Hiperborealni vjetrovi

< travanj, 2014  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Hiperborealni? Hyperborea je prema starogrčkoj predaji zemlja vječnog sunca i ljeta, a nalazi se, kao što to i ime kaže, negdje iza sjevernih vjetrova. Prema jednoj od teorija, riječ je o Kini.
Vjetrovi? Možda i nisu baš sjeverni, ali mojim dolaskom ovamo definitivno su postali mnogo učestaliji. A ovako lagani lahor, eto, dopire čak i do domovine.

Povijest bolesti
Ubrzo pošto sam došao ovamo (Kina, Wuhan), ukratko sam opisao svoje prve dojmove i, poslavši im to na e-mail, zagnjavio svoj najuži krug poznanika. Budući da mi se dopalo to prvo iskustvo, malo pomalo sam počeo eksperimentirati sa sve većim i učestalijim tekstovima te time maltretirati sve veći i veći broj ljudi. Kako to obično i biva, ubrzo sam mahnito zlostavljao sve do čijih sam e-mailova mogao doći. Danas, nakon više od godine dana zlostavljačkog staža, svjestan sam da mi više nema povratka nazad, da sam ovisnik i da me ove dosadašnje doze više ne mogu zadovoljiti. Da, došlo je vrijeme da počnem pisati blog.

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Kombiji. Kabrioleti. Kupei...
Flaširani svjetovi.
Očevi. I sinovi.
Parlamenti
Filijale. Uredi. Birokrate.
Svjetovi. Maleni. Ali ne u bocama.
glupani
kentakislimovi
Vjetrovi. Samo.
djedovi
sajmišća
strinovi
talibanovi
koff-koffeinovi
ne odveć bijelo
osloboditelji
Dernistori
Depozitorijumi

Vrijeđajte autora u četiri oka: pklatg@gmail.com

30.04.2014., srijeda

IZ SERIJALA: KAKO PREŽIVJETI U DIVLJINI

Evo jednog iz naftalina. Postojala je jednoc davno, tijekom moje prve vuhanske godine (2004-2005), ideja da bi se pokusao objaviti koji putopis u nekoj od prikladnih tiskovina pa sam nesto i napisao u tu svrhu. Ideja se izjalovila, a tekst ostao neobjavljen. Upravo ga posjetio prvi puta okad je napisan i zakljucih da i nije bez vrlina. Pa evo, sami procijenite.

IZ SERIJALA: KAKO PREŽIVJETI U DIVLJINI

EPIZODA 1: KINA

Recimo da vam se avion spustio negdje izvan civilizacije…uzmimo na primjer u sredisnju Kinu, na wuhanski aerodrom. Ona nekolicina prezivjelih se odmah pogubi u okolnoj prasumi i znate da cete morati sami tu nekako prezivjeti iducih par godina, dok vas ne pronadju i vrate u civilizaciju. Domoroci su na svu srecu ljubazni i neskloni kanibalizmu pa ce vas odvesti u svoje selo i pronaci mjesto u nekoj od seoskih nastambi. Ali tek sada pocinje prava avantura. Odmah iduci dan cete uociti da su domoroci vrlo primitivni jer ih vecina jos uvijek koristi vlastite noge za kretanje, preciznije: bicikle. Svakako bih preporucio da i sebi sto prije uhvatite kojeg jer su prilicno prakticni za tamosnje prilike. Naime, selo bas i nije tako malo, imade ih brat bratu oko 8 milijuna. Domoroci znaju gdje se okupljaju i kako ih uhvatiti i rado ce vam pomoci u tome.

Ali vidim da brzam, a prvo treba rijesiti problem najosnovnijih zivotnih potrepstina. Dakle pivo: ima ga posvuda i vrlo je jeftino (oko jedne Kune po boci), ali nazalost i vrlo lose. Prosjecni postotak alkohola je 2 do 3. Taj su manjak pokusali nadoknaditi pakiranjem od 6 i pol deci, sto je za svaku pohvalu, ali nedovoljno. Znaci za ozbiljnije alkoholiziranje treba potraziti zesticu, koju oni nazivaju “bijelo pice” i obicno ima oko 40 % alkohola. Nazalost, nama koji smo odrasli na profinjenim picima kao sto je Badelova loza, miris i okus ovog primitivnog izaziva laganu mucninu (ti su se simptomi jos i pojacali otkako sam onomad malcice pretjerao u istom pa ujutro spahtlom strugao ostatke vecere sa zida u sobi).

Posto smo namirili najosnovniju zivotnu potrebu, mozemo prijeci na iducu: dakle seks. Dobro, mozda sam preskocio napomenuti da izvan civilizacije ne mozete ocekivati zahodske skoljke, vec samo cucavce. Sto znaci da citanje novina na spomenutom mjestu predstavlja skoro pa nadljudski poduhvat. A ionako su na kineskom pa bas i ne moze biti rijeci o nekom citanju. Ali zato moram pohvaliti pisoare koji su, zahvaljujuci prilicno niskom prosjecnom rastu domorodaca, postavljeni vrlo nisko. Tako da sa zadovoljstvom mogu primijetiti da po prvi puta u zivotu ne moram stajati na prstima prilikom koristenja istog.

Znaci seks: dobra je vijest da su domorotkinje vrlo zgodne i vrlo zainteresirane za strance te da cak i nizepotpisanog smatraju zgodnim, sto upucuje na potpuno odsustvo ikakvih kriterija u pogledu stranaca. Jedino je pitanje koliko je njihov interes podgrijan uvjerenjem da su svi bogati i da bi se mozda na taj nacin mogle docepati civilizacije. Za one nesklone kompliciranim procedurama zavadjanja pripadnica suprotnog spola, takodjer nema problema. Krenete li niz ulicu, ne bi vam smjelo trebati vise od petnaestak minuta da naidjete na izlog crvenkastog osvjetljenja u kojem sjedi nekolicina djevojaka. Za one kojima je i to prekomplicirano, imam lose vijesti. Plemensko vijece je zabranilo pornografiju i u tiskovinama nema ni sise. Mozete od ulicnih prodavaca na crno pokusati kupiti pornice, ali velika je vjerojatnost da ce gore biti prijenos zasijedanja centralnog komiteta plemenskog vijeca ili novogodisnjeg TV programa.

Nakon tolikih fizickih aktivnosti (mislim na bicikliranje, naravno) treba i nadoknaditi energiju. Na svu srecu, hranu hvataju na slicnim mjestima kao i civilizirani svijet: u supermarketima. One koje mrzi tolika kolicina naprezanja rasveseliti ce vijest da su restorani vrlo jeftini i da ih ima na svakome koraku. Ali da ne bi sve bilo tako jednostavno, oruzje kojim napadaju hranu sastoji se samo od dva stapica, koristenje kojih zahtijeva stanovitu vjestinu, sto bi u pocetku moglo rezultirati laganim gladovanjem i neobuzdanim provalama smijeha od strane domorodaca. Treba jos upozoriti da su izrazito skloni dodavanju pretjeranih kolicina ljutih feferona u hranu tako da toplo preporucam da se obroku uopce ne prilazi ako niste oboruzani dovoljnim zalihama tekucine za hladjenje. Odnosno piva. Pivo ili ne, iduci dan ocekujte probleme prilikom posjeta gorespomenutom cucavcu.

I za kraj, treba spomenuti i opasnosti od strane divljih zvijeri. Kao najopasnije bih izdvojio taksiste i sofere autobusa. Obojima je najdraza lovna taktika iznenadno zalijetanje u stada bezazlenih prolaznika. Ovi prvi su mozda za nijansicu opasniji jer ih ima posvuda, izuzetno su brzi i okretni i nikad ne znate iz kojeg ce smjera napasti. Pogotovo su opasni kad napadaju u parovima, a ponekad cak i u manjim coporima. Autobusi su na srecu glomazniji i bucniji pa ih je lakse na vrijeme uociti, ali buduci da se krecu nevjerojatnom brzinom i spretnoscu za svoje dimenzije, stalno treba biti na oprezu da vas ne iznenade. Inace se mozete osjecati vrlo sigurno i slobodno, iako vjerojatno ne bih preporucio da javno iznosite svoje misljenje o liku i djelu pokojnog Velikog Poglavice (osim, naravno, ako je rijec o bezuvjetnom divljenju). On je u medjuvremenu postao nesto izmedju sveca i polubozanstva (umjesto krunice na retrovizore vjesaju sliku Velikog Poglavice), tako da je ipak vjerojatno bolje drzati jezik za zubima.


- 12:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

20.04.2014., nedjelja

Artie

Artieva žena je otišla prije tjedan dana,
sa cijelom zajedničkom ušteđevinom.
Artie pije rum i kolu za doručak.
Artie puno pije uveče.

 photo IMAG0180.jpg

Artie vodi brigu o svome plemenu mladih backpackera,
kaže mi u povjerenju kako mu se ponekad čini da vodi dječji vrtić.
Artie i ja se smijemo poskrivećki.

 photo IMAG0164.jpg

Artie naplaćuje 5 $ dnevno za šator na plaži,
10 $ za šator i 5 Clang piva.

 photo IMAG0167.jpg

Artie nije vlasnik plaže,
i nema dozvolu za kamp.
Šatori su bez blazina,
ja sam na punom pansionu.

 photo IMAG0150.jpg

Artie provodi dane sjedeći u hladovini pred svojom kolibom,
prčka po gitari i pijucka rum-kolu,
dok mu nekoliko članova plemena pravi društvo.
Artie nikada ne dovrši pjesmu.

 photo IMAG0166.jpg

Uveče cijelo pleme sjedi oko vatre,
dok Artie prčka po gitari i pijucka rum-kolu.
Artie nikada ne dovrši pjesmu.

 photo IMAG0176-1.jpg

Artie uzima tubu u ruke samo za specijalne prilike.
Večeras tugaljiva magija Artijeve tube para blagu topsku noć.
Ali samo zakratko,
jer Artie je već popio previše.
Možda je i bolje tako.
Možda je i bolje.


- 06:20 - Komentari (3) - Isprintaj - #

08.03.2014., subota

Ravna zemlja

Kako me Riba nedavno pokopao, zaključih kako bi to mogla biti dobra prilika da i uskrsnem.


Le Plat Pays

teško sunce nad ravnicom
nemilosrdno prži već odavno spaljenu zemlju
i prašina lagano pada na posivjelo lisće

le plat pays,
le plat pays

i žgoljavu, tamnoputu djecu
što se brčkaju u žutoj vodi muljevitih plićaka
preostalih od nekadašnjih jezera

le plat pays,
le plat pays

i na izblijedjele plastične vrećice u jarku
uz usijanu asfaltnu traku
što se gubi u izmaglici

le plat pays,
le plat pays

i troma goveda što privlače oblake muha
i trošne kućice što proviruju kroz grmlje
…i nas

le plat pays,
le plat pays

a moćni se Mekong negdje u daljini
bez mnogo opiranja neumitnoj sudbini
tiho valja svome kraju

baš kao i mi,
baš kao i mi.



Ovaj komad malinkolične putničke proze u stihu inspiriran je Južnim Laosom, Sjevernom Kampućijom i Zapadnom Flandrijom.

- 03:29 - Komentari (2) - Isprintaj - #

29.04.2009., srijeda

Kud plovi ovaj Zid


Kao danak svojim hedonistickim uvjerenjima, morao sam, pride svih neophodnih stvari, zalihama hrane za nekih pet dana i dvanaestak-trinaestak litara vode, ponijeti i lubenicu na ovaj, ne potpuno hedonisticki (ovisi o kutu gledanja, zapravo) izletic. Tako da cak i sofer prigovara da je pretezak dok mi ga pomaze izvuci iz autobusa. Kojeg je, usput, zaustavio nasred ceste, pa jos i u zavoju. Mozda je samo bio zbunjen zbog cinjenice da bi tu netko zelio sici. Zalijepljen za prozor, cijeli copor lica, negdje izmedju zacudjenosti i podsmjeha, polako me ostavlja u daljini. Samog. Konacno.
Khm, naravno, izostavimo li vjerne pratioce, crne, zlokobne tvornicke dimnjake na obzoru.

Otvori za propustanje oborinskih voda ispod zida, kroz koje taman vuce ugodni povjetarac, spasavaju me od preuranjenog trokiranja na przecem podnevnom suncu. A vuce friski povjetarac i na vrhu brda na kojeg me zid odveo skrenuvsi naglo udesno. Iako, sada vec u popodnevu drugog dana, laksi za lubenicu i par litara vode, ruksak je jos prokleto tezak, sto se na usponima jos nekako prezivi, ali cini se da zid zavrsava s liticom. I nastavlja se tek pedesetak metara nize. Psujem prokl. kineske zidoarhitekte koji se sluze takvim prljavim trikovima, ruksak koji me opasno zanosi dok se pokusavam ne strmeknuti niz liticu, a bogami i sunce koje je odlucilo uprti bas u tu stranu.
Petnaestak minuta, ponesto pretrpljenog straha, puno prolivenog znoja i par zuljeva kasnije, ponovo se sretno ujedinjavam sa zidom. Koji medjutim, cini se, prelazi dolinu samo da bi dosao do iduce litice. Buduci da mi je jedna bila sasvim dosta, odlucujem se na jos jedan kratak rastanak, te lukavo zaobici brdo te uhvatiti Zid ponovo s druge strane…. suvise mekan da bi mogao da spreci, asfalt se miluje s….iii, bio bi to izvrstan plan kad bi ga bilo tamo. Mora da je iza brda.
I kako krecem dalje, jos samo reda radi bacam zadnji pogled na dolinu iza mene….kad tamo, posred iste, obasjan sad vec blazim, kasnopopodnevnim suncem, mirno odlazi Zid pravcem suprotnim od onoga kojim sam ja naumio.
Izgubio nekoliko sati, posteno se izmorio, dobio par zuljeva (cini se da jeftine plasticne sandale bas i nisu najbolji izbor za hodanje polupustinjama), moram se koji kilometar vracati do mjesta gdje sam par sati ranije krenuo pogresnim krakom Zida, a onda mi ostaje jos komad od svojih 5 kilometara preko ravne, dosadne doline. Nebu dobro, nebu dobro, svrš…..

