~srijeda, 23.07.2008.

"X-Files: I want to believe" - dojmovi

Sinoć sam bila na večeri posvećenoj "Dosjeima X" u Movieplexu; prvo su pustili epizodu iz prve sezone koju su gledatelji T-Portala proglasili najboljom, "Darkness Falls", zatim je nakon osvježenja bezalkoholnim koktelima uslijedila tribina o fenomenu "Dosjea X" na kojoj smo Krešimir Mišak, Giuliano (Marinković?... ako sam krivo zapamtila prezime, don`t kill me, I apologize) i ja pričali o ufologiji, fandomu, svemu po čemu su "Dosjei X" bili posebni dok su se snimali i o svemu na što su imali utjecaja, pop kulturi i sl., a onda je uslijedila pretpremijera u naslovu spomenutog filma.

Vjerojatno neću moći izbjeći neke spoilere, pa ako želite ostati spoiler-free, radije se vratite na ovaj post kad pogledate film.

alt big

Dosadašnje kritike filma su bile raznolike - od vrlo loših do vrlo dobrih. Meni osobno, film je bio odličan i, kao fan, nisam mogla poželjeti bolji povratak Muldera i Scully. Teme kojima se film bavi su zanimljive, relevantne, uznemirujuće, na onaj način "Whoa, to se može dogoditi bilo gdje". Čine mi se i sasvim zadovoljavajuće obrađenima, iako je to u dosadašnjim kritikama bio prigovor. Nije "klasični" dosje x, iako se cijela priča vrti oko vizija, oko ekstrasenzorne percepcije, vidovitosti... Nema grafičkih scena, krv ne lipti okolo i nema CGI čudovišta, a stekla sam dojam da je dobar dio tih negativnih kritičara upravo to očekivao i zato bio razočaran. Film je creepy, ali na onoj između-redaka bazi, a da je bio akcić-horor s puno krvi i monstruma, bila bih jako razočarana jer je upravo ovo u najboljoj maniri "Dosjea X".
Mulder i Scully... otkud da krenem... Promijenili su se, to da. I ako itko očekuje da će njih dvoje biti isti kao u seriji, vara se. Prošlo je šest godina od kraja serije, dakle i u njihovim životima je prošlo šest godina, a ljudi se u toliko periodu ipak promijene. Međutim, njihova promjena je upravo onakva kakvu bih očekivala i kakva mi je za njihove likove logična, a kako sam pogledala cijelu seriju neposredno prije filma, zaista to mogu sa sigurnošću tvrditi. Stariji su, zreliji, sustav prioriteta im je donekle drugačiji. Ne rade za FBI, ona je liječnica, njega FBI još uvijek, kao, traži (kažem "kao" jer se i u film spominje da, da su ga zaista željeli naći, već bi ga našli), a cijela priča s vidovnjakom i nestalom agenticom za Muldera je upravo prilika da se skine s liste traženih by FBI. I, što je mene kao shippera oduševilo, njih dvoje su zajedno, žive zajedno, imaju "naš dom", kako Scully u jednoj sceni kaže, jer da su autori pokušali vratiti njihovu kemiju kakva je bila u seriji šest godina nakon zadnje epizode koja ih je napokon otvoreno priznala kao par, to bi bilo sasvim nelogično i forsirano. Kemija, međutim, postoji, jer njihov odnos ni sad, kao ni nikad prije, nije bez turbulencija. I sve kroz što njih dvoje prođu u ovom filmu je toliko ljudski, toliko razumljivo i logično, da smatram da su autori zaista napravili odličan posao po pitanju toga. Čak sam zadovoljna i kratkim spominjanjem njihovog sina Williama, a to je, mislim, za fanove bila jedna od najškakljivijih stvari u ovom filmu.
Što se tiče glume, nemam primjedbi. I Amanda Peet i XZibit su bolji nego što sam očekivala, Billy Connoly je sjajan kao vidoviti bivši svećenik, Callum Keith Rennie idealan negativac, a David Duchovny i Gillian Anderson jako dobro uživljeni u uloge Muldera i Scully, pri čemu mi je ona čak i bolja - ali opet, nju sam ionako uvijek smatrala znatno boljom glumicom nego njega glumcem.
Glazba je priča za sebe, Mark Snow je opet napravio sjajan posao, a dobro poznata tema "Dosjea X" na odjavnoj špici je taman onoliko promijenjena da bude svježa, a opet, jednako je dobra kao i uvijek. Soundtrack moram nabaviti čim prije.

