~petak, 27.06.2008.

Što ako se nađem u 1000.g. n.e.?...

Na NOSF forumu se prije nekog vremena razvila rasprava o hipotetskoj situaciji na praktičan način. Pitanje je, naime, bilo "Kad bih se odjednom našao u 1000.g. n.e., što bih radio? Kako bih preživio? Čim bih se bavio?" i sl.
Pa su ljudi svašta pisali; neki bi se pokušali uvaliti u neku crkvu/samostan, neki smatraju da vjerojatno ne bi preživjeli dulje od par dana, a neki su bome zabrijali na izradu lukova i strijela ili drugih tehničkih pomagala (u čemu smo ih, doduše, nekako ipak opovrgnuli).
A imali smo, nas par, i live raspravu o tim stvarima, i ideje i zaključci su stvarno bili svakakvi. Npr. moja prva misao je bila da bih zbog tetovaža brzo stradala čak i u predinkvizicijskom dobu, ali onda je na forumu netko iskopao link na članak o starim bosanskim tradicijama i običajima, među kojima je i - tetoviranje.

Enivej...

Moram priznati da, do ove rasprave, nikad nisam razmišljala o putovanju kroz vrijeme (a o takvim temama po defaultu razmišljam zbog ljubavi prema svemu čudnom, paranormalnom i iole esefičnom) na pravi, praktični način. Uvijek je to bilo u stilu "Jenkija na dvoru kralja Arthura" ili (posebno kad sam bila mala) zamišljanje da se iznenada nađem u svijetu iz Zagorkinih "Plamenih inkvizitora", kako bi to bilo kul, kako bi bilo fora, biti djeva okružena vitezovima, bla bla bla...

Ali sada... pa, malo drugačije razmišljam. Budimo realni - što ja točno znam raditi, a da bi mi bilo korisno u srednjem vijeku? Hm, od psihologije ništa puno koristi. Znam, doduše, pisati, pa bi se ta vještina možda mogla iskoristiti, ali žensko sam pa vjerojatno ni ta kombinacija ne bi bila uspješna. Trebala bih se, dakle, pretvarati da sam muško. Ok, nježno lice bez zadovoljavajuće brade ili brkova bi prošlo kao neko dječačko, a svoje ionako ne bujne grudi lako mogu stisnuti takod a fakat izgledam kao muško. Ok, dakle mladi pisarev naučnik ili tako nešto (ako je tada takvo zanimanje uopće postojalo).

Naravno, sve to pod pretpostavkom da uopće preživim dovoljno dugo. Ljudi srednjeg vijeka su umirali s trideset do četrdeset godina, jer nije bilo antibiotika i drugih lijekova, nije bilo cjepiva, a bolesti su harale. Ili su, dakle, umirali, ili su razvijali fakat jaki imunitet koji ih je držao tih njihovih četrdeset godina. Šanse da pokupim neku banalnu infekciju i krepucnem zato jer nema ni andola ni ikakvih antibiotika, ili pak navučem neku upalu pluća ili takvo što, su ogromne. Čak i da me bolesti poštede prvih nekoliko dana, od čega živjeti? Pretpostavimo da me vremenski vortex baci nekamo blizu nekog sela, možda bih se mogla nekome uvaliti, glumiti hodočasnika ili takvo što i moliti da me nahrane. Ali to je samo privremeno, trenutno rješenje, jer kad-tad ću se morati pobrinuti sama za sebe. Da ne spominjem opciju da me vortex baci negdje u neku nenastanjenu zabit. Idealistička, nerealistična duša kakva sam i sama bila bi sad počela sanjariti o otvorenom zvjezdanom nebu i friško uhvaćenom i oderanom zecu koji se crvči na vatrici... ali ajmo realno - tko od nas današnjih, posebno gradskih ljudi kakva sam ja zna i može uhvatiti zeca? Oderati ga? A kako zapaliti vatru? Ok, pušač sam, pa bi mi upaljač trajao neko kratko vrijeme, ali što onda? Not to mention zmije kojih se grozim iz dubine duše svoje, a tada ih ne bih mogla izbjeći ovako kako mogu u gradu.

