Hiperborealni vjetrovi

< lipanj, 2008 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Hiperborealni? Hyperborea je prema starogrčkoj predaji zemlja vječnog sunca i ljeta, a nalazi se, kao što to i ime kaže, negdje iza sjevernih vjetrova. Prema jednoj od teorija, riječ je o Kini.
Vjetrovi? Možda i nisu baš sjeverni, ali mojim dolaskom ovamo definitivno su postali mnogo učestaliji. A ovako lagani lahor, eto, dopire čak i do domovine.

Povijest bolesti
Ubrzo pošto sam došao ovamo (Kina, Wuhan), ukratko sam opisao svoje prve dojmove i, poslavši im to na e-mail, zagnjavio svoj najuži krug poznanika. Budući da mi se dopalo to prvo iskustvo, malo pomalo sam počeo eksperimentirati sa sve većim i učestalijim tekstovima te time maltretirati sve veći i veći broj ljudi. Kako to obično i biva, ubrzo sam mahnito zlostavljao sve do čijih sam e-mailova mogao doći. Danas, nakon više od godine dana zlostavljačkog staža, svjestan sam da mi više nema povratka nazad, da sam ovisnik i da me ove dosadašnje doze više ne mogu zadovoljiti. Da, došlo je vrijeme da počnem pisati blog.

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Kombiji. Kabrioleti. Kupei...
Flaširani svjetovi.
Očevi. I sinovi.
Parlamenti
Filijale. Uredi. Birokrate.
Svjetovi. Maleni. Ali ne u bocama.
glupani
kentakislimovi
Vjetrovi. Samo.
djedovi
sajmišća
strinovi
talibanovi
koff-koffeinovi
ne odveć bijelo
osloboditelji
Dernistori
Depozitorijumi

