~petak, 31.10.2008.

Prestanak pušenja (!)

Da, Jezerska Dama je odlučila prestati pušiti, kao i njen jedini i najdraži suprug Merlin.

Sad bi netko mogao slavodobitno reći "Aaaa, prepala se sve one strke oko Yasmina i popušila novinarski senzacionalizam" ili "Daaa, to je zbog zakona o zabrani pušenja" - a ja na to kažem - i jest i nije. Naime, ta dva faktora jesu imala djelomičnu ulogu u odluci o prestanku pušenja, ali ne mogu reći da su glavni razlog.

Glavni je razlog taj što želim za koju godinu imati dijete. Pa želim da se otrovi stignu iščistiti iz mog tijela. A i želim spriječiti da pušim trudna, s obzirom na to da sam pravi kroner i u tom slučaju ne bih smjela drastično prekidati jer (believe it or not) i to može biti opasno za plod - a zbilja, zbilja ne želim svoje buduće dijete trovati više no što je neizbježno (by which I mean nezdrava hrana koja se prodaje pod zdravu - ali neeee, neću sad o tome...)

Drugi po važnosti razlog je i moje vlastito zdravlje. Bit ću iskrena - cijela strka oko Yasmina, o kojoj pisah ovdje, JEST me donekle isprepadala. Let`s face it - ja jesam mali hipohondar, oliti imam vrlo snažno razvijenu privatnu svijest o sebi, oliti jako jasno percipiram i osjećam sve što se događa u mom tijelu. In other words, svaki dan me nešto boli. Posljednjih mjeseci, sve su češći neki nisam-panični-napad boluckavi osjeti u prsima i leđima, pa moja hipohondrija nikad nije sigurna jel bole pluća ili nešto drugo. Osim toga, puno kašljem. I, opet ću biti brutalno iskrena, zapravo znam da je istina što su mi roditelji (oboje okorjeli pušači) oduvijek govorili - ne paše mi cigareta. Ooo, daa, paše ona meni na hedonističkoj osnovi, ali mi ne paše fizički.

A tu su i razlozi tipa: neću da mi smrde prsti i kosa, ne želim ja smrdjeti drugima (jer kad pušač prestane pušiti, već za par dana počne osjećati koliko odjeća smrdi po dimu nakon samo jedne cigarete, a kamoli nakon kave na kojoj ih se popuši nekoliko), hoću tih 14 kn dnevno (ja 14, muž 15, po kutija dnevno - nekad i više, ako je tulum ili izlazak - računica je jednostavna; oko 1000kn mjesečno na cigarete), neću one krizne trenutke kad je nedjelja, a nemaš cigareta, ili ti ih ponestane oko deset navečer, želim vratiti nekoć dobru kondiciju, hoću natrag sve zraznovrsne okuse koji kod pušača blijede, i ne želim više robovati glupom, malom, otrovnom smrdljivom štapiću.

E, ali nije to tako jednostavno.

Naime, ja voooooolim cigarete i ekstremno sam strastven pušač. Cigareta je moje stalno društvo, uz nju se budim, uz nju liježem u krevet, nema mi većeg gušta nego zapaliti nakon dobrog obroka (čudno, ali kavu mogu bez problema popiti bez cigarete) ili, ehm, seksa - cigareta je izgovor za kratku pauzu na spolu (ne bi vjerovali koliko se malo krećem na poslu sad kad ne izlazim na balkon zapaliti), cigareta savršeno paše uz pivo i u dobrom društvu... i, naposljetku, ovisna sam jednako kao netko na igli o heroinu.

I tako, kad smo stavili pluseve i minuseve pušenja na jednu hrpu, nakon što sam ja u nekoliko navrata lijegala navečer u krevet s mišlju "Od sutra ne pušim" i već automatski palila cigaretu ujutro bez da se uopće sjetim odluke od prethodne večeri, pukao mi je film. I nakon tuluma u subotu, kad sam shvatila koliko nam stan stravično smrdi i koliko su mi žuti prsti jer sam ponovno previše pušila, kad sam vidjela da na svakoj (od rijetkih) slika s tuuluma na kojima sam ja držim cigaretu, smučilo mi se. I, kako rekoh, pukao mi je film. A kako moj muž zna da, ako on nastavi pušiti, ili ja neću uspjeti prestati ili ću mu zvocati dvadeset četiri sata dnevno jer mi kao svakom novopečenom nepušaču dim smeta, odlučio je i on.

