Lady of the Lake Scrolls

Daklem, sad je 1:25, upravo sam došla u stan iz jednog neplaniranog izlaska, a jedan dojam stečen u tramvaju je toliko snažan da ga imam potrebu odmah sada, usred noći, podijeliti s ostatkom svijeta.

Naime, ja volim popiti u dobrom društvu. Baš sam, ono, kako kažu, sklona socijalnom pijenju. Nikad to nije više od količine koju mogu podnijeti, i zaista nastojim izbjeći da mi pijenje alkohola iz ugodne društvene navike prijeđe u pijanstvo, da bauljam okolo i teturam, da mi bude loše i sl. Pijem uglavnom pivo, koje zaista i volim kao piće, iako ga nikad ne pijem sama jer mi to nema smisla. Ponekad popijem i bevandu (bambus izbjegavam jer je dosta varljiv, in a way), ali nikad, ali ama baš nikad, vani ne pijem žesticu. Poanta pijenja za mene nije napiti se, već piti piće koje voliš u ugodnom društvu. Žestica prolazi samo kao aperitiv, i to u vrlo rijetkim prigodama kao što su svadbe i sl. Ali ne volim žesticu ama baš nimalo.

Neki će sada reći (ili barem pomisliti) kako nije dobro piti uopće, na što ja obično sliježem ramenima i odgovaram "Jebiga, ja sam iz Karlovca", aludirajući time na Karlovačke dane piva uz koje svi Karlovčani odrastaju, čime dobrim dijelom objašnjavam i svoju ljubav prema pivu. Okej, slažem se, nije dobro piti, i znam dosta ljudi koji ne piju uopće ili čak i u tim društvenim prilikama piju znatno manje od mene, ali ja sam takva kakva jesam i meni to paše. Odrasla sam u "kulturi pijenja i opijanja" i čak vjerujem da sam dobro i prošla tu fazu.

E sad, čemu ovaj uvod?

Vozeći se noćnim tramvajem, često susrećem ljude u, ajmo reći, različitim stadijima pijanstva. Neki su, kao ja večeras, vani popili dvije pive pa se vraćaju doma umorni i željni svog kreveta, nekima se malo vrti jer su popili jedno pivo previše, neki bauljaju jer su pretjerali, a neki bome i spavaju u tramvaju jer su prepijani da bi mogli ostati budni. Neki do svih tih ljudi su odjeveni casual, tipa traperice i majica ili tako nešto, neki su alternativci, a neki šminkeri. Sve 5. Svatko, naposljetku, bira koji će stil iskazivati svojom odjećom, kao i koliko će piti.

Večeras sam, međutim, u tramvaju nabasala na grupu srednjoškolaca/studenata/i don`t know, ali definitivno ne odraslih odgovornih ljudi, koji su, kao prvo, bili šminkeri, a kao drugo, svi odreda bili jaaaaaako pijani. Meni, ovako "odrasloj i odgovornoj" sa svojih 25 godina i dvije-tri pive u krvi, to je bilo naprosto odvratno za vidjeti. Cure u fensi tunikicama i štiklama koje teturaju po tramvaju i jedva uspijevaju ući u nj, dečki u uskim razdrljenim košuljicama i Diesel trapericama, s debelim zlatnim lančinama oko vrata, koji jedva pričaju koliko su razvaljeni. I jedni drugima, i dečki i cure, dodaju naizmjence bocu votke i bocu neke druge žestice, čini mi se Amara. Cura vrišti i smije se "Ajme, ne mogu stajat, ispast ću, vrti mi se", druga ju pridržava i onako usput hvata za sise, obje se klate kao lutke na koncu, dečki samo što ne padaju po drugim ljudima, slina im curi iz usta, vješaju se po onim-šipkama-koje-služe-za-držanje, jedan slini po curi i samo što ne otkopča hlače nasred tramvaja, drugi balavi "Jebote, kak mi se piša, pišat ću nasred tramvaja", svi se na to smiju kao ludi... i klate se, klate, teturaju i bauljaju... A ja si mislim, je li to hedonizam i uživanje u životu? Jesam li ostarila? Ili sam samo odrasla? Ili sam jednostavno za dobru zeru pametnija i normalnija od takvih? Dolazi li to s novcem? Da imam novaca, bih li i ja bila takva?

Don`t get me wrong. Mene šminkeri općenito, kao pojam, živciraju do boli - however, imam nekoliko dobrih prijatelja/ica koji su šminkeri/ce. Svakome po želji, that`s fine with me. Ali ovo... klinci (jer svi su, dam ruku u vatru za to, mlađi od mene barem par godina) spickani i slickani kao da idu na svadbu, a ne van, a tako odvratno, ružno i odbojno pijani, tako neumjereno, tako... ma ne znam. I još loču votku i Amaro kao da je voda. Pitam se koliko od njih će doći doma i cijelu noć grliti školjku, kolikima od njih će roditelji uopće primijetiti da su (bili) tako pijani, koliko od njih će jednog dana završiti s cirozom jetre, koliko od njih izlazi van s iznosom koji meni obično služi za plaćanje režija, koliko od njih je uopće punoljetno.

Sve se to pitam... a onda stiže moja stanica i ustajem, idem prema vratima, a oni me odmjeravaju i jedva razumljivo, pijano komentiraju moje obične traperice i majicu i moj, oh tako neobičan, šešir/kapu/nešto koji je moj svojevrsni zaštitni znak. I kese se poput pijanih majmuna, a ja izlazim, praćena podrugljivim pogledima i cerekanjem nezrele "zlatne mladeži", balavurdije koja je mrtva pijana i koja nema pojma o tome što je uopće ŽIVOT, i mislim si, a jebote, kuda ide ovaj svijet...