Povratak. U budućnost ili šta?


Nakon zlatnog perioda Myspace-a i usred doba Facebooka, evo i mog povratka na blog.hr. Nostalgija za natipkavanjem vlastitih problema i pretakanjem misli u riječi, te kasnije razmišljanje o istom i onom što i kako dalje s danom učiniti, a kako noć pretvoriti u nešto bolje negoli u aktivno alkoholiziranje. Mnogi od nas su pali u ralje alkohola i danonoćnog divljanja sa prijateljima, a ponekad i takozvanim prijateljima jel. Srednja škola je prošla, evo slobode i daljnjeg obrazovanja, te nastavak alkoholiziranja i gubljenja pravog puta pod nogama. Još za bonus, zadnju godinu sveg tog studentskog uživanja shvatiš da fax koji upravo završavaš za tebe i tvoju budućnost nema nikakvog smisla jer ta je struka bila samo pubertetska ljubav. Bolje ne može jel…
Ljudi smo, mjenjamo se, a često nam nedostaju i one na pogled glupe i naivne navike kao natipkavanje biločega nekamo ili iz zabave, užitka ili puke potrebe da ispucaš nešto nekamo, a recimo, najbolji prijatelj postane onaj najbrbljaviji u društvu (no, možda ne u mojem slučaju, no ima i toga). Moj razlog nije samo nostalgija, već i neka osobna borba sa ljenosti, spleenom i dugogodišnjim zatišjem oko pisanja, nazovimo to, romana.
Sjećam se, bila sam marljiva i puna ideja… a onda, bum! Informacijsko doba u usponu i ode ja k vragu sjedit pored njegova trona. I zadnju ideju šta sam imala u glavi šta sa svojim životom su mi ukrale neke gotik pičke sa istoka naše države, sa nadobudnom nadom da će sve to lijepo ić kako si one prezentirale nakon procurivanja informacija sa strane ne baš najinteligentnijih muških glava (bravo ja da djelim ideje sa ljudima kojima donekle vjerujem…) I šta sad, kako dalje? Vjerojatno je to još jedna bolna faza gdje uzimaš sjekiru i rušiš sav svoj svijet do temelja da bi mogao početi graditi novi. No, nadajmo se da ću ovaj put posadit više drveća i reči „NE“ betonu, metaforički rečeno, jel'.

Ok, idemo dalje od ovog jadanja koji k* se desio s mojim vizijama.
Pisat ću o čemu? Šta ti ja znam, pojma nemam naprosto. O čemu god me pukne, pošto me zadnje vrijeme puca sve i svašta, pa čak i to šta si ljudski um niti zamisliti ne može. Ovaj život je postao sve kompliciraniji, a i zato mi nekako djeluje pristupačniji i ljepši. Nove generacije su mi presmiješne – djevojčice s 10 su već na teškim zahvatima s kričavim sjenilima i puderima iz Loreala, one s 12-13 već odavno razmišljaju o kontracepciji da im s dečkom bude bolje u krevetu, a ove s 15 se love za glavu, imaju samoubilačke pothvate kad zagusti u bilo kojem poglavlju godine. A da ne spominjemo trudnoću, cviljenja oko izlazaka do 6 ujutro i alkoholiziranje da jedva to mlado ljudsko lice prepoznaš kojeg je spola uopće. Ima onih koji nekako dođu sebi i vide da to ludovanje nema apsolutno nikakvog smisla i koristi, no opet, vrate se brzo na barem pola starog puta i ne znaju gdje i kako, a nema onog da bi mu pokazao gdje stoji nešto više od tog. Istina, nismo mi bili neki sveci i svetice u 15., bilo je onih koji su ludovali do 6 ujutro i sve slično tome, no kamo su došli, meni ih je žao, a žao je i njima. Ja sam uvijek bila čudna – malo ovakva, malo onakva, pa je sve skupa rezultiralo odličnim stvarima, a s druge strane i totalan fail. Recimo,koja budala se danas zaljubi s 20 godina i nakon par godina se tuče glavom o zid „Šta si sve propustila, a dobro ti je mater rekla!“ I šta sad dalje? Jednostavno sve iznova, a ako se opet usere, opet iznova i tako u nedogled. Čovječe, sjebani smo mi ljudi, samo bi rušili i gradili a nikako se ugnjezdili u nešto i tim putem hodali. Ponekad ne volim promjene, iako su nužne za preživljavanje, kao recimo sada.


~Comm~ 9
©Noir Classique

Opis bloga


Filozofska poezija svakodnevnice.


Noire




Linkovi



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se