I tako se mi sada koljemo na svakodnevnoj bazi jer smo živčani (kao padavica, rekli bi moji roditelji) - ne non stop, doduše, prijepodne je ok, ali kad uhvati nalet apstinencijske krize. posebno predvečer, grizla bih od nervoze. Ozbiljno vam kažem. I onda samo tražim na kome se mogu istresti, s kim se mogu posvađati i na kome se mogu ispucati. Kad smo oboje takvi, možete misliti kako to ponekad izgleda.

Kad sam počela pisati ovaj blog prije tri godine, bila sam u vrlo uspješnoj dvogodišnjoj fazi nepušenja. Nadam se da ću uspjeti i ovaj put. Nadam se da ćemo oboje uspjeti. Jer zbilja više niti mogu, niti smijem niti želim unositi taj otrov u sebe.

- 10:19 - Path through the blinding light (27) - Paper vision - #

~petak, 24.10.2008.

Zvijeri plišane!

S obzirom na to da nisam naročito dobar komentator društvenih zbivanja koja ovih dana potresaju Lijepu našu (da, meni je i dalje lijepa, unatoč svemu), radije se bavim lijepim i zabavnim stvarima. Konkretnije, ponovnim sudjelovanjem u promocijskom projektu svog dvostrukog kolege Zorana Krušvara, riječkog psihologa i pisca koji u promociji svojih knjiga ima uvijek vrlo zanimljive i jedinstvene ideje.

Za one koji to još ne znaju, kad je Zoranu izlazio roman "Izvršitelji nauma Gospodnjeg", roman je bio popraćen multimedijskim promotivnim projektom koji je uključivao soundtrack, spotove rađene na pjesme sa soundtracka, trailere, kazalištnu predstavu, performanse, natječaj za fan fictione (to je inače prvi hrvatski roman koji je imao trailer i fan fiction), fotografije i grafike... A ja sam u projektu sudjelovala kako izradom dva spota ("Apologija za Amparo" i "Pax Romana" te trailera, a bilo me i u performansu na promociji romana na SFeraKonu i među autorima fan fictiona.

Sve je to skupa bilo vrlo zabavno (posebno dio u kojem me vlastiti muž "ubio" - dvaput, jednom u spotu, u kompi s frendicom, i drugi put na performansu) - dovoljno zabavno da bih, kad je Zoran zatražio spot i za svoj novi roman, "Zvijeri plišane", odmah oduševljeno pristala.

"Zvijeri plišane" su inače roman za djecu i mlade u kojem, u Zoranovom stilu, ima svega i svačega i to na poprilično, ehm, za jedan dječji roman kontroverzan način. Ali neću spojlati roman prije no što izađe (promocija na Interliberu!), nego objasniti zašto sam uopće krenula pisati o tome.

Naime, ovog puta pripadnici hrvatskog fandoma Zoranu rade pjesme za promociju. Trenutno su u igri tri verzije pjesme koja će biti, ajmo reći, službena "himna" romana - a na NOSF portalu je u tijeku glasanje za verziju koja će postati službena verzija. Pa molim sve iole zainteresirane da skoknu ovamo, na link za glasanje i dodijele svoj glas onoj verziji koja im se najviše sviđa. Moj favorit je prva verzija (izdvojena ovdje, ali ne odlučuje samo moj ukus;), pa zato - ajde svi tamo i glasati! ;-)

- 18:20 - Path through the blinding light (3) - Paper vision - #

~ponedjeljak, 20.10.2008.

Krstitke male Stele :-)

U subotu su, nakon mnogo priprema, peripetija, iščekivanja i čak pokoje nesuglasice, napokon bile krstitke male Stele, kćeri naših prijatelja kojoj smo muž i ja kumovi.
I bilo je jako lijepo, čak daleko iznad mojih očekivanja, zbog čega sam jako sretna:-))) Jest da su me ruke idući dan poprilično boljele jer nisam navikla na taj način držati pet kilograma, koliko mala sa svoja dva mjeseca ima, i to veći dio obreda u crkvi - ali u datom trenutku mi nije nimalo smetalo i nije mi bilo nimalo teško, čak dapače, bila sam jako raznježena i emocije su me prale toliko jako da me čudi što se nisam rascmoljila nasred crkve.

