Lady of the Lake Scrolls

Kako sam ovih dana većinom u Slavoniji zbog poradi predavanja koja držim u Požegi, vrlo često putujem na relaciji Nova Gradiška-Požega-Zagreb, bilo vlakom bilo busom, pa sam tako jedan dan u vlaku načula (čit. neprimjetno prisluškivala) nešto što mi se učinilo zanimljivim za podijeliti s blogosferom.

Naime, jednoj gospođi je zvonio mobitel i iz onoga što sam čula od razgovora (daklem, njenu stranu "linije"), bio je poziv na krivi broj, a čovjek koji ju je nazvao nije odustajao od razgovora čak ni nakon što mu je dosta puta ponovila da se ona ne zove Lucija i da je očito dobio krivi broj. Ukratko, da sad ne prepričavam cijeli razgovor, nazvao je još par puta dok mu ona iznervirano nije počela govoriti "Tko ste vi da me tako zajebavate" i prijetiti da će ga prijaviti policiji ili nahuškati muža na njega i sl. Dakle, reći će oni koji su barem jednom imali iskustvo s pozivateljima kojima je "fora" gnjaviti i maltretirati, "jedan od onih".

Zašto sad ja o tome pišem?

Zato što je moje iskustvo s takvim jednim pozivateljem vrlo... ehm... pa, bilo je čak i zastrašujuće na mahove. Bilo je to, doduše, prije nekoliko godina, ali i dan danas volim ponekad prepričati tu priču iz razloga koji slijedi.

Naime, imam tu nesreću da dijelim i ime i (djevojačko) prezime s jednom našom bivšom missicom. Kad je (prije nekoliko godina) dotična moja imenoprezimenjakinja postala miss, to je izazvalo pravu strku kako u mojoj familiji, tako i među (malo slabijim) frendovima i dobivala sam masu uzbuđenih poziva i poruka čiji se sadržaj otprilike može sažeti u "POSTALA SI MISS??? PA KADA, KAKO, ZAŠTO NISI NIKOME REKLA???" Mog su oca zaustavljali poznanici i čestitali mu na, eto, tako veeeeeelikom uspjehu njegove kćeri (dotična, da bi stvar bila bolja, na pojedinim slikama čak pomalo liči na mene, a ima i tamnu kosu - barem je tada imala, ne znam kako je sad). Heh, da ga barem zaustavljaju i čestitaju svaki put kad njegova kćer objavi neku novu priču - ali naravno, hrvatska SF scena je uvijek bila manje zanimljiva od kojekakvih izbora ljepote... ne, neću ići tamo iako bih i o toj temi mogla napisati cijeli post.

Zapravo želim pisati o tome kako je dotična missica imala jedng fanatičnog obožavatelja koji je u telefonskom imeniku iskopao moj broj i, misleći da sam ja ona (o sudbe li klete i šekspirijanske zablude!), počeo zvati. Sa skrivenog broja, naravno.

Prvih par poziva sam čak mislila da me zeza jedan frend (ok, lažem, ne frend nego nekadašnji brijač *blushes*), no onda mi je lik postao čudan, a što sam više ja zahtijevala da mi kaže tko je i otkud mu moj broj, to je on postajao sve zagonetniji i sve više naprosto - šutio. Kako su dani, tjedni i pozivi odmicali (a poziva je bilo užasno puno, jer je zvao i do tridesetak puta dnevno, ponekad čak i usred noći, i onda šutio kao zaliven, čula bih ga samo kako diše s druge strane linije - ne, nije dahtao, na sreću), tako sam ja iskušavala najrazličitije taktike - od nejavljanja, preko javljanja i onda ostavljanja mobitela da stoji na stolu, prijetnji policijom i kojekakvim drugim institucijama, čak se i moj tadašnji dečko (a sadašnji muž) par puta javio i pokušavao ga na sve mile i nemile načine dobiti da me prestane maltretirati - no sve je to bilo uzalud. A nisam htjela mijenjati broj. Iz principa.

Nakon tri mjeseca takvog maltretiranja (a znalo me biti i pomalo frka, priznajem), isprepadana i u maniri najboljih kriminalističkih trilera, vratila sam se na prvotnu metodu razgovaraj-s-čudakom-dok-ne-skupiš-više-informacija. I uspjela sam iz njega izvući podatak da je uvjeren da sam ja ta dotična missica. Kad mi je to rekao, počela sam se smijati kao da sam i sama kakav manijak. Pa sam mu lijepo objasnila da je zabrijao i da je samo nesretna slučajnost da missica i ja imamo isto ime i prezime. Nije vjerovao. Pa sam ga uvjeravala jedno sat vremena i na kraju, kad nisam više znala što bih, progutala svoj strah i rekla da sam se voljna čak i naći s njim (na nekom vrlo javnom mjestu gdje ima puno ljudi, tipa Trg, recimo - za svaki slučaj, zlu ne trebalo i tako to) kako bih mu dokazala da ja NISAM XY KOJA JE MISSICA NEGO SAMO OBIČNA XY, STUDENTICA PSIHOLOGIJE.

"Čekaj malo... ti stvarno nisi ona?", pitao je zbunjeno, a ja sam se jedva oduprijela porivu da filmski raskrilim ruke prema nebu i uz dramatičnu glazbu poviknem "Aleluja!".

Naposljetku se čovjek ispričao, bilo mu neugodno i sve to, i nikad me više nije nazvao.

However, neću to nikad zaboraviti.

I od tada više nikad nisam voljela svoje ime i prezime kao do tada.