Nogometni stručnjak
20.12.2007., četvrtak
El Clasico
|
Pred nama je jedan od najvećih, ako ne i najveći nogometni derbi na svijetu. Sudar divova, sudar dvaju tako različitih a s druge strane opet tako sličnih klubova, sudar definitivno najvećih španjolskih nogometnih velikana. Barcelona i Real Madrid će u nedjelju, 23.12.2007. po 155. put odmjeriti snage u El clasicu, najvećem Španjolskom a možda i svjetskom nogometnom derbiju. Premda nogometna Europa pa i Južna Amerika poznaje veliki broj derbija, kako gradskih tako i državnih, ovaj se nogometni događaj uvijek iznova apostrofira kao nešto posebno, kao nešto što morate vidjeti ako mislite da išta znate o nogometu. El Clasico predstavlja sudar dva najveća Španjolska grada, dva različita načina života kroz povijest koje ne dijeli samo nogomet nego često i politika. Barcelona kao zaštitni znak Katalonije, pokrajine koja kroz povijest teži samostalnosti i autonomiji, pokrajine za koju njezini stanovnici kažu da je preteča cijele Španjolske kulture, predstavlja „nešto više“ za svakog Katalonca. Ljubav prema klubu izražava se i u mržnji prema najvećem rivalu, Realu iz glavnog Španjolskog grada, Madrida. S druge strane vlada slična ako ne i ista situacija. Madrid je središte vlade i sjedište Kraljevske obitelji tako je Madridski velikan često povezivan s vladajućim garniturama još od Francovog režima. Sve su te činjenice dovele do velikog rivaliteta među ovim klubovima koje je još više produbljeno prelaskom jednog od najvećih svjeskih igrača, Alfreda di Stefana iz Barcelone u Real Madrid 1953. godine. Transfer u kojem je sudjelovalo dosta strana, od Kolumbijskog Millonariosa gdje je Di Stefano igrao, River Platea pa raznih posrednika sve do FC Barcelone koja je započela pregovore s igračem. Nakon raznih zavrzlama koje su odužile planirano potpisivanje ugovoraza Barcu u igru se uključio i Santiago Bernabeu, Realov predsjednik po kojem se danas naziva stadion u Madridu. Nakon „stupidne“ odluke Saveza da Di Stefano odigra četiri sezone u Španjolskoj (dvije za Barcu, dvije za Real M) predsjednik Barcelone Carreto je dao ostavku a Di Stefano jepočeo igrati za Real M. Prvih par utakmica je odigrao jako loše (namjerno ili ne, to nikad nećemo znati) tako da je trener Barcelone, Fernando Dancik izrazio sumnju u isplativost dovođenja takvog igrača nakon čega su Katalonci odustali od transfera. Tjedan dana nakon te odluke igram je El Clasico i Di Stefano je postigao tri pogotka za Real Madrid. U dosadašnjim susretima u La Ligi uspješniji je Kraljvski klub koji ima 66 pobjeda. Barcelona je skupila 8 pobjeda manje, 58 a 30 je susreta završilo remijem. I po ukupnim transferima je uspješniji Real Madrid koji je skupio 30 naslova prvaka Španjolske, 17 pokala pobjednika Kupa Kralja, 7 Superkupova i 1 Liga kup. Barcelona u svojim vitrinama čuva 18 naslova prvaka, 24 Kupa Kralja, 8 Superkupova i 2 Liga Kupa. Osim Di Stefana postoji još veliki broj igrača koji su mijenjali klub prelazeći iz jednog u drugi Španjolski velikan povlačeći za sobom mnogobrojne priče i pričice. Najpoznatiji igrači kji su nosili oba dresa su Georghe Hagi, Prosinečki, M. Laudrup, Ronaldo, Samuel Eto'o, Saviola... Dva najveća prijelaza su bili transfer L. Figa iz Barcelone u Real Madrid te transfer Luis Enriquea iz Reala u Barcelonu. Možda ta dva igrača i nisu bili dva najbolja koja su igrala za oba kluba ali oni su obilježili obaj „rat“ jer su bili obožavani igrači u svojim klubovima. Njihov odlazak je najviše zabolio navijače ali i razveselio suparničke navijače koji su ih brzo prihvatili. Par zanimljivosti: Real Madrid i Barcelona su, uz Athletic Bilbao, jedini klubovi koji su odigrali sve utakmice u prvoj Španjolskoj ligi, 2398 utakmica u kojima je, sve skupa gledano, uspješniji Real Madrid. Najlošiji plasman Barcelone u La Ligi je bio 12. (1942.) mjesto a Realov 11. mjesto (1948.) Poraz Reala u posljednjem kolu prvog prvenstva Španjolske 1928.-29.od Athletic B. je donio prvi naslov Španjolskog prvaka Barceloni. U novijoj povijesti pamtimo mnoge dobre utakmice Reala i Barcelone. Uglavnom su to bile run&gun utakmice bez puno obrana kao prošlogodišnja koja je završila 3-3 a najviše se iskazao Leo Messi sa hat-tricom u dresu Barcelone. Također treba napomenuti i susret prije dvije godine kad je Barca slavila 3-0, a briljirao je Ronaldinho (večer koje se Sergio Ramos neće sjećati po dobrome), ali i susret polufinala Lige Prvaka 2002. kad je Real Madrid, budući prvak, slavio u dvije utakmice u tzv. „meču stoljeća“. |
