~ponedjeljak, 28.08.2006.

Vikend u znaku piva!

:-))))))))))))))

Danas je svanulo sunceyes

Da odmah umirim atmosferu od prošlog posta - čim sam došla doma i vidjela da je stan prazan (čit. da su i brat i mama na Danima piva), poslala sam staroj poruku da mi javi gdje je, i kad sam dobila traženu info, odhrvala sam se napadu drijemeža i otišla do nje na Dane piva. Obradovala sam ju porukom i u roku keks smo sve raščistile - hm, barem zasad. Ja isto pišem u afektu, ccc... nono Ukratko, majka se brine... ne bi bila majka da se ne brine... A i zbog nekih stvari koje mi je u tom razgovoru rekla, razumijem ju bolje. Tako da - sve 5 thumbup
Naposljetku smo ostale na Danima piva do 2 ujutro. Njoj su se slušale Slavonske lole, pocupkivala je i skakutala i pjevala, bilo mi ju je zakon za gledat.... smijeh Ali meni su noge otpadale, ni kičma mi nije bila u boljem stanju, a spavalo mi se toliko da sam mislila da ću zaspati stojećki. Pa smo se u 2 pokupile doma.no

Ovaj vikend je totalno bio u znaku Dana piva... U subotu popodne smo Joe i ja išli na rođendan jedne moje frendice iz srednje (iće, piće, al bez krvoprolića...). Osim što nas je našopala rižotom, lazanjama, palačinkama i čokoladnom tortom, napojila nas je neke vinom, neke pivom... Bje baš krasno. Ravno od nje (osim pauze za presvući se) smo otišli na Dane piva, popili rundu s mojom sestričnom i njenim dečkom, slušali Škoru... (usput smo sreli i mog bivšeg - mislim, VRLO bivšeg - vrlo su se srdačno pozdravili njih dvojica, što ne čudi s obzirom na to da se znaju od nekad ranije) Zapravo je bilo vrlo romantičnocerek A i ja jako volim Škoru pa mi je večer bila baš za pet.
Kasnije smo nabasali na Marty, Sanju, Velku, Loll i još dvije njihove frendice, pa smo nakon glasnog i oduševljenog grljakanja s njima popili i iz zajebancije otišli u techno šator (oliti, kako smo ga nazvali, dum-dum, pika-pika šatorwinksmijeh). Inače ne bih imala ništa protiv malo razglavljivanja zglobova uz techno (kao ni moj dragi, uostalom, koji se sasvim pošteno razbacaowink), ali brate, nakon što su počeli puštati (mislim) house, ubilo me to u pojam i čak me ni piva nije mogla spasiti. Pa smo zato izašli van, za šank, i popili još, ovaj put ne samo pivu već i nešto što se zove Jamaica-votka (slično Red Bullu, sudeći po okusu), no umjesto da me digne, samo sam počela lupetati gluposti i ljuljati se lijevo-desno. Neke kasnije sramotice, kad smo Joe i ja već krenuli doma, neću ni spominjati... I onda on meni kaže (nakon toga) da sam mu bila slatka. Hellou?!eek
(lijepo je imati dečka koji te voli i kojem si slatka čak i kad se malo, ahm, razbiješ...yescerek)

Sve u svemu, bilo je sjajno... jedva čekam vidjeti slike... smijeh

U nedjelju sam, za divno čudo, UČILA - eekthumbup Samo da uspijem tako nastaviti i dalje... A navečer opet s majkom na Dane piva... party Stvarno je otkačena skroz winkyes

Sad sam, naravski, opet na poslu, pokušavam se oduprijeti zovu indijskih oraščića koji stoje na pultu jer moji trigliceridi, čim ih vide, viču "Nemoj, nemoj!", no eto, ne ide mi baš... Pokušavam s eiskupiti svom tijelu sokom od ananasa. Iako nisam sasvim sigurna smijem li uopće i to... no Pivu, dakako, ne bih smjela, ali helou, pa samo su jednom godišnje Dani piva!smijehpartyyes

- 11:06 - Path through the blinding light (21) - Paper vision - #

~petak, 25.08.2006.

Kiša u meni, oko mene...

Danas nije moj dan...
Cijeli dan zurim u monitor i gomile papira - ali okej, to mi je ovih dana posao, ne žalim se... Počnem se žaliti tek kad se gomila posla stvori preda mnom u pola 4, pred sam kraj radnog vremena, a ja moram juriti jer trebam u Joeov stan, spakirati se, i ići na vlak za Karlovac...
A trebalo bi i pojesti nešto usput...
Da ne spominjem kišu koja pada cijeli dan, cmoljavi malo po malo, oblaci su toliko niski da, vidim kroz taj nesretni veliki prozor koji obilježava moje radno mjesto, prekrivaju polovicu brda koja su mi u vidnom polju... Cijeli grad je kao u magli, onoj sivoj, ružnoj i depresivnoj magli koja kao da se uvlači u sve pore čak i kada nisi u njoj... To sivilo osjećam cijeli dan svuda oko sebe, ponajviše u sebi...
Posvađala sam se s mamom - naravno, zbog tako uobičajenih razloga da bih se, da mi se ne plače, najradije gorko smijala. "Zašto više ne učiš?", pita ona, a ja joj pokušavam objasniti da sma umorna od posla. "Otišla si u Zagreb kod Joea da bi mogla učiti poslije posla", kaže ona dalje, a ja joj pokušavam objasniti da je najviše što mogu u ovom stanju malo čitati tu Kliničku i da sam u Karlovcu, ne bih mogla niti to jer bih svaki dan morala putovati na posao i s posla. "Nekad si mogla učiti i davati ispite dok si paralelno radila i uz to bila bolesna", nastavlja ona, a ja nikako da ju natjeram da shvati da je drugačija situacija bila prije tri godine i da mi je upravo zato jer sam učila i radila i bila bolesna trebalo tri mjeseca da ozdravim. "Opet isto kao i prije, ideš linijom manjeg otpora", veli ona, a meni se srce zapara jer u tome čujem ono što ona uvijek govori između redaka - a to je da je Joe kriv za sve moje nevolje, posebno što se faksa i (ne)davanja ispita tiče - i kako da ja njoj obajsnim da sve to nema apsolutno nikakve veze s njim, da je upravo ONA ta koja mi stavlja takav pritisak na glavu kad se na takav način odnosi prema mom faksu, učenju i ispitima...
Šećer na kraju - "Vidim, ti se mijenjaš" i početak uobičajene govorancije o tome kako ona mene ne prepoznaje, kako sam se jako promijenila, kako me nikad nije ni poznavala itd., a ja to - srećom ili nesrećom - prekidam poklapanjem slušalice i u suzama - na radnom mjestu. A sve zato jer sam SE USUDILA reći da ja nisam moj brat, da ne padam ja i da nada mnom, s mojih 23 godine, ne treba vršiti takav pritisak.

Zašto ona ne shvaća da me upravo takvim svojim reakcijama prisiljava da se osjećam pod groznim pritiskom i da mi se čini kao da će svijet propasti ako ja SADA ODMAH I U ROKU NOW ne položim sve ispite i diplomiram?...
Zašto nema povjerenja u mene - jer naposljetku, ipak sam ja ta koja je uvijek svoje obaveze izvršavala u roku i kako se spada...
Govori mi da ne odbijam loše ocjene, govori mi da se ne opterećujem, u stilu "Što bude bit će, nije bed, imaš još vremena", a onda me zvizne s nečim ovakvim i ja si mislim - mama, daj s eviše odluči što želiš od mene! Želiš li da budem svoja i živim po onim pravilima kojima si me učila (a to je - "Učiš zbog sebe, a ne zbog mene ili bilo koga drugog") i ponašam se u skladu sa svojim godinama, a da me ne pritisneš u žrvanj svaki put kad ne slijedim tvoja očekivanja, već svoja - ili hoćeš da opet padnem u onakvu krizu u kakvoj sam nedavno bila, kad zbog pritiska koji sam osjećala sa svih strana nisam mogla dati nijedan ispit?... kad sam razbijala glavu pitanjima tipa "Hoću li uspjeti? Hoću li ispuniti očekivanja?" i sl....

