|
Pa, pošto sam prošli put pisala o lošim stvarima, da napišem konačno i ponešto dobro… Opet pišem u vlaku – primjećujete li neki uzorak ovdje?... Kako bilo, navika, eto, čini čuda… Ubrzo se selim iz doma, točnije u petak, što znači da me čeka gnjavaža oko pakiranja i iseljenja, nošenja dvije vreće pune stvari kod Brady u stan da me tamo čekaju dok se 1.9. opet ne uselim u dom (zaista nema smisla vući zdjele, tanjure, šalice, knjige za ispite koje ću davati tek iduće godine i sl. sada u Karlovac, pa ih opet vraćati u Zagreb, ne slažete li se?...), da ne spominjem činjenicu da moram idući tjedan obaviti milijun stvari bi vidjeti se s ljudima koje najvjerojatnije neću vidjeti cijelo ljeto… Ah, da barem dan ima 48 sati umjesto 24…
(u međuvremenu je petak došao i prošao i ja se uredno iselila iz doma... nažalost je prethodni tjedan bio toliko natrpan obavezama da ovaj prije-desetak-dana-napisan post nisam uspjela staviti na blog - količina mojih obaveza taj zadnji tjedan je bila tolika da bih možda sve stigla da dan ima 48 sati.. Ovako, neke stvari su ipak trpjele. A nesretna knjižnica kod mog doma radi po ljetnom radnom vremenu, što znači da jedan dan radi prijepodne, drugi popodne. Naravno da se vaki put pogodilo da ja imam malkoc vremena upravo kad knjižnica ne radi.)
BILA SAM U NOVOJ GRADIŠKI. I to sasvim neplanirano, kad je moj brat išao. I to na dulje vremena nego što sam planirala čak i kad je prestalo biti neplanirano – naime, šest dana. I bilo mi je super! Počevši od činjenice da smo bili u Požegi (mjesto prvog dijela radnje «U anđeoskom liku zvijeri»! Obišli smo neka mjesta opisana u knjizi – i moram priznati da su jako dobro opisana jer sam ih upravo tako i zamišljala. A natpis na crkvi mi je legendaran!), koja je, btw, jedan od ljepših gradova u kojima sam bila, onako mala i slatka, pravi slavonski gradić, meni osobno nešto kao Osijek u malom… Bila sam apsolutno oduševljena! Brat i ja smo glumili prave turiste, slikali se svuda, tata mi je čak rekao da i IZGLEDAM kao neki turist! (još uvijek nisam sigurna zašto, ali ajde, valjda je stvar u mojem oduševljenju skoro svakim novim mjestom na koje idem).
Nakon toga nas je tata vodio na Jankovac – mjesto koje se nalazi u sklopu parka prirode i do kojeg se dolazi podužom vožnjom kroz šumu. A ta vožnja je bila zakon – mala cesta, vani pjevaju ptice, netaknuta priroda, a nama u autu prikladno svira Enya… Koliko sam skužila, Jankovac je za sebe izgradio grof Janković koji se tamo povukao nakon što mu je dosadio život na (austrijskom? Nisam ziher) dvoru – bio je na glasu kao čudak, posebno nakon što je tamo izgradio svoj ljetnikovac, iskopao dva jezera u koja utječe voda iz nedalekog izvora, smatrajući da je tamošnja priroda više nego vrijedna čuvanja, a kad je umro, po svojoj želji je sahranjen u špilji iznad izvora.
Ono što me najviše fasciniralo tamo je činjenica da je utjecaj čovjeka apsolutno minimalan. Staza oko jezera je ograđena trupcima i prekrivena lišćem, jezera nisu uređivana nego ostavljena da budu sasvim prirodna i netaknuta, izvor također (nije ničim ograđivan niti betoniran, već voda izvire iz špilje i kao potok teče kamenjem do jezera, otkud teče dalje, teče, teče, a onda se ruši s vrha stijene kao prekrasan slap koji bi se po ljepoti, ako ne već veličini, mogao mjeriti s pojedinim slapovima na Plitvicama), a mjestimice se na stazi nalazi drvo koje nisu rušili ljudi, već je palo samo od sebe, i ostavljeno tako – odrezano je samo toliko koliko je dovoljno da čovjek može proći pored njega. Ma ostala sam fascinirana skroz!
Fascinantno mi je također i to koliko sam se tamo uspjela opustiti, što je, s obzirom na razinu moje kronične nervoze, «našpananosti» i stresa velika stvar. No uz toliko zelene boje, skoro netaknute prirode, čist zrak toliko različit od zagrebačkog smoga… nije zapravo ni čudno.