- 18:53 - Komentari (21) - Isprintaj - #
09.12.2007., nedjelja
FIFA Club World Cup
|
FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo se ove godine održava od 7.12. do 16.12. po treći put zaredom u Japanu. Natjecanje koje nije još uvijek zaživjelo punom parom, ponajviše zog lošeg medijskog praćenja, su u dosadašnja tri turnira uvijek osvajale južnoameričke momčadi što na neki način ruši tezu o dominaciji europskih klubova. Na inicijativu FIFE, odnosno njenog predsjednika Blattera, prvi turnir je odigran u Brazilu 2000.godine. Turnir je zamišljen kao zamjena za Interkontinentalni kup u kojem su se do tada sastajali prvak Europe i osvajač Copa Libertadores. Taj prvi, po mnogima i najkvalitetniji turnir je na jednom mjestu okupio po dvije najbolje Europske i Južnoameričke momčadi (Man Utd, Real M, Corinthians, Vasco da Gama) te po jednog predstavnika ostalih federacija (Necaxa, Raja Casablanca, Al Nassr, Melbourne). Natjecanje je organizirano u dvije grupe po četiri momčadi nakon kojih su odmah uslijedili utakmica za 3. mjesto i finale. U grupi A nije bilo iznenađenja. Za prvo mjesto su se borili Real Madrid i Corinthians koji ipak na kraju zahvaljujući boljoj gol razlici osvaja prvo mjesto i odlazi u finale. U B grupi se Manchester United nije proslavio jer je osvojio tek treće mjesto iza Vasca te Necaxe, predstavnika CONCACAF zone. Niti Real Madrid nije posebno blistao na ovom turniru u Brazilu. Očito su visoke temperature više odgovarale „domaćim“ ekipama jer je i Necaxa na kraju završila ispred europskog dvojca. Nakon jedanaesteraca osvaja treće mjesto ispred Real Madrida, na isti način kao i Corinthians protiv Vasca da Game u brazilskom finalu. Tako je Corinthians (koji je prije par dana ispao u drugu brazilsku ligu) postao prvi pobjednik ovoga natjecanja. Najpoznatiji igrači Corinthiansa bili su tada Dida, Cleber, Freddy Rincon na kraju bolji od Vascovih Romaria, Edmunda, Juninha... Uslijedilo je pet godina pauze. Turnir, odnosno način na koji je bio koncipiran nije na najbolji način primljen u svijetu. Međutim, kako to danas najčešće biva, tržište diktira kojim će se putem krenuti. A s obzirom da je azijsko tržište još uvijek nogometno nedovoljno iskorišteno FIFA je odlučila 2005. godine u Japanu napraviti reinkarnaciju ovoga turnira. Ponovno su na jednom mjestu okupljeni kontinentalni prvaci ali je format turnira bio promijenjen (na dobrobit najjačih momčadi). U Japanu 2005. godine od 6 momčadi glavni favoriti su bili ponovno prvaci Europe i J. Amerike, Liverpool i Sao Paulo. Oni su automatski smješteni u polufinale turnira a ostale su se momčadi međusobno borile za ostala dva mjesta u polufinalu. To je pošlo za rukom (ili nogom) predstavnicima CONCACAF-a i Azije, Kostarikanskom Deportivo Saprissi i Saudijskom Al Ittihadu. Oni se, na svoju žalost nisu uspjeli bolje suprostaviti u polufinalu favoritima tako da smo gledali očekivano finale. U susretu za peto mjesto Sydney je bio bolji od Egipatskog Ahly Sporting Club. Treće mjesto su osvojili Kostarikanci a u finalu je Europa ponovno izgubila, odnosno Sao Paulo (Cicinho, Denilson, Mineiro) je bio bolji od Liverpoola 1-0. Natjecanje je nastavljeno na istom mjestu i sljedeće godine. Japan 2006. je donio novi poraz Europi, treći na tri odigrana turnira. Format isti kao 2005. ali pet posve novih momčadi. Jedina momčad koja je dosad uspjela dva puta nastupiti na