Bože, baš sam u bedu sad. Ne znam da li me više naljutila ili rastužila - jasno osjećam nedostatak povjerenja (to me rastužuje) i opet istu tendenciju da za sve živo i neživo krivi Joea koji pak ničemu nije kriv (to me ljuti).

A i ta glupa kiša...

A i Ona... Uh... Srela sma ju na hodniku, promrmljala je nešto što je zvučalo kao "Bok", a ja nisam reagirala odmah (od silnog šoka, pitajući se haluciniram li to možda), već tek kasnije, kratkim mailom, na koji je, čudo svjetsko, odgovorila. Muka mi je više i od toga, od Nje koju se bojim sresti na hodniku firme ili u tramvaju ili na stanici ili bilo gdje - a kao za vraga, srećem Ju...

Želim da to sve završi...
Da opet malo budem sretna i cijenjena... Barem od strane vlastite obitelji.

- 15:51 - Path through the blinding light (7) - Paper vision - #

~utorak, 22.08.2006.

Festival fantastične književnosti 2006.

Ovo je, dakle, Jure Grando, prvi hrvatski, a vjerojatno i europski vampir!

Odlučila sam danas tijekom radnog vremena povremene slobodne trenutke iskoristiti za pisanje o FFK-u, pa eto, krećemo, uz nadu da ću da kraja dana uspjeti završiti post...

Iz Splita sam krenula 10.8. u 20.30, busom u kojem unatoč svim svojim očekivanjima, nadanjima i popijenim Draminama nisam uspjela spavati... U Pulu sam došla oko pol 7 ujutro, uhvatila bus za Pazin i već u startu doživjela neugodno iznenađenje – autobusni kolodvor na suprotnom kraju grada od hotela u kojem smo brat i ja bili smješteni (ja, he he, kao sudionik Festivala besplatnowink) i teta na autobusnom koja nije znala gdje je ni hotel ni turistička zajednica, pa sam poput pravog turista, s malom prije puta isprintanom kartom Pazina, tražila put... Ustanovila sam da je za taj put potrebno pola sata, puf pant, dobrim dijelom poštene uzbrdice. Ostavila sam stvari u hotelu i trkom krenula natrag na autobusni pred brata koji je, naravno, dolazio iz Karlovca. Onda opet – hodanje do hotela i trk do Spomen-doma, koji se nalazi blizu autobusnog i gdje je trebao biti randez-vous za odlazak u Kringu.
Moji dojmovi o Pazinu: maleno, centar je simpatičan, no meni je mjesto ipak djelovalo dosta jezivo, vjerojatno zbog razloga koji me doveo tamo i oblačnog i kišovitog vremena koje nas je pratilo. A i u Perićevom „Vampiru“ se dio radnje, i to dosta jezivi dio radnje, odvija upravo tamo. Jama je pak nevjerojatna; ogromna provalija, veća no što sam zamišljala, sa špiljom koja se vidi od pazinskog Kaštela i rječicom na dnu, a noću se iz nje diže magla koja svemu daje jedan pravi horror štih... eek
Čim smo došli u Spomen-dom, na terasi smo vidjeli ni manje ni više nego Viktoriju Faust, Thomasa H. Knighta i još neke ljude – pa smo sjeli dva stola dalje, popili kavu i počeli smišljati kako, pobogu, da otkrijemo tko od prisutnih ide u Kringu i kako, pobogu opet, da im objavimo svoju prisutnost (došli smo, naime, totalno na blef, nikoga ne poznavajući). Ja sam čak imala crvenu majicu s natpisom „Posljednji hrvatski vampir“ (koju se dobije kad se kupi sjajna knjiga Borisa Perića, „Vampir“), kao neki, ahm, signal...
Logična pretpostavka je bila da navedeni ljudi za stolom do idu kamo i mi, no pitanje je bilo kako im to dati do znanja. Nakon kave i par cigareta za smirenje, odlučili smo da ću ja otići do njih i pitati ih za info, što je bilo, uh, dosta teško jer, helou, tamo sjedi meni najdraža naša književnica, trema, ljudi, kako ću ja to, ajoooj... noeekzalivenNa moje oduševljenje, uspjela sam to izvesti dosta šarmantno, a i oni su svi reagirali vrlo super i pozvali nas da sjednemo za stol. thumbup
A onda sam prvi put ugledala i tu zbirku „Vampirske priče“ i, našavši u njoj svoju priču, imala mali histerični ispad s cerekanjem i oduševljenjem, što im je, mislim, bilo simpa jer su ipak svi znali da mi je to prvo objavljivanje... (mali dodatak – nisam baš najmlađa od autora u zbirci, ima samo jedan dečko malo mlađi od mene, ali sam jedina koja ama baš ništa dotad nigdje nije objavila - !)

