~utorak, 26.02.2008.

Lijepa li si...

Danas sam išla na jedan poslovni put u Rijeku (grmbl, u 7 ujutro, grmbl, morala sam ustati u 6, grmbl, a ja jaaaako volim spavati...), u kojoj je, usput budi rečeno, bilo maglovito i tmurno i hladno - ali to nije tema ovog posta. Tema je zapravo povratak u Zagreb.

Naime, jedan od glavnih razloga zašto volim putovati jest taj što obožavam promatrati krajolike koji promiču oko mene. Znam biti toliko očarana onim što vidim kroz prozor (auta... vlaka... busa...) da se sasvim izgubim u svojim mislima i prestanem registrirati sve što se u vozilu događa. Danas mi se to dogodilo - i to je bio doživljaj u punoj snazi, onakav kakav me ostavlja bez daha nad stvarima koje bi se možda nekome drugome učinile svakodnevnima i uobičajenima, da ne kažem običnima.

Danas sam se divila brdima, stijenama, drveću, tlu koje je još uvijek uglavnom posuto otpalim lišćem i žutom, suhom travom, stijenju koje viri iz tog žutila, sjaju sunca u krošnjama koje još nisu pravo počele listati, a kad bi mi oko uhvatilo kakvo proljetno cvijeće (u jednom trenutku je to bila čitava livada toliko gusto osuta cvijećem da je izgledala sasvim ljubičasto), gotovo bih iskočila iz kože od silnog uzbuđenja i one neke čudne, djetinje sreće. Možda razlog tome leži u činjenici da sam nekoliko godina svog života provela na selu, ne znam, ili je neki drugi razlog u igri - no razlozi me zapravo ni ne zanimaju, isuviše sam sretna što uopće mogu osjećati takav zanos nad tim malim čudima prirode.

Sve mi je bilo lijepo danas - izuzev tragova ljudskog utjecaja koji su mi se u toj ljepoti Majke Prirode činili poput ogrebotina, ožiljaka na njenom inače nepomućenom licu...

Valjda zato volim Gorski kotar, Liku i Istru.

Malo sam reminiscirala - na druge prilike kad sam kroz prozor doslovno slinila i suzila nad divljinom vani. Meni je to sve predivno - i gole velebitske stijene, i šume, i istarska brda, ma ne znam, sve mi je to apsolutno prekrasno. Zamišljam se na tim mjestima, daleko od civilizacije, bez mobitela i laptopa, bez mp3 playera, samo ja i Priroda. Pucaju me naleti inspiracije, a da ni sama ne znam u vezi čega, jer to nije ono stanje kad mi dođe neka iznenadna, neočekivana ideja za neku priču, ne, to je jednostavno osjećaj, onaj osjećaj da svijet ima svrhu, i da sam ja u njemu malena, premalena a da ne bih osjetila divljenje i strahopoštovanje.

I jedino što mi je padalo na pamet bilo je - Prirodo, lijepa li si...

A onda smo prošli Karlovac i okoliš mi je postao manje lijep - da li zbog toga što sam tim putem već milijun puta prošla i znam ga napamet, ili zato što ništa više na njemu nije netaknuto - ne znam. Kad mi se u vidnom polju našla nikad dovršena Sveučilišna bolnica, moja gore spomenuta misao se nadogradila - o, lijepa si, Prirodo, ali i moćna - moćnija no što će čovjek ikad biti. I ono što ti se otme, kad-tad vraćaš u svoje naručje.

Ušla sam u Zagreb s miješanim osjećajima tuge i radosti - tuge zbog napuštanja one predivne divljine kojoj sam se cijelim putem divila, a radosti jer, kvragu, volim ovaj grad. I budimo realni - volim živjeti u njemu, jer ipak sam ja, ehm, jedna urbana ženska... Možda otud i moja fascinacija prirodom - čak i onim dijelovima koji mnogima djeluju nelijepo (vjerovali ili ne, ali meni se i ona pustoš na jednom dijelu Paga čini prekrasnom!). Možda je to tek bijeg, fantazija koja se nikad neće ostvariti jer ja na takvim mjestima ne želim i sumnjam da bih mogla živjeti (barem u ovoj fazi života) - možda je zato ta fantazija i osjećaji koji je prate toliko snažna....