ovom netjecanju je Egipatski Ahly Sporting Club. Iskustvo koje su skupili godinu ranije im je vjerojatno pomoglo da prođu u polufinale pobjedom protiv predtavnika Oceanije Aucklanda. Drugi polufinalist je America, meksički prvak. U polufinalu favoriti ponovno bolji, Barcelona i Internacional prolaze u finale. Peto mjesto osvaja Jeonbuk Hyundai, a treće borbeni Egipćani ispred Americe. Finale je ponudilo jako dobru utakmicu favorizirane Barcelone. Ronaldinho, Deco i Gudjhnsen su promašivali prilike a mladi Pato izluđivao Puyola. Iako je odigrao samo sat vremena, taj dečk je pokazao da bi u skoroj budućnosti mogao puno napraviti u svjetskom nogometu. Utakmica je riješena jednim golom 10-tak minuta prije posljednjeg sučevog zvižduka. Ponovno slave južnoamerikanci, treći put zaredom naslov ide u Brazil, ovaj put u vitrine Internacionala. Na ovogodišnjem turnira, koji je preuzeo format prethodna dva, osim 6 kontinentalnih prvaka nastup je omogućen još jednom predstavniku Azije. Europu predstavlja Milan koji u polufinalu čeka pobjednika susreta dva Azijska kluba, Sepahan – Urawa Red Diamonds. Bit će to ponovljeno finale Azijske Lige prvaka od prije par tjedana u kojem su slavili Japanci. Iranski Sepahan trenira Luka Bonačić (u pretkolu svladali Novozelandski Waitakare United). U drugom polufinalu igraju Boca Juniors (predstavnik Argentine što nam garantira da Brazilci neće četvrti put zaredom osvojit naslov) te Etoile Sportive de Sahel, Tuniski i Afrički prvak koji je već pobjedio meksičku Pachucu. Za očekivati je ponovno finale Europa – J. Amerika ali vidjet ćemo što imaju ponuditi Afrikanci, odnosno Azijci. Sve u svemu, turnir kojeg jedni smatraju običnim gubljenjem vremena za FIFA-u to očito nije. Kako sam već napomenuo na početku teksta, Azija je veliko i još neiskorišteno tržište što će FIFA definitivno pokušati promijeniti. A što se tiče formata natjecanja, odnosno međusobnih odnosa snaga kontinentalnih prvaka nekvalitetom jedino odskače predstavnik Oceanije (pogotovo sada kada je Australija postali ravnopravan član Azijske nogometne asocijacije). Sve ostale ekipe mogu iznenadit prvake Europe i J. Amerike što ovom natjecanju daje draž. No, s godinama će se (ako natjecanje postane popularno) turniru sigurno pridružiti i još neke jače momčadi po uzoru na Ligu Prvaka u koju ne ulaze samo prvaci kako je sad običaj na Svjetskom klupskom prvenstvu. Poredak klubova po bodovima na dosad odigranim turnirima: Vasco da Gama------BRA--------4---10 Corinthians-----------BRA--------4----8 Real Madrid-----------ESP--------4----8 Sao Paulo-------------BRA--------2----6 Internacional---------BRA--------2----6 Ahly Sporting Club---EGY--------5----6 Deportivo Saprissa--CRC--------3----6 Necaxa----------------MEX--------4----5 Manchester United---ENG--------3----4 Barcelona-------------ESP--------2----3 Liverpool--------------ENG--------2----3 Jeonbuk Hyundai-----KOR--------2----3 Sydney FC------------AUS--------2----3 Al Ittihad--------------KSA--------3----3 Al Nassr---------------KSA--------3----3 Club America---------MEX--------3----3 Raja Casablanca-----MAR--------3----0 Auckland City FC----NZL---------2----0 South Melbourne----AUS---------3----0 |
- 18:47 - Komentari (17) - Isprintaj - #
04.12.2007., utorak
AC Milan - Ancelottievo Božićno drvce
|
AC Milan (Assocaizione Calcio Milan) je jedan od najtrofejnijih svjetskih klubova. Rossoneri, ili crveno-crni su osvajači Calcia 17 puta dok su Ligu prvaka osvojili 7 puta (više naslova od njih ima samo Real Madrid). Milan je osnovao Englez Alfred Edwards 1899. i upravo zbog njegove nacionalnosti, odnosno zbog takvog engleskog izgovora imena grada Milana, nogometni klub i nosi ime Milan a ne Milano. Milan je čak dva puta morao igrati Serie B, drugi rang natjecanja talijanske lige. Prvi put se to dogodilo u sezoni 80/81 kad su zbog namještanja utakmica Milan i Lazio izbačeni u Serie B. Milanezi su se iste godine uspjeli vratiti u prvu