Lady of the Lake Scrolls

Naime, 15.09.2007.g., u subotu u 18h, Niniane je postala gospođa s dva prezimena...

Bilo je apsolutno predivno. I dok smišljam kako napisati ovaj post, nalazim se bez dovoljno lijepih riječi da opišem kako je zaista bilo - osim toga da je bilo apsolutno predivno. No hajde, u želji da sa cijelim svijetom podijelim svoju sreću, pokušat ću bar donekle dostojno opisati taj sudbonosni dan...

S obzirom na to da sam na frizuri bila od pol 7 do 11, u tom periodu nisam osjećala gotovo nikakvo uzbuđenje (malo je teže uživjeti se dok ti hauba dva sata bruji i ispucava vrući zrak na naviklanu kosu... No isplatilo se - frizura je bila apsolutno savršena, šminka jednostavna a efektna, i u kombinaciji sa tijarom i otherwise skromnim nakitom (keltski križ oko vrata, aaaa...) te keltskom vjenčanicom crvenog veza, izgledalo je... riskiram da zvučim narcisoidno, no sama sam sebi izgledala prelijepo (a to je, vjerujte mi, teško za postići). Počela sam se osjećati kao mladenka tek kad sam obukla vjenčanicu (i da, čipku ispod) i kad me fotografkinja počela slikati u kojekakvim pozama. Gosti su dokapavali, ja sam se osjećala pomalo tupo (blank, prava riječ), kao da sve promatram sastrane - gotovo izvantjelesno iskustvo. I palila sam cigaretu za cigaretom jer sam bila nervozna, a znate kako je, kad se svatovi okupe, nije lijepo vidjeti mladenku kako puši

Djeveruše i kuma su se okupile, kuma u jednoj krasnoj haljini tipičnoj za nju (iako inače ne nosi haljine niti suknje), a djeveruše sve odreda u crvenim haljinama (ali ne istim - imale su samo uputu da haljine moraju biti crvene, a duljina, materijal i nijansa su bili prepušteni njima na volju), sve oduševljene mnome, a neke u par navrata i na rubu suza. Tjerali su me da jedem, ja baš i nisam imala apetita, ali ajde, moraš poslušati da se ne skljokaš od gladi u crkvi... Da ne spominjam hodanje u haljini i snalaženje s ogromnim rukavima - zaključila sam da je cijela svrha toga da mladenka čeka mladoženju da dođe po nju zapravo u tome da mladenka nauči hodati u vjenčanici. Ja sam stalno zapinjala za dio koji se malo vukao po podu, a s rukavima stvarno nisam znala kuda bih i kako. Čudo jedno da sam na kraju cijelu noć plesala u toj haljini i da mi kasnije to nije nimalo smetalo. Hm.

Kad se vani začula glazba i juškanje, djeveruše su uzbuđeno zaključile da moj mladoženja dolazi sa svojim svatovima, a ja sam se, kao da se neki prekidač okrenuo u meni, počela tresti od nervoze i ponašati kao tipična mladenka (čit. besciljno tumarati stanom i histerizirati oko toga što mladoženja dolazi kao da ga nikad u životu nije vidjela - a upravo sam takvo ponašanje htjela izbjeći. *sigh* ah, ipak nisam od kamena...) Kuma je, mislim, bila uzbuđena još i više od mene, zagrlila me kao da će me slomiti (a to je, vjerujte mi, netipično za nju jednako kao haline, ako ne i više). Imali smo lažnu mladu, naravno, moju ludu susjedu koja je imala u planu čitav show pred zgradom kamo se spustila s mojim ocem i bratom ("pregovaračima") - no brzo su ju otpirili tražeći mene. Pa su im uvalili dvije djeveruše koje su dečki spremno prepustili njihovim djeverima i uspeli se za mojim tatom i burazom pred stan. Nakon još jedne lažne mlade i dosta pregovaranja (za vrijeme kojeg sam ja stajala iza vrata, tako blizu a tako daleko mom dragom, uz kumine oduševljene usklike "Ajme, kako ti je muž zgodan!", konačno su me pustili da ga vidim i njega pustili da vidi mene.
Ljudi moji, kakav trenutak!... Vjerujem da će mi taj prvi pogled na Joea u odijelu, sređenog kao da, eh, ide na svadbu, ne, ostati zauvijek urezan u pamćenju jasno poput slike. Kao da ga i sada gledam, onako zatečenog mojom pojavom, muževnog i lijepog kao da je ispao nekom umjetniku ispod kista - da, to je bio moj Joe u svom svom sjaju. Ne znam, kao da je vrijeme u tom trenu stalo. Veli on da sam ja njemu izgledala čarobno, kao izletjela iz bajke - pa, on je meni definitivno izgledao kao pravi princ ili, u najmanju ruku, barem knez.