Kako god bilo, Priroda je lijepa i uvijek će biti.
Samo se nadam da ću ja to uvijek znati prepoznati.

- 17:30 - Path through the blinding light (10) - Paper vision - #

~četvrtak, 21.02.2008.

Reakcija na reakciju (ILI - Razlika između konstruktivne kritike i pljuvanja)

Nije mi prvi put da sam doživjela negativnu reakciju na nešto što sam napisala. Zaista, nikad nisam mislila za sebe (i nikad neću misliti) da pišem savršeno - čak štoviše, daleko od toga, smatram da je pisanje vještina kao i sve druge i da ga je potrebno neprekidno i vječno usavršavati, popravljati, dorađivati - UČITI. To je zapravo i jedna od stvari koje mi se najviše i sviđaju kod pisanja - nije statično, pruža mi mogućnost da se neprekidno razvijam i otkrivam nove stvari o sebi, omogućuje mi da neprekidno učim.
Upravo zato i volim konstruktivnu kritiku - to je pak i jedan od razloga zašto sam i krenula na Macanovu (M)učionicu, kako bih dobila konsktruktivnu kritiku onog što pišem, kako bih saznala gdje griješim i što mogu i trebam napraviti da te greške izbjegnem i postanem bolja u tome što radim. I dobila sam, zaista, dosta kritika - do te mjere da se jednom dogodilo da se ljudima skoro ništa nije svidjelo u mojoj priči. I to je dobro. Jer, ako im se nešto ne sviđa, kažu mi što, kažu mi zašto, a kažu mi i kako da to popravim. I meni to, vjerovali ili ne, zaista ne smeta - zapravo sam zahvalna na iskrenosti, zahvalna na svakom prijedlogu i svakom novog uvidu.
Na Velesajmu kulture koji se relativno nedavno održao u SC-u sam čak, na radionicu na kojoj je svatko mogao donijeti svoju priču, pročitati ju i dobiti konstruktivne komentare, donijela jednu od svojih najlošijih priča, izvršivši tako mali eksperiment nad samom sobom kako bih vidjela kako ću reagirati kad me ispljuju.
Međutim, nisu me ispljuvali.
Jest, rekli su mi da priča ne valja, ali rekli su mi i ZAŠTO ne valja. A također su mi rekli i da se ne bi trudili komentirati da se priču ne da spasiti.

However...

Jednako koliko volim konstruktivnu kritiku, ne mogu podnijeti pljuvanje (čit. kritiziranje per se, ono koje se svodi samo na to da pregaziš nekoga, a ne omogući mu da shvati što je krivo napravio, gdje je pogriješio i kako to ispraviti). Poludim kad netko pljuje po mojim pričama. Jer, vrlo sam analitična, vrlo introspektivna, vrlo otvorena prema pametnoj kritici i uvijek nastojim iskoristiti svaki komentar, bio on pozitivan ili negativan, kako bih poboljšala svoje pisanje.
Ali kad mi netko kaže da NE ZNAM PISATI, poludim... Nisam narcisoidna, čak štoviše, trebalo mi je skoro 10 objavljenih priča i jedna nagrada da bih se konačno počela percipirati piscem, ali pobogu, valjda su oni koji odlučuju koja priča kamo prolazi veći autoriteti u odlučivanju o kvaliteti pisanja...