Sve u svemu, ja vrlo zadovoljna:-))) Premijera je kod nas 31.07., otići ću još jednom pogledati film jer je, naravno, moguće da sam pristrana u prosuđivanju zbog silnog oduševljenja činjenicom da ponovno vidim Muldera i Scully (a da pritom ne znam što će se dogoditi u sljedećoj sceni;-)), ali ga svakako preporučam svima. Samo upozoravam - ne očekujte grafički horor, jer ovo je nadnaravni triler, ne očekujte scene seksa, ne očekujte CGI čudovišta, i ne očekujte da je film sasvim, sasvim drugačiji od epizoda serije. Koliko god najavljivali i nadali se da film neće biti kao još jedna velika epizoda serije, on to na mahove ipak jest. I to je neizbježno, zbog samog karaktera serije, zbog samih likova.

I obavezno pričekajte do kraja odjavne špice, iam predobra završna scena;-)

- 12:13 - Path through the blinding light (10) - Paper vision - #

~ponedjeljak, 21.07.2008.

Suprug i ja - napokon!:-)))

Kako sam pisala ovdje, suprug mi je iz financijskih i inih razloga otišao raditi sezonski na more, a meni je to bilo sve skupa dosta teško, posebno ta usamljenost na koju sam se bila primorana naviknuti (a o čemu sam pak pisala ovdje).

Navikla sam se, o da, na situaciju, jer ja sam inače osoba koja je u stanju valjda sve živo izracionalizirati, zatvoriti svoje emocije duboko u sebe i ne dopustiti si da izbiju van, jer bih valjda, da izbiju, bila nemoćna, prepuštena svojim vlastitim plimama i osekama... Preživjela sam ja bez njega, naravno, ta ipak sam ja emancipirana, snažna mlada žena... da. Jesam. Zbilja. Jaka i snažna. Samostalna. Sigurna u sebe i svoju sposobnost da ostanem sama. I to funkcionira. Zaista.

Snažna, samostalna i usamljena, u protekla dva mjeseca sam izbjegavala stan što je moguće više i organizirala si vrijeme tako da što manje budem u tom stanu koji me tako podsjeća... na sve.

Valjda sam zato cijelim putem do Krka u petak slušala na mp3 playeru samo one pjesme koje me iz bilo kojeg razloga podsjećaju na njega i na našu vezu/brak/situaciju. Valjda sam zato zadnjih pola sata puta bila nervozna kao da idem na prvi spoj, popravljala kosu, stavljala labelo svakih par minuta, pogledavala na sat svako malo i živčanila jer vrijeme presporo prolazi.
I valjda sam zato, kad sam napokon izašla iz busa i ugledala ga, kao u nekom jeftinom B-filmu mu se bacila u zagrljaj i ne puštala ga dobrih... a ne znam, fakat dugo, i ljubila ga kao da nikad neću prestati i - o, da - zaplakala malo od silnog olakšanja. Moglo bi se reći da sam izgubila kontrolu nad sobom, nad svojim zidovima kojima sam se ogradila da se zaštitim od usamljenosti, deprimiranosti, tuge. Ja snažna, ja samostalna, ja mogu.

Ja, duboko emotivna, na van jaka.

A onda smo proveli dva prekrasna dana zajedno, dva dana tijekom kojih sam uspjela zaboraviti da sam došla samo na vikend i uspjela zabrijati da smo zajedno na ljetovanju (jer je uspio složiti smjene tako da je radio od 6 popodne, pa smo mogli puno biti na plaži - više nego u cjelokupnoj našoj vezi dosad). Njemu je još i bio rođendan - veli da bolji rođendandski poklon nije mogao dobiti.

