Lady of the Lake Scrolls

Imala sam najbolju namjeru napisati post o Jankovcu naslovljen "Jankovac, biser srca Slavonije" praćen krasnim fotkama, ali su se onda dogodile dvije stvari; prvo, Photobucket se svađao sa mnom i sam sa sobom, drugo, jedna dosta bliska frendica mi je upravo javila da je trudna. Pa tema za Jankovac ostaje za idući post, a u ovom ću malo rantati o tome kako je jednoj mladoj udanoj ženi oko koje je jako puno ljudi ili trudnih ili friško oroditeljenih (da tako kažem).

Trenutno stanje je sljedeće: djecu od par mjeseci/do godinu dana imaju jedna frendica u Splitu, jedna u Karlovcu i jedna u Zagrebu (toj potonjoj bebi ćemo muž i ja biti krsni kumovi), a trudne su ova koja mi je maloprije javila (inače frendica iz doma), kolegica s kojom povremeno radim i moj šef... (ok, nije ŠEF trudan, ali you get the point). I to sam navela samo one s kojima sam u redovnom kontaktu. Onih s kojima sam u povremenom kontaktu ima još i više.

I u čemu je onda problem?

Pa, recimo to ovako: kad smo muž i ja bili na Danima piva u Karlovcu, sreli smo puno poznatih ljudi, od rodbine do prijatelja, i gotovo svima smo morali odgovarati na pitanje "A kad će beba?" (i brojne druge verzije istog koje uključuju znakovito "I?" i tapšanje po mom trbuhu, na što ja obično uz osmijeh odgovaram "Ne, nisam trudna, to je od pive"). A mi ne namjeravamo još imati djecu - točnije, čekamo da riješimo neke stvari (tipa moj stručni ispit i, nadam se, neka malo veća plaća). A treba i prestati piti pilule, pa paziti par mjeseci nakon toga (ja ipak ne bih blizance ili, ne daj Bože, ikakve komplikacije). U vremenskim terminima, ajmo reći, za koje dvije godine. Ipak, ne osjećam se ja još spremna biti majka jer mi je život vrlo... khm, hiperaktivan i aktivan, i malo koji dan u tjednu ravno s posla dođem doma.

Ukratko, ja sam žena koja želi biti koliko-toliko sigurna u neke stvari prije nego što odlučim donijeti na svijet novi život. Naposljetku, imam tek 25 godina. Ne da mislim da je loše raditi djecu manje planski ili u ranijoj dobi - smatram da je to vrlo individualno, i kome odgovara drugačija logika razmišljanja od moje, neka. Svatko ima pravo na svoje.

Dakle, meni je zaista drago zbog svih tih ljudi koji su postali ili će u dogledno vrijeme postati roditelji jer roditeljstvo smatram nečim prekrasnim - teškim, ali prekrasnim. I znam da su to sve ljudi koji su to željeli.

Ali... PRITISAK me ubija u pojam!

Nije to uvijek izravni pritisak - dobro, nekad je, i bilo ga je i ranije (mislim, ova pitanja i tapšanja po trbuhu su poprilično IZRAVNA), ali pravi problem leži u onom neizravnom. I ovako mi biološki sat radi kako nikad prije nije (do prije godinu-dvije sam na djecu ostajala mrtva hladna. Sad se pekmezim. Onako jako, iritantno. Buci buci i te spike. I mean, kad su prijatelji dobili dijete, ja sam se u tramvaju smijala i plakala istovremeno. I boljela me neka stvar za čudne poglede oko sebe. Mislim, jest da mi je to kumče, ali ipak...). A jučer kad sam prvi put na rukama držala to naše kumče, preslattku curicu, topila sam se. I nije mi bilo nimalo čudno. Ja, držim malu bebu. Ja, koja sam se toga oduvijek pribojavala, nije me nimalo privlačilo i sl. A sa svim tim bebama i trudnoćama oko mene (o, da vidite kako sam ODJEDNOM postala svjesna koliko roditelja s kolicima i trudnica svaki dan prođe pored mene!), biološki sat mi na mahove DIVLJA. I to mi, da budem iskrena, ide na živce jer ne mogu biti sigurna koliko JA želim dijete, a koliko je to utjecaj svih tih oko mene.

Mislim, neću sad ja samo zbog toga što je oko mene toliko beba i trudnoća najednom promijeniti film u glavi i sve naše planove i reći "Ajmo ne za godinu-dvije nego sad" - to sam napravila kad sam se udavala i to, i danas vjerujem, nije bila pogreška. Ali ovo je drugo, ovo je novi život, a ja nisam sigurna mogu li u ovoj fazi života biti odgovorna za taj novi život - jer kad se pogledam u ogledalo, nisam sigurna vidim li uopće suprugu, a kamoli majku.

A, kao što rekoh, ja sam žena koja u neke stvari mora biti sigurna.