- 08:14 - Komentari (19) - Isprintaj - #

29.03.2009., nedjelja

Ništa nas ne smije iznenaditi


Wall




S prilicno oronulog Zida promatram u daljini olovno nebo na Mordorom. Sveprozimajucu Tisinu (nakon godina u Wuhanu, tisina nekako sama po sebi dobije veliko T) povremeno prekida brundanje kakvog kamiona, koji iz planina odvozi hranu visokim, uvijek gladnim dimnjacima. A oni veselo odgovaraju sukljajuci jos gusci i crnji dim jos vislje u olovno nebo.
S istoka kvare “sveprozimajucu Tisinu” (dosad ste vec vjerojatno uvidjeli relativnu relativnost tog pojma) i urlici Orka * iz nevidljive, negdjeizabrda kasarne, gdje njihove horde vjezbaju poslusnost svome zlome (vise ili manje, dosad ste vec vjerojatno uvidjeli relativnu relativnost i tog pojma) gospodaru. Iako, s Mordorcima covjek nikad nije siguran, oni i frizere i konobare postrojavaju po vojnicki pred salonima/restoranima te na njima treniraju strogocu. Mozda je to zapravo bio samo lokalni, seoski frizerski salon. Od orcko-frizerskih urlika prolaze trnci kroz kosti i stisce me nekakva frodovska tjeskoba pri pogledu na prijetece mordorsko crno-sivo nebo. Jos malo i usisati ce me to zlokobno grotlo.
Jos malo, sto znaci da ipak imam jos ponesto vremena; nadamnom zvijezde tek sto nisu smijenile plavilo neba, crvene se planine ostro ocrtavaju na zapadu i sismisi mi u brisucem letu prolijecu tik nad glavom, a Zid se polako pretvara u jedva uocljivu crnu trakavicu koja lezerno vijuga preko brezuljaka u daljini sve dok se ne izgubi u nadolazecoj tami. I sve bi bilo sasvim idilicno kad ne bi bilo zvukova zbornog urlikanja Orkofrizera. Posljednje sto mi treba je da vecernja ophodnja naleti na mene ovdje. Mrak, bar se tako nadam, ipak donosi sigurnost.
Steta sto nisu plastiku izmislili koju tisucu godina ranije. Bilo bi hodanje uza Zid mnogo interesantnije kada bi covjek usput mogao ceprkati kroz gomile smeca koje su dokoni strazari u podnozju istog nagomilali kroz stoljeca. Gotovo da ih mogu vidjeti kako, potfrknute majice preko trbuha, uz glasno srkanje i zadovoljne uzdahe, dovrsavaju svoje instant rezance. I potom nonsalantno frknu ambalazu preko zida. I dok ih gledam tamo gore, sa samodopadnim izrazom na licu, kakvog moze imati samo netko tko je, bas poput njih, svjestan svoje vaznosti i nezamjenjivosti za pitanja drzavne sigurnosti, ceprkajuci zaostale komade rezanaca medju zubima, stoljecima cekaju neprijatelja koji ne dolazi, samozadovoljno ustobocene na ovom, sa svojih nekoliko tisuca kilometara duljine, vjerojatno najvecem komadu kica ikada izgradjenom, u cijoj je izgradnji vjerojatno poginulo vise ljudi nego u ratnickim igrama u ciju ga je svrhu neciji birokratski um osmislio (samo postojanje Zida je, istina, unaprijed odbilo dio neozbiljnijih nestasluka, ali nije zaustavilo nikoga tko je zaozbiljno naumio proci), ne znam mogu (zelim) li se sada konacno nazvati Covjekom, kao sto je to Mao onomad ustvrdio, ali znam da sve ono sto sam vidio i dozivio u ovih nekoliko godina, odjednom ima puno vise smisla, i cini se kao da se svi oni zbunjujuci, razbacani komadicci, uredno, sami od sebe, polako slazu u, bar donekle, suvisliju sliku.








* zapravo savrsena usporedba, imajuci u vidu da su Orci definirani kao “vilenjaci koje je Sauron uhvatio, mucio, trenirao i ispirao im mozak dok nisu postali unakazeni, zli i destruktivni.” (unakazenost, molio bih, shvatiti figurativno)


(slika je maznuta sa: sodujia.kuxun.cn.jpg)
- 12:30 - Komentari (10) - Isprintaj - #

16.03.2009., ponedjeljak

defilei proklete šminke


Buduci da smo greskom poizbrisali prvu rundu slika, cijela prica pocinje tek na vrhuncu (a vide se i imalaje)

Photobucket

tik pod istim

Photobucket

a bilo i drveca

Photobucket

lama seri

Photobucket

lama cuci

Photobucket

mora da ima neka veza izmedju posvecivanja zivota duhovnosti i cucanja

Photobucket

ljutiTrey (jer se moro vracat nazad po naocari koje je izgubio usput. al ni priblizno ljut kao onomad kad mu je djevojcica, u pomalo sumnjivom baru u kojem smo se obreli, nakon sto joj je odbio dati napojnicu posto mu je obnazena sjedila u krilu, maznula iste sa cela te dovrsila striptiz performance odjevena samo u iste. i potom nestala u backstageu.) i renowned terraced polja of Doramba (e tu su nas propisno napili)

Photobucket

da ne bi mislili da je Nepal samo ljudima napucen.....napuceni su i Nepalci (a nije sasvim nemoguce da i pokoji turist tu i tamo zaradi kakog podstanara)

Photobucket

a vid bradonja....ajde, nadje se i pokoji brkonja (sto drugo i ocekivat u zemlji gdje se na zadnjim izborima vodila zestoka borba izmedju maoista i ujedinjenih marksista-lenjinista, a od 24 stranke u parlamentu, 5 ih nosi "communist" u imenu)

Photobucket

kulinarsko bogatstvo, egzotika te raznolikost: daal bhat (leca, riza), saag (zelenjava), aloo (krompir). dorucak, rucak, a bogami i vecera (a bogami i mnogobreseksi domacica)

Photobucket

samo jos povodnik fali

Photobucket

na putu ka duhovnom prociscenju

Photobucket

Nepal; A Land Untouched By Modern Paper Tissues

Photobucket

a tigar se baskari na suncu

Photobucket

opa! gle! ma nisu li to opet terraced polja!

Photobucket

e, tu nas nisu tjeli naranit. al smo vidli neke sise na cesmi pa se lakse to preboli

Photobucket

gle! pa nije li to opet daal bhat?

Photobucket

koze i govedo nisu upali u kadar.

Photobucket

and now, for something completely different

Photobucket



i konacno, nazad u civilizaciji

Photobucket

tu smo se samo pretvarali da slikamo one govnarije na hramu al zapravo slikavali ovog seksi tipa

Photobucket

i dok su se neki pokusavali stopiti s lokalnom kulturom stavljajuci kamilje govno znano i kao kana u bradu...... (a potom pokusavajuci i zasusena govna isprati iz iste) ( boli. )

Photobucket

........drugi su osli u pravog nepalskog brice na pravu nepalsku frizuru lica

Photobucket

i mada su na izboru bile i neke modernije frizure.....

Photobucket

.....odlucili se za klasiku

Photobucket



a da ne bi mislili da smo samo lokali, zderali i gledali sise, naravno da je bilo i trenutaka kada smo pozeljeli odmoriti se od zala zapadne civilizacije te se posvetili duhovnoj obnovi

Photobucket












- 17:47 - Komentari (24) - Isprintaj - #

14.11.2008., petak

GERONIMO’S CADILLAC

Uz prigovaranje turista kako je kapetan ukrcao skoro dvadeset ljudi, a lijepo pise na brodu da je dozvoljeno 12 (treba li uopce napomenuti da su najvise prigovarali Švabe), Pulau Perhentian sa svojim otrcanim; plavo more-bijeli pijesak-palme (koje usput treba izbjegavati u sirokom luku jer su padajuci kokosi prilicno nezgodna oborinska pojava) jeftinorazglednickim pejsazima, golemim gusterima i egzoticnim, preplanulim, dugokosim lokalnim momcima, koji vecinu vremena provode dangubeci oko barova na plazi, obicno s gitarom na koljenima (pozeljne su i tamne naocale), kojima je jedini cilj i svrha u zivotu izgledati sto vise kul te po prirodnom slijedu stvari kresnuti kakvu strankinju sa plavi eyes, postaje ponovo ono sto i jest, tesko uocljivi brabonjak izgubljen negdje u Juznokineskom moru.
I dok nas brkati taksist vozi kroz, tisucama bijelih i zelenih zastavica okiceni, predizbornogroznicavi Kelantan, a sa plakata nas fiksiraju pogledi ozbiljnih muskraca u ozbiljnim godinama i bijelim kapicama, koji kao da nas prekoravaju zbog nase neodgovornosti i bezbriznosti, dok se oni bave ozbiljnim problemima, jer oni pouzdano znaju da u zivotu postoje vaznije stari nego kresnuti kakvu strankinju sa plavi eyes, cini mi se kao da nas kroz bezbrojne leprsave zelene i bijele zastavice, uz potmuli muk odobravajuce gomile voze prema stratistu, da nas izvedu na pravi put, i konacno zrtvuju u ime Boga, Allaha, Domovine, Bruto Nacionalnog Dohotka i ostali vaznih stvari u zivou.
Ali onda, kao da je John Waters rezirao cijelu predstavu, u kadar, okupan ruzicastim svjetlima, u vinilnom odijelu, katastrofalne frizure, ulijece spasonosni ultimativni pop-kic osamdesetih. I dok nas sa radija stare Toyote neocekivano u neki bolji svijet odnosi prekrasnoimbecilni Geronimo’s Cadillac, cini se kao da se i taksistov brk pomalo zagonetno smjeska, kao da i on sumnja da su ovi plakati i tisuce zastavica vani samo igracke za zabavljati djecu, dok se odrasli bave vaznijim stvarima. I znam da ce sve biti u redu kada se uskoro, cim nadjemo hotel, posvetim ozbiljnijim stvarima i u ime Džeronimovog Kadilaka kresnem svoju strankinju sa zeleni eyes…..jos samo da uspijem naci pivu negdje u ovoj prokletoj muslimanskoj zemlji.

- 10:47 - Komentari (18) - Isprintaj - #

10.09.2008., srijeda

Last time I saw James

Bilo je to samo prljavo ribarsko naselje prekoputa tisucama kilometargodina dalekog Hongkonga. Dok Maleni Veliki Covjek nije odlucio za probu pustiti kapitalisticko sugavo pseto s lanca.
Da bi ubrzo isto pokazalo svoje pravo lice zvijeri te sada, cetvrt stoljeca kasnije, deset milijuna i jedan mrav žive, rade i spavaju u mravljem gradu, ispod velike kruške u hladu. Ovaj jedan mrav je zapravo cvrcak, ali trenutno se trudi biti mravom. I iako nije ozenio umjetnicku klizacicu, obicno uvecer sam pije pred televizorom. Cvrci su ponekad skloni tome.
Shenzhen je jedan od rijekih gradova u Kini koji se unatoc ogromnom priljevu ljudi, a zahvaljujuci jos vecem priljevu novca, uspijevao siriti koliko-toliko planski. Te izrastao u, zapadnjackimodernoarhitekturno, cisto, sirokim, funkcionalnim avenijama te zelenilom prosarano, cudoviste bez duse. U kojem se treba zavlaciti u skrovite pokrajnje ulicice ne bi li se naslo ista od one drage mi prljavstine, kaosa i buke svojstvenih Istoku. Cudoviste koje bez imalo dusegrizja prozdire zivote desetak milijuna mrava u lovu za kapitalistickim snom. Neki love malo aktivnije pa su tako gradski oci zabranili skutere jer inace drumski razbojnici na istima u prolazu otimaju mobitele, torbice, kamere i sve drugo sto bi ih moglo pribliziti Snu. A kada su se prolaznici naucili cvrsto oko zapesca omotati svoju pokretnu imovinu, drumski su se razbojnici naoruzali nozevima te poceli plijen odnositi skupa sa sakama vlasnika.
J. je zena par dana ranije u parku ostala bez kamere. Saku jos uvijek ima, iako stoji pod cudnim kutem jer je jos jedan ocajni lovac na bolji zivot, u pokusajima da skine kameru s ruke, uspio istegnuti nekoliko ligamenata te dislocirati pokoju kost.
Polako ispijamo pive pred ugasenim televizorom. Gitara u jednom kutu, i klavijature u drugom, bas kao i mi, sute o nekim drugim vremenima.
A macak se s frizidera lijeno premjesta na balkon, i gleda nekud u daljinu.

- 07:19 - Komentari (16) - Isprintaj - #

15.08.2008., petak

Traumatizirana djeca na vlaku u snijegu


Kraj prvog i pocetak drugog mjeseca zameo je centralnu Kinu snijegom i najnizim temperaturama u posljednjih sezdesetak godina. Wuhan je, onako bijel i okovan ledom, bio cak i lijep. Jos nevjerojatnije, potrajalo je to cak i tjednima. Grad bicikala se nakratko pretvorio u grad pjesaka, iako nas ni to nije spasavalo od izvodjenja nezeljenih pirueta i jos manje zeljenih padova. Oni podliji su se, pogotovo kada se izgazena i izvozena bljuzga naglo smrznula, smijuljili spektakularnijim padovima, pogotovo motorista i biciklista. Smijutljiti se moglo i brdima odjece koja bi plazila ulicom, sjedila u restoranima, doma pred televizorom...jer, grijanja i dalje nema. Pretpostavljam da je za onih par desetaka ljudi koji su se, i doslovce, a ne samo figurativno, smrznuli to bilo nesto malo manje smijesno, ali ima nas i dalje desetak milijuna pa se to ni ne primijeti. Osim toga kazu da pri smrzavanju imas halucinacije ko da si se najeo magicnih gljiva. Rekao bih da ima i gorih nacina za otic.
Pa u takvom okruzenju stigo i petak uvece pred najvece i najvaznije kineske praznike. Za vrijeme kojih kineske zeljeznice prevezu nekoliko stotina miliona ljudi. A i ti bi silom tio bit jedan od njih. Na putu prema stanici, deseci pretrpanih autobusa zaglavljeni u prometnom krkljancu, a medju njima posijane stotine taksija, puni nesretnika koji hrabro pokusavaju naci svoj put doma (ko im kriv kad se ne razumiju u Tricholome). A plocnici puni nesretnika koji u panici traze prazan taksi. A nema. Cak i ako naidje koji prazan, nece stati cim vidi torbe kod nogu. Kilometrima oko zeljeznicke stanice totalni je krkljanac i nije lud da za par Yuana proda par sati zivota i pokoji kilometar zivaca.
A vani par stepeni pod nulom, severac duva ladan, a ja idem na mjesec dana u tropske krajeve i ne zelim nositi sa sobom nista od odjece sto mi tamo nece trebati. Dobra je ipak vijest da nakon prehodanih kilometar-dva s ruksakom na ledjima, onih nekoliko majica kratkih rukava obucenih jedna preko druge pocnu funkcionirati te bez upale pluca dolazim na stanicu…na ono sto bi trebala biti rutinska nocna 12 do 14 satna voznja. Uz par povremenih budjenja tek da se poprate povremene stanice te ponovno uspostavljanje ritmicnog tudum-tudum tudum-tudum. I onda budjenje s osjecajem da se tudum prekinuo na poprilicno dugo vrijeme. Ali naviknut na kineske vlakove i na stajanja od po sat vremena, ne pridajem tome previse paznje. Krenuti ce prije ili kasnije. Zapadam u polusan (kako da covjek spava bez tudumtudum?), i budim se uz jak napadaj klaustrofobije jer znam da se vec satima nismo pomaknuli. I imam osjecaj da se gore, na trecem katu, sve teze dise i da me krov vlaka pritisce i gusi.
Jutro nas zatice i dalje nepomicne. Vani je sve okovano ledom. Kamenje uz prugu izgleda kao da je prelakirano debelim slojem laka. Cini se da je padala kisa koja se ledila na tlu. I svijet okovala oko centimetar debelim slojem leda. Kondukterka, po kineskom obicaju, daje vrlo iscrpna objasnjenja:
Sto se dogodilo? – Zastoj.
Kada cemo krenuti? – Ne zna se.