Da citiram i komentar koji me tako razbjesnio:

blog - profan, isprazan
poezija - jednostavno loša, dosadna
proza - besciljna, blokirana, nemušta
______________
nagrada - bezvrijedna

uostalom, usporedi se s nekim piscem pa ćeš uočiti razliku. razliku, i ništa osim enormne razlike. zbog takvih samoprozvanih nadripisaca zamire nam književna scena. daj, ne budi simptom krize.


Dakle, na ovo imam reći sljedeće:

PRVO, blog ne pišem da bi bio najčitaniji, na cool listi ili u kategoriji najboljih blogova, ne pišem ga niti da bih na njemu probijala granice književnog stvaralaštva, niti da bih na blogu "objavljivala" svoje radove. Ne, ja blog pišem da bih se ispucala, da bih podijelila s cijelim svijetom ono što me muči i čini sretnom, da bih neke ljude s kojima se ne stignem vidjeti apdejtala o promjenama i zbivanjima u svom životu - da, ja blog pišem umjesto dnevnika. Kome se to ne sviđa, neka ga ne čita. Ali ako ga to čini ispraznim... onda sam i ja vrlo isprazna osoba sa vrlo, vrlo ispraznim životom. A svatko tko ima imalo pojma o meni zna da nije tako.

DRUGO, poezija nije moj primarni mod izražavanja. Nikad nije ni bila i vjerujem da nikad neće ni biti. Ako ponekad napišem nešto u stihovima, to je samo rezultat trenutne potrebe, trenutka koji zahtijeva da se misao zapiše, misao koja nije dovoljna za razraditi je u priču. Dakle, poeziju pišem onako, i nije mi naročito bitan faktor u životu. Iz istog razloga se malo koju poeziju usudim komentirati - mislim da moj um jednostavno ne funkcionira na taj način. Ako mi s eneka pjesma naročito svidi, reći ću da mi se svidjela, ako znam zašto mi se svidjela, napisat ću i to. Međutim, ako mi se neka poezija ne sviđa, pripisujem to svom nerazumijevanju tog načina razmišljanja i ne pada mi na pamet da je krenem kritizirati. Jednostavno zato što se za poeziju ne smatram ama baš nikakvim autoritetom i mogu ju prosuđivati jedino vrlo, vrlo subjektivno.

TREĆE, što se moje proze tiče... jao, otkud opće da krenem... Dakle, na blog i forume na kojima ponešto ostavim ne dolaze one moje priče koje smatram najboljima - one su rezervirane za slanje na natječaje. Dakle, itko tko o mom stilu pisanja sudi samo na temelju onoga što se od mojih piskarija nalazi online, NEMA POJMA. Imam priča koje smatram dobrima, NEMAM priča koje bih ja osobno smatrala sjajnima, i naravno da imam onih koje su i meni, koja sam ih napisala, totalno šugave i loše da ne mogu biti lošije. Neke od njih nikad neće ugledati svjetlost dana jer ne želim da ga ugledaju. Neke ću pokušati objaviti, neke ću možda i uspjeti objaviti. Neke, pak, koje su mi tak-tak, ali ih nemam namjeru slati na natječaje, ću staviti na blog (vrlo rijetko) ili na neki od foruma na kojima boravim (nešto češće). Dakle, tko god želi komentirati kako pišem, neka pročita ono što sam ekšli objavila NA PAPIRU, pa neka se onda javi. S KONSTRUKTIVNIM komentarom, ako je ikako moguće.