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Enivej, dojmili su nas se, i mene i buraza, svi prisutni, bili smo oduševljeni toplom dobrodošlicom, a svi moji strahovi o neuklapanju, o osjećaju manje vrijednosti i sl. su se počeli rasplinjavati lagano, ali sigurno.
I, pobogu, konačno sam upoznala Viktoriju Faust! roflOna mi se pak učinila dijametralno suprotna svom glavnom liku (Viktoriji iz „U anđeoskom liku zvijeri“ i „Neizgovorenoj priči“), no to sam u biti i očekivala. No bila mi je simpa, zaista.
Dakle, kad su se svi okupili, rasporedili smo se po autima i krenuli za Kringu. U nekadašnjoj školi, staroj i podosta ruševnoj zgradi, bilo je otvorenje izložbe o Juri Grandi (drugim riječima, uokvireni članci o njemu što iz domaćih medija, što iz stranih) praćeno prigodnim govorom, ahm, mislim načelnika općine, i Davora Šišovića oliti Šiška. I kamerama, i slikanjem, etc. Meni, dakle, nešto sasvim novo. Posebno jer su me htjeli slikati posebno – zbog majice. Jadna ja, skromna djevojka, u sasvim novoj situaciji – da ne spominjem kasniju zezanciju na račun tog mog poziranja. Zapravo mi je baš dobro došla zezancija da se opustim i malo bolje skompam s tim ljudima (poimence – otkačeni Mirko sa smijehom na koji se naprosto moraš smijati, psiholog i pisac Zoran (jeee, kolega!!!), Korvin koji kao da je izletio iz nekog fantasy filma i njegova cura Martina, Jaskanac David, flegma s uvrnutim smislom za humor, zatim FER-ovac Ham, itd, etc., s ovima sam se nekako najviše družila).
Zatim je bilo dobrovoljno davanje krvi (kako prikladno!), i mislim da su naposljetku svi osim Martine, mene i Inelukyja dali krv... (što ću kad mi se zavrti i nakon što mi vade krv za neke pretrage) Dok je to trajalo, Ineluky i ja smo malo obilazili Kringu i ustanovili da se tamo – nema što za obići. Nismo vidjeli ni žive duše. Jezivo. Posvuda plakatići postavljeni by lokalni svećenik koji govore o „borbi protiv neprijatelja našeg“ i uz još par sitnica implicirajući na tog našeg dragog vampira Grandu, neka freaky atmosfera, i čuveni birc „Vampire“ s češnjakom, člancima o Grandu i crvenom bojom...
Nakon davanja krvi smo se otputili u konobu „Danijeli“ gdje su sretni davatelji imali besplatnu klopu. Brat i ja smo se šlepali s njima i pili crno vino. To je bila faza kad smo se malo izolirano osjećali, nisam zapravo ziher zašto, ali je to Zoran popravio kad je sjeo za naš stol, a ubrzo smo svi počeli pričati, zezati se i sve je bilo ok. Moram naglasiti da smo sjedili na terasi i da je bilo užasno hladno...
Okupila se hrpa rulje, uključujući još neke autore iz zbirke (i da, Viktoriju i Thomasa...), bila je prezentacija već spomenutog „Vampira“ Borisa Perića, a nakon toga, hrrrananjami i vino, još vina... partyU ovoj fazi, valjda zbog vina, smo buraz i ja već bili u velikoj mjeri uklopljeni u ekipu.
Zatim je čopor ljudi u petnaestak auti krenulo u otkrivanje spomen-obilježja Juri Grandi. Prvi na redu je bio veliki masivni stol koji se nalazi na mjestu gdje je bila njegova kuća i koji je bio prekriven crvenim platnom koji smo Viktorija Faust, Jasmina Blažić, sanja Tenjer i ja u mini-ceremonijici skinule i tako otkrile natpis koji govori o Grandi, njegovom uništenju i tome da je taj stol njegov spomen za buduće putnike... Kul!
Još je više kul ono što je slijedilo – naime, Grandova supa. Ne, to nije juha. I ja sam to pomislila. Radi se o, hm, mješavini koja se sastoji od vina, maslinovog ulja, češnjaka, papra i ne znam čega još, te komada preprženog i u tome dobro namočenog kruha. Ukratko, izgleda poput, ahm, komada trulog mesa u ustajaloj krvi (how appropriate!). Po tradiciji, vrčevi sa supom kruže iz ruke u ruke, svatko treba žlicom uzeti komad kruha i zaliti to s par gutljaja, a ne smiju se spustiti dok ne budu prazni. Zapravo je ta supa dosta fina, ma kako izgledala, pa smo radosno ispunjavali tradiciju i zezali se.
Još smo otkrili i ploču na ulazu u Kringu (na kojoj je slika Kringe iz Valvasorovih kronika i natpis „Kringa, grad vampira, Jure Grando“) i spomen-ploču devetorici koji su ga eliminirali (na istoj zgradi gdje je bila izložba i davanje krvi, skoro pa nasuprot crkvi... a otkrio ju je Boris Perić). Nakon toga, degustacija autohtonih proizvoda tipa medovača, liker Grandina, vino Jure Grando, itd., uz što smo i mi autori pokupili svoje primjerke zbirke.
Tada sam se uvalila Viktoriji za šank i u sasvim ugodnom čavrljanju uz pivu dobila autogram i puno korisnih informacija o njoj – korisnih čisto za stjecanje neke slike o ženi, koja mi je i dalje vrlo ok i dosta me se dojmila. I moj buraz se dotad već skroz otkravio pa se više nisam morala brinuti je li mu bed da ga ostavim solo.
A onda je složena pozornica i počelo je predstavljanje zbirke... Od ukupno 25 autora čak ih je 15 bilo tamo i svatko je ili čitao dio svoje priče, ili malo pričao o njoj. Malo sam tremirala (a jebiga, ne događaju mi se takve stvari svaki dan!), ali bilo je ok. Makar, cijeli taj dan mi je bio kao u omaglici, kao da sanjam neki ludi san... Predivno.yessmijeh
Kad su se svi autori izredali, bio je Spooky SMS Češnjak Party (oliti predstavljanje proizvoda, namaza i sl. od češnjaka tvrtke SMS. Bilo je i maslina, jupi! Kako je meni malo potrebno da budem sretna...), zatim igranje neke nove društvene igre „Lov na vampire“ koju je osmislio Klub mladih „Fobija“ iz Umaga i koncert benda Night Express iz Pule, no mi (pri čemu mislim na već imenovanu ekipu s kojom smo se buraz i ja najbolje složili – općenito, iako su se svi međusobno družili, postojala je uobičajena podjela na „mlađu“ i „stariju“ ekipu) smo umjesto toga otišli u „Vampire“, gdje smo Ham, David, Ineluky i ja popili 4 različita vampirska koktela (MORAM navesti nazive! – Jure Grando, Vampire Kiss, Vampire Soul i The Widow of Grando) i nastavili s pivom uz rock. partysmokinsmijeh
Tu moram zastati i navesti jedno zanimljivo opažanje – naime, iako sam dosad smatrala da dosta čitam (ne onoliko koliko bih htjela, ali ipak dosta), tamo sam otkrila da zapravo čitam strašno malo. Naime, kad je krenuo razgovor o knjigama, našla sam se u neobranom grožđu jer većinu spominjanih knjiga nisam čitala pa mi je bio malko bed (u tome se moj brat snalazio bolje nego ja). Mislim, ne kažem da nije bilo i knjiga koje jesam čitala i o kojima sam imala što reći, ali sam se u tome ipak osjećala ponešto nedoraslo. To je urodilo mojom čvrstom odlukom da to definitivno moram promijeniti!
Malo smo se, dakle, svi skupa zapili, što je urodilo brojnim zezancijama, posebno od strane Mirka i Thomasa, a ni Zoran nije bio daleko... Enivej, kako su ljudi išli za Pazin vozeći jedni druge, tako smo se Ineluky i ja utrpali jednom liku koji nas je čak dovezao do Pazina (po magli, brrr... spooky...) bez da je ijednom od nas dvoje bilo loše – a inače nam je skoro uvijek loše kad cugamo i onda se vozimo u autu.

