03.12.2008., srijeda
Mulica.
|
Na granici sam. Granici gdje te na jednoj strani smatraju mulicom, a na drugoj strani pocinju shvacat ozbiljno ako ono sto mislis preneses u normalno srocene recenice. Barem u mojem svijetu postoji takva granica, jer s obzirom na drustvo u kojem se nalazim vjecito "male curice" podcjenjuju do odredene dobi gdje se vec zna da imaju menzis i probably nemaju himen. Dakle navrsila 16 godina, no big deal. Tjelesna dob, racuna se otkad sad dreknula iz mamime pizde. Zasto ljudi smatraju tjelesnu dob presudnom u njihovoj percepciji nekog? Dozivjeh situacije u kojima ljudi ne mogu vjerovati da odredena osoba ima "tako malo" godina s obzirom na (u ovom slucaju) njene psihicke i socijalne sposobnosti. U cemu je stvar? Zar je nemoguce biti mlad a ... mudar? Ako bi se to tako moglo nazvati. Pokusavam shvatiti svoje mogucnosti i granice vezane uz kreativnost. Volim crtati, slikati, slikati svjetloscu, pisati. Dok od toga mi relativno dobro ide crtanje. Vjezba :) Sad... Pitam se da li bih se trebala fokusirati samo na jednu stvar da vjestinu radom dovedem na razinu koju ja zelim ili se baviti svime sto volim i jednostavno u svemu biti... prosjecna. Ljuti me sto se ne mogu pozabaviti svime sto me zanima. Biologija, fizika, kemija i glazba, te vizualna umjetnost nekako mi ne idu skupa. Bar ne jos. Mozda je ovo samo faza u kojoj izgubim svu mogucu inspiraciju. Zelim, trebam, moram, odmor. Psihicki se odmoriti. Utonuti u carstvo knjiga o mozgu i romana tipa "Vernon Bog Little". Kome se ja opravdavam... Pisem ovo iz potrebe da to izbacim. Mozda na neki nacin prevedem u stvarnost, materijaliziram premda je internetski prostor sve samo ne stvarnost. Bar ne bi trebala biti stvarnost. Nema okusa, mirisa... dojmovi su kratkotrajni jer nam sve brzo dosadi. Utopljeni u mnostvu informacija gladujemo za necim novim i zanimljivijem, drugacijem... necim grotesknim. Perverznim. Nije ni cudo da sve vise trulimo. Iznutra. Glatka i mirisna koza, bijeli zubi, svijetle oci, ziva kosa, a ispod drhturave maske samo sranje. Trudimo se ocistiti ga, ali ne... ne mozes. Preljepljivo je. Uhvati se za one lijepe gipke prste, sjajnu kosu, bijele zube, upropasti stvarnost koju zelimo dozivljavati. Samo mi znamo koliko smo gnjili iznutra. Otkrijemo li pravu stvarnost svijet se raspada polako. Iznutra. Nije vise tako lijepo i velicanstveno. |