Kad sam se jučer vraćala u Zagreb, činilo mi se nemogućim da je prošlo samo dva dana, da se iz šarenog, predivnog sva opet moram vratiti u svoju surovu stvarnost - no ipak, vratila sam se napunjenih baterija. Ali zaista.

I lijepo je tamo, jako. Pa sam se, naravno, zezala s fotićem:

kola

hand

handfeet

Photobucket

sunlow

cross1

cross2

birds

I naravno, nas dvoje: ;-)

g&i

g&i2

- 21:03 - Path through the blinding light (13) - Paper vision - #

~nedjelja, 13.07.2008.

Kad pijanstvo postane odvratno

Daklem, sad je 1:25, upravo sam došla u stan iz jednog neplaniranog izlaska, a jedan dojam stečen u tramvaju je toliko snažan da ga imam potrebu odmah sada, usred noći, podijeliti s ostatkom svijeta.

Naime, ja volim popiti u dobrom društvu. Baš sam, ono, kako kažu, sklona socijalnom pijenju. Nikad to nije više od količine koju mogu podnijeti, i zaista nastojim izbjeći da mi pijenje alkohola iz ugodne društvene navike prijeđe u pijanstvo, da bauljam okolo i teturam, da mi bude loše i sl. Pijem uglavnom pivo, koje zaista i volim kao piće, iako ga nikad ne pijem sama jer mi to nema smisla. Ponekad popijem i bevandu (bambus izbjegavam jer je dosta varljiv, in a way), ali nikad, ali ama baš nikad, vani ne pijem žesticu. Poanta pijenja za mene nije napiti se, već piti piće koje voliš u ugodnom društvu. Žestica prolazi samo kao aperitiv, i to u vrlo rijetkim prigodama kao što su svadbe i sl. Ali ne volim žesticu ama baš nimalo.

Neki će sada reći (ili barem pomisliti) kako nije dobro piti uopće, na što ja obično sliježem ramenima i odgovaram "Jebiga, ja sam iz Karlovca", aludirajući time na Karlovačke dane piva uz koje svi Karlovčani odrastaju, čime dobrim dijelom objašnjavam i svoju ljubav prema pivu. Okej, slažem se, nije dobro piti, i znam dosta ljudi koji ne piju uopće ili čak i u tim društvenim prilikama piju znatno manje od mene, ali ja sam takva kakva jesam i meni to paše. Odrasla sam u "kulturi pijenja i opijanja" i čak vjerujem da sam dobro i prošla tu fazu.

E sad, čemu ovaj uvod?

Vozeći se noćnim tramvajem, često susrećem ljude u, ajmo reći, različitim stadijima pijanstva. Neki su, kao ja večeras, vani popili dvije pive pa se vraćaju doma umorni i željni svog kreveta, nekima se malo vrti jer su popili jedno pivo previše, neki bauljaju jer su pretjerali, a neki bome i spavaju u tramvaju jer su prepijani da bi mogli ostati budni. Neki do svih tih ljudi su odjeveni casual, tipa traperice i majica ili tako nešto, neki su alternativci, a neki šminkeri. Sve 5. Svatko, naposljetku, bira koji će stil iskazivati svojom odjećom, kao i koliko će piti.