Naravno, dok smo mi došli do hotela i izmijenili dojmove, bilo je već prošlo 4, pa smo opet malo spavali, jer smo ujutro trebali odjaviti sobu u hotelu (naime, namjeravali smo ići iz Pazina idući dan u 5 ujutro, što bi bilo ok jer bismo do tada lako mogli ostati budni). Naravno, tek nakon što smo odjavili sobu i platili za njega te otišli naći nešto za jesti, saznali smo by mama da se ne možemo vraćati namjeravanim busom jer Ineluky ima povratnu koja vrijedi samo za busove u 7 navečer i u 9 ujutro. Strašno, to je značilo da ćemo ili morati propustiti cijeli večernji dio drugog dana Festivala i neizostavnu zabavu iza toga ili da nemamo gdje spavati (hm, imali smo mi i vreću za spavanje. Ali po jesenskom vremenu, hladnoći i kiši to baš i nije neko rješenje). Još smo k tome dobrih sat vremena tražili friking fast food po Pazinu jer smo se onako laganini mamurni nabrijali na hamburger – naravno, nismo ga našli, pa smo se morali zadovoljiti sendvičem. rolleyes
Čim smo došli u Spomen-dom i sjeli na kavu s još par ljudi od noći prije, požalili smo se na probleme sa spavanjem i prijevozom, objasnili priču, i ljudi su bili divni – bilo je nekoliko prijedloga kako nam pomoći koji su uključivali udomljavanje na par mjesta, ali opći zaključak je bio – smislit ćemo nešto, ne idete vi nikamo. Baš me to nekako dirnulo. Već sam se odvikla od nesebičnih ljudi voljnih pomoći i ljudi kod kojih se ne moraš truditi da budeš ništa osim onog što jesi. Pri tome, naravno, ne mislim na svoje prijatelje, već na situacije u kojima se upoznaju novi ljudi.
Ponovno, okupljanje i podjela po autima, a onda, pravac put Heka!... Heki su, btw, selo gdje smo trebali imati roštilj (koji je zbog poradi lošeg vremena premješten u zatvoreno), a moj – i ne samo moj već svačiji – dojam o Hekima je bio – oh, ne, upali smo u priču Stephena Kinga! Naime, to je mjesto od, koliko sam shvatila, 15 obitelji, ukupno 63 stanovnika, a mi tamo nismo vidjeli nijedne istarske ili bilo kakve tradicionalne kuće... Zamislite seoce u kojem su sve kuće vile s parkovima i vrtovima oko sebe, gdje je sva trava bolesno uredno podšišana, a nigdje se ne može naći nijedan bačeni papirić ili opušak, čak niti otpali list na cesti... Jeza! eekKad smo obavili „službeni“ dio posla, tj. čitanje par priča i donaciju knjiga mjesnoj knjižnici, navalili smo jesti i piti, a nakon toga se šetali mjestom dok se nismo svi okupili pored najogromnijeg kestena koji sam ikad vidjela. Do tada je već izašlo na vidjelo što dobiješ kad na neko imalo neobično mjesto dovedeš gomilu ljudi s bujnom maštom – nastajale su brojne teorije o Hekima i razlozima zašto je tamo sve tako kako je (recimo, ako baciš čik na pod, pojest će te pješčani crv; ako gaziš travu, proždrijet će te kesten iz kojeg ionako viri marama zadnje žrtve; tamo su živjeli vilenjaci, ali su ih ljudi pobili nakon što je jednom vilenjaku slučajno na cestu ispao list iz kose; u šumi živi zmaj koji posjetioce mami glazbom; stanovnici imaju sklopljen pakt s čudovištem koje ih pušta na miru dok god održavaju selo kompulzivno čistim i urednim; stanovnici su zapravo zombiji koji po noći izlaze i čiste, pospremaju, šišaju živicu... – jesam li zaboravila navesti da ni tamo praktički nikog nismo vidjeli?...). Stojeći u krugu kod kestena, pričali smo o vampirima i Juri Grandi, a zajedničku sliku od tamo smo nazvali „Sudionici okruglog stola o vampirima u Hekima“ – i eto što se krije iza naizgled ozbiljnih naziva i naslova...
U međuvremenu je naš problem sa smještajem riješen na jedan vrlo neuobičajen način koji mi je pokazao koliko su ljudi nekad zaista voljni pomoći. U svakom slučaju, ostali smo i tu noć u hotelu, a moj buraz je za to ostao dužan priču za idući natječaj...wink
Vratili smo se u Pazin, Ineluky i ja smo konačno malko predahnuli u hotelu, popili kavu s nekolicinom „naših“ na terasi hotela, pojeli nešto i krenuli u pazinski Kaštel, koji je, btw, jako dobro uređen i mogu samo zaključiti da, kad bi se netko tako potrudio oko našeg karlovačkog Dubovca, imali bismo atrakciju... Enivej, tamo je bilo predstavljanje sljedećih knjiga: zbirka priča Marine Jedrejčić u kojoj se nalazi i priča o Juri Grandi (sudeći po pročitanom ulomku, jako dobra priča), fantasy roman „Nedovršeni svijet“ i zbirka vilinskih priča „U dvorani ogledala“ Adnadina Jašarevića, zbirka priča „Posljednji Babilon“ Senada Durana, antologija SF priča iz BiH „Pogled u budućnost“, vampirski roman „Lovina“ Thomasa H. Knighta, iza koje trebaju slijediti još dva nastavka, zbirka horror priča ili roman (autor se još ne može odlučiti oko definicije) „Izvršitelji nauma Gospodnjeg“ Zorana Krušvara, zbirka HR horrora „Zagrob“, zbirka „Blog.sf“... Uh, ne znam jesam li što zaboravila, bilo je toga zbilja dosta... Svaki autor je pričao o svojoj knjizi i bilo je jako zanimljivo, mogu reći da sam se za neke od navedenih knjiga dosta zagrijala...
Nakon toga je bio, ahm, Puris Party (s, kao što naziv govori, puno dobre Purisove klopicenjami) i degustacija nekog finog vina na koje sam ja, seljačina mala, morala navaliti i zgrabiti flašu, da bi mi ju dežurni točitelj uzeo uz galantno „Mogu li vam ja natočiti“ i natočio mi prst vina!... grmbl...
Puno čavrljanja, malo zujanja, sjedenje na stepenicama itd., nakon toga, čoporativni odlazak u „Sax“, kakti in birc, zapravo rock caffe sa jukeboxom. Geniall! Piva je tekla (Karlovačko!party), pjevalo se, čak i plesalo (od plesanja naprosto moram spomenuti „Jure Grando pleše“ u izvedbi Inelukyja, Davida i Zorana...), zezancija je bila svjetska, a ja sam svaki svoj odlazak na wc pratila oduševljenim čavrljanjem sama sa sobom u stilu „Kako sam ja jako sretna!“... U svakom slučaju, da ne duljim predugo, poanta je u tome da je bilo super, da sam mogla biti sasvim svoja i sasvim opuštena i da je ta večer bila ona višnja na vrhu šlaga koji dolazi na kraju (pri čemu je, dakako, FFK šlag na kraju. A ljetovanje na Visu i u Kaštelima kolač. Hm.)
Oproštaj je bio, ah, skoro bih rekla dirljiv, no obećavajuć u smislu „Vidimo se obavezno, ako ništa drugo, onda na sljedećem ovakvom zbivanju“. Nakon što nas je sirota konobarica sve pobacala iz birca kojem je odavno prišlo radno vrijeme, buraz i ja smo se otputili do hotela, a pošto je već lagano svitalo, odlučili smo ne spavati. Klepetali smo u sobi neko vrijeme, onda je on pričao s curom na mob, a ja čitala priče, i tako nekako smo ipak – zaspali...

A onda - šok! Otvaram ja oči i ustanovljavam da je 8:28, a nama u 8:50 ide bus! eekPanika, strka! Oblači se, pakiraj se, odjavljuj sobu, juri do autobusnog!... (moj siroti brat je NOSIO moj kofer i još trčao s njim, što je, vjerujte, popriličan podvig) Za divno ČUDO (i to mislim doslovce), stigli smo na vrijeme. Za put od hotela do autobusnog nam je trebalo 12 minuta – u usporedbi s onih prijašnjih pola sata, mislim da je to prilično impresivno. Što žurba radi od čovjeka...
Enivej, tu moja kilometarska priča završava. Ukrcali smo se na bus i krenuli put Karlovca, i skoro cijeli put prespavali, umorni kao psi, ali oduševljeni, posebno ja koju su, eto, ljudi s puno više iskustva što se pisanja, čitanja i objavljivanja tiče prihvatili kao svoju...

I tako je završila moja velika ovoljetna avantura i stvarnost me pozvala natrag u svoje grubo okrilje...

P.S. zanimljivih i, ahm, objektivnijih informacija o tijeku Festivala, uključujući i par slikica, možete naći na Bookaleti.

- 12:18 - Path through the blinding light (9) - Paper vision - #

~petak, 18.08.2006.

Bliski susret treće vrste! + neka druga (jeziva?) zbivanja

Dok pokušavam uloviti vremena za napisati post o FFK-u u Pazinu i okolici (naime, radim, ahm, podosta, posebno danas kad je neka ludnica s nekim ugovorima, ah..., a laptop sam ostavila doma da mi ne bi skretao misli s, hm, neizbježnog učenja Kliničke psihologije...), da vam ispričam dva jeza-zbivanja koja su se meni zbila u ovih par dana što opet radim u ovoj divnoj neimenovanoj firmi...