ligu da bi odmah ispali, ovaj put zbog loših rezultata. Najpoznatiji igrači Milana, ujedno i jedini igrači čiji su dresovi umirovljeni su Franco Baresi i Paolo Maldini. Osim njih dvojice, klupsku povijest (obratit ćemo pozornost samo na nedavnu povijest, od Berlusconijeve „vladavine“ koja je započela 1986. kada je ovaj, danas medijski vladar Italije, kupio klub iz Milana) pisalo je još mnogo velikih igrača i trenera. Trener koji je u Milanu ostavio najdublji trag bio je Arigo Sacchi, jedan od najboljih trenera svijeta. Za vrijeme njegove ere, Milanu su naslove donosili Van Basten, Gullit, Rajjkard, Donadoni. Kasnije je klub vodio Fabio Capello, a igrali su još Weah, Costacurta, Boban, Savičević, Simone, Shevchenko a danas i mala djeca znaju za Kaku, Pirla, Gattusa, Ronalda, Cafua, Seedorfa, Inzaghija. Carlo Ancelloti, 48 godišnji trener, bivši trener Reggine, Parme i Juventusa sjedi na klupi Milana od 2001. godine. Jedan je od rijetkih, ako ne i jedini nogometni trener po čijem se prezimenu naziva određena taktička postava. Kao što sam naslov kaže, Ancelotti je postavu Milana zamislio u obliku božićnog drvca, odnosno u formaciji 4-3-2-1. Što reći o tom sustavu? Malo momčadi prakticira takav način igre, pomalo defenzivan ali opet dovoljno učinkovit (pogotovo za talijansku ligu). Najvažnija karakteristika momčadi, bolje rečeno najvažniji igrač momčadi je srednji defenzivni vezni, središnji od ove trojice u veznom redu. Za razliku od većine, ako ne i svih momčadi koje igraju sa jednim ili dva zadnja vezna igrača, Milan igra sa trojicom od kojih je taj srednji tehnički najpotkovaniji igrač. Najčešće je to Pirlo. Igrač koji ima fantastičan pregled igre, super točnu dugu loptu igra na poziciji zadnjeg veznog?! Da, upravo tako. Poanta je u tome da ostala dvojica zadnjih veznih (Gattuso, Ambrosini, Emerson) odrađuju prljavi dio posla, odrađuju obveze zadnjih veznih ali opet ne tako striktno kao zadnji vezni na koje smo navikli (4-2-3-1 ili 4-1-4-1 formacije). Oni imaju puno više mogućnosti krenuti prema naprijed, isto kao i Pirlo ali ne zajedno. Uigranost igrača je možda najvažnija u ovoj postavci igre. U prilog tome idu i godine Milanovih igrača, to jest njihovo egromno iskustvo. Gattuso i Ambrosini rijetko kad imaju striktne zadatke, najčešće igraju pozicijski a ne markirajući protivničke igrače. Upravo u takvoj igri, sa puno trčanja i pokrivanja prostora, Andrea Pirlo odrađuje odličan zadatak pokrivajući prostor iza njih, „čitajući“ protivničke napade i spašavajući eventualne pogreške tog dvojca. To objašnjava njegovu ulogu zadnjeg veznog, iako je najmanji i naizgled tjelesno najslabiji igrač vezne linije Milana. A svi smo navikli na takvim pozicijama gledati fizički jače igrače kao Vieiru, Diarru, Makelelea, Niku Kovača, Gilberta Silvu... Naravno, treba spomenuti i ostatak momčadi. Nespomenuti uvjerljivo najstariju obranu Europe kao jednog od glavnih nosilaca kvalitete ove momčadi sigurno nije pametno. Nesta, Maldini, Cafu, Kaladze pa i ostali igrači koji su na klupi toliko već igraju zajedno da možemo reći da bi i zatvorenih očiju mogli igrati. Najveći problem Milana očekuje upravo na tim pozicijama sljedećih godina jer će mnogi od obrambenih igrača okončati svoje karijere jako brzo. Dobitnik Zlatne lopte Kaka predvodi napad Milana iako on nije onaj „1“ u vrhu napada. Tu poziciju najčešće zauzima Gilardinho ili Ronaldo ako je zdrav. Naravno, i ljubitelj talijanskih navijača Pippo Inzaghi. Za svoju napadačku igru Milan najviše zahvaljuje Kaki koji svakoga trenutka ima drugi potez u nogama, onaj nepredvidljiviji za obrambene igrače. Napad je u ovoj formaciji jako loš, jako teško ostvariv osim ako nemate ovako svestranog igrača kao što je Kaka. Upravo je to razlog upornog odbijanja svih ponuda za ovoga, trenutno vjerojatno najboljeg nogometaša svijeta. |
- 21:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #
01.12.2007., subota
Imena ne znače uspjeh, pitajte Engleze.