Bili smo i u Slavonskom Brodu, no taj grad ne samo da me se nije dojmio, već mi je dosta… pa, neprivlačan. Ne znam točno zašto. Jedino mi je šetalište uz Savu i sami strogi centar iole zanimljiv, no i to se može sakriti pred jednim Osijekom.
Osim tih skitnji, posjetili smo i dosta rodbine, od kojih neke nisam vidjela, pa, par godina (zapanjujuće je koliko su djeca narasla – stvarno, VRIJEME LETI!), a neke i duže, tj. rođaka koji je došao na dva mjeseca iz Australije, a prije toga ga nisam vidjela, uh, čini mi se, kojih 13-14 g… Njega smo na kraju vozili u Zagreb na avion kad sam se vraćala, pa je to i razlog zašto sam ostala dulje.
Sve u svemu, ovaj odlazak u N. Gradišku mi je bio jako lijep, opuštajući i zabavan – što, moram priznati, dugo nije bilo tako, pa otud i moje oduševljenje cijelom stvari. I sa tatom sam jako puno pričala, i to mi je posebno drago.
MOJ BRAT SE OŠIŠAO. Zacijelo se sad pitate zašto je to tako bitno. Pa, njegova duga kosa je već toliko dugo dio njegovog imagea da sam već zaboravila kako izgleda s kratkom kosom. Oko te njegove kose je dugo bilo raznovrsnih prepucavanja i kačenja, no eto, svojedobno je postignut dogovor da će se ošišati ako padne razred, a pošto je pao razred… Meni je to sve skupa bilo podosta zabavno, dosta smo se svi zezali na račun toga – a sačuvali smo i pletenicu od njegove kose, onako iz fore. On smatra da sad izgleda mlađe nego prije, to i jest istina, ali hej, prije je izgledao kao da ima barem 20 g., sad izgleda kao da ima 18, a ima 16… Frizerka je mislila da je samo godinu-dvije mlađi od mene. Bijelo smo ju pogledali. Šest i pol godina, ženo! Mislim, znam da izgledam mlađe, ali toliko… hm… kako li će me itko respektirati kao profesoricu, ha?...
No, nova frizura mom dragom Inelukyju sasvim dobro stoji…
Kad smo već kod kose…
OPET SAM CRVENOKOSA! Sad se zacijelo pitate zašto je pak TO bitno. Pa, nije samo moj burki intenzivno vezan za svoju kosu… to nam je u obitelji… Ja svoju dugu kosu ponosno nosim već toliko godina da mi kao jedino povremeno osvježenje imagea preostaje – boja. A crvenu kosu sam oduvijek htjela imati (hm, ni sama ne znam ima li to više veze sa «Dosjeima X» i Scully kao mojim svojedobno vrlo velikim idolom ili mojom ljubavi prema Irskoj i inim krajevima…), pa kad mi ju već priroda nije dala – hip hip hurray za Palette!
MOJA VAMPIRSKA PRIČA JE PROŠLA NA NATJEČAJU! S obzirom na to da je to prva priča koja će mi negdje biti objavljena (točnije, u zbirci priča posvećenih istarskom vampiru Juri Grandi), a piskaram nešto otkako znam za sebe, možete zamisliti kakva mi je bila reakcija kad sam saznala… Kao malo dijete, skakala sam po stanu, smijala se, vikala «To!» i, sve u svemu, bila oduševljena kao malo kad… Zbog poradi toga vjerojatno 11.8. putujem u Pazin na promociju knjige, a ekstra bonus u cijeloj priči je taj što će u zbirku biti uvrštena i priča Viktorije Faust (što je logično, s obzirom na to da ju ipak s razlogom nazivaju kraljicom hrvatskog horrora i hrvatskom Anne Rice), što pak znači da ću ju vjerojatno tamo upoznati (barem se tome nadam), a to je za mene velika stvar jer se toj ženi, njenoj kreativnosti i stilu pisanja stvarno divim.
Odlučila sam u Pazin povesti i svog brata, jer je veliki Viktorijin fan, a njegov komentar napola u šali je bio «Pobogu, kako ću pred Viktoriju s kratkom kosom?».He, he. Što reći?
KONAČNO SAM DALA ISPIT. I to ne jedan, već tri! Što, drugim riječima, znači da mi ih je ostalo još 4, a i da sam (djelomično) izašla iz one svoje krize o kojoj sam pisala prošli put. Bilo je, naravno, popriličnih komplikacija oko tih ispita, no o tome mi se sad ne piše... Mislim, prošlo je, pa čemu? U svakom slučaju, više se ne osjećam onako uzaludno i fatalistički kao prije… Barem ne, ahm, toliko.
