opažanja samo jedno s drugim.
Mogu više pomagati okolini - Parovi bez djece imaju više vremena za druženje i pomaganje roditeljima, prijateljima ili susjedima. Odgoj dvoje djece do 18. rođendana prosječno traje oko osam sati dnevno pa odraslima bez takve odgovornosti ostaje puno više vremena na raspolaganju."

Preuzeto sa: http://www.zdravakrava.hr/clanak/4963/jesu-li-parovi-bez-djece-sretniji

01.11.2014. u 14:31 • 12 KomentaraPrint#^

nedjelja, 19.10.2014.

Djecocentrično društvo

"Ona mrzi djecu, kako se samo usuđuje, kme, kmeeee!".
To je kratak sukus komentara natalističke populacije koja posjećuje ovaj blog.
Ok, da razjasnimo par stvari. Najprije, ja ne mrzim djecu, kao niti jednu drugu društvenu skupinu. Ali ih i ne volim. Ne morate nekoga mrziti, ako ga ne volite, zar ne? Prema djeci sam totalno mrtva-hladna, djeca za mene predstavljaju samo ljude u umanjenom formatu, i ništa više. Nikakve "anđele" ni "princeze". To su tek mali ljudi sa nerazvijenim mozgom, i jedino što su sposobni jest da proizvode ciku, vrisku i ogromnu količinu izmeta. Evolucija zna biti okrutna na nižim stupnjevima.

Ono što mene angažira na akciju jeste onaj dio roditeljske populacije koji sa svojom bolesnom opsjednutošću vlastitom djecom sačinjava apsolutnu većinu u ovom djecocentričnom društvu. Svi vi koji spadate u takve - vi ste najodgovorniji za otuđenje među ljudima. Od onog trenutka kad dobijete dijete vaša glava više ne izlazi iz djetetove guzice. Ostatak čovječanstva za vas prestaje egzistirati, uz iznimke drugih obitelji s djecom, naravno. Izgledate ko neka sekta kad se nađete i počnete raspredati o tome čije dijete kvalitetnije sere i je li primjereno dojiti do kraja osnovne škole ili početka srednje. Razgovore o filmu, književnosti i slično zamjenjujete dugotrajnim monolozima o boji, količini i mirisu izmeta vašeg genetskog produžetka na kućnim kavama sa sebi sličnima.

Postajete podanici diktatora u pelenama, i nitko i ništa više vas ne zanima. Vi ste poput lososa, obavili ste svoju prirodnu dužnost mriješćenja, i od tog trenutka ste mrtvi, jedino što povremeno udahnete kisik da održite vitalne funkcije. Država vas obilato podržava, svakoj državi je u interesu da ima što više uzgajivača narkotiziranih roditeljstvom a posebno neoliberalno-kapitalističkoj. Ne zanima vas treba li netko izvan kruga vaše obitelji pomoć i podršku, ne zanimaju vas drugi ljudi, ne zanima vas sirotinja koja prosi na ulicama, ne zanimaju vas društvene promjene ni prosvjedi. Ako nadređeni maltretira vašeg kolegu nećete stati na njegovu stranu, jer morate sačuvati vlastiti posao "zbog obitelji". Aktivni ste jedino onda kad se treba laktariti za raniji odlazak s posla jer "vi imate djecu a XY nema", za prebacivanje zadataka na kolege koji nemaju djecu, za hvatanje veza za zaposliti mladunče, za zgrnuti još više love da se "dijete ne bi moralo mučiti kao mi kad odraste." S vremenom postajete beskičmenjak i moralna nula. Roditeljstvo vas bespovratno kvari. Nema u tome ništa plemenitog ni veličanstvenog, kao što se tješite. Zato nam društvo i jeste ovakvo kakvo jeste, otuđeno i sebično, jer "obiteljski ljudi" čine većinu. A obiteljski ljudi ne vide dalje od svoje guzice i guzice svog djeteta.

Sve što je ovdje napisano temelji se na mome iskustvu sa roditeljima. Dopuštam mogućnost da postoje i oni koji nisu postali ovo opisano nakon što su dobili dijete. No do sad ih još nisam imala prilike upoznati, a vjerojatno se ne bi dobro proveli ni sa državnim organima koji uz šablonu "brinemo o interesima djece" vrše ekonomsku, društvenu i psihološku kontrolu nad njihovim roditeljima.

Sanjam društvo u kojem će barem 50% ljudi svjesno odlučiti da ne želi djecu. Jedino takvo društvo bi imalo nekakvog smisla, i, donekle, bilo humano. Svjesna sam da desetljeća trebaju proći da se to dogodi, no ako je ovaj blog barem mali korak u tom pravcu za budućnost, bit će mi jako drago.






19.10.2014. u 16:55 • 32 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2016  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Rujan 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (2)
Listopad 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Oaza za sve one koji se ne pronalaze u svijetu kojim vladaju prokreativci.

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se