Večeras sam, međutim, u tramvaju nabasala na grupu srednjoškolaca/studenata/i don`t know, ali definitivno ne odraslih odgovornih ljudi, koji su, kao prvo, bili šminkeri, a kao drugo, svi odreda bili jaaaaaako pijani. Meni, ovako "odrasloj i odgovornoj" sa svojih 25 godina i dvije-tri pive u krvi, to je bilo naprosto odvratno za vidjeti. Cure u fensi tunikicama i štiklama koje teturaju po tramvaju i jedva uspijevaju ući u nj, dečki u uskim razdrljenim košuljicama i Diesel trapericama, s debelim zlatnim lančinama oko vrata, koji jedva pričaju koliko su razvaljeni. I jedni drugima, i dečki i cure, dodaju naizmjence bocu votke i bocu neke druge žestice, čini mi se Amara. Cura vrišti i smije se "Ajme, ne mogu stajat, ispast ću, vrti mi se", druga ju pridržava i onako usput hvata za sise, obje se klate kao lutke na koncu, dečki samo što ne padaju po drugim ljudima, slina im curi iz usta, vješaju se po onim-šipkama-koje-služe-za-držanje, jedan slini po curi i samo što ne otkopča hlače nasred tramvaja, drugi balavi "Jebote, kak mi se piša, pišat ću nasred tramvaja", svi se na to smiju kao ludi... i klate se, klate, teturaju i bauljaju... A ja si mislim, je li to hedonizam i uživanje u životu? Jesam li ostarila? Ili sam samo odrasla? Ili sam jednostavno za dobru zeru pametnija i normalnija od takvih? Dolazi li to s novcem? Da imam novaca, bih li i ja bila takva?

Don`t get me wrong. Mene šminkeri općenito, kao pojam, živciraju do boli - however, imam nekoliko dobrih prijatelja/ica koji su šminkeri/ce. Svakome po želji, that`s fine with me. Ali ovo... klinci (jer svi su, dam ruku u vatru za to, mlađi od mene barem par godina) spickani i slickani kao da idu na svadbu, a ne van, a tako odvratno, ružno i odbojno pijani, tako neumjereno, tako... ma ne znam. I još loču votku i Amaro kao da je voda. Pitam se koliko od njih će doći doma i cijelu noć grliti školjku, kolikima od njih će roditelji uopće primijetiti da su (bili) tako pijani, koliko od njih će jednog dana završiti s cirozom jetre, koliko od njih izlazi van s iznosom koji meni obično služi za plaćanje režija, koliko od njih je uopće punoljetno.

Sve se to pitam... a onda stiže moja stanica i ustajem, idem prema vratima, a oni me odmjeravaju i jedva razumljivo, pijano komentiraju moje obične traperice i majicu i moj, oh tako neobičan, šešir/kapu/nešto koji je moj svojevrsni zaštitni znak. I kese se poput pijanih majmuna, a ja izlazim, praćena podrugljivim pogledima i cerekanjem nezrele "zlatne mladeži", balavurdije koja je mrtva pijana i koja nema pojma o tome što je uopće ŽIVOT, i mislim si, a jebote, kuda ide ovaj svijet...

- 01:25 - Path through the blinding light (25) - Paper vision - #

~ponedjeljak, 07.07.2008.

Na vrhu mosta

Daklem, išle jedan dan frendica i ja na Kajzericu. I dok smo prelazile pješački most kod Savskog okretišta, na luku željezničkog mosta smo ugledale dvoje ljudi (dečko i cura, prema odjeći sudeći, jer onako izdaleka nismo mogle reći zasigurno) kako stoje na samoj sredini luka. Prva asocijacija je bila "Pa neće se valjda bacit u Savu", onda "Ma neće", onda sam počela kopati po torbi da izvadim fotić jer je scena stvarno super izgledala, no dok sam ja iz svog kaosa zvanog torba napokon izvukla svoje malo čudo tehnike, njih dvoje su tajanstveno nestali. Krenule smo uz Savu prema željezničkom mostu ne skidajući pogled s luka, nagađajući jesu li se spustili ili što već (makar ih nismo vidjele da se spuštaju), kako su se uopće popeli i zašto, i slično. Tek kad smo došle dovoljno daleko da bismo most vidjele sa suprotne strane, ponovno smo ih ugledale:

most1

most2

most zoom

I onda su, naravno, krenule rasprave. Frendica je smatrala da su se popeli na most kako bi se tamo poseksali, meni se to činilo previše nevjerojatnim. Ona je tvrdila da su "rebra" na luku (ne znam koju bih riječ upotrijebila za to) dovoljno široka da bi se dvoje ljudi moglo poseksati na njima, meni je to zvučalo previše riskantno.