Vrijeđajte autora u četiri oka: pklatg@gmail.com

23.06.2008., ponedjeljak

I kolcem, i lancem, i raspelom u glavu

Moralo se poklopiti nekoliko stvari, da se post koji se zadnje vrijeme lagano zametao u rodjenoj mi tintari, konacno, pomalo prisilno i ne bas pretjerano planirano, ne pridruzi postojecoj, vec poduzoj listi nedonoscadi, vec se preuranjeno ispili, ovakav defektan, krzljav i nedorecen. Nece taj dugo, rekla bi babica odmah.
Ali kad se eto, poklopilo da je upravo ono sto se meni motalo po glavi, rekla, na svoj nacin, ona ovdje (daleko od toga da bas sve stoji i da bih ja to tako napisao, ali stoji osjecaj taj slobode i uzivanja u ljudima. Citav sam zivot u prilicnoj mjeri mrzio ljude i izbjegavao ih koliko je god moguce te provodio sto vise vremena mogu, sam. I bio uvjeren da je problem u meni. Da bih tek odlaskom nekamo drugdje shvatio da i nije bas tako, i da zapravo volim ljude mnogo vise nego sto sam mislio...i da mozda ipak nije problem samo u meni).
A poklopilo se i da se sve dogadjalo za vrijeme nogometnog ludila izazvanog evropskim prvenstvom u fudbalu, koje je u nekoj mjeri cak i mene zahvatilo. Jer tek sam ovdje, dovoljno daleko od svih onih stvari koje su uzrokovale da, ni krivog ni duznog, zamrzim spomenuti sport, otkrio da zapravo mogu uzivati u nogometu. Pogotovo je bio gust gledati svjetsko prvenstvo u Voxu jer bi se uvijek, ma koliko egzoticna bila imena reprezentacija, uvijek nasao pokoji predstavnik obje, sto bi redovito rezultiralo dijeljenjem cijelog bara u dva tabora i freneticnim navijanjem. A zabavno je i gledati Amerikance, kako ih nespremne hvata nogometna groznica pa ostaju budni po cijele noci gledajuci nogomet. Tako da sam konacno mogao uz pivu (losu doduse) i nekolicinu dragih mi budaletina, cak i navijati za Hrvatsku. Iako mi se nekoliko puta desilo da bih se usred skakanja zaustavio i u sebi pitao zasto ja uopce ja skacem, kad…khm…se ne moze bas reci da pretjerano reci da volim spomenutu zemlju i ljude. Ali kad si skoro pa jedini o svojoj okolini koji dolazi odande nekako se ocekuje da navijas, pa onda i ti, a uz spomenutu pivu, nekako je lakse, plutas nis struju.
Pa se onda i Flaširani svijet svojim postom “Svi smo mi Luka Ritz” nadovezao na raspravicu koju sam nedavno imao s jedinom osobom u krugu nekoliko stotina kilometara s kojom dijelim isto drzavljanstvo. A koja me, nakon sto sam u nevezanom razgovoru, u nevezanom drustvu, okarakterizirao zitelje stanovite, zajednicke nam, beznacajne i poprilicno jadne balkanske drzavice (uvijek u glavi imam Kebru i “Vi ste ljudi tako mali, vama uvijek nesto fali…” kada se sjetim zitelja spomenute drzavice), iz koje igrom slucaja oboje vucemo porijeklo, kao fasistoidne, ksenofobicne rasiste (sto me sjetilo da sam cuo od prilicno ljudi da ogovaraju Hrvatsku samo pred Hrvatima, a da pred strancima samo sve najbolje….ne shvacam to, naravno da cu svakome iskreno reci sto mislim i da mi ne pada na pamet da im prodajem neku ljigavu turisticku razglednicu….vec od samog spominjanja “naseg krasnog plavog jadrana” mi se jos uvijek okrece zeludac…te svima uglavnom kazem da je Jadran nekada mozda bio krasan, ali da sada treba dobro traziti ostatke te ljepote medju par miljardi vikendica koje se po ruznoci mogu natjecati s kineskom arhitekturom (a to nije mala stvar), a o etnicki temeljito ociscenom podmorju od svega sto se moglo unovciti da i ne pricam, a i da su ljudi ksenofobicna govna i opcenito nimalo simpaticni…..) napala da sam jednostran te da namjerno iznosim samo ono najgore. A mozda i jesam…..ali nekako se pribojavam da nisam pretjerao s protuargumentom koji sam iznio, jer vec mi se dulje vrijeme motalo to po glavi, da bih, kad bih kojim slucajem imao djecu s osobom drukcije boje koze (sto i nije tako nemoguce, imajuci u vidu koliki fetis imam na sve zene cija boja koze nije pravovjerno bijela), te da se kakvim zlehudim slucajem zadesilo da zivimo u Hrvatskoj, zivio u neprestanom strahu da ce prije ili kasnije, pod nekakvim potpuno slucajnim okolnostima, biti fizicki (o verbalnim napadima necu sada ni trositi rijeci) napadnuta i premlacena. Samo i jedino zbog drukcije boje koze.
I dakako da ima drugih mjesta gdje je takvo sto moguce, ali ima i mjesta gdje nije. I ikao obicno, stono kaze Gabi: “pamtim samo sretne dane”, s Hrvatskom je upravo suprotno, sto sam, vremenski i prostorno dalje, umjesto nostalgije, pretvara se u mojem sjecanju u zlo i mracno mjesto koje me proganja u morama. Srce tame.
