Odavno se ne obazirem niti dam da me iznerviraju komentari ljudi po internetima. Iskreno, odavno sam ih prestala i čitati.
Ne znam koji mi je klinac bio pa da se "uhvatim" na ovaj
Za sebe smatram da sam si sama stvorila svojuu bolest i kada sam to prihvatila, lakše je bilo krenuti dalje i tražiti uzroke takve samodestrukcije
Ako zaista želimo ozdraviti - pronaći ćemo i način. Ili izgovor da to ne učinimo.
- Naime, riječ je o Multiploj sklerozi, progresivnoj bolesti za koju ste vjerovatno svi čuli i znate ponešto o njoj, pa isto tako znamo da moderna medicina još uvijek ne zna uzroke nastanka iste kao i da ne postoji lijek.
Pa to nije spriječilo dotičnu komentatoricu da krivnju svali na sve nas oboljele i valjda lijenost ili nedovoljnu želju za ozdravljenjem.
Da, puno puno lakše je gubiti osjet udova, lakše je sklupčati se negdje u agoniji boli od nesnosne glavobolje i polako gubiti vid, osječati stalno žarenje i peckanje kože, obuzdavati tremor ruku i mišića, ne uspjeti ustati baš onda kada biste to jako željeli, svaki dan živjeti u strahu hoćete li sutra moći hodati, vidjeti, obaviti normalne svakodnevne stvari ili će baš sutra biti taj dan kada ćete se prikovati za krevet, kolica, štake, štap
A gle vraga, možete samo jako jako jako jako bašbaš jako željeti ozdraviti.
Ma jebemu sve, kad je došlo do poplave svih tih self gurua osvještavanja lalalandova i rješenja nadohvat ruke koji mi obični smrtnici nismo u stanju shvatiti?
Kažu li ti produhovljeni pametni self help kiosk priručnici i onoj šestomjesečnoj bebi koja boluje od rijetkog oblika mišićne atrofije da je sama kriva što je bolesna i neka samo poželi? Svoj onoj bolesnoj djeci na neontologiji, onkologiji?
Lijevo oko i ja nismo nešto u dobrim odnosima zadnjih dana. Jedan od razloga zašto sve manje komentiram i čitam blogove, ionako previše vremena provodim za kompjuterom
Nisam jučer stavila one svoje projektne, Yup,
Gubljenje u svakodnevnicama