No da ne digresiram dalje. Nakon još pregovora (svaka čast tati i bratu, nisu me htjeli "prodati" dok nisu čuli točnu ponudu - "zlato za zlato" - iako, moram priznati da sam se malo prepala kad su dečki za mene nudili tri čepa od pive), pustili su ih u stan, moj je dragi kleknuo i poljubio mi ruku na opće oduševljenje, a onda smo imali još jedan session sa fotografkinjom i snimateljem.

Moram priznati da mi je cijeli taj dio boravka u mom stanu prilično u magli - ljudi su dolazili, ljudi koje inače nikada ne bih mogla zamisliti zajedno, u isto vrijeme i na istom mjestu - od moje rodbine iz Slavonije, preko prijatelja iz više sfera mog i Joeovog života... Sve u svemu, bila sam malko unezvjerena. Nadam se da se nije skužilo - ali bojim se da sam unatoč iznimno neuobičajenoj haljini ipak bila tipična mladenka (veli Joe da za njega nisam bila tipična mladenka, nego tipična kraljevna - ali eh, osjećala sam se upravo onako nervozno kako pretpostavljam da se sve mladenke osjećaju).

Napuštanje stana je isto bilo dojmljivo. Svi svatovi su izašli iz stana i čekali pred zgradom, osim mojih roditelja, brata i djeveruša. Prvo su izašle one i pridružile se svojim djeverima, zatim moj brat, a onda me tata izveo iz zgrade dok su po nama padale latice ruža koje je mama bacala s prozora. Sa svim tim pogledima uprtim u mene, posebno Joeovim koji je bio očaran i zaljubljen, zaista sam se osjećala kao kraljica. Ali onako nenarcisoidno. Ne znam jesam li jasna - no u svakom slučaju, bila sam sretna. Jako.

Malo plesanja i pjesme pred zgradom, i cijeli svatovi na Koranu, gdje su nas čekali dok smo se Joe i ja sa fotografkinjom i snimateljem šetali Koranom i slikali se i snimali. Divim se mladenkama koje pristaju na slikanje sa svim gostima - ubijte me, ali nema šanse! Bilo je dovoljno iscrpljujuće smiješiti se svaki put (ma koliko sretna bila - hej, mišići lica se umore) - ali bilo je lijepo. Slikali smo se i s kumovima (naprosto moram spomenuti sliku na kojoj Joe drži kumi nogu, a kum meni), djeverušama i djeverima te roditeljima, a kad je to prošlo, u koloni smo krenuli u crkvu, Joe i ja u Mercedesu koji je vozio moj rođak i koji je, eh, bio stvarno prikladno vozilo... Barjaktar je bio lud - stajao je na krovu auta i mahao zastavom kao da je rođen s njom, a frend koji ga je vozio je krivudao autom i mahao bocom Jegera kroz prozor - ali za divnu sreću, sve je to bilo oprezno i barjaktar ni u jednom trenu nije bio ni blizu da padne s auta. A mi smo sjedili i stalno pogledavali jedno drugo, kao da se ne možemo nadiviti prizoru