I nekako mi se cini, iako priznajem da je moje pamcenje potpuno nepouzdano i puno rupetina, sve pocelo masovnim premlacivanjem u Mocvari….ili mozda ipak onim francuzom (ili sto li vec bjese…), koji je osim sto je imao nesrecu da je nepravovjerne seksualne orijentacije, imao nesrecu i da nije znao da su nekadasnje okupljaliste “njih” u medjuvremenu preuzeli “oni” koji misle da takve treba i kolcem i lancem i boserom u glavu. Koliko se mogu sjetiti, to je bilo prvi puta da me prozeo onaj ledeni strah, pomijesan s bijesom i nemoci, a koji mi je medjuvremenu postao tako poznat (evo sada sam nasao da je prvi zabiljezeni slucaj ’96., premlacivanje zaposlenika americke ambasade zato sto je crnac, ali to mi je ocito promaklo u ono vrijeme). I nije uzrok tome osjecaju cinjenica da takvi ljudi postoje….pedercine proklete….(losa fora, i ne funkcionira u nezivo….zanemari)….znam vrlo dobro da ih ima posvuda (negdje vise, a negdje i manje doduse, ali otom drugom prilikom), pa ni cinjenica da je policija u oba slucaja bila vise-manje ravnodusna, od njih se uostalom, bar prema ustaljenim predrasudama (ili ne), nekako i ocekuje da budu glupi i zli, to je uostalom najucinkovitiji nacin borbe protiv onih drugih koji odgovaraju tom opisu, ne, ono sto me smrznulo, bila je reakcija ljudi oko mene, puka sitnozubog, odnosno izostanak iste. Bar u slucaju onog nesretnog Francuza…ili stolivec bjese….koji si je sam kriv sto je bio bezboznicka pedercina pa je samo dobio sto je i zasluzio. Dok je s onom Mocvarom bilo nesto drukcije, ne da nije bilo reakcije, nego je (posebno je bilo zastrasujuce sto sam to cuo i od ljudi koji su mi dragi i bliski) vecinski stav da je to bilo dobro djelo jer prikazivanje dokumentarca u kojemu ima Srba nogometasa je blatantan primjer srbizacije hrvatske i bezocan pokusaj guranja u balkanske integracije te pod cetnicku kamu. A ionako su tamo bili sve zli drogerasi. I sami su to trazili. Fala bogu da je Bandic, cujem, konacno stao na kraj tome.
I zastrasujuce malen broj onih koji su to prepoznali kao uspostavljanje desnicarsko-nogomentonavijacko-krscanske diktature, u kojoj svatko tko razmislja i izgleda drugacije, uz presutnu podrsku policije i vlasti, biva pokrsten.
I kolcem, i lancem, i raspelom u glavu.
Tri minute i dvadeset sekundi savrsenstva, koje su ucinile suvisnim pola kompletne filozofije, dobar dio sociologije i psihologije, politologije….dalo bi se i dalje tako…gomila pretencioznih dupeglavaca potrosila je stoljeca i tone papira, samo da bi u tri minute i dvadeset sekundi Parker i Stone ucinili vecinu njihovih filozofiranja bespotrebnim, i rekli sve sto itko treba znati o ljudima i o drustvu…i ne…nije to povijest Amerike. Bar ne samo Amerike.
Nevezano, nedavno, prilicno slucajno, naidjoh na podatak koji ukazuje da bih mogao imati i zidovskog porijekla. Sto me, dakako, ispunilo zadovoljstvom (pomalo gorkastim, istina), jer, pridoda li se poprilicna kolicina provjereno srpske krvi (ne, ne one prolivene), postajem savseno pogodna meta za onu, staru, ali jos uvijek prilicno zivahnu krilaticu: “Srbima i Zidovima ulaz zabranjen”….ali pustimo budalu njegovim malim zadovoljsvima, i vratimo se onom Bahreinu, jer ono sto je savrseno opisala, je upravo taj prekrasan osjecaj slobode, lakoce, i osjecaj za kojeg sam mislio da ga nikad necu imati, da nekamo pripadam….odnosno “pripadanje” bas i nije najbolji izraz, mozda najblize, ma koliko to pretenciozno zvucalo, opisuje taj osjecaj ona Sekspirova: “world is my oyster”….iako nemam namjeru ici macem ga otvarati…osim se ako pod “macem” ne podrazumijeva nesto drugo….khm…ali zanemarimo to sada.
I uvijek nanovo, bas kad se najmanje nadam, kad se naviknem na taj kristalno cisti osjecaj slobode, dosulja se odnekuda i uhvati me nespremnog, zla, mracna sjena iz proslosti i navali mi nakovanj na prsa, bas poput Marlowa, proganja me moje vlastito Srce Tame, gusi me slika mracne, prijetece dzungle na obalama Konga, pa onda izlazim van na prljave wuhanske ulice, da me sjete da sam jos uvijek tu, dovoljno daleko, da mogu punim plucima sretan udisati wuhanski smog, napasati oci na ruznoci….ruznoci punoj unutarnje ljepote…dovoljno daleko od Srca Tame. Koje, prilicno ironicno, ima upravo obratan omjer ljepote i ruznoce.


- 12:08 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se