1. Bliski susret treće vrste
Rado bih da sam srela izvanzemaljce... No, nisam ja te sreće. Ono što se meni dogodilo je da sam prvi radni dan ovdje, znači u ponedjeljak, još krepana i izmorena od ljetnih pustolovina i neprospavanih noći, oko 16.45 krenula s posla kako bih se u pet našla s Joeom na Trgu... Čekajući da se lift spusti do recepcije na kojoj se svi mi studenti-zaposlenici trebamo upisati kad dolazimo i kad odlazimo, razmišljala sam o svemu i svačemu, ni ne sluteći, PO PRVI PUTA ne razmišljajući uopće o tome da bi Ona još mogla raditi u toj firmi...
I naravno, kako to u životu biva, vrata lifta se u prizemlju otvore, a pred vratima - Ona.
Jedna riječ - šok. Upotrijebimo li dvije - hladni šok.
Naime, obje smo stajale par trenutaka zureći jedna u drugu, ravno u oči (znate li da je to prvi put da smo jedna drugoj pogledale u oči otkako smo prekinule sve spone, špagice i konce što su nas (po)vezivale?), bilo mi je jasno vidljivo da je Ona neugodno iznenađena što me vidi barem u onoj mjeri u kojoj sam ja bila neugodno iznenađena što vidim Nju. Ukratko - nijedna nije očekivala takav susret, u firmi, ovako usred ljeta.
Onda smo kao na neki nepostojeći znak u isti tren krenule ja van iz lifta, a Ona u lift. Dok sam se upisivala u knjigu na recepciji, bila sam neuobičajeno skulirana za takvu situaciju, jedino sam (čak ne tražeći namjerno) vidjela da je već upisala vrijeme odlaska, pa sam odsutno zaključila da je nešto zaboravila i zato se vraćala gore. Izašavši iz zgrade, zastala sam da zapalim cigaretu (upaljač je inatljivo štekao), tek sad postajući svjesna da je nakon dugo vremena jedan bliski susret treće vrste zamijenio uobičajene nevoljne bliske susrete prve i druge vrste. Ona je izašla i krenula preko ceste, no kad je vidjela mene na drugoj strani kako pokušavam zapaliti cigaretu upaljačem koji odbija raditi i još k tome na vjetru, predomislila se i krenula drugim, zaobilaznim putem. Da ne bi, ne daj Bože, slučajno morala proći pored mene. I onda sam ja ta koja nije mogla prijeći preko nekih stvari...
Kasnije mi je tek palo na pamet kakva bih kraljica bila da sam taj neželjeni susret okončala jednim širokim cerekom i dodatkom "Bok". Ne jer bih htjela imati ikakvog posla s Njom ikada više, da se razumijemo, nego zbog tih naših zajedničkih frendica s faksa. Bojim se da one još uvijek ne vide da nisam ja više ta koja ne može "let go", nego Ona.

Ah... idem zapaliti cigaretu. Tako se grizem što sam opet počela pušiti...

* * * * *

Vratih se. Prelazim na druga zbivanja.

2. Deja Vu u predoslovnom smislu
Jučer izlazim ja iz firme, idem se upisati u već spomenutu knjigu na recepciji, a kad ono - meni je vrijeme odlaska već upisano! Da stvar bude bolja, rukopisom vrlo, vrlo sličnim mojem - ako ne i mojim vlastitim. Da stvar bude još jezivija - upisano je vrijeme 16.15 - točno koliko je i bilo. Da nije činjenice da sam prekjučer kasnije išla s posla, nametnulo mi bi se logično objašnjenje - da su jednostavno pobrkali papire i stavili na recepciju popis od dana prije. No ovako, to nije slučaj. A ZNAM da se nisam bila već upisala! Brrr... Ne znam da li da taj čudnovati događaj dojavim Mulderu i Scully ili pak Hitnoj, da me pospremi u Vrapče ili neku drugu slično šarmantnu ustanovu.

3. Nekarakteristična zaboravljivost
Inače nemam problema s pamćenjem. Zaista. Zna mi se desiti da budem smotana, čisto jer budem u nekom svom filmu pa hodam svijetom kao muha bez glave, ali baš da se tri-četiri puta vraćam na isto mjesto jer sam svaki put zaboravila istu stvar - to ne. Zanimljivo, ali to mi se počne događati upravo kad radim u ovoj firmi. Ne za važne i velike stvari, to ne, ali za neke glupe banalne sitnice... Primjera radi, kad sam se sad vraćala iz pušione, nakanila sam odnijeti šalicu od kave u kuhinju i usput uzeti čašu i natočiti si vode iz aparata.
Za izvršiti navedeno bile su umjesto jedne šetnje potrebne - tri.
E sad, ili mi je zaista mjesto u Vrapču (ne daj Bože da mi se ikada dogodi bilo koji oblik senilnosti!!!) ili ovo mjesto stvarno čudno djeluje na mene.
Ili možda imam neke čudne paranormalne sposobnosti kojih nisam ni svjesna.
Hmmm...
Ma neeee...

Definitivno sam previše pod utjecajem Pazina i Kringe i, posebno, Heka. (o tome svemu idući put)

4. Nadasve ne-jezivo zbivanje - zajednički život!
Naime, ova dva tjedna što ću raditi, tj. ovaj i idući, pošto je useljenje u dom tek 1.9., ja sam se smjestila kod svog dragog Joea u stan na Mihaljevcu. Počeci zajedničkog života! Zagrijavanje!
E, da.
Zasad stvari funkcioniraju iako se još nisam naučila nositi s umorom s kojim se vraćam s posla.
Sinoć smo bili u kinu i gledali "Supermana".
Sviđa mi se ovo...

Hm, ono što je trebao biti kratki zapis, pretvorilo se u još jedan moj pošteni monolog. Neka, neka.
Idući put (bar se nadam) - post o Festivalu fantastične književnosti!
(hm, mogla sam ga i napisati koliko već tipkam o ovim glupostima....)

- 11:00 - Path through the blinding light (7) - Paper vision - #

~srijeda, 16.08.2006.

Kako je Dama iz Jezera zaplivala Morem;-)

Vratila sam se, eto, jučer iz svoje ovoljetne avanture koja, iako dosta kraća od one prošlog ljeta, defiitivno ostaje upisana u povijest kao jedna od najluđih... Danas već radim, što je za moju kronično neispavanu glavu iz koje tek sad zaista počinje isparavati sav alkohol popijen tijekom tih ludih 11 dana zaista traumatično...
No, da krenem...

Stanica 1: V I S
Nakon duuugačke noćne vožnje vlakom tijkeom koje nisam uspjela spavati praktički ni trena, dobrim dijelom zahvaljujući dugačkim razgovorima s jednom ženom iz kupea (čini se da mi na čelu zaista piše "psiholog"... no ne zamjeram, ženi je stvarno bilo potrebno da s nekim porazgovara. Ako je moje nespavanje cijena za olakšavanje nekom drugom, so be it.), iskrcala sam se u Splitu, popila kavu s onom frendicom iz Dugopolja (kod koje, nažalost, ipak nisam dospjela otići ovo ljeto), a onda se našla s Bradynom sestrom Marty i njenom frendicom Sanjom. Trajekt je, ah, bio gušt kao i uvijek, makar me jako smetalo što nikako ne mogu zaspati - a znala sam da je to vjerojatno jedina prilika za spavanje u cijelom danu. Malo smo zagorile na trajektu, ništa čudno...
U Visu nas je dočekala neuobičajeno neraspoložena Brady, popile smo kavu, pojele pizzu, zujale, a onda se uselile u kuću koju nam je sredila Diva (koja, btw, također radi na Visu) i koja se sastoji od kuhinje-a-la-konoba i kupaonice u prizemlju, te po dvije sobe na dva kata. Zapravo, ludilo od kuće, kad bih se baš koji put mogla vratiti tamo... eh, gdje je još sljedeće ljeto...
Čak smo se taj prvi dan i okupale! Nažalost, u 3 popodne. Iako se moja uobičajena alergijska kožna reakcija na nešto-u-bilo-kojoj-vodi-osim-vodovodne-u-kojoj-se-kupam jedva pojavila, odnosno pojavila se u zadivljujuće maloj mjeri, onih par minuta koliko je bilo potrebno da se osušimo smo stvarno zagorile jer je sunce stravično pržilo, i čak ni moj faktor 50 (!!!) nije pomogao do kraja. Tako zapržene, otišle smo na ručak - ha ha, na nešto zaprženo...
Tu večer su cure bile u komi od umora, no ipak smo cugale neko (loše...) vino i/ili pivo, a onda s Divom otišle do birca u kojem je Brady radila. Do 3 je atmosfera prošla kroz sve moguće faze, od euforičnog "Idemo van" do jadnog "Idemo spavat". Žalosno, ali razumljivo. Prva je odustala Diva, zatim Sanja, Marty je sa mnom čak dočekala da Brady završi smjenu, no onda ipak otišla spavati, a ja sam sa Brady popila još dvije runde, obranile smo se od napornog uvaljivanja jednog nevjerojatno dosadnog lika koji nikako nije mogao shvatiti da "Ne" znači "Ne", pa je Brady naposljetku morala ići po njegovu ekipu da ga odvedu od nas. Strašno.

