Lady of the Lake Scrolls

Da su snovi bili pametni, ne bi ulazili u svijet baš te, određene smeđokose kokoši koja ionako nikad nije imala ništa pametno ni u svojoj glavi ni u svojoj bližoj okolici. No eto, ušli su. I napravili neopisivu štetu… A kako? Pa… vrlo jednostavno.

Premijer svih snova, San o vampirima, zavitlao je njenim umom cijelu gomilu prašine koja je prekrivala uspavane vampire koji su tiho snivali svoj višeljetni san bez snova, duboko ispod stare utvrde kamo ih je smjestila ljudska glupost i bezočnost. Prezirući sve što je drugačije od njih (više nego bojeći se istog – ili je možda i strah živio, strah od nepoznatog i drugačijeg…), ljudi su provalili u utvrdu usred noći koja je ugostila rođendansku zabavu, novo stoljeće od rođenja u smrt jednog mladog, plavog vampira – ljudi su, dakle, napali ni ne sluteći da se ti vampiri ne hrane krvlju njihovom, u želji da zatru vječne. Zatečeni napadom, ranjivi vampiri su podlegnuli, a nekolicina se uspjela skloniti u skrivenu dvoranu ispod dvorca, za koju ljudi nisu znali i koju ni stoljećima kasnije nisu otkrili.

Tu, dakle, San vodi dalje – samo je jedna smeđokosa djevojka uspjela doprijeti do vampirskog skloništa i probuditi njihovu pospanu vječnost, osupnuta divljenjem njihovoj nježnoj perfekciji. Začudo joj nisu naudili, zahvalni što ih je probudila. Utisnuli su joj pečat koji ju je štitio od svih vječnih i omogućili joj da ih vidi, zna za njih, dok je ostatak svijeta bio nijem, ne vjerujući u legendu istinitu, već vjerujući u fikciju onako kako se vjeruje u fikciju – pod kategorijom „To postoji samo na filmu/u knjizi/u mašti/u snovima“. Ali ona je znala, i lutala tragovima vampira i dalje se diveći svima, a ponajviše plavom vampiru, slavljeniku pradavno prekinutog rođendana. Upoznala je i lijepe noći, i noći ružne i okrutne, i znala je sve, nije bila zavedena samo lijepom stranom zlatnika. Kasnije, dan joj je izbor. Omogućili su joj da bira želi li put smrtnika ili put vječnih, smatrajući ju dostojnom za takav odabir. I ona, odrasla i mlada, odabrala je vječnost i zaplovila pod svjetlošću zvijezda u novu vječnu potragu, hvatajući neuhvatljivo, želeći neželjeno, voleći nevoljeno, sanjajući nesanjano.

Drugi je bio San o ljepoti. Nije dao nikom da ga vidi, tek nasluti. Čekao je i birao onu jednu jedinu kojoj će pokazati sav svoj blistav sjaj i mutnu maglu koja ga je obavijala i činila sjenom iza svjetla. Sjena, a blistava! (ovdje – smijeh. S razlogom!) A onda ju je našao – i nakon obigravanja, poigravanja, dopuštanja njoj da nasluti, a onda izmicanja kroz ispružene ruke, nakon tog prvog zavodničkog plesa, odbacio je svoju maglu i zablistao u svom ovčjem ruhu. Pala je kao pokošena, oborena njegovom ljepotom – jer San o ljepoti tom ljepotom i vlada. No iza sjajnog (ovčjeg) ruha, kao vuk, krila se siva magla koja je pokrivala… rugobu, i zajedno sa prvim udarom blistavog sjaja, prošvercao se dio te otrovne magle – i otrovao njeno srce. Spoznaja da ljepota nije vječna ostavila joj je ožiljke od kojih se nikad nije uspjela oporaviti. I najljepše stvari imale su nešto ružno u sebi, shvatila je s gorčinom, zaprepaštena otrovom koji se mogao kriti i iza najljepšeg lika.

A San o slavi? O, tuge varljive… Taj pak nije birao žrtve, već je samo uvrstio našu antijunakinju na svoju mailing listu i pravovremeno (tj. kad se njemu učinilo da je pravo vrijeme, pošto nju nitko nije ni pitao za mišljenje) ju obavijestio o natječaju za slavu. A ona popušila foru, naivna kakve već smeđokose kokoši jesu, i otišla trbuhom za slavom. A onda je popušila i još brojne druge fore, skupa s njima i dosta jointova, daleko previše k… (da ne budemo prosti – ne u značenju „jednostavni“ jer ovdje NIŠTA nije jednostavno!), a mali milijun cigareta tek… (a nikad prije pušila nije – ništa od toga!). Pa ti sanjaj o slavi!

