Ma naslov

Nije neka tajna da sam u jako lošem životnom periodu, sva kola koja se mogu strmopizdit nizbrdo kao da su to upravo odlučila i to bez kočnica, da bi doživljaj bio potpun.
Ako ćemo baš iskreno mislim da sam na dobrom putu depresije ili neke depresivne epizode sa kliničkom dijagnozom, razvijenih par OPK-ova i blagih napadaja panike koje za sada dobro kontroliram i ne prepuštam se kad god je to u mojoj moći skretanjem misli i brisanjem okoline koja me do toga dovodi.
Dobrih godinu dana nespavanja od briga i stalnog iščekivanja paničnih poziva rezultirala su padom imuniteta na koji se kači još par dijagnoza.
Tko će kome ako ne svoj svome?
Uz svu podršku mojih bližnjih i onih malo bližih, kada se sve zbroji i oduzme ostaješ sam sa sobom i čvrstom voljom ili da se polako rješavaš tereta, izvora stresa i sveg što on nosi sa sobom ili se samo prepustiš.
Između ne postoji, a ionako je to između uvijek bilo rezervirano samo za mlakonje.

520

Na puno i još malo više stvari ne mogu utjecati, apsolutno su van moje kontrole i dosega moći.
Prije nekih 10 godina, (godina manje-više) hospitalizirana sam pod sumnjom multipleskleroze.
Dug put dijagnosticiranja, pretraga, tjelesne nemoći zbog pareze lijeve strane tijela od (za mene) očekivanog totalnog sloma i psihičkog i fizičkog do potpunog sazrijevanja mene kao osobe, čvrstih stavova i posloženih prioriteta.
Nauštrb tankih kućnih financija dala sam otkaz na poslu koji mi je bio ogromni izvor stresa i nezadovoljstva i okrenula se krpanju sa slabije plaćenim poslićima i osobnom satisfakcijom rada na sebi, doškolovanja i ponovnog učenja.
Jasno da se još financijski krpam, ali mir je neprocjenjiv.

520

Iduća postaja koja je pod hitno tražila intervenciju, zaglavila je u mom tijelu punom kortikosteroida izobličenom do neprepoznatljivosti.
30 kg viška kao da je netko zalijepio na mene i sad ti hodaj okolo s tim viškom sebe koji ti nikako ne pripada.
Početak trčanja i hvatanja kondicije bilo je novo buđenje, ogroman ogroman korak koji mi je vratio ravnotežu i sklad sa samom sobom.
Ima nešto neopisivo u tjelesnim naporima, preskakanje vlastitih granica izdržljivosti, upornost i tvrdoglavost za koju si odavno zaboravio da postoji, snaga volje koja jača svakim dodirom tvrde podloge i novim korakom, toliko novih vidika od čega si zapravo skrojen i koliko o koliko jebeno još možeš.
Podsjetnik!

520

10-ak godina sam držala stvari pod kontrolom, s ponekim izletom od par kilograma viška koje sam kompenzirala čestim planinarenjima i održavanjem kondicije discipliniranim vježbanjem, stala su u trenutku kada je i moj svijet stao, s tatinom dijagnozom i svega što je ona nosila.
Stres, panika, stalna neizvjesnost i život u strahu odvela su me u drugu krajnost totalne apatije, traženja smisla, tuge, gubitka volje za ičim, pa i ti tako trivijalni kilogrami koji su se zalijepili. Ne toliko puno kao prije, ali ima ih. Na stranu estetika i tijesan ormar, ali u ovom osvještavanju sebe i situacija oko sebe ovo mi je veliki udarac. Za ego, za sve ono što kilogrami meni predstavljaju, za bolest kojoj ne dam ( pustite me da mislim tako :) ) da kontrolira moje tijelo...
Vrijeme prolazi, ne liječi ništa, samo vraća spoznaju da se svijet i dalje vrti i da ga ne možeš zaustaviti ma što god da se oko tebe dešava.
I vrijeme je za novo buđenje, pomicanje vlastitih granica i uzimanjem onih stvari koje mogu imati pod kontrolom
Patike i stare-nove staze su preda mnom
Možete mi poželjeti sreću ili potrčati sa (za) mnom



- 14:05 ---;01.04.2017.---;Reci: (56) - - #

Design by:@Nisa



niluccielee@gmail.com