|
Studeni je bio karakterističan mjesec jer smo osim nastupa najboljih europskih klubova pratili i kraj reprezentativnih kvalifikacija za Europsko prvenstvo. Igrači su morali odraditi tri ili neki čak i četiri nastupa u svojim klubovima a najbolji od njih još i jedan ili dva nastupa za svoju izabranu vrstu. Ibrahimović. Najviše sam dvojio oko najboljeg igrača mjeseca. Na kraju sam se odlučio za Zlatana Ibrahimovića koji možda nije zablistao toliko u ovom mjesecu kao Robinho u prošlom, ali konstanta koju on drži ove sezone je zaista na visokom nivou. Odlične nastupe koje reda za Inter, ali i za Švedsku (osim jedne crne mrlje: Španjolska-Švedska 3-0), upotpunjuje još ljepšim golovima. Posebno je bio dojmljiv onaj protiv CSKA na San Siru u Ligi prvaka. Valencia. Prošli su mjesec bili favoriti za najveće razočaranje mjeseca. Ovaj su mjesec taj status samo potvrdili. Čak ni promjena trenera nije pomogla. U listopadu su ih pobijedili Espanyol, Sevilla, Real M, Chelsea, Rosenborg, zatim u studenom uz dvije pobjede (Murcia i Mallorca) ponovno nižu poraze: Rosenborg, Santander te remi na kraju sa Schalkeom koji ih i matematički izbacuje iz Lige prvaka. Premalo za klub s tako dobrim igračima. Aston Villa. Sve pobjede u Premiershipu ovoga mjeseca. Odličan uspjeh za ekipu kojoj se predviđa sredina ljestvice. Trenutno su na šestom mjestu a to najviše mogu zahvaliti ovome mjesecu u kojem su na domaćem terenu svladali Derby, a u gostima Birmingham, M'Boro i Blackburn. No, prosinac za momčad kojoj su glavne zvijezde Carew, Mellberg, Gareth Barry, Stilian Petrov, Ashley Young pa i pomalo zaboravljeni braniči Bouma (PSV) i Laursen (Milan) počinje na najteži mogući način – utakmicom protiv Arsenala. Osim ovim klupskih (ne)uspjeha treba naglasiti i dva reprezentativna. Najveće razočaranje i najveće iznenađenje kvalifikacija susreli su se u utakmici posljednjeg kola te samo potvrdili te svoje pozicije. Naravno, radi se o Engleskoj i Hrvatskoj. Englezi me svakim danom razočaravaju sve više ne rezultatom nego igrom koju pružaju. A svi znamo kakve igrače imaju. Igrače koje svaki tjedna gledamo u glavnim ulogama u LP. Potpuno suprotna priča vrijedi za našu reprezentaciju. Hrvatski igrači (oni koji igraju) ne igraju u klubovima prezvučnih imena ai zato kad se skupe u reprezentaciju pokazuju kako nekad (ja bi rekao uvijek) kolektiv znači više od prezimena. |
- 10:19 - Komentari (13) - Isprintaj - #
Prosinac 2007 (4) Studeni 2007 (5) Listopad 2007 (1) Rujan 2007 (6) Kolovoz 2007 (13) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Studeni 2007 Igrač mjeseca: Ibrahimović Razočaranje mjeseca: Valencia Iznenađenje mjeseca: Aston Villa Listopad 2007 Igrač mjeseca: Robinho Razočaranje mjeseca: Liverpool Iznenađenje mjeseca: Blackburn Rujan 2007 Igrač mjeseca: Messi Razočaranje mjeseca: Milan Iznenađenje mjeseca: Rangers |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||