Zaista znaju biti pokvareni ti snovi!... Niske udarce zadaju, pravo ispod pojasa… ccc… toliko o fer igri… Ali opet, kako ćeš uzvratiti udarac jednom snu? Jedino da se nakljukaš nekim sleeping pillsima i odspavaš bez snova kao da te netko odvalio tavom ili letvom po glavi. Osim ako imaš lucidne snove – ali opet, ovdje se ni ne radi o takvim snovima. Bili oni lucidni ili ne.

A što reći o podlosti Sna o novcu koji nekako uvijek ide ukorak sa svojim kolegama? No tako je još koliko-toliko podnošljiv, ma kakva kukavica bio. Nego kad pokuša djelovati samostalno – pa se namjeri na neku smeđokosu kokoš koju onda opsjeda non-stop, pretvori ju u ovisnicu o svim mogućim nagradnim igrama i igrama na sreću ili u očajnicu koja glumi da gleda časopise na kiosku, a zapravo čeka da žena kojoj se malo dalje prosuo sitniš i koja ga sad kupi završi i ode, pa da ona onda pronjuška onuda i zaradi tako kunu-dvije. Eh. Pušiona. Lova stinks.

No taj san čak i nije neka faca. Prava mrcina u ekipi je San o slobodi. On je, naime, odjurio ravno kružeći po cijelom svijetu kako bi našao jednu osobu čije je tlo dovoljno plodno za nasad idealističkih ideja. A kad ju je našao, posijao je svoje sjeme koje je odmah proklijalo, izraslo i sazrelo u plamen koji joj je zabuktao u grudima, tjerajući plemenito srce da tuče brže čim se spomene dom, a plavu krv da zavrije od želje za rodnim tlom… I onda se dogodila tragedija – dograbila bi mač, pištolj, bokser, zastavu, odoru, boje, bilo što – ili samo bocu. I nakon idealističkog ispada, bila bi popljuvana blatom, krvlju, trulim voćem ili (samo) ružnim riječima, i nešto u njoj bi prepuklo uzrokujući čudnu bol. A onda bi trgnula glavom i shvatila da su okovi svuda po njoj, da ih nosi gdje god bila ili krenula, nevidljive, teške, a neprepoznatljive. I vječne. Jer ne postoje ljudi bez okova, niti se svi okovi mogu skinuti. Većina ne. Nikad!

Naizgled sitan i nebitan, postojao je i San o zdravlju, koji je uglavnom imao tajanstveno moćan i kontradiktoran efekt, i zato uživao veliko poštovanje među kolegama. On je također odabrao našu smeđokosu kokoš, i to za demonstraciju svojih specifičnih sposobnosti u edukativne svrhe. Sirota nije ni znala što ju je snašlo, a već je slijepo i ovisnički slijedila svoj novi san koji kao da je oduvijek bio tu, ali nije željela razmišljati o njemu ni prihvatiti ga. Odveo ju je na dalek put na kojem je postupno upoznavala sve više planine, sve dublja mora, sve veće šume, sve praznije ponore. Kad je vidjela sve boli, patnje, bolesti i smrti koje je ljudsko oko moglo vidjeti i podnijeti, San o zdravlju se nasmijao njenoj odanosti – jer pala mu je pred licem, zarovala prašinom, priznala mu sve, ni ne sluteći da si je time natovarila još veći kamen na leđa. On ju je, naime, čvrsto privezao za sebe i kao kućne ljubimce joj je darovao dvije zvjerke-blizance; Strah od bolesti i Strah od smrti. A te su zvjerke pak postale ovisnički vezane uz nju, i tako su njih troje (jer blizance računamo pod jedno) u lancu išli svijetom i proputovali život. I tako je ta tajanstvena moć Sna o zdravlju došla do izražaja – jer što ga je ona više i ovisnije slijedila, to su se njene zvjerke čvršće vezale uz nju grickajući ju malo po malo dok ju nisu naposljetku sasvim proždrle, a San o zdravlju završio svoje predavanje.