Pa onda su tu razbojnici koji bi me nesumnjivo kad-tad napali, bilo kao žensku koju mogu usput i silovati, bilo kao (lažnog) momka kojeg će samo namlatiti i opljačkati. Milijun je stvari o kojima u svojim djetinjim maštanjima nikad nisam vodila računa. A kad krenem u sitnice... nema analgetika (jao, glavobolje...), ni uložaka (...), ni čokolade, ni krumpira, ni cigareta, ni kave, ničega na što smo navikli i što zapravo uzimamo zdravo za gotovo. Pa osobna higijena... brrr, don`t even let me get started there. Rijetko su se prali, tadašnji ljudi, i zasigurno vrlo bajno mirisali. Ne bih se, bome, baš dobro provela u 1000.g.n.e....

Puno bi se bolje, čini mi se, proveli muškarci koji, po mogućnosti, imaju završen kakav zanat. Stolara, tokara, zidara je uvijek trebalo i uvijek će trebati - a vjerujem da bi se mogli snaći i bez svojih strojeva za rad. Umjetnici mogu koliko toliko ok proći, posebno ako su slikari ili glumci ili glazbeno vudreni, pa mogu biti lutajući umjetnici i prodavati svoja djela na sajmovima, kao i svi koji znaju npr. žonglirati. Bilo kakvo konkretno, tehničko znanje koje je upotrebljivo u tadašnjim uvjetima nosi sa sobom i lakše snalaženje. Mi svi sa visokom spremom teško da bismo svoja stručna znanja uspjeli ikamo upregnuti.

Naravno, sve ovo pod pretpostavkom da prolazak kroz vrijeme bude iznenadan; otvoriš vrata i izađeš kroz njih, a ono oko tebe Zagreb u 1000.g.n.e. (u mom slučaju, of kors, jer ja živim u Zagrebu), ili da se odjednom nađeš negdje, u to doba, a nemaš pojma gdje si. Da imamo vremena za pripremu, tj. da nam netko kaže "Ok, za točno mjesec dana, u toliko-i-toliko sati ćeš proći kroz vrijeme i naći se u 1000.g.n.e." (i mi ga NE strpamo u ludnicu... već mu ekšli povjerujemo), možda bi bilo bolje. Imali bismo vremena proučiti povijest (jer, iskreno, ja jedva da imam pojma kako je svijet zaista izgledao tada i što se tada događalo), pripremiti se, naučiti neke stvari, odlučiti što ćemo ponijeti (a da ne bude, naravno, previše uočljivo), opskrbiti se antibioticima (heeeeeej, s torbom punom antibiotika bih mogla biti čudotvorni izlječitelj - neko vrijeme), analgeticima, ulošcima, cigaretama... ups, ovo zadnje su isključivo moje želje. Pardon.

U svakom slučaju, da završim ovaj traktat, čini mi se da bi odlazak u takod avnu prošlost zapravo bio vrlo, vrlo teška stvar....

(naravno, cijelo vrijeme ignoriram činjenicu da je povratak kroz vrijeme tog tipa praktično nemoguć - ipak sam ja esefičar, što očekujete?...)

- 10:03 - Path through the blinding light (22) - Paper vision - #

~ponedjeljak, 23.06.2008.

Velika vs. mala svadba

Daklem, u subotu sam bila na svadbi jedne drage prijateljice (trivia: u subotu su se ženila čak dva para koja su nama bila na svadbi) koja je bila izvorno zamišljena kao mala, netradicionalna svadbica sastavljena od prijatelja, roditelja i braće i sestara, koja bi uključivala okupljanje kod njih u stanu, zajednički odlazak u crkvu na vjenčanje i večeru u jednom restoranu, pri čemu ne bi bilo ni otkupljivanja mlade, ni dolaska mladoženjine strane svatova po mladu, ni bacanja buketa, ni ičega, dakle, iole tradicionalnog. Mene, koja inače nisam tradicionalna osoba, ali u stvarima kao što je vjenčanje volim tradiciju i stare običaje, istinski je zanimalo kako će to sve skupa biti. E, sad...

