Lady of the Lake Scrolls

U petak sam bila nekako nikakva... Bez naročitog razloga, čisto ono, nakupljeni umor od cijelog tjedna, ostala sam na poslu do pola 6 (a radno vrijeme mi je do 4...), pa sam išla kod Dive i Brady u stan učiti, no nije nam baš išlo, Divi i meni, kljucala sam već u 9... (sramota!)
I tako, što zbog umora, što zbog neke fjake koja me ćopila, a da nemam pojma zbog čega, zbilja nisam bila nizašto... bedara neka čudna... i samo bih da me netko zagrlio, mazio, držao, bilo tko, samo da osjetim blizinu drugog ljudskog bića, jer sam se u toj svojoj bedari osjećala nekako čudno usamljena iako sam bila u istom stanu sa svojim dobrim frendicama...
A onda, kad sam odlazila, moja me Diva, kao da mi čita misli, čvrsto zagrlila i samo smo stajale tako, i meni je to tako dobro došlo, taj iskreni zagrljaj, ta telepatija među nama, spoznaja da čak kad se osjećam najusamljenije, imam ljude koji su spremni biti moj izvor topline.
I ostatak vikenda, jer učile smo i u subotu i u nedjelju (ostala sam spavati kod njih u stanu - iako to učenje na kraju i nije bilo naročito produktivno), kao da mi je pogađala sve što mi je bilo u glavi i sve što mi je bilo potrebno. Ne znam to opisati. No svo vrijeme, najviše me se dojmio upravo taj tako savršeno pogođen zagrljaj koji mi je toliko trebao.
Svatko bi trebao imati nekoga s kim se može zagrliti kad mu je to potrebno. Jer zagrljajem se može prenijeti neizrecivo puno topline, ohrabrenja, energije - svega. Svakim dodirom, ali zagrljajem najviše.
Pozdrav svima koji se grle!:-)