novi zivot u niskoj zemlji

četvrtak, 29.03.2012.

ponovno aktiviranje

evo me nakon dugo vremena
pred 9 dana nam je bilo tocno godinu dana da smo doselili u nisku zemlju
puno toga se izdogadjalo u tih godinu dana. reviziju svega cu za koji dan, odlucila sam... bilo je tu puno lijepih dogadjaja pa nek ostane trag.

sad mi je doslo da malo istresem zadnja promisljanja.
doslo je proljece i stvarno mi je trebalo. uhvatila me kriza, nostalgija... mislila sam da to nikad necu reci a evo priznajem. iako sam maestro u samokontroli i uvjeravanju u pozitivu, jednostavno me ulovilo...da mi je malo tu sve sivo, da su mi svi malo dosadni, da je sve malo sterilno. i sad tako gledam o cemu se radi, analiziram sa svih strana, i mogu jedino zakljuciti da je covjek bas cudna biljka...jer sve ono sto me smetalo (ne bas sve naravno) sad mi fali. rekla bih da se prije svega radi o toplini u medjuljudskim odnosima.
dakle gledam te ljude, stvarno su dragi, simpaticni, uvijek pristojni, nasmijani... ali eto, to su: dragi i korektni... nekako su sterilni pa usudila bih se cak reci frigidni... sale nemaju nikakve veze sa sexom i nikada se ne aludira na nista... naravno to mi je u hrvatskoj islo jako jako na zivce...
definitivno nema spontanosti. dakle ako ce hoces naci s prijateljem dogovaras to 3-4 tjedna unaprijed, bilo za izlazak van ili za kucnu posjetu. i uglavnom dogovoris vec sve detalje sto ce se jesti i koliko ce to druzenje otprilike trajati. pozitivno je da uvijek znas na cemu si. u poslu je to jako dobro, u prijateljskim odnosima sucks.
gledam te cure na zavodu, zgodne cure, zanimljive, imaju stila, rade svakakve zanimljive stvari (hokej, slikanje, penjanje, veslanje, pisanje, psihologija...), ali nema tu intime medju nama. druzile smo se do sada dva puta (mislim na vecernje izlaske), i stvarno sam se trudila naceti sve teme i unijeti nesto zivosti u to druzenje, ali nekako steka, bas zapinje. zapravo medju nama su 4 nizozemke, 1 spanjolka, 1 indijka i moja malenkost. neki dan indijka se stvarno potrudila, i pozvala nas na veceru doma, uz malu bebicu od 7 mjeseci skuhala nam super indijsku veceru (sto nije jednostavno, dapace milijon sastojaka, puno pripreme...) i tako se ja cijelo vecer bavim bebicom, malo spanjolka kao sudjeluje u tome, vise kao gleda a ove 4 ni da bi se ponudile. dosla vecera na stol, one se bacile na klopu, sumitha jadna pece dalje, ja pokusavam umiriti guhana...uglavnom osjetljivost nula. i tako dok se nisu najele i napricale a onda su zakljucile da bi mogle krenuti doma.
gledam mlade kolege na poslu, svi su se ozenili, uglavnom na putu da dobiju djecu ili vec dobili, kupili kuce... i to sve dobrih 5 do 10 godina prije nas... dakle kao puno su zreliji. ali i opet nekako sve bez strasti.
e sad sto nam ta strast donosi. osim povremenih lijepih trenutaka, i privid da prozivljavamo zivot intenzivnije, tu su prije svega problemi. na poslu zavist, tracevi, spletke, preljubi, razocaranja, hrpa losih emocija...
i opet kad pogledam kako to drustvo tu izgleda, ljudi, kuce, ne mogu zakljuciti da ne uzivaju u zivotu. stvarno djeluju da su si jako dobro poslozili stvari.
to otvaranje prema novim prijateljima i kolegama recimo, kod njih ide vrlo tesko, i kazu kad se dogodi onda je za cijeli zivot. ali zato su okrenuti obitelji, stvarno sam od svih dobila dojam da je obitelj nukleus njihovog zivota, pa onda i drustva u cjelini. posao deifinitivno nije.
bili smo na nekoliko koncerata u kazalistu i tamo odjednom kao da se radi o nekim drugim nizozemcima, vrlo strastveno pljescu, dizu se na noge, plesu ako je prilika, lupaju nogama za bis, to su neki drugi nizozemci... i sad kad sam se dotakla umjetnosti, padaju mi na pamet van gogh, rembrandt, vermeer, mondrian... pa arhitekti pa filozofi...
pa ukupno 15 nobelovaca
i tako ne mozemo reci da su nizozemci ljudi bez strasti
znaci radi se samo o mojoj percepciji, odnosno o tom kulturnom nasljedju koji nosimo na ledjima kao veliki ruksak, ma gdje god krenuli...i on je tezi ili laksi ovisno o tome koliko smo stvari utrpali u njega tijekom zivota... i on nas stisce na ramenima da stanemo ili nas vuce dalje na kretanje...
ako ga skinemo s ledja i onda ostanemo na tom novom mjestu, bit cemo dobro, barem neko vrijeme, dok ga opet ne napunimo...
i onda opet jednog dana sigurna sam pozelimo ga staviti na ledja i krenuti prema nekom novom cilju, mozda krajnjem...
zapravo sam bila uvjerena da moj ruksak nije tezak, da sam natrpala svega pomalo ali da nije natrpan teskim stvarima
i zato sam kad smo dosli s lakocom ga skinula
sad se kao nekako ispraznio pa bih ga opet napunila...

doslo je proljece i ovo sunce zadnjih dana sve mijenja. sretan
i za kraj malo veselja, pogledajte sto su radili jadnom viticu dok je spavao

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


- 22:39 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se