Idući dan je bilo bolje jer smo ipak bili naspavani. Zuj-zuj po Visu, kava, klopa, pokoji buć u vodu (pardon, MORE!), a navečer opet van, ovaj put na Luku.
Hm, da prvo malo objasnim... Vis se, za one koji to ne znaju, sastoji od velike uvale, na jednom dijelu uvale je dio koji se zove Luka, a na drugom dio koji se zove Kut. Od jednog do drugog dijela ima 15-20 min hoda. Brady je radila na Kutu, naša kuća je bila na Kutu, kao i Divina, a drugi in birc je bio u Luci.
Mi smo, dakle, nakon uobičajenog cuganja doma, otišle u taj birc u Luci i zezale se onako kako samo cure iz Karlovca znaju... U prijevodu - puno cuge, nerazumljivih internih, cerekanja, i maltretiranja domaćih. Točnije, Marty je bila ta koja je "maltretirala"; našla je nekog nevinašca od (nadam se!) 18 g., svima ga predstavila kao Galeba (al zaista, nije neki nick) i naručila sebi pivo, a njemu Dalmatino, jer: "On je moja djevojka, mi smo zamijenili uloge i ja sam muško, a on žensko". Provala za vrištat! Posebno kad je kasnije nestala s njim nekamo. I kad mu je kasnije stručno "obrađivala" uho... he he...

A posebno idući dan - jer naime, draga Marty se probudila s velikim hickeyem na vratu, zbunjujućim rupama u sjećanju i nama kokošima koje smo joj se valjale od smijeha. A onda je stigla i poruka od galeba - i Marty se, na svoju nesreću, sjetila da mu je ne samo dala broj, već ga i pitala za hodanje!... Iz zajebancije, doduše, ali je dečko to malo ozbiljno shvatio. Zajebancija o Galebu je postala tema dana... I dok smo kuhali, i kupali se, i pričali o drugim stvarima, Galeb je bio tu u vidu neprekidne kajle...
Iako mi je prvi dan bio malo crnjak jer Marty znam preko Brady, a Sanju sam vidjela možda par puta u životu, pa sam se u par navrata hoćeš-nećeš osjećala izolirano, u ovoj fazi boravka na Visu je tog osjećaja već sasvim nestalo.
Tu večer je pljusnula kiša, pa nismo ni išle do Luke, već smo nakon cuganja doma otišle ravno u Bradyn birc, gdje su već bili Diva i njen dečko. Zajebancija za šankom je bila sjajna, toliko interna i neobuzdana da teško da postoje riječi kojima se to može adekvatno opisati... Reći ću samo da sam sigurna da će nas svi koji su imali tu sreću (ili nesreću, kako se uzme) da se nađu u našem društvu ili barem u našoj blizini, još dugo, dugo pamtiti... Bilo je tu i kojekakvog slikavanja, ispijanja više različitih cuga, ljubljenja... (bez mog sudjelovanja, naravno, ipak sam ja zauzeta ženska...) Nakon nekog vremena su nam se prikrpali jedan murjak kojeg znam od prošlog ljeta i koji je skroz ok, i neka ekipa njegovog brata iz - ni više ni manje - Dugopolja. U početku su bili simpa, slikali se s nama, spikali i sve to, no kad smo sjeli s njima za privatni stol u posebnoj prostoriji gdje su jedini izvor svjetla bile velike svijeće, a stolice bile poput onih mekanih fotelja, postali su, pa, blago rečeno - debilni. Dva sata našeg razgovora s njima se svodilo na dvije teme: "A kakva si ti u pušenju?" i "Baci sisu da se igramo..." (to je, inače, pjesma. Grozno!) U početku smo pokušale to okretati na zezanciju, no nakon nekog vremena svaka fora dosadi, čak i ona dobra - a kamoli ovako loša! K tome, jedan od njih, slučajno moj imenjak, me konstantno napastovao, a ja nisam htjela reagirati onako bitchy tipa "Joj, daj me pusti, ja ti imam dečka, neću s nikim ni pričati ni sjediti pored ikog" da ne bih ispala do ekstrema dosadna (ionako su me zbog mojih, ah, intelektualnih reakcija na njihove debilne fore već prozvali "preozbiljnom za svoje godine". Što ću kad se na TAKO nizak nivo ipak NE MOGU spuštati?!). A nisam, naravno, htjela ni ponašati se tako da ispadne da pružam nekakve lažne nade. Pa sam tako balansirala sa spikom tipa "Čuj, dečko, možemo mi čavrljati o koječemu, možemo sjediti jedno pored drugog, ali daj makni ruke s mene". naporno, ljudi... ne znam, možda starim. Zaista.
Pa sam od silnog očaja cugala - ali nikako da s enapijem. Zapravo je čak i bilo zabavno sjediti s tim seljačinama - na neki mazohistički način. Sanja je naposljetku zabrijala s murjakom, što je ok jer je od svih njih jedini bio iole normalan. Brady je završila smjenu i napila se u roku keks. Marty je malo bilo, malo nije.
Kasnije je mali Konobarčić kome ne želim pisati ime da ga ne sramotim, nabrijao sve na noćno kupanje. Svi su, ofkors, bili za, osim mene (jer: a) pijana sam, b) pijana sam s krivim ljudima, c) neću se ni u ludilu skidati pred likovima koje sam tek upoznala i koji su, da stvar bude gora, obični majmuni, d) da se i odlučim skinuti, nemam grudnjak, a kupanje gola dolazi još manje u obzir nego kupanje u odjeći), i tako smo nakon fajrunta otišli na plažicu. Buć - buć, skinuli se dečki (osim, naravno, Konobarčića i, još naravnije, mog imenjaka koji me i dalje uzaludno pokušavao zbariti) i skočili u vodu, skinula se i pijana Brady i buć-buć, Marty bućnula u odjeći, a Sanja, hvala Providnosti, se isto nije kupala.
Nakon nekog vremena je došlo do toga da moram dlanovima štititi usta i vikati "Lijepo sam ti rekla da se neću ljubiti s tobom jer imam dečka!" (a i da nemam, čisto sumnjam da bi moj odabir jednonoćnog brijača bio dotični).
Pijano cerekanje mojih Brady i Marty, Sanja kako brije s murjakom, a posebno kreteni koji su nam se tako uspješno prikrpali, bacili su me u bed. Zar sam ja zaista tako ozbiljna, žena od ne-akcije? Zar samo zato što imam stavove i što vidim granicu između zajebancije i debiljenja, ne valjam? Zar zato što ne gubim kontrolu nad sobom i razmišljam barem korak-dva unaprijed, nisam zabavna? Ajme, ljudi, kojih li brija... I ona najgora - ZAR SAM PRESTALA BITI FORA OTKAKO IMAM DEČKA?!
Grozno...
Onda sam shvatila da je vrijeme za ići doma. Naporni imenjak je, naravno, inzistirao da me otprati, valjda u nadi da ću se ipak predomisliti glede našeg ain`t-gonna-happen brijanja. Kad smo došli do kuće, začuli smo prepirku Marty i Konobarčića u kući, a onda su izašli i Marty je uz smijeh obećala sočnu priču čim idući dan (ili točnije, isti dan jer je već odavno svanulo) ustanemo. Ok, da vidimo i to...
Nakon što sam jedva otjerala imenjaka, bacila sam se u krevet, pisala Joeu kako mi fali, osjećala se grozno, tonula u stare komplekse, što je sve samo pojačavala činjenica da su moje tri kokoši dovele likove doma i trčale s njima po kući, a meni se vrtjelo po glavi: "Sad će se one tri poseksati s njima... očito su oni njima ok, samo meni nisu... sutra ću morati slušati o tome kako je kojoj bilo s kojim... a oni su kreteni... ja to ne bih... pa ćemo se nastaviti družiti s tim krelcima... kako, pobogu, da to izbjegnem... opet ću se osjećati skroz izolirano..." itd, itd. Čak me ni Brady, koja je došla u sobu i vidjevši onako pijana mene onako ucviljenu, inzistirala da čuje o čemu se radi, nije uspjela skroz razvedriti, iako mi je govorila stvari kakve rijetko kada izlaze iz nje (možda zato jer je, ne, bila pijana).