Kasnije smo cijelu večer na sastanku SFere ljude, tko god da je došao, zapitkivale što oni misle (što je otprilike izgledalo ovako: "Jel bi se ti ikada popeo/popela na luk željezničkog mosta?", "Pa ono, možda.", "A kad bi se popeo/popela s nekim tko ti je napet, jel bi se tamo poseksao/poseksala?").

Zapanjujuć broj ljudi je, da tako kažem, bio otvoren prema toj mogućnosti, daklem prema adrenalinskom seksu na vrhu mosta. Ja i dalje nekako - ne bih. Too risky. Even for me;)

- 09:26 - Path through the blinding light (32) - Paper vision - #

~utorak, 01.07.2008.

Pokoja misao o zabrani pušenja

Jučer na vijestima vidjeh kratku reportažu o zabrani pušenja u Nizozemskoj, koja se odnosi na cigarete - ali ne i na marihuanu. Jupi. Nelogičnost takvog koraka tako mi je obuzela misli da sam prije spavanja, umjesto da smišljam neke nove priče ili maštam o danu kad ću otići kod muža na Krk, razbijala glavu nad time. Poseban začin informaciji o zabrani daje stavka koja kaže, ne citiram, da ćeš biti kažnjen ako ti kontrola u jointu pronađe tragove duhana. Hm, nekad su oni koji su pušili travu izgled jointa čak skrivali u cigareti, pravili se da puše cigaretu, a ne travu (vjerujte mi, vidjela sam to dovoljno puta, policija ne njuši zrak oko ljudi, ako vide da je u ruci cigareta, niti se ne zapitaju je li u cigareti možda marihuana. Strašno.), a sad obratno.
Doduše, to je ipak Nizozemska, gdje je marihuana legalizirana. Ipak, naprosto mi je smiješno, ili bolje reći tragikomično, da će se ljudi kažnjavati zbog pušenja duhana, a ne marihuane.

U Velikoj Britaniji, pak, čitah na Net.hr, kažu da je čak 400 000 ljudi prestalo pušiti u prvih devet mjeseci nakon uvođenja zabrane pušenja na javnim mjestima (poimence, barovima, bircevima i inim mjestima gdje se pije kava i alkohol). Kad čovjek tako nešto pročita, stvarno se zamisli, dovede pod upitnik svoja uobičajena razmišljanja i stavove. Ja sam, naime, pušač - nažalost. Svaki put kad kupujem cigarete, imam grižnju savjesti zbog svega onoga što ta ovisnost radi mom organizmu i - možda - mojoj budućoj nerođenoj (i još nenapravljenoj) djeci čije se polovice nalaze u mojim jajnicima. Ali ovisnost je prejaka. I donedavno sam bila uvjerenja da me nikakve vanjske restrikcije ne mogu natjerati da prestanem pušiti ako sama intrinzično to ne odlučim. Cijene cigareta rastu, ja ih i dalje kupujem, i ne povećava se moja odlučnost da prestanem pušiti, već samo ta grižnja savjesti.

However, sada...

Ok, kad se kod nas zabrani pušenje, vjerojatno će ostati dijelovi pojedinih birceva, restorana i sl. koji će biti namijenjeni pušačima (kako je slučaj i u drugim zemljama). Ali nije to isto, gurati se s drugim ovisnicima u mali, smrdljivi prostor i pijuckati svoju kavu/pivo/kajgod udobno zavaljen nasred birca. A meni cigareta nije nužna uz kavu. Nužnija mi je uz pivo, nakon jela, nakon seksa i u pauzama na poslu. Dakle, mogu popiti kavu bez cigareta, ako znam da se ne smije (ionako nikad nisam bila neki kršioc/kršitelj/kajgod pravila). Izlasci su problem. Pivo je problem. Piti pivo i ne zapaliti cigaretu za mene je ravno jedenju dijetne čokolade ili kavi bez kofeina. Neke stvari naprosto savršeno pašu zajedno.