Kako sati prolaze, a mi se ne micemo, valovi nervoze smjenjuju se s valovima rezignacije. Odneku dopire neka poluvijest da zbog leda ne mozemo dalje i da je mnogo vlakova u zastoju skupa s nama. Sati puzevim korakom cure, a putnici na razne nacine ubijaju dosadu, dok neki samo rezignirano pilje kroz prozor, drugi ciste (povece) zalihe hrane koje su, kao i svaki pravi Kinez uostalom, ponijeli sa sobom na put, neki nesto zucno raspravljaju, sklapaju se nova prijateljstva, a dvoje laowaia se pod poplunom bavi nekim sumnjivim aktivnostima, samo napola sakriveno od pogleda na najgornjem (trecem) krevetu. Sto izaziva znatizelju u nemirnog, tek peto do sestogodisnjeg djecacica. Koji ni ne sluteci nista, prije no sto ga uznemireni roditelji zurno ne skinuse s ljestava, dobiva neplaniranu lekciju iz oralnog seksa. Neka, treba odmah od malih nogu pocet ucit.
Buduci da smo planirali putovati dvanaestak sati, te veci dio toga odspavati, imamo dvije bocice vode i nista hrane. Na svu srecu, ovaj puta stalno ima vruce vode u vlaku. Ali ostali putnici postaju sve nervozniji jer su ubrzo ispraznili svoje zalihe fangbianmian. A nije proslo dugo i da su rasprodane sve zalihe hrane na vlaku.
Neposlijetku, negdje popodne, nakon trinaestak sati na istome mjestu, kada su nam sve nade vec lagano bile potonule...konacno se micemo. Ali neobuzdano veselje ubrzo opet smjenjuje rezignacija kada se nakon par kilometara opet ukopavamo u mjestu. Dva do tri sata docnije, ponovo par kilometara mic. Pa opet koji sat odmora.
I onda, uvece, taman kad su vec cak i inace beskrajno strpljivi i mirni kinezi pocili pokazivati znakove nestrpljenja, pa cak i ljutnje, vlak se puzevim korakom pomice do neke stanice, a kad tamo na peronu....spas....kamion pun fangbian mian! Jao srece i veselja. Hodnikom vagona prolaze rijeke ljudi, u jednom smjeru praznih ruku, a u drugom brda fangbian mian, ispod kojih se ljudi jedva naziru. Kako li ih samo uspiju toliko natrpati u ruke, a da im ne ispadnu?
A tamo, na izvoru spasa, srece i veselja, kao da sam u ilegalnu kockarnicu zaluto, svi se guraju jedan drugome na glavu, vitla se sveznjevima novcanica u ruci, izvikuju se ponude, bacaju se pare na stol.....daj......pet komada!!!! To oni skromniji. Ima ih koji odnose i po desetak. Po, naravno cijeni trostrukoj od uobicajene. A zadovoljni trgovac, cela orosena znojem, impresivnom koncentracijom prazni kartonske kutije, baca prazne u stranu, otvara nove i udjeljuje pakete suvih rezanaca, istovremeno drugom rukom grabeci sveznjeve novcanica.
I ubrzo sva nervoza i napetost nagomilana u proteklim satima, kao da se istopila na parama fangbian mian koje polako prozimaju i natapaju cijeli vagon.
Uljuljkan istim tim isparenjima u polusan, proguravam nekako kroz noc, i dalje u istome ritmu: par kilometara, pa zastoj od pokoje ure, pa opet par kilometara....uz napade klaustrofobije u vrijeme kada se ne micemo, i neprekidnu, dosadnu ledjobolju, na koju se god stranu okrenes, boli. Uvijek ista prica. I ja bi na transsibirsku?...ts.
Nesto iza podneva, na displeju shenzhenske stanice, pisalo je, bar za mene, rekordnih: 28 sati i 20 i nesto sitno minuta zakasnjenja.


Pojmovnik:
Laowai: stranac po kineski. Neki kazu da ima mozda malcice pejorativan prizvuk i da mozda i nije najpristojniji izraz. Neke zivo zabole.

Fangbianmian: ilimuga instant noodles. (tu mos vidit ako koga interesuje)
Nesto bez cega Kinez ne ide na vlak. Sastoji se od plastificirano papirnate kutije u kojoj su sasuseni rezanci i par vrecica s raznim umacima, zacinima, suhim povrcem i slicnim sastojinama. Vec prema ukusu. Dolazi u 15000 raznih vrsta i okusa. Sto daje vrlo dobru temu za raspravu koji su bolji prilikom voznje koja traje nekoliko desetaka sati. Bez obzira na okus, svi imaju isti, vrlo specifican te meni prilicno odbojan miris. Koji se nazalost, zavlaci u odjecu, a bogami i u kozu. I ponekad mi se cini kao da mu treba nekoliko dana da izvjetri.


EDIT:

da ne bi ispalo da se ja nesto zalim, ja sam imao totalne srece, bio sam na toplom i izlezavao se na krevetu, a mogao sam isto tako i umirati preko 40 sati u pretrpanom vagonu na tvrdom sjedistu, a da sam se kojim slucajem par sati kasnije isao ukrcavati na vlak, mogao sam zavrsiti i ovako.

Vecina je slika s Guangzhouskog kolodvora. Kroz koji smo mi prosli tek negdje oko podneva, nakon skoro 40 sati na vlaku.
Onda se baratalo s brojkama od 20 000 ljudi, ovdje sada pise 80....sami procijenite.
A poznavajuci Kineze, nitko im nije rekao "odite doma, jos se satima nista nece micati", nego su ih uredno pustili da cekaju.

- 06:03 - Komentari (15) - Isprintaj - #

27.06.2008., petak

...


.....evo pita Anja Rupel tko je zgazio gospodju mjesec? I jebo me pas ako ono sto sam osjetio nije bilo bujanje nacionalnog ponosa.....ili je to ipak samo njen glas uzrokovao bujanje koji bi se anatomski moglo smjestiti malo nize?.......opa, preslo na pada prasina na moje pione, partija se saha protiv vasione odvija......o da, sada vise nema sumnje, patriota do srzi.....a cak sam i trijezan.....samo ima jedan malen problemcic vezan uz moj patriotizam...ma neka ga....sve sto imam bacicu u vodu, samo za tvoju odecu po podu, ko neeeekadaaaaaa!!!!!!!!!
aj ziveli

- 08:27 - Komentari (11) - Isprintaj - #

23.06.2008., ponedjeljak

I kolcem, i lancem, i raspelom u glavu

Moralo se poklopiti nekoliko stvari, da se post koji se zadnje vrijeme lagano zametao u rodjenoj mi tintari, konacno, pomalo prisilno i ne bas pretjerano planirano, ne pridruzi postojecoj, vec poduzoj listi nedonoscadi, vec se preuranjeno ispili, ovakav defektan, krzljav i nedorecen. Nece taj dugo, rekla bi babica odmah.
Ali kad se eto, poklopilo da je upravo ono sto se meni motalo po glavi, rekla, na svoj nacin, ona ovdje (daleko od toga da bas sve stoji i da bih ja to tako napisao, ali stoji osjecaj taj slobode i uzivanja u ljudima. Citav sam zivot u prilicnoj mjeri mrzio ljude i izbjegavao ih koliko je god moguce te provodio sto vise vremena mogu, sam. I bio uvjeren da je problem u meni. Da bih tek odlaskom nekamo drugdje shvatio da i nije bas tako, i da zapravo volim ljude mnogo vise nego sto sam mislio...i da mozda ipak nije problem samo u meni).
A poklopilo se i da se sve dogadjalo za vrijeme nogometnog ludila izazvanog evropskim prvenstvom u fudbalu, koje je u nekoj mjeri cak i mene zahvatilo. Jer tek sam ovdje, dovoljno daleko od svih onih stvari koje su uzrokovale da, ni krivog ni duznog, zamrzim spomenuti sport, otkrio da zapravo mogu uzivati u nogometu. Pogotovo je bio gust gledati svjetsko prvenstvo u Voxu jer bi se uvijek, ma koliko egzoticna bila imena reprezentacija, uvijek nasao pokoji predstavnik obje, sto bi redovito rezultiralo dijeljenjem cijelog bara u dva tabora i freneticnim navijanjem. A zabavno je i gledati Amerikance, kako ih nespremne hvata nogometna groznica pa ostaju budni po cijele noci gledajuci nogomet. Tako da sam konacno mogao uz pivu (losu doduse) i nekolicinu dragih mi budaletina, cak i navijati za Hrvatsku. Iako mi se nekoliko puta desilo da bih se usred skakanja zaustavio i u sebi pitao zasto ja uopce ja skacem, kad…khm…se ne moze bas reci da pretjerano reci da volim spomenutu zemlju i ljude. Ali kad si skoro pa jedini o svojoj okolini koji dolazi odande nekako se ocekuje da navijas, pa onda i ti, a uz spomenutu pivu, nekako je lakse, plutas nis struju.
Pa se onda i Flaširani svijet svojim postom “Svi smo mi Luka Ritz” nadovezao na raspravicu koju sam nedavno imao s jedinom osobom u krugu nekoliko stotina kilometara s kojom dijelim isto drzavljanstvo. A koja me, nakon sto sam u nevezanom razgovoru, u nevezanom drustvu, okarakterizirao zitelje stanovite, zajednicke nam, beznacajne i poprilicno jadne balkanske drzavice (uvijek u glavi imam Kebru i “Vi ste ljudi tako mali, vama uvijek nesto fali…” kada se sjetim zitelja spomenute drzavice), iz koje igrom slucaja oboje vucemo porijeklo, kao fasistoidne, ksenofobicne rasiste (sto me sjetilo da sam cuo od prilicno ljudi da ogovaraju Hrvatsku samo pred Hrvatima, a da pred strancima samo sve najbolje….ne shvacam to, naravno da cu svakome iskreno reci sto mislim i da mi ne pada na pamet da im prodajem neku ljigavu turisticku razglednicu….vec od samog spominjanja “naseg krasnog plavog jadrana” mi se jos uvijek okrece zeludac…te svima uglavnom kazem da je Jadran nekada mozda bio krasan, ali da sada treba dobro traziti ostatke te ljepote medju par miljardi vikendica koje se po ruznoci mogu natjecati s kineskom arhitekturom (a to nije mala stvar), a o etnicki temeljito ociscenom podmorju od svega sto se moglo unovciti da i ne pricam, a i da su ljudi ksenofobicna govna i opcenito nimalo simpaticni…..) napala da sam jednostran te da namjerno iznosim samo ono najgore. A mozda i jesam…..ali nekako se pribojavam da nisam pretjerao s protuargumentom koji sam iznio, jer vec mi se dulje vrijeme motalo to po glavi, da bih, kad bih kojim slucajem imao djecu s osobom drukcije boje koze (sto i nije tako nemoguce, imajuci u vidu koliki fetis imam na sve zene cija boja koze nije pravovjerno bijela), te da se kakvim zlehudim slucajem zadesilo da zivimo u Hrvatskoj, zivio u neprestanom strahu da ce prije ili kasnije, pod nekakvim potpuno slucajnim okolnostima, biti fizicki (o verbalnim napadima necu sada ni trositi rijeci) napadnuta i premlacena. Samo i jedino zbog drukcije boje koze.
I dakako da ima drugih mjesta gdje je takvo sto moguce, ali ima i mjesta gdje nije. I ikao obicno, stono kaze Gabi: “pamtim samo sretne dane”, s Hrvatskom je upravo suprotno, sto sam, vremenski i prostorno dalje, umjesto nostalgije, pretvara se u mojem sjecanju u zlo i mracno mjesto koje me proganja u morama. Srce tame.
I nekako mi se cini, iako priznajem da je moje pamcenje potpuno nepouzdano i puno rupetina, sve pocelo masovnim premlacivanjem u Mocvari….ili mozda ipak onim francuzom (ili sto li vec bjese…), koji je osim sto je imao nesrecu da je nepravovjerne seksualne orijentacije, imao nesrecu i da nije znao da su nekadasnje okupljaliste “njih” u medjuvremenu preuzeli “oni” koji misle da takve treba i kolcem i lancem i boserom u glavu. Koliko se mogu sjetiti, to je bilo prvi puta da me prozeo onaj ledeni strah, pomijesan s bijesom i nemoci, a koji mi je medjuvremenu postao tako poznat (evo sada sam nasao da je prvi zabiljezeni slucaj ’96., premlacivanje zaposlenika americke ambasade zato sto je crnac, ali to mi je ocito promaklo u ono vrijeme). I nije uzrok tome osjecaju cinjenica da takvi ljudi postoje….pedercine proklete….(losa fora, i ne funkcionira u nezivo….zanemari)….znam vrlo dobro da ih ima posvuda (negdje vise, a negdje i manje doduse, ali otom drugom prilikom), pa ni cinjenica da je policija u oba slucaja bila vise-manje ravnodusna, od njih se uostalom, bar prema ustaljenim predrasudama (ili ne), nekako i ocekuje da budu glupi i zli, to je uostalom najucinkovitiji nacin borbe protiv onih drugih koji odgovaraju tom opisu, ne, ono sto me smrznulo, bila je reakcija ljudi oko mene, puka sitnozubog, odnosno izostanak iste. Bar u slucaju onog nesretnog Francuza…ili stolivec bjese….koji si je sam kriv sto je bio bezboznicka pedercina pa je samo dobio sto je i zasluzio. Dok je s onom Mocvarom bilo nesto drukcije, ne da nije bilo reakcije, nego je (posebno je bilo zastrasujuce sto sam to cuo i od ljudi koji su mi dragi i bliski) vecinski stav da je to bilo dobro djelo jer prikazivanje dokumentarca u kojemu ima Srba nogometasa je blatantan primjer srbizacije hrvatske i bezocan pokusaj guranja u balkanske integracije te pod cetnicku kamu. A ionako su tamo bili sve zli drogerasi. I sami su to trazili. Fala bogu da je Bandic, cujem, konacno stao na kraj tome.
I zastrasujuce malen broj onih koji su to prepoznali kao uspostavljanje desnicarsko-nogomentonavijacko-krscanske diktature, u kojoj svatko tko razmislja i izgleda drugacije, uz presutnu podrsku policije i vlasti, biva pokrsten.
I kolcem, i lancem, i raspelom u glavu.
Tri minute i dvadeset sekundi savrsenstva, koje su ucinile suvisnim pola kompletne filozofije, dobar dio sociologije i psihologije, politologije….dalo bi se i dalje tako…gomila pretencioznih dupeglavaca potrosila je stoljeca i tone papira, samo da bi u tri minute i dvadeset sekundi Parker i Stone ucinili vecinu njihovih filozofiranja bespotrebnim, i rekli sve sto itko treba znati o ljudima i o drustvu…i ne…nije to povijest Amerike. Bar ne samo Amerike.
Nevezano, nedavno, prilicno slucajno, naidjoh na podatak koji ukazuje da bih mogao imati i zidovskog porijekla. Sto me, dakako, ispunilo zadovoljstvom (pomalo gorkastim, istina), jer, pridoda li se poprilicna kolicina provjereno srpske krvi (ne, ne one prolivene), postajem savseno pogodna meta za onu, staru, ali jos uvijek prilicno zivahnu krilaticu: “Srbima i Zidovima ulaz zabranjen”….ali pustimo budalu njegovim malim zadovoljsvima, i vratimo se onom Bahreinu, jer ono sto je savrseno opisala, je upravo taj prekrasan osjecaj slobode, lakoce, i osjecaj za kojeg sam mislio da ga nikad necu imati, da nekamo pripadam….odnosno “pripadanje” bas i nije najbolji izraz, mozda najblize, ma koliko to pretenciozno zvucalo, opisuje taj osjecaj ona Sekspirova: “world is my oyster”….iako nemam namjeru ici macem ga otvarati…osim se ako pod “macem” ne podrazumijeva nesto drugo….khm…ali zanemarimo to sada.
I uvijek nanovo, bas kad se najmanje nadam, kad se naviknem na taj kristalno cisti osjecaj slobode, dosulja se odnekuda i uhvati me nespremnog, zla, mracna sjena iz proslosti i navali mi nakovanj na prsa, bas poput Marlowa, proganja me moje vlastito Srce Tame, gusi me slika mracne, prijetece dzungle na obalama Konga, pa onda izlazim van na prljave wuhanske ulice, da me sjete da sam jos uvijek tu, dovoljno daleko, da mogu punim plucima sretan udisati wuhanski smog, napasati oci na ruznoci….ruznoci punoj unutarnje ljepote…dovoljno daleko od Srca Tame. Koje, prilicno ironicno, ima upravo obratan omjer ljepote i ruznoce.


