Lady of the Lake Scrolls

Znam o čemu bih pisala, ali ne znam kako bih pisala.

Iz dana u dan se bakćem sa životom onako kako se valjda većina mladih bakće sa životom, uz bezrezervnu podršku svog muža koju, posramljeno priznajem, ne vraćam uvijek jednakom mjerom. Moji bi roditelji vjerojatno rekli "A što smo vam rekli" ili nešto malo drugačije poput "Sami ste to htjeli", što obično u meni izaziva kojekakve buntovno-inatljive reakcije, ali čega sam zapravo i sama svjesna. Da, htjeli smo živjeti samostalno, da, htjeli smo živjeti u Zagrebu, da, htjeli smo ovako postavljen život kako jest.

Makar smo znali da ćemo bacati masu novaca svaki mjesec u vjetar (ok, ne doslovno u vjetar, ali stanarina je po meni oduvijek bila bacanje novca koji bi se mogao puno bolje iskoristiti).

Makar smo morali dići kredit koji ćemo otplaćivati još... dovoljno dugo... da bismo uopće mogli napraviti svadbu kako smo željeli - a tu se, priznajem, nisam htjela odricati ničega, jer nemam se namjeru udavati više no jednom - a čak i da nije tako, samo je jedna prava SVADBA, pa neka onda bude napravljena kako se spada...

Makar smo znali da ćemo se nekih stvari morati odricati.

Makar smo znali da će biti TEŠKO.

Da, znala sam to. Koliko god moji roditelji i neki drugi pojedinci ponavljali upravo tu rečenicu, "Bit će vam teško", možda nekad uvjereni i da ja to ne shvaćam, ja sam to zaista uvijek znala. Doduše, odgajana sam tako da mi je bacanje novca i 200kn za hlače, ali dobro... To je već neka druga priča - iako, vezana za ovu jer sam se kroz život morala naučiti skromnosti po pitanju novca. Moj muž također - još i više nego ja. Pa je ljudima poput nas valjda lakše živjeti s malo novca nego onima koji su navikli da imaju više.

Tako da se mi - uredno krpamo cijelo vrijeme. Međutim, ja zaista nisam imala dojam da se ičeg posebnog odričemo, valjda i zbog tog odgoja i načina na koji smo prije oboje bili primorani živjeti. Ipak, dvije male plaće čine dovoljno da bi jedan mladi par bez djece i samo s papigom mogao koliko-toliko normalno živjeti, zar ne? Što će mi, naposljetku, skijanja i izleti u druge zemlje i ljetovanja svake godine i skupa odjeća i manikura i frizer i sve te neke druge stvari bez kojih ja itekako mogu živjeti?...

No s jednom plaćom... stvari su bitno drugačije. A kad jedan u paru radi za mizeriju koja onda prestane stizati na račun, ili kad neprekidno radi popodnevne smjene dok drugi radi prijepodnevne, a da za to nije ni izdaleka dovoljno plaćen, kad plaća kasni toliko da je upitno hoće li ikada sjesti na račun, pa kad sve to rezultira krahom... o da, stvari postanu bitno drugačije.

A uz to još dodaš neplanirane i iznenadne troškove...

Tako da moj muž sada mora ići raditi na more kako bismo se malo iščupali iz svega i vratili na (za nas) normalne kolosijeke. Koji su ionako popriično donjestaleški.

Još kad bih ja mogla prevladati svoje strahove i dobro uvježbane paranoje oko stvari kao što su prijava, plaća (i visina i redovitost) i slično... Ali nakon masu takvih iskustava, ne mogu ne biti paranoična. A s obzirom na situaciju, nemam izbora. Isto kao što trenutno ne mogu mijenjati posao iz kojekakvih mojih vlastitih razloga koje je mnogima teško objasniti, a u kojima je plaća samo jedan od faktora.

I onda budem bijesna. Na cijeli svijet, na ljude moje dobi koji žive u svom stanu, na sve one koji u svojoj samostalnosti (uvjetno rečeno) ipak nisu sami... Koliko god i ja i muž voljeli svoje roditelje, i koliko god oni voljeli nas, u ovome smo ipak sami. I opet, "tako smo htjeli". I jesmo. A zašto? Zato jer niti tu nismo imali izbora. Jer nikad nije bila u igri opcija "Kupit će nam netko drugi stan", "Plaćat će nam netko drugi stanarinu" ili išta slično. I meni je draže ovako nego da još uvijek ovisim o drugima. Teško je, da. Ali neću tražiti ništa od ikoga dok zaista ne budem MORALA.

Ali svejedno, ljuta sam.. I jadna, i frustrirana, i opet malo depresivna... jer život zbilja nije fer. U nekim - ovim - stvarima, prema nama zaista nije. Sve što imamo, sve što jesmo, postigli smo sami i to će, vjerujem, uvijek biti tako. Na sreću ili na žalost. I jednog dana, kad budem sa četrdeset godina napokon kupila vlastiti stan (okej, inače bih rekla trideset, malo sam malodušna ovih dana, so what?), znam da će za mene to predstavljati znatno više i značiti mi više nego svima onima kojima su starci dali stan - ali dovraga, treba to dočekati! I slušati ljude koji imaju, koji mogu...

Ne bih rekla da sam zavidna. Ali pomalo ogorčena, jesam. Uhvati to mene s vremena na vrijeme, pa onda prođe. Ali mi je trenutno malo teško slušati ljude koji kupuju auto, grade kuću, imaju stan, imaju roditelje blizu koji uskaču kad god imalo zaškripi... a nas dvoje smo sami u okrutnom, skupom svijetu.

Bit će bolje. Toliko sam puta to rekla, pomislila, ali eto, još jednom ću. Bit će bolje jer mora biti. A naposljetku, ima i gorih stvari od razdvojenosti, podstanarstva i manjka novca. Barem smo zdravi. I nije nas otpuhao nikakv tornado niti zalio tsunami.