Čini se da ih je mladoženjina strana obitelji (brojna obitelj, za razliku od mladenkine, gdje su samo ona i majka) ipak uspjela nekako nagovoriti da bar neke stvari ostanu tradicionalne, pa je mladoženja sa svojima ipak dolazio po nju, a prodavale smo je mi cure (jer je kod nje bilo "žensko sijelo", s obzirom na to da nijedan dečko ili muž nije mogao doći). Bilo je i bacanja buketa, i rezanja torte, i improvizirane podvezice, dakle to je ipak otišlo na malo tradicionalniji kolosijek. Unatoč svadbi od 30-tak ljudi.

Uz sve poteškoće i stvari koje su pošle krivo (prvo su slučajno zaključali ključeve u stanu pa su kasnije, nakon povratka sa svadbe, morali provaljivati u vlastiti stan, pa je slikanje predugo trajalo, pa smo kasnili u crkvu kojih 15-20 minuta i gubili se putem, pa im je vjenčanje odgođeno, pa su se vjenčali u crkvi u kojoj nisu trebali jer se njihova kapela renovira, pa smo imali prometnu nesreću na putu do restorana - u kojoj je, srećom, stradao samo auto...), moram priznati da je zapravo bilo vrlo dobro - za one koji vole tu vrstu svadbi.

Na malim svadbama poput ove ne moraš plaćati bend jer se smjestiš u restoran u kojem osim tvoje svadbe bude bar još jedna, ili uz to neke krstitke, pa restoran ima vlastiti bend. Večeru platiš znatno manje jer imaš manje gostiju. Možeš preskočiti neke detalje poput procedure oko torte, darivanja ili prvog plesa. Ne moraš angažirati djeveruše i djevere. Lakše je organizirati prijevoz. Ne trebaš potrošiti masu para na hranu i piće koji su ti kod kuće (i kod mladenke i kod mladoženje). Kolači i torta, i općenito sve, manje koštaju. Organizacija je jednostavnija i možeš organizirati svadbu za mjesec i pol (kako su oni napravili). Ne moraš se zezati s pozivnicama i zahvalnicama, niti sa beskrajno dugačkim čestitanjem. Nisi u konfliktu sam sa sobom jer se nikome od uzvanika ne uspijevaš nimalo (ili nedovoljno) posvetiti. Imaš, doduše, manje dara, ali i znatno manje troškova. Sve u svemu, cijela priča te manje opterećuje i manje su ti obveze prema gostima.

Na velikim svadbama, s druge strane, imaš puno više stvari za organizirati i obaviti, moraš se zahebavati s rasporedom sjedenja jer na velikoj svadbi nužno bude i onih koji se ne slažu, a bome i onih koji se niti ne poznaju, gužva u stanu/kući/svugdje ti je znatno veća, moraš imati nekoga tko će ti regulirati promet jer ti se inače pola svatova izgubi, zbog veće prisutnosti rodbine moraš više paziti na kojekakve tradicije, običaje koji su (posebno) onom starijem dijelu rodbine bitni, na kraju moraš podijeliti svu hranu koja ostane (da se ne baci... kad je već masno plaćeno) i više strepiš hoćeš li se financijski pokriti darom ili će te svadba ostaviti u dugovima. Međutim, na velikim svadbama imaš vrlo široki spektar ljudi iz različitih "sfera" svog života koje nikad, da nije svadbe, ne bi uspio skupiti na isto mjesto u isto vrijeme. Velike svadbe su i prilika da se podružiš s rodbinom koju zbog različitih životnih puteva nisi vidio godinama. A i (sad progovara moja genetski urođena ženska... hm, ne bih rekla taština, ali ipak...) prilika da jedan dan bude zaista tvoj, da se tih nekoliko sati svijet vrti oko tebe i tvog novopečenog muža i da si najljepša žena na svijetu u tom trenutku, sa stotinjak ili više pogleda uprtih u tebe (što, moram priznati, na ovoj maloj svadbi nije bilo toliko naglašeno kao na nekim velikima na kojima sam bila).