No nema premca među njima Snu o prijateljstvu. On je odabirao one prema kojima će biti blag i milostiv, bio je neizmjerno okrutan prema onima koji mu se iz nekog razloga, najčešće nimalo realnog, nisu sviđali, a jednostavno ignorirao one koji su na njega na neku foru bili imuni. Uživao je u mučenju onih koju mu se nisu sviđali, i radio je to sadističkom kreativnošću i sa ogromnim proždrljivim strpljenjem, kao što majstor vudua bira točke na lutki, a onda u nju pažljivo i polako ubada igle. Često je i mijenjao mišljenje. Netko tko mu je bio miljenik već se idućeg trena mogao naći u najgorim mukama koje može proizvesti jedan san kad se pretvara u noćnu moru. A posebno često se to događalo onima koji su bili izrazito podložni tom ćudljivom snu. A ona je itekako bila – možda čak od svih snova najpodložnija baš njemu. Jedno vrijeme mu je bila izrazito zanimljiva jer mu je pridavala ogromnu važnost i cijenila ga više od većine ljudi, a to je njegovom egu taaako odgovaralo. Pa joj je dao sve o čemu se usudila i nije usudila sanjati – i dozvolio joj je da bude sretna. A onda se počeo igrati – nešto bi joj uzeo, pa njenu bol od gubitka nabrzinu zaliječio nekom novom igračkom (baš kao malom, naivnom djetetu), pa opet uzeo, pa tako svo vrijeme i puno puta jer je takva njegova igra, a onda, kad je taman iznad svih tih bolnih udaraca i rupa uspjela izgraditi nekakav paučinasti most, zaključio je da mu je dosadila i u tom trenutku mu je počela ići na živce. Ali opako. A ni kriva ni dužna nikome. Odalamio ju je takvim udarcem kakav nikad dotad nije doživjela – i rasporio joj kožu nožem, oderao ju štoviše (za suvenir) i u rane joj utrljao sol dok je vrištala, vrištala, bezumno vrištala…
I što joj je u tom trenucima agonije prošlo kroz glavu? Čudno, ali istinito. Pomislila je kako je nevjerojatno i čudno da je od svih snova najbolji i najljubazniji prema njoj bio upravo onaj najnerealniji – San o vampirima.

A bilo je tu snova… U svrhu pripovijesti su navedeni samo neki, oni koji su se najviše istaknuli u njenom životu. Bilo ih je, bilo… na stotine. Velikih i malih, slatkih i gorkih, grubih i nježnih – no svi su nekako uspijevali završiti loše, tragično, pretvoriti se u pepeo koji joj je, miješajući se sa razočaranjem, punio pluća. I svaki bi ju ostavio s gomilom novih ožiljaka.

A kada na njoj više nije bilo ni komadićka kože koji nije bio prekriven ožiljcima, snovi su se složili da je vrijeme za konačni udarac. Čast za to je pripala Snu o ljubavi, najdivnijem od svih njih. Spremno se stuštio ravno na nju, udario ravno u srce, redajući tazočaranja, parajući patnjom, u svom kraljevstvu boli, can can, seks, ljubav, bol, seks, ljubav, bol, seks, ljubav, bol… Nametnuo joj je snažne iluzije koje su vodile ravno u propast, a ona to nije shvaćala, slijepa kraj zdravih očiju, zaluđena Snom o ljubavi, luda od svih ožiljaka, izgubljena u svom očaju. I tada, kad je došlo vrijeme za kraj, kad je grcala nestajući, presahlih suza, na putu da postane prah i sjena, desilo se nešto nevjerojatno. San joj je pogledao u oči. I stao. Ni sam ne znajući zašto, zurio je u njen ubijen, izmučen pogled koji je kopnio i blijedio. I osjećao se čudno, koliko se već san može osjećati čudno. Unatoč negodovanju drugih snova koji su smatrali da jedan san ne bi smio samostalno odlučivati o sudbini čovjeka, smilovao se jadnoj djevojci i široko joj se nasmiješio, vraćajući život u njene oči i toplinu u njeno srce. Odjednom su ožiljci počeli nestajati, otpadati, vraćajući sjaj mladosti rođenoj iz praha i pepela, novom životu nadahnutom Snom o ljubavi, i uzvratila je osmijeh, napokon sretna i smirena.

Tada, pobijedila je snove. Svi su se stopili u jedan, u San o sreći.

A smeđokosa kokoš je pronašla svog plavog vampira, tajanstvenog i vječnog, dokazala da su najnerealniji snovi zaista najdivniji, i s njim se zaputila u beskraj.