Pa, da ne duljim pišući, evo mog photo reporta:


Stela kao pravi mali anđelak prije polaska:

Photobucket


Ponosni roditelji sa svojom prekrasnom kćerkicom:

Photobucket


Mama i kuma (koja "vježba" za držanje u crkvi;-):

Photobucket


Stela, mama i (vrlo uživljena) kuma u crkvi, prvi put:

Photobucket


Krštenje (napomena: Stela se jedva jednom malo, kao, probudila u crkvi, da bi onda opet zaspala, i ni krštenje je nije probudilo i cijelo je vrijeme bila mirna i dobra;-))

Photobucket


Stela, mama i kuma u crkvi, drugi put:

Photobucket


Stela, mama i kuma u crkvi, treći put:

Photobucket


Roditelji pale svijeću:

Photobucket


Roditelji sa svijećom i kuma sa Stelom:

Photobucket


Kuma (u ovom trenutku dirnuta do suza) ljubi svoje kumče:

Photobucket


Jako ponosni is retni kumovi sa svojim novopečenim kumčetom:

Photobucket


Skoro kompletna ekipa pred crkvom (naime, i Stelina sestrična Dora se krstila taj dan - moj muž je, naravski, iza fotića):

Photobucket


Jaaaaako ponosni roditelji;-):

Photobucket


Stela (u restoranu, a i dalje spava...), mama i baka:

Photobucket


Stela u maminim sigurnim rukama:

Photobucket


Rezanje torte:

Photobucket


I tako...
....
...
...

Bilo je baš lijepo. Operjali me malo žešće majčinski instinkti, ali valjda je to normalno kad tako dugo držiš na rukama tako prekrasno dijete, i to u tako posebnoj situaciji, i to dijete koje ti i inače jako puno znači. Nevermind. Za nas ima vremena - a valjda ću do tridesete i ja krstiti svoje dijete;-)

- 21:07 - Path through the blinding light (13) - Paper vision - #

~utorak, 07.10.2008.

Maltretiranje anonimnim pozivima (ili Nisam missica, a manijak misli drugačije)

Kako sam ovih dana većinom u Slavoniji zbog poradi predavanja koja držim u Požegi, vrlo često putujem na relaciji Nova Gradiška-Požega-Zagreb, bilo vlakom bilo busom, pa sam tako jedan dan u vlaku načula (čit. neprimjetno prisluškivala) nešto što mi se učinilo zanimljivim za podijeliti s blogosferom.

Naime, jednoj gospođi je zvonio mobitel i iz onoga što sam čula od razgovora (daklem, njenu stranu "linije"), bio je poziv na krivi broj, a čovjek koji ju je nazvao nije odustajao od razgovora čak ni nakon što mu je dosta puta ponovila da se ona ne zove Lucija i da je očito dobio krivi broj. Ukratko, da sad ne prepričavam cijeli razgovor, nazvao je još par puta dok mu ona iznervirano nije počela govoriti "Tko ste vi da me tako zajebavate" i prijetiti da će ga prijaviti policiji ili nahuškati muža na njega i sl. Dakle, reći će oni koji su barem jednom imali iskustvo s pozivateljima kojima je "fora" gnjaviti i maltretirati, "jedan od onih".

Zašto sad ja o tome pišem?

Zato što je moje iskustvo s takvim jednim pozivateljem vrlo... ehm... pa, bilo je čak i zastrašujuće na mahove. Bilo je to, doduše, prije nekoliko godina, ali i dan danas volim ponekad prepričati tu priču iz razloga koji slijedi.

Naime, imam tu nesreću da dijelim i ime i (djevojačko) prezime s jednom našom bivšom missicom. Kad je (prije nekoliko godina) dotična moja imenoprezimenjakinja postala miss, to je izazvalo pravu strku kako u mojoj familiji, tako i među (malo slabijim) frendovima i dobivala sam masu uzbuđenih poziva i poruka čiji se sadržaj otprilike može sažeti u "POSTALA SI MISS??? PA KADA, KAKO, ZAŠTO NISI NIKOME REKLA???" Mog su oca zaustavljali poznanici i čestitali mu na, eto, tako veeeeeelikom uspjehu njegove kćeri (dotična, da bi stvar bila bolja, na pojedinim slikama čak pomalo liči na mene, a ima i tamnu kosu - barem je tada imala, ne znam kako je sad). Heh, da ga barem zaustavljaju i čestitaju svaki put kad njegova kćer objavi neku novu priču - ali naravno, hrvatska SF scena je uvijek bila manje zanimljiva od kojekakvih izbora ljepote... ne, neću ići tamo iako bih i o toj temi mogla napisati cijeli post.