- 12:08 - Komentari (20) - Isprintaj - #

24.04.2008., četvrtak

San ljetne noci

U nedostatku vremena, volje i inspiracije da se napise nesto novo, nema druge nego reciklirati stare stvari.
Pa evo necega sto se izrodilo kada sam sred proslog ljeta, jos jednog nepodnosljivo usijanog, znojnog, ljepljivog, mamurnog wuhanskog popodneva, kada se svi skrivaju pod zastitu klima uredjaja, a oni manje sretni ventilatora, osjetio potrebu da napisem nesto o ovome gradu, koji je na svoj cudan nacin, u ovih par godina uspio postati mnogo vise domom, nego Zagreb u onih desetak do petnaest godina koje sam vise-manje provodio u njemu. A vjerojatno i vise domovinom nego Hrvatska u onih petnaestak godina....ali zanemarimo to sada.
Pisano je na engleskom, pa ce tako biti i ovdje objavljeno, jednostavno stoga sto sam prelijen da prevodim na rvacki.
Kao i obicno, nisam uspio u onome sto sam zelio, ali racimo da je ova pomalo pateticna, nezgrapna oda vjerojatno najblize sto sam do sada dospio u pokusajima da opisem svoje osjecaje prema gradu za kojega kineska spisateljica potekla odavde kaze otprilike: "Wuhan de wenhua, jiu shi, meiyou wenhua". Los i grub prijevod glasio bi otprilike:"wuhanska kultura je upravo u odsustvu kulture". Selo od devet milijuna stanovnika. Mahom prljavih, neobrazovanih i neuljudnih. Ali potpuno autenticnih i nepatvorenih.
Te se, u skladu s time, dogadja da su i stranci koji dolaze ovamo, uglavnom upravo takvi, autenticni i nepatvoreni, te da nemaju bas nikakve veze s ljudima koji dolaze u Sangaj ili Peking, ljudima punim ambicija, od malih nogu zaljubljenih u kineski jezik i kulturu, koji dolaze upiti svaku kapljicu te visetisucljetne magije....govna pretenciozna....u Wuhanu se upija samo svaka kapljica jeftine ducanske pive. I ubrzo potom iznoji. Ovamo dolaze uglavnom ljudi koji su igrom slucaja dobili nekakvu stipendiju za Kinu pa dosli simo niti ne znajuci kamo idu (khm, khm), pa onda prilicno onih koji su netom zavrsili fakultete te nastoje zapiti jos koju godinu zivota predavajuci engleski neukim Kinezima prije nego sto ih ovaj (zivot, ne Kinez) scepa za gusu. A nadje se i pokoji iz ove potonje skupine (a zapravo i iz prve), kojemu se dopalo zapijati zivot na taj nacin, te sad groznicavo krade posljednje trenutke prije no sto postane olinjali starkelja, zestoko nacet od srednjih godina, koji se pretvara da je jos uvijek mlad (khm, khm)....

...and all the fat-skinny people,
and all the tall-short people
and all the nobody people,
and all the somebody people
I never thought I'd need so many people...




...i Čepurni osjeti da umjesto stepe, kuca, hrane i odjece, koje je burzuj stekao za sebe, proleteri na brezuljku imaju jedan drugog, jer svaki covjek mora imati nesto; kad medju ljudima postoji vlasnistvo, oni se mirno trose na brigu o tom vlasnistvu, a kad nemaju nista, pocinju bivati zajedno i stiti jedan drugog od hladnoce u snu."



it’s so hot in here, what are they trying to hatch?

Once upon a time, in aestivating Wuhan, after sitting at the bar for six hours in attempt to finish off all of the beer, tequilla and Bacardi supplies in Vox, occasionally taking my eyes off Dostav’s cock just to check out superhot Filipina chick and a couple of equally hot African chicks, I was relieved to find that the bar stool hasn't grew together with my ass yet. Would be quite inconvenient to walk around like that...although I can’t avoid noticing obvious advantages a bar stool stuck to my ass would present in certain situations.
A lot of da mantou and rou jin have appeased our organisms’s craving for saturated fats, cholesterol and easy digestible carbohydrates and, although I wasn’t completely indifferent to idea of Dostav and me going back to his room together, once again I set off to engage in my favorite threesome. With Shui Niu and a sultry Wuhan night.

I shot the morning in the back with my red wings on

As two of us disturb the first signs of morning; a couple of women in their Sisyphean attempts to keep the streets of Wuhan clean, I’m suddenly becoming aware that it’s waking up. Or falling asleep. At least its night creatures are. That soon, the magic will disappear, the shaokao smoke will clear out, red lights be switched off, and those people playing majiang on the sidewalk in Lumuo lu go to sleep, and darkness and noise of another expletive day will again reveal all the ugliness that starless nights and barbecue smoke manage to strip off and expose the city in all its unexpected beauty. Luckily, the heroes, ‘cos sometimes cities also need heroes, are waking up too: reganmien guys are already up; soon that old lady will wake up her daughter and open the xiaomaibu, although there aren’t many customers this early in the morning, which leaves her enough time to wash the clothes in front of the shop; and the old man will soon put his fruit boxes on a cart and, although his seventy five years old legs don’t hold him as they used to, go out to spend another day on a curb, selling fruit; and the bicycle repairman; and the old lady that fixes shoes and clothes on sewing machine that’s probably older than her, all of them will again, just like every day in a year, set out on that never ending crusade against advancing evil forces of order and uniformity.

Desmond has a barrow in the market place

Just like every other day, quietly wearing out their small, unnoticeable, irrelevant, expendable lives in unconscious attempts to fend off all the Confucianistic pressure to impose order, obedience, authoritarianism, institutionalism, uniformity and cleanness. And although the city appears to be strangled by the gray, steel grip of forces of Order, they will again try to paint it with life, to bring in enough Daoistic disorder, disobedience, individuality, entropy, filth (and yes, those blue worms do seem to thrive in the Wuhan streets’ filth) and chaos to create little isolated islands of living cells in that endless, dusty, sun-scorched, gray corpse. Inspire some soul into that huge, monotonous, uniformed, apparently soulless monster.

got a lust for life

Falling in love with Wuhan is a bit like falling in love with…hm…not particularly attractive woman…person….well, ok, very unattractive woman……hell......it’s like falling in love with the ugliest woman in the world……..amazing! Complete absence of outer beauty relieves one of any doubt that your senses might be blinding and playing games with you. And then there is that peculiar moment when your perception magically changes and the raw, genuine, sincere beauty, very few seem to be able to see, hits you right in the guts and shatters your world to pieces.

good night Irene, I'll get you in my dreams

Time to bid good night to Wuhan, until another red, apocalyptic sunset reveals its brittle beauty once again. Or maybe just hides its ugliness? ‘Till blue worms crawl out of the filth on the streets. Lights dimmed by shaokao smoke shed their reddish light on Ximen. And although cynics would say that falling for ugliest women is what usually happens when one gets too drunk, fuck it, I still wanna drown in those hot, humid, smoky, sweaty, wanton, drunken nights and over and over again fall madly in love with the ugliest city in the world.

dans le port d'Amsterdam
dans le port d'Amsterdam!






As usually, whenever I have to face my frustrating inability to say what I want the way I want, it turns out there are more talented people who already did that much better than I ever could:

sve što volim je daleko, daleko
voli me nežno dok sam još tu
sve što imam je kod mene, kod mene
uzmi me nežno dok sam još tu

rođeni uz neke reke daleke
gledamo nebo koje pada na nas
sve što nemaš vidim bolje i bolje
uzmi me nežno dok sam još tu

tražimo kroz govor azurna jutra
svetlosti nisu dovoljan znak
sve što imam je kod mene, kod mene
reci mi nežno da sam još tu






People who were, in that order, against their will made accomplices in this mendacious farrago: William Shakespeare, David Bowie, Andrei Platonov, Magazine, Tom Waits, Beatles, Boris Vian, Iggy Pop, Huddie Ledbetter, Jacques Brel, VIS Idoli
- 07:35 - Komentari (16) - Isprintaj - #

01.04.2008., utorak

Nema sira!

...ali ima palačinki

Pizze su ovdje lose. Vrlo lose. Dapace, pojma nisam imao da pizza moze biti tako losa. Zapravo lazem, ona koju sam onomad probao u Veneziji dala je naslutiti da pizze mogu biti grozomorne. I sto je najcudnije, Kinezi inace jesu majstori za napraviti dobro tijesto, tako da ne shvacam zasto je i tijesto bilo najgore koje sam ikada probao. A ne razumijem ni zasto nisu u stanju staviti na istu paradajz sos…mozda zato sto ga ne koriste….a paradajza imaju…pa zasto onda pobogu ne koriste paradajz sos? Cinjenica je da za pizzu treba i sir. A nema ga. Pa zasto? Mozda zato sto ga ne jedu. Poceli su ga uvoziti, ali i dalje je prilicno skup, prilicno los, a ionako ga niko i ne kupuje jer im je bolji dofu. D’oh. Tradicionalno nisu pili ni mlijeko (goveda se koriste za rad i meso), ali isto je danas uglavnom preko supermarketa prodrlo medju uobicajene manirnice (za sto me, iskreno, zabole), sto se ne moze reci ni za jedan od mlijecnih proizvoda, lazem, ima jogurta, koji je bez iznimke sladak, a dusa pati i srce cezne za kiselim jogurtima, kefirima, vrhnjima, sirevima; mekim, tvrdim, ocjim, svjezim, kozjim, suhim, pljesnivim, smrdljivim…..tesko ovo zivot…..nego ja zabrazdio a poceo pricati o picama, mora se priznati da ih se moze naci u prilicnim kolicinama, pogotovo ako se covjek malo potrudi…ah ne pardon, poceo pricati o pizzama….dakle za pizzu treba i kakva dobra sunkerica ili barem posteni suhomesnati proizvodi (zahirio sam, umirem od smijeha na svoje vlastite katastrofalno debilne fore). Nedo vam bog da probate kineske sunkerice, hrenovke ili nesto slicno (“…gospodine Žmurko, mislite li da je humor na blogovima, primitivan, nizak i opcenito na ulicnom nivou?” hihihihihi), mislim da nista gore od toga u zivotu nisam opcenito na probao. Imaju okus kao da ih rade od izbljuvaka rahiticnih stakora iz radioaktivne kanalizacije (ovo bi Riba mnogo bolje) pomijesanih s otpadnim vodama industrije poliakrilnih boja i lakova. Jos je to vise zabrinjavajuce kada se covjek sjeti da se one unas rade samo od najgorih otpadaka i smeca, a i dalje su barem dvjestopedeseticetiri puta bolje. Pa sto onda ovi dodjavola stavljaju u njih??!!
Opcenito ce skoro svaki pokusaj Kineza da se uhvate nekineske hrane umjesto jestivoscu, rezultirati zabavnoscu. Tako su na slikama i u filmovima vidjeli da se na sredinu pizze stavlja maslina, ali zasto da se covjek zamara kupovanjem necega uvoznog, kad i mi konja za trku imamo pa mozemo recimo staviti kinesku datulju (tzv. jojobu). Za neupucene, mozda pomalo i nalikuje, ali slatkasti okus uistinu nema nikakve veze s maslinom.
Moglo bi se sad nastaviti s laznim vinima, viskijima, cokoladama, i svom silom drugih proizvoda kojima je svima zajednicko da su napravljeni tako da izgledaju kao zapadnjacki uzori, ali pritom je zanemaren problem okusa (sto je zapravo sasvim logicno, trziste za takve stvari stvoreno je prodiranjem zapadne pop kulture, prvenstveno filmova, tako da ce i potrosacima iste, jedini kriterij biti izgled hrane), ali mislim da su mi ipak najdrazi sendvici: umjesto kiselih krastavaca, svjezi, umjesto sunkerice, njihova verzija hrenovke (okus vidi gore), ali time jos nisu ispucali sve adute iz rukava, jer znaju da mora ici i feta sira, pa su se dosjetili da izrezu palacinku u kvadrat i stave je na sendvic da glumi sir.
I ko onda kaze da nema sira...