E sad, nisu ove stvari međusobno isključive - i sad tek uviđam da naslov posta ne bi nužno trebao biti "velika VS. mala svadba", već prije "velika I mala svadba", ali dobro, nema veze... Rekla bih, svakome je najljepše vlastito vjenčanje i sva druga u usporedbi s njime blijede. Također bih rekla, nekima odgovaraju male, intimne svadbe, nekima srednje velike svadbe (tipa 100 ljudi), a nekima one masovne, sa par stotina uzvanika. Moja svadba je bila u zlatnoj sredini, rekla bih, sa 90 do 100 ljudi, dovoljno tradicije da svi budu zadovoljni (uključujući mene), ali i dovoljno noviteta (keltska vjenčanica... keltski simboli na hrvatskom pleteru... irski ples... četiri lažne mlade... djeveruše u različitim crvenim haljinama...) da bi bilo svježine i da bih i dan danas još slušala o tome kako je bilo posebno i drugačije do svih svadbi na kojima su ljudi bili.

Ova jučer je također bila lijepa, na svoj način (zanemarit ću sada sve one pehove koji su se izdogađalo, kao i odsutnost svog muža, zbog čega sam plesala triput manje nego što bih da je on bio tamo), upravo zato jer je bila u skladu s njihovom osobnošću, njihovim karakteristikama zbog kojih bi mi bilo jako teško zamisliti da su njih dvoje imali veliku, tradicionalnu svadbu - jednako kao što bi mi sebe i muža bilo teško zamisliti na maloj, netradicionalnoj svadbi.

Dakle, svakome po želji i kako im najbolje odgovara:-)

- 13:53 - Path through the blinding light (4) - Paper vision - #

~srijeda, 18.06.2008.

Žene i nogomet

Tekmu protiv Poljske sam gledala na Trgu. I dok smo frend i ja pijuckali svoje pivo i gotovo netremice zurili u platno, napeto prateći tekmu koja nije bila životno važna, o kojoj nije zapravo ništa ovisilo (ali je nama, eto, bila jednako zanimljiva), nisam mogla ne uočiti zapanjujuće velik postotak žena/djevojaka/cura u kockicama obloženoj gomili. To samo po sebi ne bi bilo loše, naravno, jer kad igra Hrvatska, sve postaje manje važno - ali velika većina tih žena je bila... pa, poslužit ću se uvriježenim izrazom, TIPIČNA. Drugim riječima, opći dojam je bio kao da su došle gledati tekmu na Trg ne zbog nogometa, ne čak toliko ni zbog nacionalnog ponosa ili navijačke atmosfere, već jednostavno zato što su se htjele nakinđuriti i biti viđene "tamo gdje je akcija".

Prije nego ovakvim pisanjem uvrijedim sve žene koje eventualno svrate na ovaj moj blog, da pojasnim par stvari. Ja, naime, zbilja volim nogomet. Ne nogometaše i njihove noge, nego nogomet kao igru. Ok, ne gledam neke "male" tekme, već uglavnom one na kojima se igra pravi, lijepi nogomet, ne pravim se pametna oko toga koji igrač igra koju poziciju, kakva bi trebala biti taktika i sl., ali zaista volim gledati taj sport. Posebno kad se radi o prvenstvu poput Europskog ili Svjetskog, gdje je većina tekmi zaista dobra, strašno zanimljiva i napeta za gledati.

