utorak, 29.05.2018.

1000 Lica







520


18:36 | Komentari (17) | | |

petak, 11.05.2018.

Fragmenti kontroliranog ludila

Zaboravim na blog, barem na onu (moju) primarnu namjenu bloga. Mjesto vrištanja i antistres terapije.
Rastegnule su me obaveze toliko da sam prisiljena ispočetka učiti koliko sam zapravo fleskibilna, kada dođem do zadnje faza onda možda i popucam na pola. Pričat ću vam tada.
Radim. Puno. Puno više nego što sam zapravo u stanju. Zaboravim na vlastita ograničenja, pa sam onda danima polunepokretna i neupotrebljiva.
A hrpa obaveza čeka i čeka dok ponovno ne stanem na noge.
Zakon centrifugalne sile.
Između svega nametnutog pokušavam spakirati 16 godina života u kofere i ispočetka se skućiti. Koliko god se veselim selidbi lagano me hvata nostalgija pomješana sa tjeskobom. Nije to daleki put, svega 10-ak km, ali je stresno, jebeno je. Sve uspomene ne stanu u kartonske kutije, pa ih spremam u one čudesne ladice glave gdje će čekat na jedno od onih sudbonosnih otpuhivanja prašine.
Kao da mi nije dosta svih gluposti koje vučem zadnjih godina moja bolest, godinama držana pod kontrolom, odlučila je uzeti maha u periodu kada sam najpotrebnija, sebi. Zdrava i razumna i prisebna i u naponu fizičke snage.
Kao da i to nije dovoljno samo po sebi, netko je odlučio i da strepim nad još jednom dijagnozom, zakukuljenoj, koja čeka svoj red. Ne bih htjela o zdravstvu i svim manjkavostima sustava, samo ću vam reći da na EEG, ne na pregled, na nalaz EEG moram čekati 2 mjeseca. U Splitu. Drugom najvećem gradu u državi. A hrpa takvih pregleda još čeka.
Do uspostavljanja bilo kakve dijagnoze ću se načekati, možda i preživjeti :-) i nagutati straha. Ako se ne slomim negdje i psihički i fizički.
Krvi bi se napila onome tko je rekao da nam ne daje na teret onaj Bradonja više nego što možemo podnijeti, krvi.

U mom epohalnom otkriću da najbolje prolaze oni koji stalno kukaju i plaču nad težinom života shvatila sam da takve ljude okolina štedi.
Nama koji gutamo svačija servirana govna pod izlikom hrabrosti i jakosti kičma s godinama sve slabije podnosti teret.
Sad mi preostaje samo uzgojit novu kičmu, neš` ti

U cijelom tom vrtlogu ludila uspjela sam uhvatiti i komadić sebe, bljesak jedan, taman toliko koliko je potrebno suncu da se sjedini s morem
Čujete li zvuk uranjanja sunca?

520

520

520

520

520

520


10:54 | Komentari (32) | | |

<< Arhiva >>