Enivej, idući dan se ispostavilo da Marty nije brijala s nikim, pa ni s Konobarčićem (koji ju je bario, ali se ona izgovarala da ima dečka - Galeba!), već se on, dok je ona kopala po ormaru, skinuo do gola i bacio spiku tipa "Ajde, mala, daj bar malo". Mislim, helou?!!! Da poznajete Marty, mogli biste točno zamisliti njenu reakciju bez koje je cijela priča manje komična, ali eto, vjerujte mi na riječ - i danas se cerimo tome.
Također se ispostavilo da, iako je Sanja brijala s murjakom a Brady s nekim ljigavcem (još uvijek čekam dan kad ću otići nasamo s njom na kavu i iskomentirati to), nijedna od nas ne želi imati više ikakva posla sa svima njima (osim možda s murjakom jer je, kako rekoh, bio ok). Kao za vraga, tu večer je bila i Ribarska noć u Komiži, i oni su znali da idemo tamo. U nadi je spas, rekle smo i odlučile se za tu noć zapiti još jače.
(znam, zvučim kronerski, ali to je takva ekipa...)
Taj dan je došla još jedna cura, nazovimo ju Loll, što zbog imena, što zbog činjenice da, he he, nema veze. Enivej, cura je odmah prvi dan MORALA kupiti torbicu i natikače, i to upravo par minuta prije zatvaranja dućana u kojima smo trebali kupiti cugu i nositi ju u Komižu, i onda jadikovati kako nema para... grrr... No, imale smo sreće (Bog poživi kurve i pijance... iskreno se nadam da sam ovo drugo.) i u Komiži, unatoč gomiletini rulje, našle dućan u kojem je bilo još 20 limenki Karlovačke – živjela Karlovačka! (ne, nismo popile svih 20. 4 smo prodale nekim dečkima – 4 pive za 40 kn. Fer, zar ne?). Sjele smo na stepenice kod, ahm, crkve, čini mi se, i ono, zajebancija, cuga, slanci.... sve po pravilima. Neko vrijeme su i Diva i njena ekipa bili u blizini, neko vrijeme smo imali fazu zivkanja i zvale sve žive, uključujući mog brata koji je valjda odvalio kad nas je čuo, a onda je došao – Galeb. Naravno, sjeo k nama, mi ga kajlale, nisam ziher jel skužio, ja ga proglasila svojim nesuđenim bratom (podsjeća me na buraza, onako visok i mršav, s dugom kosom i bradicom), slikali se, on stalno pokušavao poljubiti Marty (par puta mu je čak i uspjelo...)... U pozadini – bend Dalmatino. U ponoć – fantastičan vatromet ravno nad našim glavama (toliko ravno da su komadi padali po nama).
Kasnije smo išli do plaže nešto malo više dalje, gdje je bila partijana. Pošto se ne kužim u tu glazbu, ne mogu definirati da li house ili rave (techno čak i raspoznajem), no nije bitno. Ono što je bitno je da je sve bilo puno ljudi napucanih bombončićima (a što zaključiti o robotizirano rasplesanim likovima sa sunčanim naočalama usred noći?), miris trave posvuda... Ma ludilo. Odmah sam poželjela pobjeći, dokazujući sama sebi da sam zaista trula i dosadna i ozbiljna i sve to što me mučilo dan ranije. No zapravo je bilo zakon kad smo još malo popili, kad je Marty upjela otkantati Galeba koji je s vremenom postao dosta naporan, kad je došla Brady... i kad smo nabasale na Dugopoljčane, ali ostale totalno flegma, pa smo ih prestale zanimati. A zajebancija je, kao i uvijek u toj ekipi, bila na nivou.
Negdje pred zoru smo Marty i ja pokušavale naći zagubljene Brady i Sanju na plaži natrpanoj zaspalim ili pijanim ljudima, i u jednom trenutku smo jednostavno legle i zaspale. Bilo je već hladno, pa smo se stisnule jedna uz drugu i pokrile se nečijom vestom. Mislim, već sam i prije tako spavala na plaži stisnuta uz frendicu da nam ne bude hladno, čak i iz više frendica. Čist ok. No objasnite vi to grupici od 6-7 likova koji su stali oko nas, slikali nas, jedan je čak i legao kraj nas, što nas je probudilo. Ma fuj. Glupi klinci i njihove glupe insinuacije i još gluplji komentari (tipa „Pokaži im kurac, tako se to radi u Zagrebu“ – mislim, HELOU?! Počinjem se pitati što je s tim Dalmošima!)
Probudile smo se kad je već svanulo, u početku zbunjene time gdje smo uopće – no party je i dalje trajao i ljudi su i dalje plesali i još ih je bilo puno posvuda. Kako rekoh kasnije, zaspale smo u Komiži, probudile se na Zrću. Doslovce tako. Sanju smo našle u zagrljaju murjaka, naravno. Kasnije je jadan čovjek morao jednog od onih Dugopoljčana koji je bio toliko pijan da je bilo bolno za gledati vući u vodu (pardon, MORE!) da se dobije, pa je i sam pao – pa se jadan skidao u rano jutro na plaži punoj ljudi, i to ga nimalo nije smetalo. Obećao nam je da će odvesti tu ekipu u Vis, presvući se i doći po nas. I dogovor zapečatio Jegerom koji nam je baš fino zagrijao uspavane želuce...
Nastavak možete pretpostaviti. Marty i ja smo se spontano, bez obzira na to što je već bilo jutro, odlučile napiti. I ne stati na tome, već nastaviti i kad dođemo u Vis. Pa hajde, rekoh, ako to mogu, onda sigurno nisam ozbiljna, dosadna, nezanimljiva, nezabavna, trula... I tako ode piva, pa pelin i konjak, pa smo ostale bez para i žicale nekog lika 10 kuna, a on nam dao 60, pa smo za to popile još tekilu i pivu, sve to vrlo brzo... E ljudi, kad nas je to opalilo! Odjednom se naša ekipa činila previše uspavanom, pa smo otišle zezati se na podij i izrugivati nadrogiranim partijanerima. No desilo se nezamislivo – totalno smo zabrijale na tu glazbu i na to plesanje, na kraju se skroz ufurale i zapartijale kao da smo i mi na nečemu, a ne samo na alkoholu. Čudna stvar, ta tekila...
Oko 7 nam je i to dosadilo i odlučile smo ići u Vis – i to pješke. Naravno, umjesto da prijeđemo cijeli otok, uspjele smo doći samo do glavne ceste, no hajde, bitna je namjera... Da vam ne opisujem detaljno taj put, reći ću samo da je bilo i padanja, i ležanja nasred puta, i hihotanja u travi, i pokušaja ilegalnih radnji koji su, srećom, ostali samo pokušaji, i omatanja nekim užetom, i babe koja nas je ganjala metlom jer smo pokušale odrezati jedan list jednoj palmi, i neuspjelog stopiranja... a tko bi nam, naposljetku, i stao, kad smo tako očito bile pijane i nenormalne?... Naposljetku nas je pokupio murjak koji je Sanju i Loll vozio doma. Brady je ostala još neko vrijeme s nekom totalno lijevom ekipom.
Kad smo došle do Visa, držale smo se dogovora. Loll doma, nas tri prvo sramotiti se i raditi nered u pekari, a zatim u birc, Sanja naručuje kolu, a nas dvije, a što drugo, veliku Karlovačku. Kad Sanja više nije mogla izdržati, oko 11, otišla je doma, a Marty i ja smo se prebacile u drugi birc i ostale tamo do 2-pol 3, popivši još bar dvije runde Karlovačke. Čudno nas je pucalo, nije bilo vrtoglavice i sličnih uobičajenih simptoma, od mučnine ni m, a pričale smo o tako nekim teškim temama... Zapravo me jako iznenadilo takvo otvaranje od strane Marty, s kojom sam uvijek bila dobra tek onoliko koliko si dobar sa kul sestrom svoje bliske prijateljice. Par puta je rekla nešto u stilu „Zaista ne znam zašto ti to govorim, to nisam još rekla nikome“ i sl. Zbilja čudno djelujem na ljude... No neka, drago mi je.
Onako nacugane, na suncu koje je nesmiljeno tuklo, nismo mogle ni gledati već smo hodale više automatski. Putem do kuće smo naletjele na Loll koja se sunčala na molu i spontano se odlučile okupati u gaćama i majici, što je godilo, no nakon čega smo zadrijemale na suncu – što pak nimalo nije godilo. Dovukle smo se doma u 4 popodne i zaspale čim smo se srušile na krevet, oborivši tako rekord (barem ja) u duljini izlaska.