Kad igra Hrvatska, meni se srce pofarba u crveno-bijele kockice i jako se, jako emocionalno angažiram. Vičem, psujem, nekad zamalo i plačem (nekad i plačem, od silnog adrenalina) i po svemu se ponašam kao kakav muški navijač (bez tučnjava i razbijanja, doduše, a i bez prevelikog opijanja - ono, pijem, ali ne tako da ne mogu stajati). Prije dvije godine, kad je bilo Svjetsko, moj muž i ja smo prvu tekmu, onu protiv Brazila, gledali na Trgu. I takvu atmosferu je stvarno teško za opisati. Stvarno poludim od ljubavi prema našoj zemlji i nacionalnog ponosa - i, iskreno, kad su takve velike tekme, a ja okružena navijačima i crveno-bijelim kockicama, ježim se, srce mi udara sto na sat, kao da imam krila. I zaboravim na sve nevolje i standardne day-to-day životne probleme.

I onda, kad me u postizanju takvog uzvišenog stanja sprečavaju KOKOŠI (nemam druge riječi za to) koje ciče i vrište iako nemaju pojma o nogometu, koje ciče i vrište i kad treba i kad ne treba (primjer - Poljaci imaju loptu i idu prema našem golu, a trebica iza mene, nafarbana i u kockicama od glave do pete, skače i ciči "Naprijed naši" - i onda se osvrće da vidi jel je tko gleda, po mogućnosti kakav primjerak muškog roda koji će onda zaključiti kako je ona velika navijačica i odmah se zaljubiti u nju), koje nisu tamo zbog Hrvatske niti navijanja niti ičeg osim - vidi i budi viđen, u svojim skupim navijačkim haljinicama (dok ja imam broj premalu majicu kupljenu u Kauflandu prije 2 godine za 20 kuna) - e kad me u gledanju tekme ometaju takve ženske, popizdim (pardon my language).

Ne znam, valjda sam idealist... Valjda volim vjerovati da su sve kockice oko mene pred tim platnom iz istog razloga kao i ja... Iz ljubavi, iz odanosti, iz ponosa.

Don`t get me wrong, ne mislim ja da bi sve žene trebale biti poput mene, dapače, neka ne vole nogomet, fine with me. Ali onda neka to otvoreno kažu. Sasvim mi je ok kad mi frendice kažu "A jebiga, mene to ne zanima i bezveze mi je" ili gunđaju kad me zovu na kavu, a ja kao iz topa izvalim "Ne mogu, tekma je".

Ali kad se netko (pardon my language again) preserava i izigrava nešto što nije, i time samo pojačava stereotipe koji ionako vladaju o ženama i nogometu i zbog kojih sam za vrijeme tekme protiv Njemačke jedva objasnila dvojici nasrtljivaca da to što sjedim za šankom u bircu i što sam žensko ne znači da NE ŽELIM gledati tekmu... e, to me živcira. Jako. A takvih sam se (po treći put) KOKOŠI u ponedjeljak na Trgu stvarno nagledala.

Još samo da naglasim - ja ne kažem da su SVE žene takve. Naravno da ima onih koje, poput mene, vole nogomet i to pokazuju na pravi, istiniti način, kao i onih koje iskreno priznaju da ga ne vole. Protiv takvih nemam apsolutno ništa, baš suprotno.

Mislim da ću četvrtfinale ipak gledati u usamljenoj toplini svog podstanarskog stana. Ionako ću se živcirati oko tekme, ne treba mi još i (ponovno) živciranje oko umjetnih vrištavih i cičavih "navijačica".

- 17:40 - Path through the blinding light (34) - Paper vision - #

~ponedjeljak, 09.06.2008.

Foto album starih generacija

Bijah, naime, iznenadno za vikend u Novoj Gradiški... Tata je bio u Karlovcu pa me u petak na povratku pokupio u Zagrebu, otišli smo na Književni petak (koji je, btw, bio meni super - iako sam cijelo vrijeme bila crvena kao zreli paradajz... ;-)) i nakon toga za Novu Gradišku - fenomenalan noćni put starom cestom, uz raznovrsnu glazbu (otac mi ima izvrstan ukus po pitanju glazbe, od starog rocka preko drugih oldies stvari, pa do nekih novijih - sve apsolutno sjajno).

