Never be affraid to dream!
03.07.2009., petak
Još jedna smrt
|
U utorak mi je baka umrla. :( Nije prošlo ni godinu dana od didine smrti. Umrla je u bolnici. Ta 3 dana sam bila nekako dobro....nije mi bio šok kao kad je dida umro....jer imala sma neki predosjećaj. Bilo je puno rodbine i ljudi i to mi je pasalo. Čim bi ljudi otišli ne bi mi bilo svejedno. Na sprovodu nisam pustila suzu. Par puta su mi zasuzile oči, ali to je to. Nisam htjela da me itko vidi kako plačem. Ne volim to. Volim bit nasmiješena. I kad sam tužna to ne volim pokazati. Ali imam potrebu napisati da sam tužna sada..ovog trenutka. Dok su nam ljudi dolazili izraziti sućut nisam se htjela prepustiti tuzi i vrlo vjerono sam zamislila baku i didu kako se šeću plažom držeći se za ruke i to mi je pomoglo....čak sam se i smiješkala... A dok je jedna žena čitala pisamce koje je moj dida napisao u slučaju bakine smrti još prije 11 godina u glavi sam si vrtila pjesmu od Tonija cetinskog Blago onom tko te ima... Pomoglo je... Izbrisalo mi se pola posta u kojem sam zaista iznijela sve moje iskrene osjećaje i ne znam dal to sad mogu ponoviti... Želim se zahvaliti svim ljudima koji su mi pružili podršku na bilo koji način, bilo dolaskom, razgovorom, porukom...a posebno mojim prijateljicama Dajani, Dariji, Ivani, Silviji i Sandri. Isto tako i susjedi Anici koja je bila tu. Kao i prošle godine. Drago mi je što sma ponovo vidjela rodbinu. I bez njih bi mi bilo prazno. Mislila sam da će mi odgovarati samoća u ovakvim trenucima, ali ispalo je obrnuto. Samoću ne bih mogla podnijeti. Hvala svima vama koji ste mi dali podršku na Fejsu....:) Iako sam sada tužna, osmijeh je uvijek bio i bit će moj zaštitni znak. Upravo je zasjao na kratko na mom licu...:) Bit ću ja dobro...:) |