- 10:15 - Komentari (34) - Isprintaj - #

11.03.2008., utorak

Al se nekad dobro jelo

Buduci da sam tamo ranije nasro da je hrana izuzetno bitan dio kulture, pretpostavljam da bih trebao dodatno zadaviti razvezivanjem o vrlo razvijenoj tradiciji odlazaka u restorane. Ha?...ne?....necujem dobro...a nista onda...dakle da nastavim: iznenadjujuce ce se mali dio populacije zamarati svakodnevnim kuhanjem te mazanjem posudja doma (sto i nije toliko iznenadjujuce kada se sjetite da malotko u kuhinji ima tople vode, a pranje sudja zimi, u kuci bez grijanja, u vodi koja je oko nule, je neobicno interesantno iskustvo) te ce si cak i siromasniji prilicno cesto priustiti jedenje vanka. Pogotovo u usporedbi s rvackim navadama (tako je to kad psi imaju tople vode). S time da, naravno postoji i kljucna razlika da za jesti u restoranu ne treba prodati zenu, djecu, auto i kucu te dici kredit...mada, dakako da bi se naslo i takvih mjesta (procurila u novine prije par godina prica o poslovnom covjeku koji je organizirao veceru na kojoj je svaka salica caja kostala oko 2000 kuna, a najskuplje jelo bila je riza s jajima...!!???....ali pripremljenapo tradicionalnom receptu kineskih careva: vojska kuhara je jedno dva tjedna busila iglama svako zrno rize i uguravala jaje unutra. Gosti na veceri su ostali anonimni, ali s velikom se vjerojatnoscu moze pretpostaviti da je bila rijec o visokim partijskim duznosnicima), ali kod ulicnih se prodavaca ponekad moze najesti za dvije do tri Kune. I zapravo je jesti u malim, antisminkerskim, bezduznosnickim, sirotinjskim restorancicima (kakvi su uostalom, i najzabavniji, pogotovo kada stolove stave na cestu)

Photobucket

jedva nesto malo skuplje nego ako sam pripremas hranu. Vec sam jednom pisao o onom restoranu gdje gazda uopce i nema svoje namirnice, nego sve sam kupis na placu, ali tu i inace najnormalnije u vecinu restorana mozes donijeti svoje namirnice i naplate ti samo pripremu (sto me podsjetilo na onu priliku kada smo se nakratko neckali odnijeti ili ne jesetru od nekih dvadesetak kila, totalno nadrogiranu sredstvom za umirenje u restoran da je pripreme...

Photobucket

...i ne znam je li do sredstva za umirenje, ali kad smo to kasnije pomijesali jos s nekoliko piva, ispala je jedna od najboljih pijanki koje smo imali

Photobucket

....iako se neki jesu prilicno umirili pri kraju

Photobucket

ali sto je jos bitnije, u vecinu restorana mozes donijeti svoju pijacu. I ko onda ne bi vol'o Kineze. Zivot je mnogo ljepsi i jednostavniji kad imas tu opciju na raspolaganju.
Nacin na koji se jede je ipak ono sto je najbolje. Osim, naravno, stapica, u koje sam se iz suba zaljubio, ne postoji institucija dostojanstvenog vlastitog tanjura s vlastitim (dostojanstvenim?) jelom, vec svatko ima svoju (nedostojanstvenu?) zdjelicu s rizom (jel, umjesto kruha), a na sredinu stola se natrpaju tanjuri, zdjele i lonci s raznim jelima i odatle se hrana direktno uzima stapicima. Otprilike kao da kod nas stavite lonac nasred stola i svi zlicama ili vilicama grabe i jedu.

Photobucket

Sto bude posebni gust na vecerama s vise ljudi kad se na jednom stolu zna nagurati i po dvadesetak jela. Sto naravno zahtijeva i prisustvo Lijene Suzane, koja sve skupa cini jos zabavnijim.

Photobucket

Ista je zapravo dosla iz Amerike, ali savrseno se uklopila u kinesko okruzenje.
Naviknutog na rasisticko odvajanje jela, odnosno zgrazanje nad samom mogucnoscu da bi se u istom obroku moglo mijesati, na primjer, nedajboze meso i riba, zabavlja me lakoca kojom ce se na takvom stolu naci svinjetina, piletina, pacetina, govedina, dvije do tri vrste riba, jaja, pokoja skoljka, povrce, skampi, slatki kolaci, rakovi, slatkoslani kolaci….i jos kojesta drugo, i sve se to bez ikakvog posebnog redoslijeda potrpa u sebe. Zivila kulinarska anarhija te atifasizam!
Ovi slatki kolaci koji se jedu izmedju komada svinjetine i skoljaka me podsjetise da (ocito) kineski obrok ne zavrsava desertom. Par dana nakon sto sam dosao simo, odveo me prijatelj Kinez na veceru i pitao me hocu li desert...dobio sam zdjelicu rize. Drugom su me prilikom prijatelji pitali jedem li slatko...pa je na stol stigao tanjur sa svinjetinom przenom u seceru. Sto me sjeti da je slatko-kisela svinjetina krasna stvar. Preporucam. Moze i piletina. Rekao sam ranije da ne jedu kruh? Nije istina. Kada zele pojesti nesto slatko, odu u slasticarnicu i kupe kruh. Jedini se problem javlja kad se covjek zazeli kruha koji nije sladak. Unatoc tome, iako nisam u potpunosti siguran da ce zivot biti puno ljepsi jednom kada Kinezi koloniziraju ostatak svijeta, objedovanje svakako hoce.


Photobucket
- 11:09 - Komentari (16) - Isprintaj - #

25.01.2008., petak

Velike tajne malih majstora kuhinje


Netko je jednom rekao da Kinezima ne treba religija jer imaju "hanzi" (ilimuga, po japanski, kandzije) (ilimuga kaligrafiju), i u potpunosti se mogu sloziti s tom tvrdnjom, ali mogao bih pridodati i da im hrana takodjer nadomjesta religiju. Cak me i potpuno odsustvo interesa za isprobavanjem bilo cije druge kuhinje (a u slucaju da isprobaju, u devedesetinesto posto slucajeva im se nece svidjeti) podsjeca na religiju. Rekao mi je jednom, inace potpuno netipican Kinez, svjetski covjek, izumitelj, umjetnik i koznastosvene, kako je dokaz da je kineska kuhinja najbolja na svijetu, cinjenica da svi vole kinesku kuhinju, a Kinezi na vole vecinu stranih kuhinja.
Iako su moja iskustva nesto drukcija. I zapadnjacki odnos prema istoj je cesto podjednako iritantan kao i kineski odnos prema drugim kuhinjama, vecinom se lomi na dio koji je obozava na granici idolopoklonstva i na dio koji pokazuje posvemasnju nesposobnost da prihvati ista iole drukcije. istina (malim slovom, da ne bi slucajno netko pomislio da mislim na "Istinu") je ipak, kao i obicno, negdje izmedju.
Kinezi su uistinu majstori za pripremanje hrane…zapravo to bas i nije sasvim tocno; ne znaju pripremati meso. Uglavnom ga upropaste. Kada se hocu najesti mesa, idem u Brazilski restoran. Ili sami tu nesto zakoljemo. Naisao sam na teoriju (koja mi zvuci donekle uvjerljivo) da je Kina vec tisucama godina deforestirana te da nije nikada bilo dovoljno drva za ispeci komadinu mesa, i zbog toga se svo sjecka na mikrokomadice. Sto se kosi sa preferencijama necivilizirane balkanske svinje koja je sretna samo dok glođe žlundre oko kosti od po metra, dok mu mast curi nizbradu.
Glavni pak razlog zasto nikad spram kineske kuhinje (e sad se i tu moram ograditi i reci da zapravo ne postoji kineska kuhinja, jer je, kao sto ste vjerojatno tamo negdje u osnovnoj skoli primijetili, rijec o pogolemoj zemlji, sto neminovno rezultira i poprilicnim razlikama u pripremi hrane, a same namirnice da i ne spominjem...iako i dalje postoji prilicno uocljiva poveznica, ali ne da mi se sad ici u to, tako da cu ja govoriti o kuhinji u centralnom dijelu Kine, koji je uostalom i kolijevka kineske civilizacije), necu osjetiti spomenuto idolopoklonstvo (*moli se svim Idolima i Bogovima da mu ne dopuste da ikada zapadne u idolopoklonstvo*), je cinjenica da je kompletna ovdasnja kulinarska filozofija posvecena usavrsavanju u pripremanju osrednjih ili losih namirnica na nacin da ispadnu ukusne. I u tome uistinu jesu majstori. Majstori za koristenje zacina, pripremanje umaka i majstori u svim ostalim trikovima i smicalicama koje sluze da se prikrije stvarni okus hrane i zavaraju cula okusa i mirisa. Moja je kulinarska filozofija, nazalost, radikalno suprotna. Sto me naravno ne sprecava da se odusevim nekim stvarima, posebno parenom hranom. Upravo zato sto je rijec o nacinu pripreme koji vjerojatno najvjernije sacuva originalni okus hrane. I, ako treba mačem i ognjem (a ni silovanje nije na odmet ako imade kakije zgodnije đevojčadi), prosvijetlit cu zapadnjacke svinje te ih spasiti od ponora kolesterolnog i izvesti na Pravi Put....nego...đe ono stadoh....eh da, krasan je nacin na koji pripremaju povrce. U onome sto se unas naziva "wok"om. Iako pojma nemam odakle dolazi naziv....mozda iz guangdongskog, mozda iz vijenamskog.... To bi se moglo nazvati poluprzenjem jer se koristi ulje, ali plamenik se odvrne na maksimum, i to ne onaj nas, sufterski plamenik, ovaj ti spali sve dlake na rukama i licu (ej!! jesam li ja to mozda upravo naisao na revolucionarno objasnjenje kineske nedlakavosti??!!!) tako da se iznad woka stvori plamena kapa gorucih uljnih isparenja. Hrana se zapravo skuha na uljnim ter vlastitim parama ter povrce ostane zeleno i hrustavo. Krasno.

- 06:09 - Komentari (22) - Isprintaj - #

06.01.2008., nedjelja

Pohvala čučavcima


Dobih svojevremeno narudzbu da napisem nesto o kineskim tipkovnicama i tusevima iznad cucavaca. Nazalost, o prvima stvarno nemam nista za reci, mozete ih i sami pogledati u bilo kojem ducanu sa superjeftinim tipkovnicama ocajne kvalitete. Na kompjuteru se, naravno, moze pisati i na kineskom, ali za to postoji posebni program koji se tu uobicajeno pokrece tako da opicis ctrl-razmak i upisujes latinizirane kineske rijeci (latinizacija je standardizirana tamo negdje pedesetih i naziva se pinyin, ako vas kojim slucajem zanima. I dobar je dio, pogotovo starijih, Kineza uopce ni ne razumije.) Posto je rijec upisana, program ti daje izbor kineskog znakovlja koje moze imati upisanu kombinaciju slova. Sto moze varirati od dva, tri, pa sve do nekoliko desetaka kandzija. Zato su tipkovnice u Laosu interesantne, one stvarno imaju na svakome dugmicu po latinicno i laoticno slovo. Izgleda veselo.
E, a sad na cucavce. Tu sam vec na domacem terenu i ima da se raspisem. Daklem za pocetak; svim imbecilnim zapadnjackim snobovima koji preziru spomenute cucavce: evo vam rozi, glupani!! Najbolji izum ikada! Ma dobro lazem, ali kad vec zivis u smrdljivom civiliziranom svijetu gdje se covjek ne moze normalno zasrat u obliznjem sumarku i prisiljen je koristiti neko od zala moderne tehnologije prilikom obavljanja spomenute aktivnosti, cucavci su savrsen izbor. Ajde, ne kazem da ponekad u miru vlastite kupaonice ne dodje dobro zahodska skoljka opskrbljena ugodnom drvenom (jebale ih plasticne, kogod da ih izmislio) daskom (pohoblanih rubova po mogucnosti, ne shvacam kako je ikojem kretenu uopce moglo pasti na pamet proizvesti dasku za zahod nepohoblanih rubova), ali treba svakako osnovati neku teroristicku organizaciju koja bi dizala u zrak zahodske skoljke u svim javnim zahodima. Nisam u stanju shvatiti zasto bi itko stavljao zahodsku skoljku tamo gdje nikom normalnom ni pod prijetnjom cupanja oteklih hemoroida usijanim klijestima bez anestezije ne bi palo na pamet sjesti na istu. Osim iz gorespomenutih, zapadnjackosnobovskih razloga. A pokusavati srati nad zahodom, bez da se sjedne ne njega, pogotovo kad iz raznoraznih razloga potraje spomenuta aktivnost, je ziva tortura. Sto me podsjeca na Kineza kojeg poznajem, koji se u zadnje vrijeme malcice opernatio pa si priustio sminkerski stan sa zapadnjackim zahodom, ali ne moze se naviknuti pa se i dalje popne na zapadnjacku skoljku i cuceci na njoj obavlja sto vec treba. Samo, mene bi bilo frka da se ne poskliznem i upadnem unutra. Ali cuh pricu i da mi se prijatelj po dolasku u Kinu, prije nekih 4-5 godina, nikako nije mogao naviknuti na cucavce te bi, u slucaju da bi ga negdje vani stislo, trpio sve dok ne bi dosao doma do svog zapadnjackog zahoda. Sve do kljucnog trenutka kad je otisao za praznike u posjetu prijatelju Kinezu. Tamo je, barem prema legendi, nakon kraceg razmisljanja, zagrabio oveci komad zahod papira, pobrisao cijeli cucavac, i sjeo na njega.
Ne smijem ni zamisliti koja bi to bila tlaka da u svojoj studentskoj sobi imam zahod, a ne cucavac. Pogotovo buduci da imam cimera, a poznato je da cimeri u vecini slucajeva nisu pretjerano skloni odrzavanju cistoce sanitarnih prostorija. Riskiram da ispadnem bijela supremacisticka (kak se to kaze na rvackom?) svinja, al moram dodat i da je moj cimer usto i Kinez, a Kinezi i ja imamo malcice razlicite standarde kada je u pitanju cistoca ranijespomenutih sanitarnih prostorija. Da ne bi bilo zabune, pogledate li sliku, biti ce vam savrseno jasno da nisu ni moji standardi bogznakako visoki: dok ne zaudara, dobro je. Mada moram pohvaliti ovog svog, mislim da je je cak i iznad rvackog prosjeka kacu cimeri u pitanju, ali znam da mu ne bi palo na pamet ici ribati skoljku, pa jos i zahodsku, te da bih se samo ja morao baviti spomenutom aktivnoscu. A jos da imam kadu, ili tus-kadu, koliko bi to tek dodatnog ribanja i ciscenja bilo! A ovako su se Kinezi, kao praktican narod, dosjetili maestralnom izumu, na pod stave cucavac, a iznad tus. I eto ti ustede na prostoru, vremenu, zivcima i svemu ostalom. A da i ne pricam o tome da izum zasjaji u svojoj punoj ljepoti kad ti se prilikom tusiranja pripisa ili, nedajboze, prisere, masala ljepote! I jos, svaki put kad peres sebe, usput operes i zahod. A i inace je odrzavanje istog cistim, ovako superjednostavno jer nakon svake upotrebe mogu dohvatiti tus i sve nakratko istusirati. Jedino je lose ako imas peh da su ti baustelci lose slozili kupaonicu pa ti se sva voda skuplja u suprotnom kutu ili curi ravno u stan. Ja sam imao srece, sto i pranje kupaonice cini vrlo jednostavnijim zahvaljujuci mom patentu koji izvlaci, inace nedohvatljive, nakupine prljavstine ispod ves masine. A radi se ovako: uzme se kineska naprava za pranje poda (vidi sliku: drveni kolac za coporom traka od starih krpa i odjece),Photobucket utakne se u otvor cucavca i dobro zaglavi. Pusti se voda. Ako ste sve obavili kako treba, za koju minutu, cijela ce kupaonica biti poplavljena s par centimetara vode. Ne zelite li poplaviti i cijeli stan, odlucnim se trzajem goreopisana naprava iscupa iz otvora cucavca, te voda u povlacenju odnese i vecinu prljavstine, dlaka, dlakurdi i dlacica, stakorskih govana, krepanih zohara i ostale gamadi.
Zivili cucavci!

