~srijeda, 18.06.2008.

Žene i nogomet

Tekmu protiv Poljske sam gledala na Trgu. I dok smo frend i ja pijuckali svoje pivo i gotovo netremice zurili u platno, napeto prateći tekmu koja nije bila životno važna, o kojoj nije zapravo ništa ovisilo (ali je nama, eto, bila jednako zanimljiva), nisam mogla ne uočiti zapanjujuće velik postotak žena/djevojaka/cura u kockicama obloženoj gomili. To samo po sebi ne bi bilo loše, naravno, jer kad igra Hrvatska, sve postaje manje važno - ali velika većina tih žena je bila... pa, poslužit ću se uvriježenim izrazom, TIPIČNA. Drugim riječima, opći dojam je bio kao da su došle gledati tekmu na Trg ne zbog nogometa, ne čak toliko ni zbog nacionalnog ponosa ili navijačke atmosfere, već jednostavno zato što su se htjele nakinđuriti i biti viđene "tamo gdje je akcija".

Prije nego ovakvim pisanjem uvrijedim sve žene koje eventualno svrate na ovaj moj blog, da pojasnim par stvari. Ja, naime, zbilja volim nogomet. Ne nogometaše i njihove noge, nego nogomet kao igru. Ok, ne gledam neke "male" tekme, već uglavnom one na kojima se igra pravi, lijepi nogomet, ne pravim se pametna oko toga koji igrač igra koju poziciju, kakva bi trebala biti taktika i sl., ali zaista volim gledati taj sport. Posebno kad se radi o prvenstvu poput Europskog ili Svjetskog, gdje je većina tekmi zaista dobra, strašno zanimljiva i napeta za gledati.

Kad igra Hrvatska, meni se srce pofarba u crveno-bijele kockice i jako se, jako emocionalno angažiram. Vičem, psujem, nekad zamalo i plačem (nekad i plačem, od silnog adrenalina) i po svemu se ponašam kao kakav muški navijač (bez tučnjava i razbijanja, doduše, a i bez prevelikog opijanja - ono, pijem, ali ne tako da ne mogu stajati). Prije dvije godine, kad je bilo Svjetsko, moj muž i ja smo prvu tekmu, onu protiv Brazila, gledali na Trgu. I takvu atmosferu je stvarno teško za opisati. Stvarno poludim od ljubavi prema našoj zemlji i nacionalnog ponosa - i, iskreno, kad su takve velike tekme, a ja okružena navijačima i crveno-bijelim kockicama, ježim se, srce mi udara sto na sat, kao da imam krila. I zaboravim na sve nevolje i standardne day-to-day životne probleme.

I onda, kad me u postizanju takvog uzvišenog stanja sprečavaju KOKOŠI (nemam druge riječi za to) koje ciče i vrište iako nemaju pojma o nogometu, koje ciče i vrište i kad treba i kad ne treba (primjer - Poljaci imaju loptu i idu prema našem golu, a trebica iza mene, nafarbana i u kockicama od glave do pete, skače i ciči "Naprijed naši" - i onda se osvrće da vidi jel je tko gleda, po mogućnosti kakav primjerak muškog roda koji će onda zaključiti kako je ona velika navijačica i odmah se zaljubiti u nju), koje nisu tamo zbog Hrvatske niti navijanja niti ičeg osim - vidi i budi viđen, u svojim skupim navijačkim haljinicama (dok ja imam broj premalu majicu kupljenu u Kauflandu prije 2 godine za 20 kuna) - e kad me u gledanju tekme ometaju takve ženske, popizdim (pardon my language).

Ne znam, valjda sam idealist... Valjda volim vjerovati da su sve kockice oko mene pred tim platnom iz istog razloga kao i ja... Iz ljubavi, iz odanosti, iz ponosa.

Don`t get me wrong, ne mislim ja da bi sve žene trebale biti poput mene, dapače, neka ne vole nogomet, fine with me. Ali onda neka to otvoreno kažu. Sasvim mi je ok kad mi frendice kažu "A jebiga, mene to ne zanima i bezveze mi je" ili gunđaju kad me zovu na kavu, a ja kao iz topa izvalim "Ne mogu, tekma je".

Ali kad se netko (pardon my language again) preserava i izigrava nešto što nije, i time samo pojačava stereotipe koji ionako vladaju o ženama i nogometu i zbog kojih sam za vrijeme tekme protiv Njemačke jedva objasnila dvojici nasrtljivaca da to što sjedim za šankom u bircu i što sam žensko ne znači da NE ŽELIM gledati tekmu... e, to me živcira. Jako. A takvih sam se (po treći put) KOKOŠI u ponedjeljak na Trgu stvarno nagledala.

Još samo da naglasim - ja ne kažem da su SVE žene takve. Naravno da ima onih koje, poput mene, vole nogomet i to pokazuju na pravi, istiniti način, kao i onih koje iskreno priznaju da ga ne vole. Protiv takvih nemam apsolutno ništa, baš suprotno.

Mislim da ću četvrtfinale ipak gledati u usamljenoj toplini svog podstanarskog stana. Ionako ću se živcirati oko tekme, ne treba mi još i (ponovno) živciranje oko umjetnih vrištavih i cičavih "navijačica".

- 17:40 - Path through the blinding light (34) - Paper vision - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Opis bloga

  • Ovisno o danu, situacijskom okruženju, razini inspiracije i hormona, boji sunca i broju zvijezda na nebu, te o svim drugim faktorima koji mogu utjecati na pisanje...

    contact: niniane@net.hr

    Photobucket



    Tko sam?

    ... nisam purgerica... a možda i jesam;-)
    ...od 15.09.2007.g. udana gospođa;-)
    ... diplomirana psihologica i profesorica psihologije...
    ...(ne)suđeni pisac (u posljednje vrijeme malo suđeniji no prije) i neshvaćeni umjetnik;-)...
    ...zaljubljena u Ljubav, keltsku kulturu i raznovrsne mitologije
    ...povremeno opsjednuta vampirima, duhovima i ostalim paranormalnim fenomenima a la "Dosjei X" (i njima samima)...
    ...ljubitelj spekulativne fikcije...



    online blackjack

    free counters

Linkovi


designed by NLO©, hosted by croBLOGeri.com, brushes made by Vanilla design

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se