Pred crkvom nas je čekalo još nešto svatova koji su došli ravno tamo, a svećenik me, za divno čudo, nije izbacio iz crkve zbog "poganske" haljine s "poganskim" simbolima i pleterom (valjda je bio previše oduševljen što vidi mladenku koja ima duge rukave, pokrivena ramena, bez dubokog dekoltea, sa što manje gole kože na vidiku - eh, te keltske djeve su zaista bile čedne). Dok smo hodali prema oltaru uz zvuk orgulja, svatovi iza nas, došlo mi je u glavu da je to zaista to, da Joe i ja napokon koračamo crkvom prema svom bračnom životu, i bila sam toliko uzbuđena i sretna da sam mislila da ću se onesvijestiti nasred crkve (i Joeu je bilo tako, sudeći po svemu, i dobro je da smo došli do oltara živi i zdravi). Obred je bio kratak i, moram priznati, lijep (iako se ni Joe ni ja ne smatramo baš institucionalnim vjernicima, ovo nam je bilo jako bitno. I zato smo oboje jako sretni što je ispalo kako smo i željeli). Jest da smo od nervoze oboje malo pogriješili, ali ispalo je simpatično i svećenik je bio pun razumijevanja. Joeova sestrična, koja je na jastučiću u obliku srca (plišano, crveno, s velikim bijelim slovima I <3 YOU...) držala prstenje (naravno, s izgraviranim keltskim pleterom) bila je sva uzbuđena i preslatka. A kad je obred završio, kako nije bilo poljupca na kraju, Joe i ja smo čekali da nam svećenik okrene leđa kad je išao po dokumente i onda se brzo i kratko poljubili, na što su svi svatovi spontano počeli pljeskati i skandirati - u crkvi! Svećenik ih je jedva umirio... A onda smo potpisali, ja prvi put s dva prezimena, pa slikanje, čestitanje... Zatim izlazak is crkve, jednako dostojanstven kao i ulazak - i zasipanje rižom, naravno.

Krenuli smo prema restoranu polako, u duuugačkoj koloni, barjaktar opet bez premca... Ljudi su stajali na ulicama i gledali kolonu, sve se orilo od trubljenja, fenomenalan osjećaj... Putem smo Joe i ja zaključili da se ne osjećamo ništa drugačije nego prije vjenčanja. Valjda je to dobro.

Produžila sam s ovim postom dulje nego što sam namjeravala... No sljedećih x sati u sali neću opisivati predetaljno. Gibonnijeva "Lipa moja" (u spomen zarukama) za prvi ples, velika i lijepa sala u kojoj naših 90-tak gostiju nije bilo ni prematrpano niti je izgledalo prazno, odlična hrana, glazba za pet (bend "Tip Top" - toplo preporučam), nas šest za glavnim stolom (uz nas i kumove, moj brat i sestrična koja je kumova djevojka), prekrasni govori kumova i mog brata, predivna izvedba "Krist na žalu" frendice, ples, pjesma, veselje... Moji rođaci iz Slovenije su baš na taj dan imali 55. godišnjicu braka, što se tako krasno poklopilo. Joe i ja smo plesali sa skoro svima (nažalost nismo stigli sa baš svima), imali smo i čoporativni svadbeni irski ples... Ma, nešto predivno, ljudi! I svadbena torta je bila sjajna - pet torti raspoređenih na stalku oblika starinskog bicikla, a na vrhu figurice viteza s mačem i djeve... Zezancija za pet. Nakon darivanja smo se povukli sa kumovima (prije čega je naš glavni stol otpjevao svatovima "Tajnu najveću"), otkrili da smo se financijski uspjeli pokriti i razveselili se tome toliko da nam do kraja večeri nije falilo energije... Bacanje buketa, podvezice... sve s toliko zezancije i smijeha... predivno...

Nemam dalje riječi... Svi su bili prezadovoljni. Mi posebno. Svadba je bila ne samo sve ono o čemu smo sanjali, nego i više toga. Bajka se ostvarila i hrvatski knez je oženio keltsku princezu

Moj brat Khalleb je na svom blogu napisao jednu predivnu pjesmu koju je posvetio nama. Ja ju ovdje prepisujem:

Riddle of truth

There were two bright lights,
Shining through our nights.
Separate they were,
But blessed? For sure.

And as they've met,
Love in their hearts was set.
Searing through the skies,
Her hair red as she flies,
His wings white, no black feather, no lies.

Unite o Souls!

Together they stand,
Ever Beautiful, Brand.
Even when the mountains fall,
Their love shall stand tall.

Nešto slika se zasad nalazi ovdje. Kad ih budem imala više (trebamo ovih dana dobiti slike od fotografkinje), dodat ću ih...

Pozdrav svima - i ja sam jedna presretna novopečena gospođa

p.s. ovo mi je jubilej - točno stoti post!