- 14:20 - Komentari (19) - Isprintaj - #

18.12.2007., utorak

Čepurni, u beznadnoj potrazi za neuhvatljivim Wuhanom


4.3.2007. 8 ujutro

“KINA!!! KINA!!! KINA!!!” vristi svaki detalj na autobusu koji ce me odvesti natrag u Domovinu. Vristi autobus. Vristi sofer. Vriste putnici. Ja samo sto ne vristim. I iako smo jos uvijek na autobusnoj stanici u LuangNamTha, Laos je davna proslost i znam da me Kina vec dohvatila.
Ali ono sto jos uvijek ne znam je da ce me ista ta Kina, koja me takvom lakocom usisala u sebe jos prije nego sto sam joj se uistinu i vratio, kazniti zbog uzivanja u miru, tisini, cistome zraku, sporosti, pivi, posvemasnjoj opustenosti i gekonima, i pretvoriti onih dvije tisuce kilometara koje su me u tom trenutku dijelile od onog komadicka Itake kojeg u zadnje vrijeme nazivam domom u odiseju koja ce u casu istrositi sve nakupljene zalihe opustenosti, mira, tisine i ponovo vratiti onaj stari osjecaj goveda u stadu.

4.3.2007. oko podneva, 4 sata na putu nazad

Usred znojnoga stada na autobusnom kolodvoru, rezigniran sveopcim guranjem i kaosom, pokusavam se probiti do saltera. Sto oveci ruksak na ledjima nimalo ne olaksava. KINA!!! KINA!!! KINA!!! Ne cujem vlastite misli od silnog vristanja. A i sto ce mi misli u stadu. Umoran sam, samo zelim sjesti negdje u mir i tisinu. I odustati. Ali govedo u meni nastavlja se boriti za prezivljavanje.
“Za Kunming.” “Nema.” “Za kamo ima?” “Jinghong.” “Moze.”

4.3.2007. 19:00 ; 11 sati na putu nazad

I eto me silom prilika ponovo u mjestu za koje sam vjerovao da ga vise nikada necu vidjeti. “Za Kunming.” “Nema.” “Kada ima?” “Sutra, jos je ostala jedna.” “Moze.”
I eto me kako silom prilika ponovo provodim noc i pokusavam ubiti nekoliko sati u mjestu za koje sam vjerovao da ga vise nikada necu vidjeti.

5.3.2007. 22:00 ; 1 dan i 14 sati na putu nazad

Kunminski zeljeznicki kolodvor me docekuje uobicajenim praznickim prizorom kaosa i stotinama prljavih, iscrpljenih i prilicno smrdljivih ljudi koji posvuda po, i ispred, goleme kolodvorske zgrade, spavaju izvaljeni na vrecama, torbama, a i jedni na drugima.

5.3.2007. 22:30 ; 1 dan i 14 i po sati na putu nazad

Nakon polusatnog guranja kroz gomilu ocajnika u lovu na posljednju kartu: “Ima li jos karata za vlak za Wuhan u 11 navecer?” “Nema.” Otresito odgovara jos jedno iscrpljeno i iziritirano lice. Izlazim van i idem do autobusnog kolodvora u nadi da bi mozda mogao postojati kakav autobus za Wuhan. Salteri su vec zatvoreni. Razmisljam nakratko o soluciji da letim nazad.

5.3.2007. 22:50 ; 1 dan i 14 sati i 50 minuta na putu nazad

Vracam se na zeljeznicki kolodvor i ponovo stajem u red.

5.3.2007. 23:10 ; 1 dan i 15 sati i 10 minuta na putu nazad

Zatvara se salter. Svi se prebacujemo u drugi red pred salterom koji je jos uvijek otvoren.

5.3.2007. 23:30 ; 1 dan i 15 sati i 30 minuta na putu nazad


Kupujem kartu za Wuhan. Vlak polazi iduci dan u jedanaest navecer. Nema vise karata za spavaca kola. Samo sjedece.

6.3.2007. 23:00 ; 2 dana i 15 sati na putu nazad


Pocinje voznja za koju znam da ce biti jako duga i teska, ali ne znam jos i da ce nadmasiti onih 20 sati na vlaku kroz Tursku, na 40 stupnjeva, bolovima u cijelome tijelu od sjedenja u pretrpanom kupeu, i onoj nezaboravnoj, ljepljivoj smjesi znoja i prljavstine u kojoj mi se kupaju stopala u tenisicama; pa cak i ona grozomorna 23 sata na prljavom, pretrpanom vlaku za Sichuan, od kojih sam desetak (nocnih) odstajao.
Uspio sam se izboriti za mjesto do prozora, sto je bitno jer u tom slucaju ispred sebe imas stol na koji se mozes nasloniti i drijemati. Gadno je ako dobijes mjesto do prolaza. Tamo se nema na sto nasloniti. Odrijemao sam par sati kroz prvu noc. Bolovi jos nisu gadni. Sada vec imam dovoljno iskustva da znam da se moram prisiliti da sto vise vremena provedem stojeci. Setanje je nemoguce jer su svi prolazi zakrceni ljudima i prtljagom.

7.3.2007. cetvrti dan na putu nazad


U ovih je par tjedana dok me nije bilo, stiglo proljece. Ipak smo jos vrlo juzno pa stize ranije nego u Wuhanu. Ali imam dojam kao da se onih nekoliko stidljivo rascvjetalih vocaka srami svojih njeznih, veselih, zivotom nabujalih boja i kao da ne moze docekati da konacno sbaci svo to sarenilo sa sebe i uklopi u sveopceprevladavajuce sivilo i čemer.

7.3.2007. uvecer. cetvrti dan na putu nazad

Citam o bolnim i neuspjelim pokusajima Dvanova, Kopjonkina, Čepurnog i ostalih da u Čevenguru stvore neuhvatljivi komunizam, i razmisljam je li im u Laosu mozda to ipak uspjelo.
Druga bi noc bila potpuno nepodnosljiva, jer cijelo me tijelo vec boli, vise ni stajanje ne pomaze, ali znam da obicno put od Kunminga do Wuhana traje tridesetak sati i ocekujem da ce me zora docekati poznatim prizorima prljavih wuhanskih predgradja.

8.3.2007. 5 ujutro. Zamalo pa cetiri puna dana na putu nazad.


Budim se iz drijemeza, zabrinut zbog cinjenice da je vlak nocu vise stajao, nego se kretao, ali jos nisam izgubio svu nadu. I onda tunel. Obuzdavam napadaj panike. Wuhan je na ravnici. Zapravo, usred ravnice. Pogled kroz prozor po izlasku iz tunela otkriva mrak. Bez ikakvih znakova javne rasvjete. I znam da sam jos satima udaljen od Wuhana. Oko Wuhana nema nenastanjenih krajeva.
Iducih par sati se konacno pretvaraju u pravu nocnu moru i prolaze nekako u izmaglici na rubu zivcanog sloma, u pokusajima da nesto citam, ali umjesto toga zivcano buljim kroz prozor, jer svaka skupina kuceraka nosi nadu da bi mogla predstavljati pocetak wuhanskih predgradja. I svako novo razocaranje pojacava valove zivcnosti i bolova koji mi prolaze cijelim tijelom. Vlak ponovo stoji. Kretanje se jos i moze nekako podnijeti. Ali svaka minuta stajanja doima se kao da je rijec o satima.....uz psihoticno urlikanje dohvacam sjekiru i divljacki skacuci po ljudima prosipam mozgove i staklo po, tonama smeca zatrpanom, podu...trzaj me budi iz magnovenja....znaci li to da ipak krecemo?....ne, i dalje stojimo...mozda ipak bolje sacmaricu....prvo pucam sebi u noge da prestanu tako boliti....ali ledja i dalje bole...bolje odmah u glavu....ipak krecemo...osjecam se pomalo kao Čepurni...u beznadnom lovu na neuhvatljivi Wuhan...

8.3.2007. 14:30 ; skoro cetiri i po dana na putu nazad


Odjednom, bez ikakve najave, jer cini se da smo dosli iz nekog neuobicajenog smjera, siva wuhanska predgradja. Drago, vjecito sivo nebo, koje beskonacno sipi hladnjikavom zimskom kisicom, sive, prljave, razmocene ulice, tesko reci da li polurusevne ili poludovrsene, sive, ruzne, jednolicne zgrade, nagurane jedna na drugu, s dovoljno prostora izmedju tek za sarene hrpe smeca.
Dom.

- 11:14 - Komentari (19) - Isprintaj - #

06.12.2007., četvrtak

Epilog

Photo Sharing and Video Hosting at PhotobucketBirtija na kraju grada,
sam na drvenoj, sklepanoj terasi
jer je (vrlo seksi) konobarica, uz neizbježno ljuljanje cijele konstrukcije, nestala nekamo,
memljivu tišinu povremeno prekida prolazak pokojeg auta negdje iza,
planine u daljini hvataju posljednje zrake sunca,
a na stolu piva,
moj šminkerski, kožom uvezeni, putni dnevnik
i maleni geko koji lovi prve večernje mušice.


- 05:59 - Komentari (16) - Isprintaj - #

17.11.2007., subota

U Luang Namtha, iz Luang Namtha, u Luang Namtha, iz Luang Namtha.

U Luang Namtha kuce se oblazu plocicama i cipele se ne izuvaju na ulazu. Luang Namtha je najruzniji grad kojeg sam vidio u Laosu. U Luang Namtha je kineska ruznoca, iako sluzbeno udaljena jos stotinjak kilometara, vrlo uspjesno i temeljito prodrla i zatrovala cisto laosko tlo. Iz Luang Namtha sam pobjegao prvim prijevoznim sredstvom koje se ukazalo. Pa makar to znacilo i smrzavanje na otvorenom kamioncicu u rano jutro.
MuangSing, bas poput LuangNamtha, ima samo jednu svrhu. Sluzi kao polazna tocka smrdljivim turistima koji dolaze uznemiravati domoroce u zabitim selima ili eventualno zagadjivati, spustajuci se kanuima niz njih, zasad jos uvijek netaknute, laoske rijeke.
Ovaj je smrdljivi turist dosao zbog onog prvog. Ali trebalo je ubiti cijeli dan do polaska iduce ture (koja se sastojala jos i od dvije sredovjecne francuskinje), te sam se uglavno smuzao po dosadnjikavom, ali prilicno autenticnom mjestascu. Glavna ulica, sa restorancicima i kafebarovima u kojima su proklete kapitalisticke zapadne svinje izjedale svoje vecere i ispijali kave, ubrzo mi je zestoko pocela ici na zivce te sam poceo gubiti vlastitu prokleto-svinjsko-kapitalisticko-zapadnnjacko-bijelu guzicu po sporednim ulicicama pracen pogledima gomile decurlije iz avlije koja se pitala sta ja trazim tu. Sve dok u predvecerje nisam naisao na dvoriste puno ljudi koji su posjedali po zemlji oko tradicionalne laoske kuce na drvenim stupovima, pili, jeli i pjevali.
Sretan sto sam naisao na normalne ljude, oklijevao sam punih pol milisekunde kad su mi domahnuli da im se pridruzim. Ali zato sam ipak mnogo krace oklijevao kad sam otkrio da su me odlucili napiti laolaoom.