Zapravo želim pisati o tome kako je dotična missica imala jedng fanatičnog obožavatelja koji je u telefonskom imeniku iskopao moj broj i, misleći da sam ja ona (o sudbe li klete i šekspirijanske zablude!), počeo zvati. Sa skrivenog broja, naravno.

Prvih par poziva sam čak mislila da me zeza jedan frend (ok, lažem, ne frend nego nekadašnji brijač *blushes*), no onda mi je lik postao čudan, a što sam više ja zahtijevala da mi kaže tko je i otkud mu moj broj, to je on postajao sve zagonetniji i sve više naprosto - šutio. Kako su dani, tjedni i pozivi odmicali (a poziva je bilo užasno puno, jer je zvao i do tridesetak puta dnevno, ponekad čak i usred noći, i onda šutio kao zaliven, čula bih ga samo kako diše s druge strane linije - ne, nije dahtao, na sreću), tako sam ja iskušavala najrazličitije taktike - od nejavljanja, preko javljanja i onda ostavljanja mobitela da stoji na stolu, prijetnji policijom i kojekakvim drugim institucijama, čak se i moj tadašnji dečko (a sadašnji muž) par puta javio i pokušavao ga na sve mile i nemile načine dobiti da me prestane maltretirati - no sve je to bilo uzalud. A nisam htjela mijenjati broj. Iz principa.

Nakon tri mjeseca takvog maltretiranja (a znalo me biti i pomalo frka, priznajem), isprepadana i u maniri najboljih kriminalističkih trilera, vratila sam se na prvotnu metodu razgovaraj-s-čudakom-dok-ne-skupiš-više-informacija. I uspjela sam iz njega izvući podatak da je uvjeren da sam ja ta dotična missica. Kad mi je to rekao, počela sam se smijati kao da sam i sama kakav manijak. Pa sam mu lijepo objasnila da je zabrijao i da je samo nesretna slučajnost da missica i ja imamo isto ime i prezime. Nije vjerovao. Pa sam ga uvjeravala jedno sat vremena i na kraju, kad nisam više znala što bih, progutala svoj strah i rekla da sam se voljna čak i naći s njim (na nekom vrlo javnom mjestu gdje ima puno ljudi, tipa Trg, recimo - za svaki slučaj, zlu ne trebalo i tako to) kako bih mu dokazala da ja NISAM XY KOJA JE MISSICA NEGO SAMO OBIČNA XY, STUDENTICA PSIHOLOGIJE.

"Čekaj malo... ti stvarno nisi ona?", pitao je zbunjeno, a ja sam se jedva oduprijela porivu da filmski raskrilim ruke prema nebu i uz dramatičnu glazbu poviknem "Aleluja!".

Naposljetku se čovjek ispričao, bilo mu neugodno i sve to, i nikad me više nije nazvao.

However, neću to nikad zaboraviti.

I od tada više nikad nisam voljela svoje ime i prezime kao do tada.

- 22:05 - Path through the blinding light (29) - Paper vision - #

Opis bloga

  • Ovisno o danu, situacijskom okruženju, razini inspiracije i hormona, boji sunca i broju zvijezda na nebu, te o svim drugim faktorima koji mogu utjecati na pisanje...

    contact: niniane@net.hr

    Photobucket



    Tko sam?

    ... nisam purgerica... a možda i jesam;-)
    ...od 15.09.2007.g. udana gospođa;-)
    ... diplomirana psihologica i profesorica psihologije...
    ...(ne)suđeni pisac (u posljednje vrijeme malo suđeniji no prije) i neshvaćeni umjetnik;-)...
    ...zaljubljena u Ljubav, keltsku kulturu i raznovrsne mitologije
    ...povremeno opsjednuta vampirima, duhovima i ostalim paranormalnim fenomenima a la "Dosjei X" (i njima samima)...
    ...ljubitelj spekulativne fikcije...



    online blackjack

    free counters

Linkovi


designed by NLO©, hosted by croBLOGeri.com, brushes made by Vanilla design