I ČETVRTO, TKO GOD JE ISTRAKONSKU NAGRADU U STANJU NAZVATI BEZVRIJEDNOM, ZAISTA NEMA BLAGE VEZE O HRVATSKOM SF-U. Još gore, očigledno SF (čit. spekulativnu fikciju, dakle znastvenu fantastiku, fantasy, horror i srodne žanrove) uopće ne smatra književnošću. Ako hrvatska književna scena zamire zbog "samoprozvanih nadripisaca" kao što sam, očito, ja, onda zamire i zbog Danijela Bogdanovića, Zorana Krušvara, Davida Kelečića, Dalibora Perkovića i brojnih drugih pripadnika mlade generacije pisaca spekulativne fikcije. Ne znate za ta imena? E, pa onda ste na krivom mjestu i ovaj vam je blog zasigurno vrlo isprazan...
Ne, ne uspoređujem se ja s njima po kvaliteti pisanja... ali čekaj malo! Dovraga i bestraga, dobila sam jednu nagradu, zar ne?! Mnogo bih toga dala da mogu svoje pisanje poboljšati do mjere do koje neki od navedenih i mnogi drugi hrvatski SF pisci pišu, i radim na tome, ali ako mi tjeramo književnu scenu u Hrvatskoj na zamiranje, onda stvarno.... svi smo mi nadripisci, NE?!

Ono što mene ovdje najviše smeta nije čak komentar na mene osobno. mogu preživjeti da me jedna neinformirana... hm, osoba nazove nadripiscem. Ali taj stav o SF-u kao o "ne-književnosti" je nešto što me oduvijek izluđivalo i od čega dobijam bore.

Dakle, da donesemo i neke zaključke ovog ljutitog, kilometarskog posta:

- S(pekulativna) F(ikcija) jest književnost jednako vrijedna kao i mainstream (za mene osobno čak i više, ali to sam samo ja i moje preferencije u čitanju).
- Pljuvanje i konstruktivna kritika NISU ista stvar
- Osobne uvrede NE SPADAJU u konstruktivnu kritiku
- Istrakonska nagrada ni izdaleka NIJE BEZVRIJEDNA (mislim stvarno, još će mi netko provaliti i da je Sfera bezvrijedna!... - oh, ne znate što je Sfera? Onda ste OPET na krivom mjestu i moj vam je blog, kao i ovaj post, nadasve isprazan)
- Pretjerane generalizacije NISU adekvatan način zaključivanja - o bilo čemu, ne samo o pisanju.

A ja svima poručujem - ako želite, čitajte ono što ja pišem. Ako vam se ne sviđa, ili nemojte čitati ili kritizirajte, ali konstruktivno (a ako iz ovog cijelog posta niste shvatili što je konstruktivna kritika i po čemu se razlikuje od pljuvanja, odšećite s mog bloga).

- 16:01 - Path through the blinding light (22) - Paper vision - #

~utorak, 19.02.2008.

Dan kada postadoh...

... DIPLOMIRANI PSIHOLOG I PROFESOR PSIHOLOGIJE!!!

Da, danas je taj dan.
Danas sam diplomirala.
Danas je sjalo sunce i bilo je proljeće.
Danas su sa mnom bili muž, majka i brat.
Danas sam bila nervozna, uplašena, napeta.
Danas sam bila sretna.

Yep, dragi moji, DANAS SAM DIPLOMIRALA!

- 17:41 - Path through the blinding light (1) - Paper vision - #

~subota, 16.02.2008.

Why is life beautiful...

Naslov ovog posta dolazi iz jedne moje komunikacije sa Ire, u kojoj me pitala zašto sam na Gmailu kao signature napisala "Life is beautiful". Također, ima maksimalne veze sa mojim prošlim teaserskim postom u kojem napisah da sam silno sretna, ali ne smijem još reći zašto. E, pa sad je službeno, pa mogu reći...

Daklem, ako bacite oko na Bookaletu, vidjet ćete da su objavljeni rezultati istrakonskog natječaja. Čak dvije priče su mi uvrštene u zbirku, a k tome je jedna od njih osvojila PRVU NAGRADU, što je za mene ne samo veliki kompliment, već i ogromno iznenađenje koje me još uvijek drži i čini sretnom, čak i nakon dosta dana što znam za to.

Zbirka će biti predstavljena na Istrakonu (28.-30.03.), i to samo dan nakon mog 25. rođendana, što cijelu priču meni osobno čini još značajnijom i posebnijom...