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Par sati kasnije zatice me kako teturam mracnim ulicicama, solidno pripit i ne posve siguran u kojem se smjeru nalazi hotel. I taman kad sam prepoznao mjesto, odnekud se pojavljuje, koliko sam mogao vidjeti (noc, alkohol, i tako to), prilicno zgodan, malcice feminizirani, mladjahni laosanin, prima me za ruku i pita trebam li drustvo nocas.
Zvijezde koje kroz britak planinski zrak trepere nad zemljom laoskom, romantika egzoticnog mjestasca daleko od Svijeta, udobni bungalov sa sirokim krevetom koji se cinio kao stvoren za dvije osobe, laolao....ali nazalost ni sve to nije pomoglo da me jutro ne zatekne samog i punog energije za nekolikosatni uspon do Akha (jedan od tri glavna laoska ubractvuijedinstvunarodainarodnosti) sela.
Vec je i prolazak kroz sela u podnozju planine s pogledom na lokalne djevojke u narodnim nosnjama koje se sastoje od necega samo ispod pasa dao naslutiti da ce biti rijec o pamtljivom iskustvu. Iako moram priznati da iz nekog misterioznog razloga nisam uspio zapamtiti ikakve druge detalje o spomenutoj nosnji.
Koliko god tesko bilo povjerovati, ono na sto smo naisli na vrhu brda, nakon nekoliko sati hoda prilicno uskom stazom, koja je ujedno i jedina veza sa svijetom,




Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


mnogo me vise fasciniralo.


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Nisam vjerovao da cu igdje jos uspjeti naici na ljude koji zive, uz iznimku odjece i pokojeg limenog krova na kolibama, u skoro potpuno nepromijenjenim uvjetima i potpuno tradicionalnim nacinom zivota.


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Po svom starom obicaju, ja sam se uglavnom smuzao oko kuhinje i zabadao nos u kazance s krkanlukom. Kad narastem hocu imati ovakvu kuhinju! Utabana zemlja, tri kamena kao postolje za lonac ili wok i voila! Kuces vise u zivotu. A otpaci od rezuckanja zelenjave, ljuske od jaja i ostale govnarije se bace na pod, koji se sastoji od prilicno rijetko poslaganih komada bambusa i, kako je kuca na stupovima, metar do metar i po podignuta od zemlje, nogom se sve to pogura da propadne kroz pukotine. Sto osigurava i predstavu onima dovoljno znatizeljnima da nastave viriti kroz rupe u podu, jer prvo dosprintaju kokosi i navale na otpatke, onda stize copor nedoraslih prasaca i rastjera kokosi, potom dotrce koze (ne, nije vuk) i rastjeraju prasce, za koju sekundu, eto i (ne, i opet nije vuk!) pasa da rastjeraju koze, da bi na kraju stigla i stara krmaca, rastjerala sve ostale, i sama dokrajcila stogod je ostalo.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Navecer se u kolibu doklatari dokona omladina na casicu vijesti iz svijeta, a djevojke zaradjuju dzeparac tradicionalnom Akha masazom.
Ne, ove nisu u toplesu. Svakako moram priznati da bi bilo interesantnije da jesu. Nije ni ovako bila losa masaza.

Ipak, jutro me oraspolozilo jos vise od masazerki. Negdje sat vremena pred zoru pocne kukurikati jedan pijetao. Naravno da drugi ne mogu dopustiti da takav izazov prodje bez odgovora te se i oni pridruze. Ubrzo svojih pedesetak seoskih pijetlova nastoji nadglasati jedan drugoga. Sto probudi pse, koji naravno pocnu lajati sto glasnije mogu. Tu se negdje pridruzuju koze, svinje i onih par krava. Od sve te buke vise ni dvonozne zivotinje nemogu spavati, a obicaj je po budjenju sto zesce, dulje i glasnije hrackati....tesko je to ovako docarati, ali rijec je o mozda najzabavnijoj kakofoniji zvukova koju sam ikada cuo. Taman kad sam se spremao isuljati iz kolibe u kojoj smo mi, uljezi spavali, cujem do sebe zivcano okretanje, pokrivanje preko glave i bijesno promumljano "c'est pas possible!".
Zlobno se cerekajuci, krecem put nedalekog sumarka prinijeti zrtvu Bogu Suncu, ali bivam primijecen te ubrzo i pracen od strane stanovite krmace. Jos nista ne shvacajuci, nastavljam prema planu. Iako uz povecani oprez. Unatoc blagoj neugodi zbog svega par metara udaljene krmace, cije su mi namjere jos uvijek nejasne, uspjesno prinosim zrtvu bogovima i u trenutku kad sam laka srca zakoracio ka izlazu iz sumarka, postaje mi jasno na sto je zivina vrebala.
Topao dorucak.
Ali dobro su je istrenirali, moram priznati da je vrlo pristojno cekala da ja sve u miru obavim.


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


- 08:59 - Komentari (20) - Isprintaj - #

24.10.2007., srijeda

Kada te zivot ščepa za muda. Kineska verzija.

Njegova je, iako vec prilicno stara i ofucana, specijalka, i to desetbrzinka, tankih, sportskih guma, uvijek odskakala od sivog prosjeka ostalih bicikala i, dok bi lakocom jurio kraj ostalih, tromih i obicnih biciklista po cesti, cesto bi bivao pracen skrovitim pogledima stidljivih kineskih djevojaka.
Vidio sam ga neki dan. Teskom je mukom puzio blagom uzbrdicom, na obicnom, ruznom, potpuno beskarizmaticnom, ali prakticnom biciklu. Ona je, ozbiljnog pogleda, drzeci svoju, uobicajeno neukusnu, torbicu cvrsto u rukama, sjedila iza.

- 10:12 - Komentari (23) - Isprintaj - #

05.10.2007., petak

Obrazovanje odraslih na Islandu

Dan 2:
Hladno u pičku, curi mi prokleta kiša u cipele i jebe me dosadna vjetrusina koja ne posustaje ni na sekundu. I Ribafiš koji postaje sve živčaniji jer su mu na aerodromu oduzeli njegovu kremu protiv hemoroida kao potencijalno avijonorušilačko sredstvo te ga sada muči neugoda u čmarnom predjelu. I jesam li spomenuo da kiša pada vodoravno, što mogućnost da ti i najmanji komadićak tijela ostaje suh svodi na minimum? Nisam? E PA TREBAO SAM!
Nije ni čudo da im je devedesetikusur posto otoka nenaseljeno. Pa koji bi kreten uopće htio živjeti u toj pustoši i mrtvilu. Trava i lišaji. Islandski. I vulkani. Jebali ih vulkani. Islandski. A i ostali. A i oni koji iz nekih, meni nepojmljvih razloga, jesu tu, svi su odvratni alkoholičari, koji uz piće prikladnog naziva Crna Smrt jedu trulog morskog psa, a žene razvratnice koje nimalo ne poštuju svetu instituciju braka, čednosti, ćudoređa i poslušnosti svome muškarcu te vikendom pijane s pivom u rukama bauljaju ulicama i pokupe prvog koji im se dopadne. Ee, gdje su sad one moje fine, pristojne, čedne i stidljive Kineskinje, kojima je neugodno i u oči te pogledati. Sve me obuzima pravednički kršćanski gnjev kad se sjetim one (istinabog zgodne...inedovedinasgriješnikeunapast...) djevojke koja mi je prošle noći predložila da se pridružim njoj i njenome dečku u menaž a troa. Nije čudo da sam se onda, shrvan svim tim nemoralom morao nap....ovaj...možda popiti koju čašicu više. I kunem se da sam pao u iskušenje da odem s njma samo ne bih li im u miru, daleko od sve te Sodome i Gomore održao propovijed o griješnosti i bogohulnosti njihove odvratne nakane i pokušati ih izvesti na put svjetla i čistoće. Evo, sad samo zbog tih i takvih i ovog prokletog mjesta ja moram zgriješiti i već u rano mamurlučno jutro početi s edukacijom


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket




Nakon cjelodnevnog obrazovanja te iscrpljenih zaliha znanja koje su nam bile na rapolaganju, i dalje nismo bili dovoljno opamećeni da bismo izbjegli isprobavanje glavnih specijaliteta islandskih. Dakle Brennivina (poznatijeg kao Crna Smrt (ne bez razloga)) i Hakarla (poznatijeg kao Natruli Jako Smrdljivi Moski Pas Jesti Kojeg Može Pasti Na Pamet Samo Glupavim Turistima)


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


dmj bje najhrabriji te prvi krenu u isprobavanje i zaključi da smrdi ali da se može jesti. (tek će se kasnije pokazati (kao što se lijepo može vidjeti na slikama koje mi je zabranjeno objavljivati) da nije sasvim nemoguće da mu je sposobnost rasuđivanja bila malčice oslabljena iz ne u potpunosti poznatih razloga. Iako neću tvrditi da nije imalo nikakve veze s misteriozno ispražnjenom bocom pelinkovca donešenog iz domovine da nam pruža utjehu u dalekom (a bogami i hladnom) svijetu)


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Još nesvjestan misterija prazne boce pelinkovca, a još manje razrješenja iste, a i ohrabren činjenicom da je dmj preživio, prekasno uviđam da sam počinio grešku

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


a ni Von Smile nije bolje prošao


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket



Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Ribafišev izraz neugode na licu zapravo nije izazvan usmrđenim morskim psom, već nedostatkom ranijespomenute antihemoroidne kreme.




A ako kojim slučajem ima među vama i takovih ćudaka te retardirusa kojima se dosada vec odavno nije sve zgadilo i iz neki perverznih razloga želite pročitati još ponešto o tom poluzaleđenom, dimećem govnu koje se usuđuje nazvati zemljom, ima početak priče u ribafiša, a sutradan nastavak u zdenkovog primitivnog konbija, a preksutra bogami i flaširanog probisvjeta.


- 21:58 - Komentari (25) - Isprintaj - #

27.09.2007., četvrtak

Urum Sai, drugi put

Skriven pod nadstresnicom od sunca koje nepodnosljivo przi, promatram kako sa zemljane cistine, koja se ovdje naziva autobusnim kolodvorom, vjetar podize oblake crvenkaste prasine, nakratko ih zavrti i onda njima nemilosrdno siba prljavi, ruznjikavi gradic. Bez ikakvih turistickih atrakcija, smjestenog na suhoj visoravni među nedramaticnim planinama, zaobisla ga je turisticka groznica koja je preplavila ostatak zemlje i ostavila ga, duha neispranog valovima turista, da na miru zivi svojim vlastitim zivotom.
I dok se prasina zavlaci u pore opustjelog, suncem spaljenog grada, imam osjecaj kao da ce se svakog trenutka prokotrljati par grmova tumbleweeda, a za njima u grad usetati (uginuo konj negdje putem) i glavni junak, sasvim slucajno, na jednom od njegovih lutanja. I dok, bez namjere da ostane dulje no sto je potrebno da casicom ili dvjema viskija spere prasinu iz grla, nonsalantno otresajuci sesir prije nego sto ce uci u saloon, baca pogled na, uz iznimku dva do tri u hladu drijemajuca domoroca, pustu, vjetrom i prasinom sibanu ulicu, odjednom postaje svjestan teske, zlokobne tisine i nekako podsvjesno nasluti da ce se bas ovdje i sada dogoditi nesto sto ce prekinuti njegova lutanja i zauvijek ga sudbinski vezati za ovo suvisno, nikome potrebno mjesto.
Glavnog junaka niotkuda, a sporedne likove, na svu srecu, grad ovoga puta propusta kroz svoje pipke sudbine. I pusta me da nastavim svoja lutanja.

- 12:46 - Komentari (8) - Isprintaj - #

07.09.2007., petak

Šamana starog sin

Iako je jos uvijek zapanjujuce ljepote, pokazalo se da su valovi turista koji su se zadnjih par godina poceli prelijevati njime, pomalo poceli ispirati duh i sarm starog Luang Prabanga te sam tesko sagrijesio protiv Boga i Domovine i odlucio uzeti placenog vodica te na taj nacin osudio sebe i Jona na se bavljenje turistickim aktivnostima za koje je Laos najpoznatije odrediste u ovom dijelu svijeta; trekkingom (zapravo fensi rijec za najobicnije hodanje) do zabitih sela u kojima se odrzao skoro pa potpuno tradicionalan nacin zivota.
Međutim, cini se da su nam božice, božanstva, duhovi (sveti i oni manje sveti) i Elvis bili skloni te nam dodijelise vodica iz kojeg ubrzo uspjesmo iščeprkati da je odrastao u nekom vrlo zabitom selu visoko u planinama do kojeg ni danas ne postoji cesta, da je kao klinac radio na obiteljskom polju maka (ne, nije onaj za kolace...iako, razmislim li malo, ne bih imao bas nista protiv kolaca s takvim makom) i, najbitnije, da mu je otac šaman. Ilimuga vrač. Kako vam drago. Koji je usto u jednom periodu zivota bio i ovisnik o opijumu.
Tako da smo i Jon i ja, obojica stari samanisti, bili prisiljeni minimalizirati vrijeme predviđeno za divljenje mnogobrelepim pejsažima



Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket



i pobožno slusati fascinantne price o zlim duhovima koji se usele u tijelo i izazovu bolest te o jos fascinantnijim nacinima da ih se istjera odatle.
Nakratko se bavismo i idejom da iz zahvalnosti sto nam udijelise takvog vodica zrtvujemo bogovima i kakvo prasence,



Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket



ali druga strana nije pokazala pretjeranu zagrijanost za sudjelovanje u spomenutom planu pa smo ga odlozili za neku pogodniju priliku.
Eh da, osim duhova, vidjeli smo usput i pokoje selo s prekrasnim kucercima



Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket



I prespavali u jedno takvom u selu u koje je nedavno stigao prvi agregat pa se navecer svi skupe u poglavicinoj kolibi koja ima televizor i satelitsku antenu na krovu. Ali ubrzo se zasite tom aktivnošću te se prebace na dobre stare tradicionalne kao sto je sjedenje oko vatre i cuganje laolao-a do ranih jutarnjih sati uz ispustanje povremenih urlika ne bi li omeli san onoj nekolicini turista koje im je nepozvana dosla bauljati po selu.
Cak su i kokosi ujutro izgledale kao da ih pere gadan mamurluk.



Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket




- 11:13 - Komentari (16) - Isprintaj - #

12.08.2007., nedjelja

Ja cijeli život sanjam kako putujem uz rijeku...