Enivej, ne htjedoh pisati o tome.

U nekom trenutku smo na tatinom kompu pregledavali neke vrlo stare fotke koje je on svojedobno skenirao da ih sačuva, pa ih i ja imam na svom laptopu. Dirnule su me malo, sve te stare, crno-bijele fotke iz drugih, davnih vremena; na neki način je to bio direktan dodir s povijesti, ako kužite što želim reći. A ja, što je možda vidljivo i iz mog nedavnog posta o pismu koje napisah sama sebi, jako volim dodir s prošlošću, s nepoznatim, nekad stranim, nekad jednostavno maglom sjećanja zasjenjenim...

Lijepe su i današnje fotke, dakako, sa svim jasnim bojama, oštrim kontrastima, efektima koje im dodajemo... ali ipak, neka je draž u ovim starim, čar koji odiše godinama koje su davno protekle, trenuci zaustavljeni u vremenu zauvijek...

Pa tako, kako bih podijelila s vama tu nerealnu reminiscenciju (nerealnu jer u vrijeme slikanja tih fotki nisam bila ni u dalekom planu dalekih planova), stavljam ovdje neke od njih. To su sve fotke tatine strane obitelji, žao mi je što nemam skeniranih i onih s mamine. Will do it as soon as I can.

Bez teksta, samo slike.

Photobucket

obitelj2

djed pilot

Photobucket

tata i kukuruzi

obitelj

danica

Photobucket

Photobucket

tata i harmonika

Photobucket

tata i zadaa

tata i stric

Photobucket

tata lude70te

Photobucket

Photobucket

Photobucket

- 20:26 - Path through the blinding light (7) - Paper vision - #

~četvrtak, 05.06.2008.

Najava: Književni petak

Književni petak 06.06.2008. nosi naslov "Žene su tiha snaga hrvatskog SF-a", a poziv koji prenosim sa SFere glasi:

SFera i književnik Boris Perić pozivaju vas na Književni petak pod naslovom “Žene su tiha snaga hrvatskog SF-a” Književni će petak ovog petka ugostiti tri ženska pera ovog žanra - Tatjanu Jambrišak, Milenu Benini i Ivanu Delač Horvatinčić.

Znanstveno-fantastičnim, književnim i inim bespućima, zajedno s gošćama, posjetitelje će voditi Boris Perić 6. lipnja u 20 sati u Gradskoj knjižnici, Starčevićev trg 6, Galerija Kupola.

Svi ste dobrodošli!



Za malo pobliže upoznavanje sa spomenutima, posjetite NOSF-ovu online čitanku

Moja skromna malenkost ovom prilikom izjavljuje sljedeće: Jako sam, jako, ponosna i polaskana što ću imati priliku sudjelovati na Književnom petku s tako velikim imenima hrvatskog SF-a kao što su Tatjana i Milena.

- 22:32 - Path through the blinding light (1) - Paper vision - #

Opis bloga

  • Ovisno o danu, situacijskom okruženju, razini inspiracije i hormona, boji sunca i broju zvijezda na nebu, te o svim drugim faktorima koji mogu utjecati na pisanje...

    contact: niniane@net.hr

    Photobucket



    Tko sam?

    ... nisam purgerica... a možda i jesam;-)
    ...od 15.09.2007.g. udana gospođa;-)
    ... diplomirana psihologica i profesorica psihologije...
    ...(ne)suđeni pisac (u posljednje vrijeme malo suđeniji no prije) i neshvaćeni umjetnik;-)...
    ...zaljubljena u Ljubav, keltsku kulturu i raznovrsne mitologije
    ...povremeno opsjednuta vampirima, duhovima i ostalim paranormalnim fenomenima a la "Dosjei X" (i njima samima)...
    ...ljubitelj spekulativne fikcije...



    online blackjack

    free counters

Linkovi


designed by NLO©, hosted by croBLOGeri.com, brushes made by Vanilla design