Razumljivo je da tu večer nismo išle nikamo... onako strgane, bile smo voljne samo za pokoju šetnjicu i krevet, čak ni klopa nije pasala, a mamurluka nije bilo iz jednostavnog razloga što nam je krv još uvijek bila puna alkohola. Osim toga, ja sam idući dan išla s Visa, pa sam se morala i spakirati (a kakvo je to pakiranje bilo, da vam ne pričam...)

Stanica 2: K A Š T E L A

U Kaštelima (točnije, K. Novom) sam bila kod ex cimerice Anchi – iako je inače iz Solina, u Kaštelima imaju kuću u kojoj je po ljeti promenada što njenih frendica, što frendova njenog brata. Tako da se sastav kućanstva neprekidno mijenja. O ovome neću pisati toliko opširno kao o Visu (jel vam laknulo?...), što zbog toga što se, iako je bilo super, ipak manje toga događalo nego na Visu, a što zbog toga što sam upravo skužila da sam već napisala užasno puno pa ne želim dalje puno gnjaviti ljude...
Enivej, moj boravak tamo je bio obilježen kupanjem samo jedan dan, jer se vrijeme pokvarilo (ne mogu vam opisati koji je to jeben osjećaj kad trajektom ploviš prema Splitu, iza tebe sunce i vedro nebo s pokojim oblačkom, ispred tebe kopno obavijeno crnim oblacima, munjama i pljuskom, a ti iz „svijetle zone“ uplovljavaš u „tamnu zonu“ i u jednom trenutku točno možeš vidjeti tu crtu razgraničenja između lijepog i ružnog vremena... a onda te nalet vjetra skoro odnese s palube jer, dok si se ti divio silama prirode, drugi su se pametno sklonili na zatvoreni dio palube), zatim posjetom Trogiru (koji mi je prekrasan zbog svih onih starih dijelova, ali koma prenatrpan turistima i skup) gdje smo bile na pizzi, i Solinu (koji mi je vrlo simpatičan), za koji vežem i neugodni incident sa kontrolorima iz busa koji nisu odustajali, za razliku od zagrebačkih koji su obično vrlo susretljivi (da ne spominjem zločest kometar upućen meni kad sam zinula i pustila svoj zagrebačko-karlovački naglasak van iz usta – „Došla si mi u moju kuću i sad me hoćeš zajebavati“ – ne od strane Anchi, već od strane kontrolora. Ma strrrašno!). Mi smo, naravno, tvrdile da nemamo nikakvih dokumenata računajući da će nas ipak pustiti, no zamislite, odveli su nas na murju!, pa je tako moje razgledavanje Solina započelo od policijske postaje... Naposljetku smo platile kaznu, a ja sam si dozvolila pokoji komentar o tome kako su zagrebački kontrolori stoput normalniji, pošteniji i bolji od tih splitskih tovara... (bez uvrede ikome, inače nemam ništa protiv Dalmatinaca, osim što većina njih navija za Hajduk)
Što još? Ah, nimalo nebitno, već prvu večer smo išli u Makarsku na koncert Zabranjenog pušenja; inače ih ne slušam aktivno, ali su mi ok, pa mi je bilo čist dobro. Anchi inače poznaje Seju, pa je oduševljenog buraza i njegove frendove upoznala s njim. Zanimljivo je za vidjeti dečke od kojih 23 godine kako se kao tinejdžeri-obožavatelji cere svom idolu... Nadam se da ja nisam tako izgledala kad sam upoznala Viktoriju Faust. Hm, zbilja se nadam...
Od interesantnijih zbivanja još moram navesti jednu večer provedenu na portu u Kaštelima uz vino, i utakmicu Dinamo-Arsenal zbog koje sam, iako sam i sama znala da će moj voljeni Dinamo popušiti s povelikom razlikom, morala potrpjeti malo torcidaškog likovanja...
Ono što mi je možda bilo i najinteresantnije od svega je bilo promatrati cijelu Anchinu obitelj koja je, pa, onako dalmatinski tradicionalna. Super su joj starci, to jest, ali ipak je njen brat nekako, ahm, pa recimo privilegiran u usporedbi s njom. Bio je tu cijeli niz situacija i sitnica koje su meni, odgajanoj u jednoj dosta liberalnoj obitelji, posebno u zadnjih 6 godina otkako su mi starci razvedeni, pa me odgajala naviše samohrana majka (zbog čega, eto, postah jedna emancipirana ženska), bile apsolutno nepojmljive. No kako rekoh, bilo je zanimljivo to promatrati sa strane.

Stanica 3: P A Z I N
E, o ovoj postaji svog ljetovanja ću pisati u idućem postu, jer osim što sam stvarno već jako odužila, Festival fantastične književnosti definitivno zaslužuje svoj vlastiti post... Šećer na kraju, idući put!

- 09:29 - Path through the blinding light (4) - Paper vision - #

Opis bloga

  • Ovisno o danu, situacijskom okruženju, razini inspiracije i hormona, boji sunca i broju zvijezda na nebu, te o svim drugim faktorima koji mogu utjecati na pisanje...

    contact: niniane@net.hr

    Photobucket



    Tko sam?

    ... nisam purgerica... a možda i jesam;-)
    ...od 15.09.2007.g. udana gospođa;-)
    ... diplomirana psihologica i profesorica psihologije...
    ...(ne)suđeni pisac (u posljednje vrijeme malo suđeniji no prije) i neshvaćeni umjetnik;-)...
    ...zaljubljena u Ljubav, keltsku kulturu i raznovrsne mitologije
    ...povremeno opsjednuta vampirima, duhovima i ostalim paranormalnim fenomenima a la "Dosjei X" (i njima samima)...
    ...ljubitelj spekulativne fikcije...



    online blackjack

    free counters

Linkovi

designed by NLO©, hosted by croBLOGeri.com, brushes made by Vanilla design