Sanjam, sanjam, ali mi, eto, odosmo u pogresnom smjeru. Mamuze, a jos manje od zlata, nisu bas sastavni dio mog svakodnevnog imidža pa nemam cime zveckati po palubi. A ionako je drveni pod. Duvanisem u rijetkim prilikama, a i onda sam skloniji kracim debljim, nego tankim dugackim. Cigarama, mislim. Te i tu gubim bodove za umjetnicki dojam. Brod je nazalost opremljen ultramodernim, tek pokoje desetljece starim, motorom s unutarnjim sagorijevanjem i umjesto soli i skitnica vozi cijelo krdo australskih turista. Na zapad? Na zapad. A i davne su ljubavi prezaljene. Ne, nikada odmene Šejn.
Tim vise sto sam ponajvise veltschmerzovskog bola (a ni moje me tautoloske dvojbe bas ne cine pogodnim kandidatom za romanticnog glavnog junaka) osjecao zbog cinjenice da je stoka pivu na brodu drapala po duplim cijenama od uobicajenih pa si ni na taj nacin nisam mogao ublaziti muke po Šejnu. Zapravo je bilo zanimljivo gledati kako se prvih pet-sest sati puta svi putnici samo raspituju za cijenu pive, pokunjeno se vracajuci u svoje ultraneudobne i utratijesne drvene klupice, prema kojima su one srednjevjekovno-crkvene superudobnefoteljetine. Da bi se nakon spomenutih pet-sest sati odjednom prelila kolektivna čaša očaja. Čaša, iako su flaše odigrale mnogo vecu ulogu u onome sto se dogadjalo iducih nekoliko minuta, koliko je bilo potrebno da nestanu sve brodske zalihe Beerlaoa, uz istovremeno, proporcionalno uvecanje zivahnosti putnika.
Ja se, ovaj puta, za promjenu, umjesto pivom, opijao prizorima.


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
- 09:28 - Komentari (12) - Isprintaj - #

23.07.2007., ponedjeljak

Luang Prabang

Šejnu se konacno ostvario dugogodisnji san. Nakon mjeseci provedenih na brodu za Singapur, sto je i za kauboja i sivog mu konja (smjestenom na sigurnom u potbalublju), naviknutima na siroka prerijska prostranstva, bilo traumaticno iskustvo, guzva, strka i krkljanac Saigona, i za kauboja i konja, naviknute na velebnu prerijsku tisinu i samocu, bili su ponovo podjednako traumaticno iskustvo. Ali konacno se skupilo dovoljno soli za nakrcati stari parobrod i dosao je, nakon godina cekanja, i taj trenutak. Trenutak da se krene uz rijeku. Trenutak da se uroni u zeleno grotlo Mekonga, u tisuce kilometara dzungle, malarije i poluciviliziranih domorodaca u cije se raspolozenje nikada ne moze u potpunosti pouzdati. Divlji Zapad vec je odavno prestao biti divlji i Šejnu, iako pomalo ostarjelom, ali previse naviknutom na opasan i tvrd zivot na granici, nije preostalo nista drugo doli potraziti neka nova mjesta u koja je potrebno donijeti pravdu. I dok sve dublje i dublje tone u zeleni ocean, ciju tisinu remeti samo zveckanje njegovog para mamuza od zlata po palubi staroga broda koji vec godinama vozi skitnice na sjever, vrijeme krati, osim sanjarenjem o jednoj davnoj, nikad prezaljenoj ljubavi, citanjem netom objavljenje Conradove price “Heart of darkness”. I polako, negdje duboko u njemu, pocinje opet rasti ona stara tjeskoba i nekako mu se cini da i ovo putovanje sve vise i vise nalikuje na Marloweovo i pita se nije li sve sto ga ceka tamo gore, samo jos jedna gomila kanibalisticki nastrojenih domorodaca i samo jos jedan poludjeli Kurtz. Samo jos jedno srce tame. I kao da zeleni zidovi sapucu to zlokobno ime: Luangprabang...Luangprabang...Luangprabang.... Luang Prabang, sapuce i uznemirujuci vlazan vjetar s juga. I vec mu se cini da u daljini vidi grad, da cuje buku stada. Kako tanka slika jave postaje sve tanja, cini mu se da, dok sa njim jase smrt, on jase crven pored vatri na rubu grada.
Nakon skoro dva mjeseca i skoro tisucu i po kilometara zute vode, beskonacnih zelenih zidova, pokoje francuske kolonijalne postaje i nebrojenih bambusovih kuceraka koji bi se tu i tamo nazrijeli kroz lisce, nakon jos jednog od sve ucestalijih i sve opasnijih brzaka, brod konacno pristaje uz obalu. Gonjen mjesecima nagomilavanom tjeskobom, preskace onih nekoliko koraka uzbrdo i nalazi se na praznoj, tihoj, ali poplocenoj i vrlo cistoj ulici. Cini li mu se to da s prozora grada vjecnog ljeta, prekrasnih kuca u kolonijalnom stilu, omedjenih cvjetnjacima, s drvenim verandama idealnim za odmaranje u udobnim bambusovim stolcima i pijuckanje viskija za vrucih popodneva, motre na njega? “Izađi i bori se!!!” Ali rijeci se gube u gluhoj tisini zamora lisca bezbrojnih drvoreda i jednolicnog zubora rijeke preko sljuncanih brzaka. Sad vec s manje sigurnosti u glasu: “Moje ime ovdje od sad znaci pravda!!” Samo zbunjene, pospane oci domoroca, probudjenog neuvidjavnom bukom iz popodnevnog drijemeza. Samo nekolicina bijelih kolonizatora koji su ovdje usred zelenog pakla, daleko od svega, stvorili svoj mali, privatni, mirni komadic raja. Raja u kojem ima mjesta za svakoga.
Konj mu se udebljao od silnog ljencarenja. A i Šejnu se linija malo popunila otkad je sve vise vremena poceo provoditi u ispijanju, iz francuske brodom dopremljenih, vina na vecerama s lokalnom gospodom. A i njihovim gospodjama nije bila mrska njegova karizma usamljenog heroja pa je dobar dio vremena poceo provoditi i u pusenju tankih, dugackih cigara uz popodnevni caj u hladovini njihovih gostinjskih soba i prepricavanju dogodovstina iz svoje burne mladosti. I udvaranju njihovim sluskinjama.
I dan danas, samo ponekad, za crvenih mekonskih sumraka, cini se kao da Šejn jase crven pored vatri na rubu grada, i odlazi tamo gdje ga davna draga vec odavno ceka.



(za slucaj da nekome nije nesto savim jasno, vidjeti Haustor: "Šejn")


- 05:31 - Komentari (9) - Isprintaj - #

09.07.2007., ponedjeljak

Običan dan u Pakbengu


Nastrado Betmen

Jona ostavljam da spava i krecem ravno prema, a kamo bi se drugdje covjek zelio uputiti u rano jutro, nego placu. Prastari, klimavi drveni standovi, dole utabana zemlja, par baba koje prodaju ponesto zelenjave i mravlja jaja s pokojim mravom koji se jos sece po njima. Nisam ih kupio samo zato sto nisam znao jedu li se sirova ili ih ipak treba skuhati. Da bih kasnije doznao da ih zapravo prodaju za ribiciju. Ali zato, gonjen svojom raspomamljenom gurmanskom znatizeljom, kupujem nesto zamotano u list banane, samo zato sto izgleda egzoticno. Buduci da je Pakbeng gradicak od stotinjak stracara zguranih na cesti koja se ukoso niz kanjon spusta prema Mekongu, vec me prvi puteljak koji se super strmo penje u sumu odvodi izvan mjesta i za pet minuta nailazim na polje ananasa koje se cini idealnim mjestom za dorucak (vec me dugo mucila znatizelja kako izgleda ananas u polju i sad sam konacno i to vidio. Upravo onako sasavo kako bi covjek i ocekivao.). Prvi susret s ljepljivom rizom, u koju sam se odmah i zaljubio, a onda odmatanje onog lista banane i otkrivanje necega sto lici na sarmu, a okusom podsjeca na sarmice u listu loze, zacinjene s puno kopra, ali ono sto zbunjuje jest da je zamotana u nesto crno. Prvo odbijam povjerovati i objasnjavam samome sebi da je rijec o listu neke egzoticne biljke. Ali onda me pogled na malene, zgrcene prstice s kandzama uvjerava da sam u krivu.
I mogu reci da krilo sismisa bas i nema neki posebni okus, pomalo je zilavo i kozasto.


Djeca bambusa

Ispostavilo se da je spomenuta superstrma kozja staza neobicno prometna i znatizelja me odvlaci dalje uzbrdo kroz bambusovu sumu sve dok se odjednom ne nadjem okruzen sa stotinjak djece s macetama u rukama.
Ispalo je da je to bio put za skolu (a skole u Laosu obicno predstavlja nadstresnica nasred kakve livade i nekolicina klupa sklepanih od grubo obradjenih dasaka), ali zasto su sva imala macete, nemojte me pitati. Iako u blizini nisam vidio kukuruze, vec samo bambuse, za svaki se slucaj brze bolje vracam nazad u mjesto i krecem glavnom cestom uzbrdo te otkrivam da dole u kanjonu nije Mekong, vec neka omanja, brza i cista rijeka. Vise nije bilo nikakve dvojbe kako cu provesti iducih par sati.


Po recici gor i dol

Nakon tih nekoliko sati provedenih u bezbriznom skakutanju po kanjonu, zakljucio sam da je doslo vrijeme za nesto sasvim drukcije pa sam pokupio Jona i zajednickim smo se snagama uputili prziti tabane na snijeznobijelim mekonskim pijescima,

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

a povremeno ih i razladiti u prohladnom Mekongu

sve dok se u rano popodne iscrpljeni i zedni nismo vratili do svoje hotelske terase. A zna se da nema boljeg lijeka za iscrpljenost i zeđ od pive. A zna se i da kad popijes jednu pivu, zapase i druga. A tek se nakon druge posteno otvori dizna. Nakon par sati i ponesto vise piva, zakljucili smo da smo ipak prilicno potrosili i da nam je dosta pive. Pa smo donijeli preostali laolao i njega dokrajcili.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Uz ovakav pogled s terase, kamo bi covjek uopce i pozelio micati se? A treba dodati i da je vlasnik hotelcica, Cid, najkul covjek ikada i igdje. Usto nas je ponudio svojim vlastitim laolaoom odmah po dolasku. Pa kako ga ne bi volo.

Dotad je vec bio debeli mrak i vrijeme za veceru. A kako nam je nesto ranije konobar po imenu Kampi, uocivsi da nismo bas neskloni porocima, ponudio da nam nabavi opijuma, buduci da alkohol navodno umanjuje djelovanje istog, zakljucili smo da bismo ipak trebali napraviti pauzu, malo se rastrijezniti i pojesti nesto.
Ovaj puta nije bilo sismisa.


Opijumanje

Kampi nas je konspirativno uputio da ga nakon vecere cekamo u sobi. I uistinu se za desetak minuta pojavio s impozantnom kolicinom opreme ciju namjenu uglavnom nisam mogao ni naslutiti. Brzina i automatiziranost pokreta odavali su da se prlicno cesto bavi navedenom aktivnoscu, a par grasaka znoja na celu dalo je naslutiti i da bi mogao vec i nositi kakvo majmunce na ledjima.
Kao i vecina mojih ostalih iskustava s opijatima (uz iznimku alkohola), ni ovo nije bilo bogznakako impresivno, i osim ugodnog osjecaja lebdenja i potpune opustenosti, ne mogu reci da je bilo drugih posebno interesantnih popratnih pojava. Iako moram priznati da su miris i okus vrlo posebni i izuzetno ugodni. Ali sama cinjenica da smo u Laosu, u zabitom mjestascu na obali Mekonga i da pusimo opijum s tipom ciji preci to rade vec generacijama, gledati ga kako nevjerojatnom spretnoscu kuha i mijesi opijum i priprema opremu za pusenje, ucinila je cijelo iskustvo potpuno nadrealnim.
Kao sto rece Jon, nakratko nismo bili turisti, vec putnici.
Najfascinantnije ipak bilo kako nam je smotao joint od vrecice aspirina (aspirin se umijesi u opijum) da imamo sto za pusiti u pauzama izmedju opijuma. Za aspirin u vrecicama sam samo cuo iz prica kojekakih metuzalema i pojma nisam imao da to jos uvijek postoji, a jos manje da je rijec o idealnom papiru za motati joint. A on ga je smotao, i to najsavrsenijeg kojeg sam ikad vidio, za otprilike dvije i pol sekunde. Majstor.
Usput, nanese li vas put ikada u Pakbeng i vidite nekog tipa s kapom “I :srce: Zagreb”, ime mu je Kampi i od njega mozete nabaviti opijum.

- 09:22 - Komentari (25) - Isprintaj - #

30.06.2007., subota

Putem za Pakbeng


Oudom Xai je trebao biti samo usputna stanica za Pakbeng. Ali cinjenica da onamo ide samo jedan autobus dnevno, u trenutku kada smo se obreli tamo, znacila je da cemo u tom neuglednom, prasnjavom, ruznjikavom gradicu morati provesti noc.
Kako to obicno vec i biva s takvim neuglednim, prasnjavim, ruznjikavim mjestima (a mozda i ne samo mjestima), pokazalo se da odise posebnom, vrlo ugodnom, sporom i toplom atmosferom.

Pogotovo cim se malo maknes s glavne ulice.


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket



Sto je svakako trebalo iskoristiti za kupovinu prvog laolaoa.


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Isti je laoska, u narodu, sklonom zabavi i pijancevanju, vrlo rasirena i omiljena verzija rakije, uglavnom se radi od rize i uglavnom je iz privatne radinosti. I, za cetiri kune, koliko nas je otprilike kostala flasa, radi se o jednom od najekonomicnijih sredstava za obesvjescivanje na koje sam dosad naisao.

I taman kad smo u hladu bambusa uz potok koji prolazi kroz mjesto nasli pogodno mjesto za prvo laosko pijanstvo, u dokrajcivanju boce nas je omeo napad lokalnih huligana.


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Koji su nam ljubazno ponudili prijevoz nazad do mjesta.


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Buduci da sam ipak pokoju dekicu tezi od Jona, a plovila sklepana od tri do cetiri bambusa bas i nisu izgledala kao da bi izdrzala tu spomenutu dekicu (a iskreno, za voznju na njima trebalo bi imati nesto bolji osjecaj za ravnotezu nego sto je bio moj u tom trenutku), ja odlucio hvaliti bambusove splavi, ali drzati se kraja te pritom pokupio i uspomenu iz Laosa o obliku komadicka bambusa koji mi je ostao negdje u stopalu kad sam nagazio na granu koja je virila iz pijeska.

I bas me razgalio i podsjetio na ugodne trenutke u OudomXai kada je jedno mjesec i po kasnije isplazio iz stopala.

- 06:07 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>