Da prestanem piti pivo? Ma ne. Previše mi je fino. Čak i unatoč škembici;-)

Zapravo, faktor za koji smatram da bi - meni osobno, za druge ne govorim - mogao igrati veću ulogu jest onaj financijski. Kad bi cigarete preko noći dvostruko poskupjele, mislim da bih prestala u hipu jer je taj neposredni aspekt, financijski, u mojoj glavi snažniji nego onaj dugoročni i puno opasniji, zdravstveni (ok, ok, kad mi se u glavi slože kockice za imati dijete, vjerujem da ću se nekako natjerati da prestanem pušiti, jer fakat nije dobro za trudnoću i plod, a opasno je i naglo prestajati kad je žena već trudna jer je to preveliki šok za organizam).

Naravno, fizička ovisnost je u cijeloj priči lakše rješiv problem. Ona traje par dana (znam to, prestajala sam već... ;-)) i onda prođe, nikotin se iščisti iz organizma. Ali psihička... e, to je problem. Cigareta je, kao i kava, društvena ovisnost. Ajd ti sjedi s nekim tko puši, a u prestajanju si, i nemoj s epočeti ponašati ako najgori heroinaš. Yeah, right. Cigareta je i "najbolji prijatelj s kojim nikad nisi sam". I naposljetku, za neke je cigareta i dio imagea i identiteta (pisac sjedi za laptopom i tipka, a pored njega veeeelika pepeljara do vrha natrpana čikovima...). Govorim, naravno, o onim pravim ovisnicima. Oni koji, kao, puše, a mogu bez cigarete i nije ima problem ako u jedanaest navečer ostanu s praznom kutijom, nisu predmet ove rasprave i njima zabrana pušenja neće puno značiti.

Što bi, dakle, meni olakšalo da prestanem pušiti?
Prvo, zabrana pušenja na javnim mjestima (jer najviše pušim kad sam, kako rekoh, s nekim na kavi ili pivi).
Drugo, drastično i naglo poskupljenje cigareta (što bi me spriječilo da pušim doma - ali pazite, ne sad da poskupljuju svakih mejsec dana za pola kune, jer se onda čovjek na to navikava, već da cijena odjednom skoči za duplo).
Treće, da muž i ja odlučimo početi raditi na djetetu (što u našem slučaju znači još barem šest mjeseci čekanja nakon same odluke, jer ja već dugo godina pijem pilule).

(Jedan je, naravno, faktor koji bi nadjačao sva ova tri, ali se molim Bogu da se taj ne dogodi, a to je, naravno, da se ja ili netko meni blizak grdo razboli. To NE ŽELIM, naravno. Zato se ipak držimo prethodna tri.)

Mrzite me, pušači... ali ja zbilja želim prestati pušiti. A za to mi trebaju, očito, poticaji koji ne ovise samo o mojoj vlastitoj volji. A gore navedena tri su jedini dovoljno snažni.

- 12:19 - Path through the blinding light (5) - Paper vision - #

Opis bloga

  • Ovisno o danu, situacijskom okruženju, razini inspiracije i hormona, boji sunca i broju zvijezda na nebu, te o svim drugim faktorima koji mogu utjecati na pisanje...

    contact: niniane@net.hr

    Photobucket



    Tko sam?

    ... nisam purgerica... a možda i jesam;-)
    ...od 15.09.2007.g. udana gospođa;-)
    ... diplomirana psihologica i profesorica psihologije...
    ...(ne)suđeni pisac (u posljednje vrijeme malo suđeniji no prije) i neshvaćeni umjetnik;-)...
    ...zaljubljena u Ljubav, keltsku kulturu i raznovrsne mitologije
    ...povremeno opsjednuta vampirima, duhovima i ostalim paranormalnim fenomenima a la "Dosjei X" (i njima samima)...
    ...ljubitelj spekulativne fikcije...



    online blackjack

    free counters

Linkovi

designed by NLO©, hosted by croBLOGeri.com, brushes made by Vanilla design