Htjela bih vam se zahvaliti na svim komentarima, porukama i mailovima.
Iako nikad nisam bila baš od formalnosti i prostituiranja intime, a ipak sam vas u jednu ruku uplela u svoju kuću imala sam potrebu podjeliti s vama i ovaj trenutak.
Blog mi je zadao jednu veliku neugodnost u trenutku kada mi nije trebala, ali potreba za mojim kutkom i dalje postoji.
Izolirati se od zloće ne mogu nigdje pa prihvačam da ona postoji i ovdje, a savjest je ionako individualna biljka.

Nisam još svjesna cijele situacije. Svi ovi dani, od subote do danas odrađeni su na autopilotu i stopljeni u jedan, kao usporeni film koji se odvija pred mojim očima.
Od prvog dana dijagnoze ishod je jedino što je bilo sigurno, a opet se sve odvilo tako naglo i brzo, ne mogu se povezati u cjelinu.
Stalno ga tražim pogledom, otvaram usta da mu se obratim, razmišljam kako mu moram nešto ispričati, nazvati ga da ga pitam kako je, vrtim mu broj
Sve ono što je meni on, ne mogu...

Imala sam bliski susret sa smrti. Nisam vidjela život ispred očiju, nisam vidjela svjetlost ni tunel, postoji samo jedna crtica takvog smiraja, ugode i mira, nešto što nikada nikome nisam uspjela predočiti
Buđenje i povratak u stvarnost mi je bilo traumatično, kao da me netko probudio iz najljepšeg sna i vratio me u provaliju, čak sam osjetila i žal što sam opet tu...
Uz neopisivu bol gubitka utjeha mi je što znam da mi je on tamo, što nema muke, nemoći, boli, patnje, što je na sigurnom
Zahvalna sam na svim našim danima, okrutna bolest nas je povezala još i više, ti naši mali rituali koje smo imali...
Sada znam da ne postoji ta ušica boli kroz koju ne mogu proći
Kako je on meni znao reći u posebno bolnim situacijama ne gledaj koliko još ima nego koliko si već prošla, ne želim brojati ukradene nam dane nego sve one što smo imali zajedno