Ali to nije sve...
Još 4 priče će mi u dogledno vrijeme biti objavljene u drugim publikacijama, o čemu (opet;-)) neću pisati dok ne bude službeno... Kao što napisah na forumu TV.com, mislim da sam malo više uspjela ugraditi u svoj identitet to da sam i PISAC.... Ne tek osoba koja piše, već pisac... Možda zvuči narcisoidno, ali tako je. Volim pisati otkako znam za sebe, volim dijeliti svoje misli i ideje s drugima - moglo bi se reći da su moje tri životne ljubavi pisanje, moj muž i psihologija - ne nužno tim redoslijedom.

A kad smo kod psihologije... U utorak imam obranu diplomskog, pa se nadam da ću idući post pisati kao psiholog, a ne više kao apsolvent psihologije....

Ali ni to nije sve...

Jučer sam ekšli bila na svom prvom intervjuu.... o videu iz prošlog posta, o sudjelovanju u projektu promocije "Izvršitelja nauma Gospodnjeg", o istrakonskoj nagradi, o svemu i svačemu... Bilo je zabavno. Al zbilja. I intervju se na kraju pretvorio u večeru i neplanirani izlazak (naravno, ovo potonje proizlazi iz toga što me intervjuirala upravo u-početku-posta-spomenuta Ire).

I kao dodatak, Merlin i ja smo dobili kameru!... , i to sasvim neočekivano... Talking about making videos... ;-)

Sve u svemu, ova godina je zapanjujuće dobro krenula. Je li to zbog činjenice da smo ju dočekali s vrlo dragim ljudima i na relativno miran način i uz Kwak umjesto šampanjac, ili je neka kozmička sila odlučila da nam treba krenuti nabolje, ili nam se Bog smiješi...

U svakom slučaju, život jest lijep:-)

I za kraj, još jedan video; snimke sa koncerta Within Temptation (sa ubačenom jednom njihovom pjesmom jer je zvuk na snimkama bio katastrofalan):

Within Temptation, Zagreb 14.01.2008. - My Memories



- 17:25 - Path through the blinding light (6) - Paper vision - #

~ponedjeljak, 04.02.2008.

...Mysterious happiness... i TV.com

Sretna sam. Danas je bio pregenijalan dan u kojem sam dobila vijesti kojima se nisam nadala, a zbog kojih mi cijeli dan osmijeh ne silazi s lica i hodam gradom smijući se, nimalo se ne obazirući na poglede prolaznika...
Sretna sam - ali razlog sreće ne smijem još otkriti, pa tako dajem samo teaser...
Više u idućem postu...

A do tada, uveselite se i nasmijte malim fanovskim projektom koji je moja malenkost napravila u suradnji sa svojim virtualnim frendicama sa foruma TV.com...


Trailer


The real thing;-)

- 19:17 - Path through the blinding light (6) - Paper vision - #

Opis bloga

  • Ovisno o danu, situacijskom okruženju, razini inspiracije i hormona, boji sunca i broju zvijezda na nebu, te o svim drugim faktorima koji mogu utjecati na pisanje...

    contact: niniane@net.hr

    Photobucket



    Tko sam?

    ... nisam purgerica... a možda i jesam;-)
    ...od 15.09.2007.g. udana gospođa;-)
    ... diplomirana psihologica i profesorica psihologije...
    ...(ne)suđeni pisac (u posljednje vrijeme malo suđeniji no prije) i neshvaćeni umjetnik;-)...
    ...zaljubljena u Ljubav, keltsku kulturu i raznovrsne mitologije
    ...povremeno opsjednuta vampirima, duhovima i ostalim paranormalnim fenomenima a la "Dosjei X" (i njima samima)...
    ...ljubitelj spekulativne fikcije...



    online blackjack

    free counters

Linkovi


designed by NLO©, hosted by croBLOGeri.com, brushes made by Vanilla design