Ovaj glupi vlak je upravo sto godina stajao na jednoj stanici. Toliko o tome da se vlakom od Zagreba do Karlovca stigne za kojih 50 min…
BILA SAM NA GODIŠNJICI MATURE. Petoj, dakako (ipak sam ja još vrlo mlada…). S obzirom na činjenicu da sam bila u tzv. «organizacijskom odboru» u kojem je iz svakog razreda naše generacije bila jedna osoba, namučila sam se s tim i izgubila pola svojih živaca u cijelom procesu organiziranja te jedne jedine večeri (druga polovica živaca je otišla na bratovu školu, moj faks i ine stvari o kojima sam pisala prošli put). Bolje da o tome ne idem u detalje. Konačni rezultat je bio dobar. Ne bih rekla sjajan (a ipak neću reći «Rekla sam vam» svima kojima bih možda trebala…), ali dobar. Iz mog razreda je, doduše, došlo samo otprilike pola ljudi, no hajde, bolje išta nego ništa, a i bio je to sjajan izgovor za kupiti si nešto lijepe odjeće i promijeniti boju kose… Zabavili se jesmo, klopa je bila ok, glazba dosta dobra, ali oko 3 ujutro su nam odlučili prestati točiti cugu iako je dogovorena bila cuga do fajrunta koji je tek u 5 (i to vjerojatno zato što smo, ne htijući držati skupljene novce kod sebe cijelu noć, platili tijekom večeri), pa smo se nas tri biserke (točnije, Brady, ja i još jedna cura) išle pregovarati i svađati s za to odgovornim osobama u restoranu i, nakon dugačke rasprave, uspjeli izboriti još cuge… Hurray za nas. Hm.
No meni osobno najbolji dio večeri/noći je bio tek nakon što smo nas par najupornijih, koji smo ostali do fajrunta, otišli taksijem do grada (jer smo, naime, bili u stanovitom «La Mirageu» koji je nešto izvan grada – upozorenje svima koji tamo eventualno planiraju nešto slaviti!). Već je svanulo, svi su se razbježali doma, osim, opet, najupornijih – Brady, jedne cure iz razreda, i, naravno, mene. Mi smo na pumpi kupile cugu, grickalice i ostale potrepštine (vjerujem da je prizor nas kako u 6 ujutro na pumpi čučimo i pretačemo vino u bocu s kolom, odnosno mineralnom, bio zaista fascinantan – posebno ako se uzme u obzir da je jedna od nas bila u finom kostimiću. Pogodite koja!), i smjestile se na klupu točno okruženu zgradama. I nakon još podosta cuge i uobičajenih ženskih razgovora, počele – pjevati. Lijepo subotnje jutro smo pozdravljale tako što smo valjda deset ili više puta otpjevale «Zora je svanula». Bolje da ne navodim što smo još sve pjevale… skoro pa da me sram… Kad bi nas netko od friško probuđenih stanara navedenih zgrada gledao, pozdravljale bismo ih mahanjem i pjesmom iz špice emisije «Dobro jutro Hrvatska». Grozno, ali istibito – i bilo je zakon!
Naposljetku nas je netko prijavio, pa su Dečki U Plavom došli u standardnoj marici… Zahvaljujući urođenom šarmu i obećanju da ćemo se odmah maknuti, prošle smo bez prijave, i otputile se prema jednom od dražih nam birceva, i dalje pjevajući «Zora je svanula» - ali ovaj put ipak nešto tiše.
Sva sreća da smo u navedenom bircu pile kavu, jer smo i ovako izgledale pomalo strašno…
No sve u svemu, bilo je super… Posebno ako se uzme u obzir da smo upravo nas tri, na dvodnevnom izletu u Umag nakon 2. srednje, zajedno ružile cijelu noć, pronalazile boce pune vina po parkovima, stopirale, vozikale se okolo, u svakom mogućem bircu popile koju rundu, dočekale zoru na plaži – i na kraju se provele bolje od ikoga iz razreda. Zanimljivo kako se povijest ponavlja…
I tako, ljudi… Ima tu još svašta, ali ovi moji postovi su postali ful dugački, bar za moj blogerski ukus, no pretpostavljam da razlog tome ipak leži u činjenici da pišem rijetko. Valjda ću sada imati više vremena za pisanje, kad sam došla u Karlovac odmarati se par tjedana… točnije, do 1.8., onda valjda idem na more i u Pazin, a od 14.8. opet radim u istoj firmi kao prije, pa ću barem dva tjedna po 8 sati dnevno imati bliski kontakt s Internetom i sa konekcijom koja je bolja od moje...
Enivej, budite mi svi pozdravljeni, mili moji, Niniane i u svojom odsutnosti i strci i zbrci misli na vas…
|
